Forum Klix.ba

Tuga
A liniji se kraj ne vidi. Kako samo covjek sve potisne.

Imao sam sreću, da od kada se sjećam, da svojim gradom mogu bezbrižno hodati, sa osmijehom na licu. Ali danas, taj osmijeh nije bio tu. Dolazeći iz pravca Marijinog dvora, usput nervirajući se zbog kiše, prvo što sam ugledao je crveni "zid" sa brojkom 11541, a nakon njega beskrajan niz crvenih stolica, koje se prostiru kao krvava rijeka.

Gledajući u te stolice, na prvi pogled vidiš jedan običan komad plastike, ali nakon što shvatiš da svaka ta stolica predstavlja jedan ugašen život, jednu osobu koja je mogla biti tvoj najbolji prijatelj, tvoja djevojka, tvoj profesor sa kojim se često svađaš ili bilo ko drugi, osjetiš bol u grudima, neopisivu bol koja steže srce. Pokušajem sudržati suze i uspjeva mi, ali samo na kratko. Čim su oči ugledale malene stolice, stolice namjenje najmlađim, nedužnim žrtvama, suze su same krenule. Odjednom mi je kiša, koja me do tog trenutka nervirala, prijala, jer se stopila sa pokojom suzom koja je tekla niz obraz. Na tom dijelu je zaista vladala tišina, tišina izazvana nevjericom brojem poginule djece, izazvana razmišljanjem: "Šta su oni skrivili?"

Nakon što sam smogao snagu, krenuo sam dalje, do Vječne vatre. Zastao sam tamo da popratim koncert koji je bio u toku. Svaka je pjesma pričala priču za sebe. Ali kao dijete koje je odraslo u Hrasnom i na Grbavici, iako se ni najmanje ne sjećam strahota rata (a kako i bi kada sam bio izbjeglica), Tifina pjesma "Grbavica" je bila kap koja je prelila čašu. Suze su još jednom krenule, ljudi koji su stajali u blizini su sa čuđenjem gledale zašto jedna takva mlada osoba proliva suze za one koje ne poznaje, za ono čega se uopšte ne sjeća.

Ali, nije bitno što te osobe nisam poznavao, nije bitno što se ne sjećam rata, opet je svaka od tih osoba u sebi nosila dio Sarajeva. A pošto je Sarajevo i sastavni dio mene, svaki taj dio koji je nestao sa njima, ostavio je prazninu i u meni koju niko ne može popuniti. Jer, Sarajevo nisu samo zgrade i sivilo, Sarajevo su i ljudi u njemu, drveće u parku i životinje koje lutaju po ulici.

I za kraj, nisam mogao otići natrag kuči, a da opet ne obiđem malene stolica, da položim simboličnu ružu na jednu od njih. Noge su se opet ukočile od tuge na nekih sat-dva, tišina je ponovo vladala, a ja sam se još jednom zapitao: "Zašto oni?" Zaista, tuga se ovog dana u Sarajevu mogla osjetiti u vazduhu, kao da je opipljiva...

Da se nikada ne zaboravi, da se nikada ne oprosti i da se nikada više ne ponovi.
Kurvo Evropo, kurvo Ameriko, kurvo UN-u, kurvo NATO, jeli vas sada, ako nista, bar na trenutak sram?

Jučer i danas sam opširno prelistao međunarodnu štampu, i gotovo svi su posvetili jednu stranicu Sarajevu, iznoseći opštepoznate činjenice o ratu u Bosni i Hercegovini. Tone materijala koje nijedan Glas Srpske ne može pobiti ni utišati. Članke poput onog nebuloznog iznad će čitati samo osobe koje svakako ne žele znati istinu, ljudi koji su oćoravili i oglušili pod udarima velikosrpskofašističke propagande i koji imaju potrebu za ovakvim injekcijama samopouzdanja, isto kao što ovisnik o heroinu ima nesavladiv nagon za dozom. Takvima svejedno nema pomoći, osim ako si sami ne pomognu.

