Ommadawn wrote:I roditelji Emerika Bluma su Mađari pa je frajer vodio najuspješniju kompaniju u SFRJ.
Došlje, jebiga.
Pa šta ako su?
Alija I. je iz B. Šamca, lijepog gradića na obali Save. Nisam ljubitelj njegovog lika i djela ali ne smatram njegovo porijeklo kao razlog njegovih grešaka.
Sva ova kuknjava me podsjeća na jedno moje radno mjesto. Naime, ljudi su se žalili na nepravilnosti a ja kao predstavnik sindikata sam predložio da se žalimo glavnom odboru. Svi šute, tamo-vamo, te ja predložim da napišemo pismo. Može ali da ne spominjem imena što je sasvim u redu. Pošaljem pismo, dođu iz glavnog odbora da vide u čemu je stvar. Šef se malo usro, zna da će ovi da prečešljaju sve. Kad su ljude počeli ispotivati ili šute ili ih upućuju meni. Ja naravno ispričam sve i predočim dokaze, sve otvoreno i pred svima. Uspjelo se tu nešto i regulisati ali ljudi se i dalje žale. "Pa što ne ispriča ljudima kad te pitaju, da imamo još dokaza, da se to sve sredi". "Ma joj, znaš, ja imam kuću, familiju, novo auto, kredite..." Znači nije ti dovoljno loše? Pa šta se koji kurac žališ onda?
Kad ti stvari ne štimaju - makar probaš da ih promijeniš.
Davno opisan fenomen.
Timur dovodi slona u Aksehir, mali grad u Anatoliji. Golema životinja ostavljena je sama da slobodno luta naokolo. I tako su sva polja, vinogradi i povrtnjaci uništeni. Povrh svega, siromasima iz Aksehira dodijeljena je dužnost da hrane životinju. Ukratko, Timurov slon postao je prvi i najveći problem Aksehira.
‘’Dragi hodža’’, stanovnici Aksehira preklinjali su Nasrudin-hodžu*, ‘’ti si jedina osoba koja se ne boji razgovarati s Timurom. Samo ga ti možeš uvjeriti. Hajde mu reci da ne želimo tu toga slona. Objasni mu da nam je dosta.’’
‘’U pravu ste’’, složio se hodža, ‘’trebamo nešto poduzeti. Ali ja se bojim razgovarati s Timurom. Kako bi bilo da sutra ujutro desetorica ili petnaestorica nas zajedno odemo Timuru i zauzmemo se za svoj slučaj kao grupa. Tako ćemo biti jači.’’
Svi su se složili.
Sljedećeg jutra se velika skupina muškaraca i žena okupila ispred hodžine kuće. Zatim su krenuli u povorci prema Timurovu šatoru, pod vodstvom hodže, za kojim je slijedilo mnoštvo. Dok su se približavali vladarevu boravištu, ljudi iza hodže, puni straha od Timurove srdžbe, jedan po jedan su nestajali. Kad je bio na ulazu u veliki šator, hodža spazi da je posve sam.
‘’Ah, vi, kukavice!’’, rekao je u sebi.
‘’Hodža’’, zagrmi Timur ‘’što te vodi k meni u ovaj dan?’’
‘’Veliki Timure,’’ skupljao je hrabrost Nasrudin-hodža , ‘’volimo slona kojeg si doveo u Aksehir. Zahvalni smo ti na dobročinstvu. On je naš ponos i radost. Ali mi smo zabrinuti, Veliki Timure! Jadna je životinja malo usamljena. Možda mu možeš dovesti prijatelja, možda ženku slonicu za društvo. Da mogu šetati zajedno po poljima i vrtovima i, ako Bog da, čak imati i obitelj. To može samo povećati našu zahvalnost na tvojem vrlo velikodušnom daru.’