Ovo boldirano mu je bez veze, ali ostatak teksta je O.K.
Moj Japane, Japane, jarani smo mi
Bespredmetni ambasador BiH u Japanu Pero Matić ponio se na početku katastrofe u toj zemlji kao njegov šef, „slučajni prolaznik“ , Zlatko Lagumdžija trećeg maja '92. godine!
Piše Senad Avdić, Slobodna Bosna
Ukoliko se uopće išta približno pouzdano može zaključiti iz deprimirajućih, zamornih, nečitkih pregovora o konstituiranju vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (bez čega i državna vlast diše uz pomoć tehničkih pomagala, tj. uhodanog birokratskog aparata), to je zaključak da će taj proces biti okončan onog momenta kada lider Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine Zlatko Lagumdžija dobije čvrste garancije da će na kraju ove balade izaći kao ministar vanjskih poslova u Vijeću ministara BiH. I oko te preispoljno privatne, lične ambicije šefa „pobjedničkog“ SDP BiH uglavnom i manje-više se vodi cjelokupan postizborni pregovarački proces. Sve drugo je magla, prevara, privid. Šta je koga briga hoće li ovo, ili ono federalno ministarstvo voditi Lagumdžijin Hrvat, ili Tihićev Srbin, Čovićev HDZ-ovac, ili Jurišićev „pravaš“? Narod to fino umije pojednostaviti: ista govna, drugo pakovanje!
Kome je uopće zanimljiva, inspirativna, izvršna vlast čiji je „mandatar“ Nermin Nikšić, vojnik partije iz Konjica, navodno poznat po reformskom duhu i dokazan aktivista na proevropskom kursu, gdje god je radio, a nije radio nikad nigdje. Barem koliko ja znam, nije radio ništa. Reformisat će Nikšić „ne matematički nego programski-platformaški“ Federaciju BiH ništa manje i ništa više nego što je Kanton Sarajevo preporodio SDP-ov premijer Fikret Musić, skromni postratni diplomac koji je čak i u najmračnijim komunističkim vremenima mogao dobaciti tek do sekretara mjesne zajednice Koševo.
Kada je Sulejman Tihić prije mjesec-dva u jednoj televizijskoj emisiji otkrio kako postoji džentlmenski dogovor da svaki od lidera stranaka koje će participirati u Vijeću ministara treba preuzeti po neko ministarstvo, čime će se, kao, uozbiljiti državna vlada, nikakve dileme nisam imao da je taj „programski“ projekat izašao iz Lagumdžijine glave. Predsjednik RS-a Milorad Dodik ne može niti mu pada na pamet da bude državni ministar, takve ambicije nema ni Dragan Čović, Tihiću ne gori pod nogama, ne mora, ali može ako to nalaže koalicijska solidarnost biti državni ministar (pravde), ali jedini stranački lider koji grozničavo priželjkuje ministarsku funkciju jeste Lagumdžija - fotelju u ministarstvu vanjskih poslova.
Milorad Dodik već skoro pola godine koliko je prošlo od općih izbora nije mi za milimetar pomjerio niti omekšao svoj zahtjev prema kojem budući ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine mora biti Srbin. Lagumdžiji je posve jasno da ga on nikada neće uspjeti uvjeriti (umoliti) da revidira taj svoj kadrovski ultimatum, ali vjeruje da bi na Dodika mogao konstruktivno utjecati predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović. Mučni pregovori koji se posljednjih dana i noći odvijaju između Lagumdžijinih „platformaša“ i dva podjednako zadrta HDZ-a mogli bi se prilično jednostavno privesti kraju: samo neka Čović garantira da će osigurati Dodikovu podršku Lagumdžijinim osobnim spoljnoministarskim ambicijama. Nakon toga dobit će zbratimljeni HDZ-ovci u Federaciji BiH više strateških pozicija nego što su ih Čović i Ljubić kolektivno sanjali prije mjesec-dva.
Ključna dilema, koja niti je dilema, a niti je ključna, u postizbornom vakuumu jeste: reflektira li Socijaldemokratska partija BiH programski i suštinski, praktično (i) interese hrvatskog naroda. Ne znam. Mislim da ta stranka jednog lica ne reflektira interese nijednog naroda, niti jednog građanina, osim možda partitokratske kleptokratske elite okupljene oko svog narcisoidnog „jednog lica“- Lagumdžije.