Što se porijekla stolica tiče, želim vjerovati da se ne radi o slučajnosti, ili o običnom ekonomskom oportunizmu. U tom slučaju bi ideja bila ne samo prihvatljiva, već i genijalna zbog simbolike koja počiva u pozadini. Ako je u organizaciji događaja uz bezidejne birokrate učestvovao i neki umjetnički duh, onda je ova teorija više nego plauzibilna. Tako da ne bih unaprijed osipao drvlje i kamenje po organizatorima.

Zbog obaveza nisam bio u mogućnosti prisustvovati ceremoniji, iako sam prvobitno planirao, a tek sad sam uspio pogledati snimak i stvarno je teško kontrolisati emocije, pogotovo na kraju, kad djeca pjevaju Give peace a chance, a onolike stoličice zjape prazne. Ne mogu ni zamisliti kakva je atmosfera vladala na licu mjesta, kad snimak ovako potresno djeluje.

Inače ne volim razmišljati ni pričati o ratu, ali pretpostavljam da su danas mnogi od nas uskočili u vremeplov, milom ili silom.

Sjećanja sama naviru, poput lavine. Najbolnije su uspomene na moje ratne vršnjake. Sjetio sam se dječaka iz škole kojem je granata otkinula nogu. Mi bismo igrali fudbala, a on bi nas posmatrao, sa strane igrališta. Uvijek nasmijan. Drugarice iz razreda koja je nakon rata podlegla zbog posljedica ranjavanja. Onaj podmukli, kratki fijuk, eksplozija, dim, prašina, izgubljenost, strah. Pomislih na neljude koji su ispaljivali te granate. Vjerovatno onako nasumice, sa istom lakoćom kao što normalan čovjek baci kamen u jezero. Slutim da im je to začas preraslo u naviku: “žegni par komada, da se ne ponadaju da smo ih danas zaboravili”. Sumnjam da su ti neljudi ikada stali na loptu i trezveno razmislili o posljedicama svojih akcija. Da njihova granata ruši nešto što su ljudi godinama mukotrpno gradili, da ubija bez upita o imenu, starosti, polu, da kida komade tijela, uništava porodice.
Također sumnjam da današnji Internet ratnici koji pišu sveprisutne odvratne komentare razmišljaju o tome, pošto pate od akutne mržnje, a prvi simptom iste je upravo zatupljenost svih čula.

Ponekad mi se sjećanja učine nestvarnim, do te mjere da se nakratko ubijedim da je sve bio samo ružan san. Nerealno mi je da su ljudi mogli raditi takve stvari ljudima.

Iz tog razloga su obilježavanja poput današnjeg neophodna, da ovakve poput mene podsjete na stvarnost naše bliske prošlosti, na bolnu opipljivost košmara koji smo proživjeli.

Bez obzira na sve, moramo svim silama učiti buduće generacije da je jedina prihvatljiva podjela ona na ljude i neljude, i da nikada, ni pod koju cijenu i ni pod kojim okolnostima ne smiju svrstavati druge u nacionalne, etničke, vjerske i slične kategorije.

Učiti ih o onome što se dešavalo u našoj državi, učiti ih da svaki negacionizam mora biti podvrgnut društvenom ruglu i da bi svi negacionisti trebali biti ostracizirani, učiti ih da zločinci na svim stranama moraju biti procesuirani, prije ili poslije.

Znam da zvuči patetično i otrcano, riječi koje su se ofucale kroz godine, ali to je jedino oružje koje imamo na raspolaganju. Koliko god se radilo o utopiji i željama koje se neće nikad ostvariti, ne postoji alternativni put. Ako se i mi malobrojni predamo, gotovo je. Bolest koja pretvara ljude u neljude će uzeti maha. A sve nas je manje zdravih, nažalost.

Pozdrav svima i živjela nam Bosna i Hercegovina.

Jedna od najboljih stvari koja nam se desila zadnjih 20 godina. Fantastican podsjetnik na sve golgote koje je nas narod prezivio. Sjecanje na one koji su nam svojim zivotima omogucili da danas budemo tu svoji na svome ma koliko da BH ima suverenosti i ma kolio da nam je lose. Nije nam dobro al moze biti puno puno gore.



