Ma nisam tad bio svjestan ničega, ali vjerovatno jesamDozer wrote:Jesi bar lijepo i glasno prdio?
Bili su i oni.pecpec wrote:Zna li se ko je pucao po malta mostu,cudilo me uvijek kako je tu pucao snajper sa brda kad su kolko se sjecam na tom djelu bili nasi (armija bih)
Po vrhu Hrasna brda . Sad Novopazarska ulica nije bila Armija BiH.pecpec wrote:Zna li se ko je pucao po malta mostu,cudilo me uvijek kako je tu pucao snajper sa brda kad su kolko se sjecam na tom djelu bili nasi (armija bih)
Jedan iz Travnika, ne znaš ga ti...pecpec wrote:Zna li se ko je puco?Vidim da vremenom isplivavaju informacije ko je gdje bio.
Nije procesuiran mozda zato sto nije ziv,dosli mu njegovi glave da puno ne sere.Dozer wrote: Sta mislite, zasto jos ni jedan snajperista, s bilo koje strane i iz bilo koje bivse exYu drzave nije procesuiran (osim onog lika sto je pucao na one dvije curice s Bristola, i koji je radi toga i odlezao)?
Milada Halili i njezin suprug Sabri Halili izjavili su da su ujutro 27. juna 1993., oko
podneva, išli s Almasom Konjhodžić, Miladinom majkom, u poštu. Obilježavali su smrt rođaka
koji je poginuo od snajperske vatre. Kao što je tada bilo uobičajeno, pošli su dugim zaobilaznim
putem kako bi izbjegli područja koja su gađali snajperisti. Kad su prilazili semaforu na raskrsnici
u Kranjčevićevoj ulici, u blizini kasarne Maršal Tito, začuli su pucnjavu. Milada Halili, koja je
hodala malo ispred, potrčala je preko raskrsnice iza zaklona od kontejnera postavljenih kao zaštita
od pucnjave sa Grbavice. Uplašivši se pucnjave, Almasa Konjhodžić izgubila je ravnotežu i
pala. Sabri Halili joj je pomogao da ustane i oni su produžili dalje. Kad su prešli deset metara, Almasu Konjhodžić je pogodio metak. Sabri Halili se okrenuo i ispod svoje tašte ugledao lokvu
krvi. Žrtvu su odveli u bolnicu, gdje je od povrede umrla.
248. Pretresno vijeće prihvata da se događaj dogodio kao što su ga opisali svjedoci i uvjerilo se
da je žrtva bila civil. Žrtva je na sebi nosila civilnu odjeću.
Iako je Sabri Halili bio pripadnik ABiH, toga dana nije bio na dužnosti, nije bio uniformisan niti je nosio oružje.
Milada Halili
izjavila je da je, iako nije vidjela odakle je ispaljen metak koji je pogodio njezinu majku, čula da
vatra dopire iz pravca Grbavice. Sabri Halili je rekao da je metak koji je pogodio njegovu taštu
doletio slijeva kad se gleda u pravcu u kojem su hodali, to jest, iza kontejnera. Oba svjedoka su
tvrdila da je izvor vatre bila velika bijela zgrada na Grbavici, na strani koju je držao SRK, udaljena
od rijeke Miljacke oko 10 do 15 metara. Jonathan Hinchliffe, koji je svjedočio o udaljenostima u
vezi s incidentima snajperskog djelovanja iz Priloga, utvrdio je da udaljenost između zgrade koju su
pomenuli svjedoci i raskrsnice iznosi 665 metara. Nema dovoljno dokaza da bi se van svake
razumne sumnje zaključilo da su dva pucnja ispaljena iz zgrade koju su pokazala ova dva svjedoka,
no vizualni dokazni predmeti pokazuju da je sa Grbavice postojala nesmetana linija nišanjenja na
raskrsnici na kojoj je žrtva pogođena. Činjenica da su na raskrsnicu i postavljeni kontejneri radi
zaštite od artiljerijske vatre sa Grbavice dokaz je da je ta raskrsnica bila opasna i da su je ranije
gađali. Na osnovu tih razmatranja i cjelokupnog svjedočenja ovo dvoje svjedoka, jedini razuman
zaključak koji se, prema mišljenju Većine, može izvući iz dokaza jeste da je metak kojim je ubijena
Almasa Konjhodžić ispaljen sa Grbavice. Dokazi pokazuju da je u vrijeme incidenta Grbavica bila
pod kontrolom SRK-a.
