dr_Evil wrote: ↑23/10/2024 13:43
anelsol wrote: ↑23/10/2024 12:38
Jednom prilikom tokom našeg rata me je gađao snajper. Ispalio je tri metka na mene, i jedan metak mi je prošao kroz kosu. Tada sam bio djete, i to je bilo jedno od traumatičnijih iskustava koje sam doživio. Kad sam uspio pobjeći i sakriti, treso sam se jedno sat vremena dok nisam došao sebi.
Sad kada prolazimbtim mjestom, uvjek se sjetim tog događaja. Kakav čovjek moraš biti da gađaš djete u glavu?
Kad se sjetim tog perioda i danas posmatram svoju djecu moram primjetiti da smo smo mi za svoje godine bili kao mali ljudi. Morali smo preko noci odrasti na neki nacin, bili smo svjesni opasnosti.
Nisam ja. 6 godina imao ili 7 kad sam vidio kad su MiG-ovi pogodili i gađali Željezaru i ZiM tad. U ZiM nečim drmnuli da je bio zelen bljesak koji sam vidio tad, a u tom trenutku mi rahmetli stari pognuo glavu jer su geleri letili na sve strane.
Još se i dan danas mi pitamo kako taj dan 1992 nismo poginuli kod Kanala.
Srećom još išli obilaznim putem, okolo skroz i to mi nije jasno što moji tada odabraše taj put.
Još smo mogli jednom poginuti od MiG-ova jer su gađali i 93 ili 94 i dalje Željezaru.
Zenica nije bila puno gađana kao drugi gradovi, jedino jest kroz glad prošla, ali imali su u toj gladi i naši profiteri udjela poprilično.
Vrh bile razdelije i kriška hljeba malo pouljena i pošečerena.
1 obrok se jeo tad, doručak kako treba, a za ručak ta kriška hljeba.
Ali stariji tad od mene jesu brzo odrasli. Bilo ih čak u Armiji s 16 godina. Neko iz kvarta bio i mlađi tad u Armiji.
Dobrovoljno se prijavili.