Tehnicki veliki propust kod nabavke stolica volio bih da izadje u javnost ime covjeka koji je odredio tu nabavku. Cisto da se zna i raid transparentnosti.

Sanjam za onaj dan kada ce se na svakom ulazu u Sarajevo napraviti na putu jedna kapija sa ispisanim imenima zrtava Sarajeva . Jednostavno nam treba nesto sto oko ne moze izbjeci i sto ce nas svaki put kada tuda prodjemo podsjetiti na blizu historiju. Vratiti malo zivotnu perspektivu pomucenu raznoraznim prodajnim centrima i svakodnevnom sitnodzeparoskom politikom od komsiluka pa do parlamenta.

Evo i CNN nas spomenu, vidjeh link po komentarima:

http://www.youtube.com/watch?v=ZDKQ9HHTvuc

AZ -.- wrote:
Kurvo Evropo, kurvo Ameriko, kurvo UN-u, kurvo NATO, jeli vas sada, ako nista, bar na trenutak sram?

ne znam jel bila

šime.sparina wrote:nije me nista dotuklo, nisam pruzio korak dalje od alipashine dzamije, izbjegavao sam da gledam vijesti na ovu temu, osim sto sam pogledao par fasisoidnih komentara na ovome klix sranju...

nisi sam.

Ipak nisam imao snage otici veceras u Titovu emotivno sam skroz rasturen oplakao sam kuci na tanane. Sve pohvale za projekat pogodili ste bit a odakle su stolice nabavljene neka se prica par dana ali emocije ostaju zauvjek.



zbogom hrabri lavovi
vase sjenke i sad cuvaju moj grad
vase zvjezde nek se plase sad

zadnja strana novina
lica mojih drugova

kurty wrote:

imam molbu , nisam "specijalist" za kompjutere koristim ga samo kao alat i za komunikaciju . ali mnogi Americki prijatelji me pitaju : "sta se desava a kakva obljetnica u tvome rodnome gradu i sta !?"
pokazao im ovaj video i ljudi potreseni , ali ne razumiju , ne kontaju jos ...
ukratko
trebaju prevod na engleski i tilt na video , ko to moze uraditi ako treba pare poslati nema problema ,?
samo uradite to ( ja sam pokusavao i vjecnost mi treba i sve zabrljao )
jer to mora biti dostojanstveno i profesionalno..a ja nemam vremena a engleska gramatika mi je fuj

hvala unaprijed i imamo mnogo prijatelja na svim kontinentima i u USA!! da ne povjerujete kako nas cijene ..dignute glave i ponosno
naprijed BiH i Sarajevo !

BASS wrote: btw.ne mogu nigdje da pronadjem ono javljanje Kusturice 92 kad je apelirao u jednom javljanju na tv (ne znam kojoj) da se prestane pucati po Sarajevu ... onako da i njega i njegove fanove "podsetimo"

Ma 'ebo Kusturicu, dosta s' njim više. Nije se čovjek prije sjetio Srpstva, nit' mu je smetalo ime koje je dobio po rođenju a mogao ga je mjenjati već od svoje osamnaeste, ali se nije sam sjetio mjenjati ime sve dok nije Miloševića ugledao.
O sebi, i svom navodnom srpstvu, dovoljno je rekao odabirom momenta za promjenu imena.

Prevrtljiv čovjek, ugledavši šansu za velikom zaradom - filmovima i nastupima se dodvoravao režimu vojno jače zemlje, i povodljiv čovjek bez svog Ja koji je bio sretan i sa onim gdje je rođen, sve dok ga Miloševićeva politika nije podsjetila da ima bolju šansu ako se proda njemu.

Pljuje po ljudima iz svoje domovine i svom gradu koji mu nikad ranije nisu smetali, sve dok ga Milošević nije obrlatio brzo, indoktrinirao snažno.