253. Većina stoga konstatuje da je Almasa Konjhodžić, civil, namjerno gađana i ubijena hicem
ispaljenim sa teritorije na Grbavici koju je kontrolisao SRK.
U januaru 1994. Akif Mukanović živio je sa svojom suprugom i dvoje djece tinejdžerskog
uzrasta na prvom spratu zgrade u Ulici obala 27. jula u Hrasnom. Stan je bio okrenut prema
linijama sukoba udaljenim oko 800 metara. Meci su ga često pogađali. Kako bi smanjila rizik
da ih noću vide s područja SRK-a na Hrasnom brdu, porodica Mukanović je, pored toga što je
spuštala roletne, noću prozore pokrivala i dekama.
278. Mukanović je izjavio da je 11. januara 1994. stigao kući oko 19:00 sati. Napolju je već
bio mrak. Njegova supruga Hatema, njegovo dvoje djece i komšija sjedili su za trpezarijskim
stolom. Supruga mu je sjedila leđima okrenuta prozoru. Mukanović je primijetio da roletne nisu pokrivene dekama. Budući da nije bilo struje, na stolu je gorila svijeća. Prema riječima
svjedoka "nije se ni pucalo, nije ništa, nije nikakvih borbi bilo, to da bi se moglo…, šta čovjek …,
samo je to puklo, mi smo svi skočili, moj sin je preskočio, [...] na to je moja supruga samo ustala i
rekla: "Gotova sam", samo je korak napravila [...] problijedila, i klonula." Prema
Mukanovićevom iskazu njegov stan su pogodila dva metka. Jedan metak prošao je kroz drveni
okvir na lijevoj strani prozora, gledajući napolje i ranio njegovu suprugu u desnu lopaticu,
presjekavši joj aortu i zabivši joj se u tijelo. Drugi metak prošao je kroz lijevo prozorsko okno,
proletio kroz trpezariju i zid, te se zabio u vanjski hodnik zgrade. Hatemu Mukanović odveli su u
bolnicu, ali nije preživjela povredu.
279. Pretresno vijeće je uvjereno da se incident dogodio prema opisu svjedoka, te da su žrtva i
njezina porodica bili civili.
280. Odbrana tvrdi da se pravac vatre ne može tačno odrediti zato što optužba nije ustanovila
uglove pod kojim su meci pogodili stan. Pretresno vijeće tu informaciju ne smatra nužnom da bi
se odredio pravac ili izvor vatre. Mukanović je izjavio da su meci ispaljeni iz pravca položaja SRKa
na Hrasnom Brdu. Na karti i fotografijama koje su mu pokazane u sudnici pokazao je mjesto
gdje su se nalazili ti položaji, koji su se mogli vidjeti iz njegovog stana, kao i linije sukoba.
Izjavio je da se noću, kad bi pucali, "obično [se] uveče vidjelo kad svijetlećim mecima pucaju
odakle se puca”. Svjedok J, policajac stanice javne bezbjednosti Novo Sarajevo, obavio je uviđaj
na mjestu događaja. Objasnio je da su na žrtvi pronađene ulazna i izlazna rana, na osnovu čega je policija uspjela odrediti pravac vatre. Forenzičkom istragom je utvrđeno da su meci ispaljeni sa
položaja SRK-a na Hrasnom brdu. Hinchliffe je procijenio da udaljenost iznosi 760 metara.
