http://sarajevo.co.ba/prica-o-olomanu/
Ispred ulaza u slastičarnu stajali su zastupnici povijesnoga kompromisa. Oni bi van iznijeli espresso i zapalili cigaretu. Tako bi i pušili i bili u OLOMANU. Bili bi viđeni i ne bi im promakao onaj nepoznati kojega svakodnevno čekaju, a ipak nisu ništa, pa ni cigaretu, morali žrtvovati.
U neka jako davna vremena moglo se pušiti u tramvajima i autobusima, a onda su, početkom sedamdesetih ili malo kasnije, to zabranili. Istaknuti su natpisi, naljepnice i metalne pločice, vozači su počeli vikati na nedisciplinirane putnike, a kako su u tramvajima još uvijek postojali i kondukteri, više uskoro nije bilo nikakve šanse da netko prekrši propise. Zabrana pušenja u autobusima i tramvajima možda je i jedino pravilo kojega su se u našoj povijesti svi držali i koje je na kraju postalo i opći običaj, tako da više nitko i ne misli da je pušenje u javnim prevoznim sredstvima zabranjeno, jer je ono jednostavno postalo nemoguće. Tek povremeno bi se dogodilo da neki mračan tip usred tramvaja zapali cigaretu, ali ni on to ne bi činio zbog cigarete, nego zbog provokacije, ne bi li mu netko nešto rekao. U tramvaju će cigaretu zapaliti samo ubojica ili onaj tko ima želju jednom postati ubojica, a to znaju svi, pa takvim pušačima ništa ni ne govoriš ako ih ikada u životu i sretneš. Desetak godina nakon zabrane pušenja u tramvajima dogodili su se i prvi pokušaji zabrane u birtijama i na partijskim sastancima, ali su takvi pokušaji redovito završavali općom katastrofom. Zabrana pušenja bila je dovoljan razlog da propadnu i birtija i partija. Nije se pušilo samo u slastičarnama jer je slastičarima bilo u interesu da ljudi što brže pojedu svoje kolače. Slastičarne su male i skučene, s tek dva ili tri stola, i promet bi im bio nikakav da se smije pušiti. Najpoznatija sarajevska slastičarna bio je OLOMAN, iako se u OLOMANU za naših života nikada nisu jeli najbolji kolači. Ali to je mjesto pripadalo centralnoj gradskoj infrastrukturi, zajedno s Narodnom bankom, Vječnom vatrom, robnom kućom ´Unima´ i Skenderijom. OLOMAN je bio znak Sarajeva, jedan od najautentičnijih, pa nitko nije ni imao razloga baviti se time kakvi su tu kolači jer o kolačima i nije bila riječ. Jednostavno, radilo se o mjestu koje je bilo važnije od većine drugih mjesta, pa su se ljudi tu počeli okupljati iako im se nisu jeli kolači. Od početka osamdesetih u OLOMANU se pio najbolji espresso, a to se, naravno, sukobljavalo sa strategijom zabrane pušenja u slastičarnama, te sa činjenicom da od tog vremena OLOMAN više nije bio slastičarna, nego je postao izlogom gradskih faca koje piju espresso i beskonačno čekaju da napokon budu viđeni ili da nekoga vide. Taj netko koga su željeli vidjeti obično nije ni živio u Sarajevu. Nisu znali ni tko je, niti kako izgleda, ali su ga strpljivo čekali svih tih sunčanih osamdesetih godina u kojima je jedinu nervozu donosilo to što je u OLOMANU bilo zabranjeno pušenje i što se u OLOMAN moralo dolaziti. Ispred ulaza u slastičarnu stajali su zastupnici povijesnoga kompromisa. Oni bi van iznijeli espresso i zapalili cigaretu. Tako bi i pušili i bili u OLOMANU. Bili bi viđeni i ne bi im promakao onaj nepoznati kojega svakodnevno čekaju, a ipak nisu ništa, pa ni cigaretu, morali žrtvovati. Ispijanje espressa na pločniku postalo je normom koja je imala samo jedan nedostatak: nije se moglo sjesti i obje bi ti ruke sve vrijeme bile uposlene. Šoljicu nisi imao gdje spustiti i morao si pušiti cigaretu za cigaretom jer inače ne bi mogao objasniti samome sebi zašto stojiš pred OLOMANOM i zašto ne uđeš unutra. Bio si tih godina maneken jedne specijalne mode koja je podrazumijevala pognuto držanje tijela, laktove savijene pod različitim uglovima, zavisno od toga u kojoj ruci držiš šoljicu, a u kojoj cigaretu, no svaka stvar koju si imao na sebi jasno se primjećivala, kao što se razaznavalo koji parfem koristiš i kakva ti je priča. Stajač pred OLOMANOM bio je preteča modernoga sarajevskog šminkera koji će svoje kreativne vrhunce doživjeti u ljeto 1991., a danas ga uglavnom možete vidjeti u raznim parizima, londonima i njujorcima kako pokušava pronaći svoj novi OLOMAN i vratiti se u svoje nevino sarajevsko predstanje. Priču o stajanju pred OLOMANOM zaokružio je i dovršio najveći performer sarajevske svakodnevnice Mirza Tanović, koji je stao na pločnik ispred slastičarne, iz džepa svog elegantnog londonskog sakoa izvadio pepeljaru i u nju otresao pepeo. Šminkerskim šegrtima zorno je pokazao da za savršenu uglađenost nešto moraš i žrtvovati. Recimo espresso, jer ne možeš u jednoj ruci držati cigaretu, a u drugoj šoljicu i pepeljaru, a, brate, ako si šminker, tada pepeo ne treseš oko sebe ni kada si na ulici. piše: Miljenko Jergović
Ne vjerujem ni da mi je rahmetli nana Serifa u svoj vakat znala... 
....stari dimnjak iz vase miskina...krajem 80 su napravili onaj novi, sjecam se da sam gledao kako ruse stari polako od vrha
sa zida pod branu jesam i to mi je tad bilo kao da skacem sa Ajfelovog tornja 