Kao zaluđeni pubertetlija kojeg zgodna srednjoškolka zavrti oko malog prsta, zbog nje prodati i sebe. Samo je Milošević bio u ulozi srednjoškolke.

Nek mu se ukaže bolja prilika, popljuvaće taj i svoje navodno Srpstvo i svima tamo zabost nož u leđa, i otić' dalje gdje osjeti da mu je bolje.
Zamisli da je ovo opis neke druge, tebi potpuno nepoznate osobe; u narodu postoji riječ za takve ljude.

bijela wrote:čini se da još nije otvorena tema o ovom projektu?

bila sam oduševljena idejom sa stolicama.. onda su došle informacije o "redizajnima" i "posuđenim idejama" - hajd, kontam, nije toliki belaj...

ali ovo danas što sam čula - da su stolice naručene iz neke fabrike u Srbiji
je li istina to?
ako jest - gdje je kraj balinluku

Mozda si ipak trebala ukljuciti mozak da skontas od pocetka.Haris je to savreseno uradio ali trebalo je ukapirati.Ali nejse.Odakle su dosle stolice odatle je doslo i zlo ove nase BiH.Da ne duljim.Sorry.Neko od mojih najdrazih danas je trebao da sjedi na jednoj od tih stolica.Na zalost ,njegova stolica je na Kovacima samo jedna od hiljade onih koji su danas trebali biti tu.Nemam rijeci.Treba ostati normalan ali kako.Suze su jace od mene.

žao mi je i suosjećam zbog tvog gubitka..

simpozijum delirijum wrote:

kurty wrote:

imam molbu , nisam "specijalist" za kompjutere koristim ga samo kao alat i za komunikaciju . ali mnogi Americki prijatelji me pitaju : "sta se desava a kakva obljetnica u tvome rodnome gradu i sta !?"
pokazao im ovaj video i ljudi potreseni , ali ne razumiju , ne kontaju jos ...
ukratko
trebaju prevod na engleski i tilt na video , ko to moze uraditi ako treba pare poslati nema problema ,?
samo uradite to ( ja sam pokusavao i vjecnost mi treba i sve zabrljao )
jer to mora biti dostojanstveno i profesionalno..a ja nemam vremena a engleska gramatika mi je fuj

hvala unaprijed i imamo mnogo prijatelja na svim kontinentima i u USA!! da ne povjerujete kako nas cijene ..dignute glave i ponosno
naprijed BiH i Sarajevo !

Jel mislis na citav ovaj klip titlove uradit?

Opet PTSP (Izmješan sa tugom, bolom, razočarenjem...)

@homesweethome...
napisa pa izbrisa,pa napisa pa izbrisa...
poenta,duša zaplaka...

zelenashica wrote:

HomeSweetHome wrote:
Treba ovim stolicama naci mjesto na kojem ce vjecno stajati...

Ideja je o kojoj gradska uprava Sarajeva treba i mora razmisliti.

to je namjera... stalna postavka... možda neka od praznih industrijskih hala, ali pitanje je ima li dovoljno velika za ovo...

Stalna postavka su sva mezarja i groblja u i oko Sarajeva, samo što to, izgleda, nije dovoljno...
Nama izgleda uvijek treba nešto stalno, trajno, veliko, megalomanski, da bi nas stalno bolo u oči, inače zaboravljamo, praštamo, puštamo da se ponovi.

shecher wrote:Stalna postavka su sva mezarja i groblja u i oko Sarajeva, samo što to, izgleda, nije dovoljno...
Nama izgleda uvijek treba nešto stalno, trajno, veliko, megalomanski, da bi nas stalno bolo u oči, inače zaboravljamo, praštamo, puštamo da se ponovi.

I to sve radi nekog jebenog "suzivota" sa krvolocima !

Morales wrote:

shecher wrote:Stalna postavka su sva mezarja i groblja u i oko Sarajeva, samo što to, izgleda, nije dovoljno...
Nama izgleda uvijek treba nešto stalno, trajno, veliko, megalomanski, da bi nas stalno bolo u oči, inače zaboravljamo, praštamo, puštamo da se ponovi.