Žalosno je što ću kao ilustraciju za ovakvu brutalnu konstataciju morati koristiti najnovijiji, užasan primjer tragedije u Japanu i odnosa vlasti u BiH prema katastrofi koja je pomela građane ove države. U ovu džinovsku dobroćudnu i dobronamjernu prijateljsku državu, koja je u posljednjih 15 godina Bosni i Hercegovini donirala više od milijardu maraka, Lagumdžija, koji preko slijepo poslušnog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića kontrolira trećinu BiH diplomacije, prije godinu-dvije poslao je ambasadora Petra Matića. Čije interese, kojeg naroda, kojeg građanina BiH u apokaliptičnom Japanu reflektira, zastupa i štiti Matić, SDP-ovac, sa dna kace, Matić, koji je prije amdasadorsko/veleposlaničke dužnosti bio šef lučke kapetanije u Neumu?! Nisu se kako treba ni zatresli prozori u njegovom uredu u Tokiju, a SDP-ov besprizorni veleposlanik Matić je utekao, razgulio na sigurno mjesto u Osaku. Prvih četiri dana japanskog horora „kapetan Pero“ se nikome nije javljao, ni MIPU-u BiH, a pogotovo građanima iz naše zemlje koji žive u Japanu i koji nemaju ni od koga drugoga tražiti pomoć, savjet, sugestiju nego od svoje ambasade. Petog dana preko Federalne televizije ( urednik je naravno njegov susjed i političko-stranački istomišljenik iz Neuma, Zvonimir Jukić, najbolji drug najboljeg Lagumdžijinog jarana i Komšićevog havera Bakira Hadžiomerovića) Matić je panično, neartikulirano, pozivao „sve odgovorne institucije“ u BiH da mu se jave, kupe mu avionske karte i izbave ga iz japanskog pakla!? Cijeli se Neum smijao i zgražavao kada je Komšić postavio lokalnu budaletinu pravilnih idejnih usmjerenja, Matića, za ambasadora BiH u Japanu; samo se više od smijeha tresla Čapljina nakon što je za ambasadora BiH u Njemačkoj SDP-ov kadrovski stožer „turio“ potkupljivog, ubuđalog inspektora na lokalnoj pijaci Tomislava Limova.
Vidio sam, gledao sam, čitao, kako recimo Hrvati iz BiH, a i ostali, koji žive u Japanu javljaju veleposlanistvu Hrvatske u Tokiju gdje još uvijek sjedi veleposlanik dr. Drago Štambuk, priznati, kažu i vrlo darovit pjesnik i iskusni diplomata; za razliku od SDP-ovog Corta Maltezea Matića, hrvatski veleposlanik Štambuk je kapetan broda koji će Japan napustiti tek nakon što svi prije njega odu na sigurno kopno!
Koga zastupa, čije interese štiti, kakve vrijednosti brani SDP-ov ambasador u Japanu, „hrvatski kadar“, kapetan Lagumdžijinog diplomatskog „Titanica“. Nasumični odgovori: nikoga, ničije. Nikakve, osim privatnih. Nema potrebe da se, kada govorimo o odgovornosti prema poslu, referiram na hrvatskog veleposlanika u Japanu; zašto se ne bi valorizirao izvanredan angažman ambasadora BiH u Egiptu Slobodana Šoje, koji je u turbulentnim, nepredvidivim, prevratničkim događajima u toj zemlji uspio sačuvati živote stotina građana ove zemlje i pri tome osnažiti svoj diplomatski obraz i ljudski integritet.
Možda sam zločest, vjerovatno sam osvetoljubiv, ali ponašanje i držanje SDP-ovog ambasadora-veleposlanika u Japanu, tjera me da rekonstruiram dijalog između ambasadora BiH Matića koji bježi iz Tokija u Osaku, i nasmijanog japanskog saobraćajnog policajca na kontrolnom punktu, duboko u zoni koja nije podložna radijacijskim utjecajima, niti zemljotresnim turbulencijama. „A vi ste...?“, pita nasmiješeni japanski saobraćajac putnika koji je zaustavio „Hondu“ službenih, diplomatskih žućkastih tablica koja je brzinom metka probila dopušteni zvučni zid. „Ja sam slučajni prolaznik“, odgovara ambasador BiH Petar Matić, prisjećajući se slavne replike koju je direktno u lice Milutinu Kukanjcu 3. maja 1992. godine odbrusio njegov veliki vođa Zlatko Lagumdžija, ministar vanjskih poslova BiH bez portfelja i bez fotelja!