Vizuelni dokazni predmeti predočeni Pretresnom vijeću pokazuju da ništa nije zaklanjalo liniju
nišanjenja između Hrasnog brda i stana Mukanovićevih. Na osnovu gorenavedenog Pretresno
vijeće zaključuje da je žrtva ubijena metkom ispaljenim s teritorije pod kontrolom SRK-a na
Hrasnom brdu.
281. Odbrana dalje tvrdi da nije moguće da je žrtva namjerno pogođena jer se nije vidjela s
položaja SRK-a na Hrasnom Brdu. Prema mišljenju odbrane, žrtvu je vjerovatno slučajno
pogodio neki zalutali metak ispaljen u borbi.
282. Slijede zaključci Većine Pretresnog vijeća. Izdvojeno mišljenje sudije Nieto-Navia, koji se
ne slaže sa zaključcima Većine, nalazi se u prilogu Presude.
283. Prema Mukanovićevom iskazu, na njegov stan su ispaljena dva metka. Jedan metak pogodio
je prozorsko staklo, a drugi je prošao kroz okvir prozora i pogodio svjedokovu suprugu. Mukanović
je izjavio da u zgradi nije bilo vojnog osoblja ni opreme niti su u njenoj blizini provođena vojna
dejstva. Dodao je da je taj dan bio "prilično tih, jedan od mirnijih dana". Te večeri prije incidenta
nije bilo pucnjave niti granatiranja. Većina konstatuje da hici ispaljeni na Mukanovićev stan nisu
bili zalutali meci, već da su namjerno ispaljeni na prozor svjedokovog stana. Snajpersko djelovanje
na civile na području Hrasnog bilo je redovna pojava. Mukanović i njegova porodica znali su za tu
opasnost i na prozore su vješali deke kako bi im stan noću bio slabije uočljiv. Međutim, te večeri kad se dogodio incident na prozore su bile navučene samo pocijepane pamučne zavjese. Soba u
kojoj su sjedili bila je osvijetljena svijećom. Postoje dokazi da su snajperisti SRK-a koji su djelovali
s Hrasnog brda koristili infracrvena svjetla kako bi svoje mete mogli vidjeti u mraku. Međutim,
optužba nije pokazala da se ta naprava koristila u ovom slučaju. Uprkos tome, uzimajući u obzir
činjenicu da u to vrijeme u zgradi i u njenoj blizini nije bilo vojnika niti su provođena borbena
dejstva, napadač je trebao znati da će namjernim gađanjem prozora (osvijetljenog) stana u
stambenoj zgradi stradati jedino civili.
284. Većina Pretresnog vijeća konstatuje da su, nakon što je 11. januara 1994. pao mrak, na
svijećom osvijetljen prozor u civilnoj stambenoj zgradi u Hrasnom ispaljena dva hica sa teritorija
SRK-a na Hrasnom brdu, kojima je ubijena Hatema Mukanović, civil, te da je napad izvršen sa
teritorije koju je kontrolisao SRK, sa ciljem da se ubiju ili teško rane civili koji se eventualno
zateknu u svijećom osvijetljenoj prostoriji.
Nafa Tarić izjavila je da je oko 17:00 sati 3. septembra 1993. sa svojom osmogodišnjom
kćerkom Elmom Tarić izašla po školske knjige. Nafa Tarić se sjeća da je dan bio sunčan i
miran. Krenule su pješice od svog stana u Hrasnom, prošle kroz naselje i spustile se u Ulicu
Ivana Krndelja. Prešle su ulicu držeći se za ruke i prošle iza kontejnera postavljenih kao zaklon
od snajperista SRK-a, koji su, prema iskazu svjedoka, djelovali s područja Ozrenske ulice na
Hrasnom Brdu. Pogođene su kad su izašle iza zaklona koji su pružali kontejneri. Isti metak
kojim je Nafa Tarić pogođena u lijevo bedro okrznuo je zatim kćerkinu ruku i pogodio je u
stomak. Pale su na zemlju. Nafa Tarić je izjavila da je još jedan metak "prozviždao pokraj nas
dok smo ondje ležale". Očevici incidenta nisu se usudili da im priđu.