I to sve radi nekog jebenog "suzivota" sa krvolocima !

Pričam jučer s čovjekom koji je izgubio tri brata u i oko Srebrenice. Njegova majka je, dakle, izgubila tri sina, njegov otac isto toliko. Njegova sestra je izgubila tri brata... Poenta je, nadam se, jasna. Pitam ga o svemu ovom, crvenoj liniji, stolicama, simbolici, datumu, godišnjici. Pitam jer želim da ne zaboravim, da "odam počast" onima kojih nema. Pitam jer ja nisam izgubio nikog bliskog u Sarajevu, ali je pola porodice, šire i uže, s majčine strane stradalo u blizini Sarajeva. Kaže mi on: Čista glupost! Koga nema - nema. Bolje bi bilo da se sav taj novac, sva medijska pažnja usmjerila na pronalaženje barem jednog krivca ili jednog tijela, kostiju... Boli ga to što su stolice iz Srbije, ne zato što je naš novac otišao tamo, nego što je to zemlja koja je bila iza cijelog projekta i agresije. On ima ponosa. Njemu nije svejedno. Mnogi nemaju ni mezar/grob, a mi im dajemo stolice!

svasta

http://www.klix.ba/vijesti/regija/kustu ... /120406176

shecher wrote:
Pričam jučer s čovjekom koji je izgubio tri brata u i oko Srebrenice. Njegova majka je, dakle, izgubila tri sina, njegov otac isto toliko. Njegova sestra je izgubila tri brata... Poenta je, nadam se, jasna. Pitam ga o svemu ovom, crvenoj liniji, stolicama, simbolici, datumu, godišnjici. Pitam jer želim da ne zaboravim, da "odam počast" onima kojih nema. Pitam jer ja nisam izgubio nikog bliskog u Sarajevu, ali je pola porodice, šire i uže, s majčine strane stradalo u blizini Sarajeva. Kaže mi on: Čista glupost! Koga nema - nema. Bolje bi bilo da se sav taj novac, sva medijska pažnja usmjerila na pronalaženje barem jednog krivca ili jednog tijela, kostiju... Boli ga to što su stolice iz Srbije, ne zato što je naš novac otišao tamo, nego što je to zemlja koja je bila iza cijelog projekta i agresije. On ima ponosa. Njemu nije svejedno. Mnogi nemaju ni mezar/grob, a mi im dajemo stolice!

ma ja... najbolje je da su pare dali onim vojnicima ispred Parlamenta. ha ja, živjela socijala...

Chmoljo wrote:

shecher wrote:
Pričam jučer s čovjekom koji je izgubio tri brata u i oko Srebrenice. Njegova majka je, dakle, izgubila tri sina, njegov otac isto toliko. Njegova sestra je izgubila tri brata... Poenta je, nadam se, jasna. Pitam ga o svemu ovom, crvenoj liniji, stolicama, simbolici, datumu, godišnjici. Pitam jer želim da ne zaboravim, da "odam počast" onima kojih nema. Pitam jer ja nisam izgubio nikog bliskog u Sarajevu, ali je pola porodice, šire i uže, s majčine strane stradalo u blizini Sarajeva. Kaže mi on: Čista glupost! Koga nema - nema. Bolje bi bilo da se sav taj novac, sva medijska pažnja usmjerila na pronalaženje barem jednog krivca ili jednog tijela, kostiju... Boli ga to što su stolice iz Srbije, ne zato što je naš novac otišao tamo, nego što je to zemlja koja je bila iza cijelog projekta i agresije. On ima ponosa. Njemu nije svejedno. Mnogi nemaju ni mezar/grob, a mi im dajemo stolice!

ma ja... najbolje je da su pare dali onim vojnicima ispred Parlamenta. ha ja, živjela socijala...

Nisam to htio reći. Tim vojnicima treba vratiti dostojanstvo (zaposlenje, kursevi, radionice, zanati, angažmani...).

Divim se svima vama koji ste živjeli i preživjeli u opkoljenom Sarajevu i iz svega ovoga izašli kao normalni ljudi.