Uspjele su otpuzati s nezaštićenog mjesta i odvezene su u bolnicu. Pretresno vijeće je uvjereno da se incident odvio onako kako ga je ispričao svjedok.
268. Pretresno vijeće nema sumnji u vezi s tim da su Nafa Tarić i Elma Tarić, koja je tada imala
osam godina, bile civili.
269. Odbrana tvrdi da žrtve nisu bile namjerno gađane. Nafa Tarić je izjavila da se u vrijeme
incidenta nisu provodila nikakva vojna dejstva.Izjavila je da u neposrednoj blizini nije bilo vojnika, uniformisanog osoblja niti vojne opreme. Prema iskazu svjedokinje, najbliže komandno
mjesto ABiH bilo je oko 500 do 800 metara od naselja Hrasno. Činjenica da su dvije žrtve
pogođene u trenutku kad su izašle iza kontejnera i da je drugi pucanj ispaljen dok su ranjene ležale
na tlu pokazuje da su namjerno gađane, te da nisu slučajno ranjene.
270. Odbrana tvrdi da medicinska dokumentacija uvrštena u spis ne objašnjava "ugao kanala
povrede [sic] kod svjedoka i njezine kćerke", zbog čega nije moguće odrediti tačan pravac i izvor
vatre.7 Ona, dalje, tvrdi da Nafu Tarić i njezinu kćer nisu mogli pogoditi s položaja SRK-a u
Ozrenskoj ulici jer se mjesto događaja nije vidjelo s tih položaja.Pretresno vijeće smatra da
izostanak detaljnije medicinske dokumentacije i tehničkih podataka o tome gdje su meci ušli u tijelo
žrtava nije presudan za određivanje izvora vatre. Svjedok J, policajac iz Stanice javne bezbjednosti
Novo Sarajevo koji je obavio uviđaj na mjestu događaja, zaključio je da je pucanj ispaljen s
položaja SRK u Ozrenskoj ulici. Svoj zaključak zasniva ne samo na opštepoznatoj činjenici da su
na tom području djelovali snajperisti, već i na činjenici da policija zbog pucnjave s tih položaja
nije mogla odmah izaći na mjesto događaja. Nafa Tarić se sjeća da je u bolnici u koju su je odveli
razgovarala s petoro ljudi koji su bili ranjeni snajperskom vatrom otvorenom s područja Ozrenske
ulice u okviru sat vremena od incidenta kad su ranili nju i njezinu kćerku. DP10 i DP16
posvjedočili su da se mjesto događaja nije u potpunosti vidjelo s položaja SRK-a u Ozrenskoj
ulici. Međutim, vizualni dokazni predmeti predočeni Pretresnom vijeću pokazuju da linija
nišanjenja između položaja SRK-a na Hrasnom brdu i mjesta događaja nije bila ničim zapriječena. Uzimajući to u obzir, jedini razuman zaključak jeste da su Nafa i Elma Tarić ranjene
metkom ispaljenim s tog područja.
271. Pretresno vijeće je uvjereno van svake razumne sumnje da su Nafa i Elma Tarić, civili,
namjerno gađani s položaja koji je kontrolisao SRK.
U sunčano predvečerje 26. juna 1994., između 19:00 i 19:30 sati, Sanela Muratović, stara 16
godina, i Medina Omerović, stara 17 godina, išle su jedna pored druge od kuće Omerovićeve sestre
prema stanu Omerovićeve u Ulici Đure Jakšića 17 (na istočnoj strani Lukavičke ceste), u naselju
Vojničko polje (Novi grad). Muratovićeva, civil, nosila je majicu kratkih rukava, pantalone i
patike, a Omerovićeva je na sebi imala kratke pantalone. U trenutku kad su dvije djevojke
krenule da prijeđu ulicu prema stambenoj zgradi Omerovićeve, uniformisani vojnici upozorili su ih
da na to područje pucaju snajperisti; one su na to potrčale. Muratovićeva je pogođena u desno rame, s prednje strane. I svjedokinja i Muratovićeva produžile su dalje i sklonili se u rovu desno
od njih;u pomoć su im pritekli neki od vojnika koji su ih upozorili na pucnjavu.
319. Mjesto gdje je Muratovićeva ranjena (desno rame) i činjenica da svjedokinja koja je hodala
lijevo od žrtve, nije ranjena, navode na zaključak da je metak ispaljen sprijeda, s desne strane.
Svjedokinja je na mapi područja ucrtala liniju sukoba, koja se, prema njenim oznakama, protezala
iza njene stambene zgrade i kroz Zavod za slijepe, položaj SRK-a u Aleji Branka Bujića.
Uzimajući u obzir mape i fotografije o kojima se raspravljalo na suđenju, kao i iskaz Omerovićeve,
koji je osim nekih manjih netačnosti bio jasan, direktan, dosljedan i pouzdan, Pretresno vijeće
smatra da je metak koji je doletio sprijeda i zdesna u odnosu na dvije djevojke mogao sa
preciznošću biti ispaljen iz Zavoda za slijepe. Neki od svjedoka odbrane potvrdili su prisustvo
SRK-a u Zavodu za slijepe, ali su izjavili da ta zgrada nije mogla biti izvor snajperske vatre.
Iskazi tih svjedoka nisu uvjerili Pretresno vijeće. Izvještaji vojnih posmatrača UN-a i iskazi
drugih svjedoka pokazuju da je Zavod za slijepe bio "snajpersko gnijezdo" odakle su gađani
civili. Pretresno vijeće konstatuje da je pucanj kojim je žrtva pogođena ispaljen sa područja
Zavoda za slijepe.
320. Odbrana tvrdi da je žrtva pogođena "slučajno" tokom borbe; izgleda da se ta tvrdnja
zasniva na činjenicama koje je optužba prihvatila - da su se na tom području svakodnevno vodile
borbe između dvije vojske, da su vojnici ABiH bili razmješteni u neboderima i da su vojnici upozorili dvije djevojke da ne izlaze jer "se puca". Pretresno vijeće napominje da je upozorenje
bilo sljedeće: "Počela je snajperska vatra i požurite." Činjenica da je ispaljen jedan hitac kojim je
Muratovićeva direktno pogođena, na koncu, potkrepljuje zaključak da incident nije prouzrokovan
"zalutalim metkom" tokom borbe. Kako bi se isključila mogućnost da je metak Muratovićevu
pogodio slučajno ili se odbio, Pretresno vijeće posebno uzima u obzir tvrdnju Omerovićeve da
vojnici nisu bili razmješteni u neposrednoj blizini mjesta gdje se incident dogodio, te da svjedokinja
nije primijetila da u blizini postoji neki vojni objekat; osim toga, u vrijeme incidenta na tom
području nisu vođene borbe. Udaljenost između područja Zavoda za slijepe i mjesta gdje je žrtva
bila u vrijeme incidenta iznosila je oko 200 metara. S te udaljenosti nije moguće da je počinilac
mogao previdjeti godine starosti djevojaka, šta su radile niti kako su bile odjevene. Njihov status
civila bio je stoga očigledan svakom ko se našao na tako maloj udaljenosti.
321. Pretresno vijeće konstatuje da su Sanelu Mutarović, civila, namjerno gađali s teritorija koji
je kontrolisao SRK.
U svom iskazu, Ekrem Pita je izjavio da je 13. decembra 1992. s kćerkom Anisom, koja je
tada imala tri i po godine, izašao iz kuće da ode po vodu, između 10 i 10:30 sati.Bilo je
hladno i maglovito. Kada su otac i kćer izašli iz kuće, nije bilo borbenih dejstava. Otišli su na
izvor koji se nalazi oko 150 metara od njihove kuće. Tamo je već bilo ljudi, tako da su morali čekati u redu. Anisa Pita je na izvoru ostala kratko. Tamo je srela drugu djevojčicu, Elmu Smajkan,
i one su odlučile da se vrate u kuću porodice Pita da bi se igrale. Ekrem Pita je ostao da uzme
vode. On se sjeća se da je neko neodređeno vrijeme nakon što je njegova kćerka otišla kući čuo
nekoliko hitaca.
533. Kada je Anisa Pita stigla kući, magla se već bila digla. Fatima Pita, koja je stajala u kući,
oko pola metra od ulaznih vrata, vidjela je kćerku kada je došla i rekla joj da prije ulaska skine
prljave cipele. Između 10:00 i 11:00 sati, kad je Anisa Pita, okrenuta prema vratima krenula
kleknuti na jedno koljeno da odveže vezice, Fatima Pita je čula jedan ili više hitaca. Kada se
to dogodilo, Anisa Pita je na sebi imala tamnocrvenu jaknu, plave hlače na tregere, kapu i bijele
tenisice na vezanje.
534. U međuvremenu, Ekrema Pitu je susjed obavijestio da mu je kćer ranjena i on se vratio
kući. Oba roditelja su pregledali kćerku i ustanovili da je ranjena u desnu natkoljenicu metkom
koji se nije zadržao u njenom tijelu. Uz pomoć svog brata, Ekrem Pita je odnio kćerku u kliniku
u Starom Gradu, gdje su joj previli rane. Anisa Pita je zatim odvezena na ortopedsko odjeljenje
bolnice Koševo na daljnje liječenje. Uprkos izvjesnim nedosljednostima u svjedočenjima
Ekrema i Fatime Pita koje se ne odnose izravno na tu pucnjavu, Pretresno vijeće se osvjedočilo
da je oboje svjedoka uvjerljivo posvjedočilo da je njihova kćer pogođena ispred njihove kuće ujutro
13. decembra 1992. Oba roditelja misle da je metak kojim je ranjena njihova kćerka ispaljen sa stijena Baba, zato što se ta litica vidi iz njihove kuće i zato što je bila pod kontrolom SRK-a. Iz dviju fotografija i video snimka ulaznih vrata kuće porodice Pita vidi se da je taj ulaz potpuno zaklonjen
susjednim kućama i objektima poput ograda, pri čemu iz pravca stijene Baba postoji tek uska linija
neposredne vidljivosti. Dokazi u sudskom spisu pokazuju da je SRK djelovao sa šireg područja
stijene Baba. Hinchliff je mjerenjem ustanovio da udaljenost od kuće Anise Pite do stijene Baba
iznosi 895 metara, a mape koje je odbrana predočila u vezi s tim događajem pokazuju da je ta
udaljenost približno 900 metara. Pretresno vijeće takođe prima na znanje argument odbrane da
nije predočena nikakva medicinska dokumentacija koja bi "sadržavala podatke o mjestu prostrijelne
rane na nozi Anise Pite, ili koja bi omogućila da se odredi pravac strijelnog kanala, uključujući
ugao i pravac doleta metka". Uprkos tome, na osnovu približne udaljenosti od 900 metara i
činjenice da od ulaznih vrata kuće porodice Pita postoji linija neposredne vidljivosti samo do stijene
Baba, Većina se van razumne sumnje uvjerila da je Anisa Pita ranjena metkom s područja te litice.
536. Na osnovu gornjih dokaza iz izvora u UN-u i SRK-u, Većina se uvjerila da su vojnici SRKa
imali pristup području oko ceste za Pale, koja se sasvim sigurno nije nalazila na teritoriji ABiH, te
širem području stijene Baba.
537. Većina se takođe uvjerila da je Anisa Pita namjerno pogođena. Nije uvjerljiv argument da je
zalutali metak mogao prijeći udaljenost od područja stijene Baba do kuće porodice Pita uskom
linijom neposredne vidljivosti i, ne udarivši u okolne prepreke poput kuća, pogoditi malo dijete.
Pazi, fakat. Ne znam šta je, juče su se vidjele. Probaću opet postaviti u iste postove.agent_zero wrote:Ne vide ti se slike na prethodnoj stranici.
