Mene je učilo da je kratkouzlazni akcentat na uglavnom, drugom slogu kod stranih riječi, ali ne svih:
o DEKLINACIJI I AKCENTUACIjI TUĐICA MUŠKOGA RODA
NA SAMOGLASNIK
Bratoljub Klaić
(Svršetak)
Deklinaciju takvih imenica dobro je objasnio Boranić, i prema tome na pr.
siže) gen. sižea) pl. sižei) žiri) gen. žir~ia) pl. žiriji) biro) gen. biroa) pl. biroi) ragu"
gen. mgua) pl. ragui. Ipak treba spomenuti, da su dvije od spomenutih imenica,
očito utjecajem kosih padeža, razvile u nom. sing. nastavak -j) kao što se dogodilo
i kod imenica ženskoga roda, gdje smo na pr. od idea dobili ideja zbog genitiva
idee - ideje) dat. idei - ideji) i kako je učinio Daničić s bib lij ki;n imenom Kore"
koje piše Korej) gen. Koreja (Gram. i stil. 153). To su imenice klišej i kupej) koje
II ovom obliku ne bilježi još nijedan rječnik, ali je sigurno, da se one tako govore,
a ja sam ih u tom obliku unio i u Rječnik stranih riječi (Zagreb 1951). Isto se dogodilo
(ili se barem događa) i s riječima ekspoze j i komunikej) od kojih ovu drugu u
ovakvu obliku bilježi Benešić (o. e.), a u Slovenskom je pravopisu: ekspoze) gen.
eskpozeja) komunike) gen. komunikeja, od čega je do nominativa ekspoze j) komunikej
samo jedan korak.
U akeentuaeiji imenica s ovakvim nominativom naši se priručnici razilaze.
Prema Benešićevoj akcentuaeiji siže, gen. sižea) triko) gen. trikoa i trima) gen.
trimoa (ostale imenice daje Ben. samo u nom. sing. sa sprijeda spomenutim ake.::ntima)
mogli bismo taj tip svrstati u naš tip lažov) gen. lažova) gen. pl. laž6vii) dakle:
siže) sižea) gen. pl. sižia. S Benešićevim se bilježenjem slaže i RK, ali samo u rij eči
plato) platoa) dok imenicu bije bilježi u gen. s ake. biJea (ostale su mu imenice
samo u nom. sing., ali sve s dužinom na drugom slogu). Tako i Henrik Barić (Rečnik
srpskoga ili hrvatskoga i arbanaskoga jezika I., Zagreb 1950) sa svega tri ovakve
riječi : biro) ** No links **) nivo. Kako ni on ne daje genitiva, možemo smatrati, da je i njemu
gen. sing. biroa) depoa) nivoa) prema čemu bi te imenice ušle u naš tip šebOj) šeboja
s gen. pl. šebOja) dakle: biro) biroa) gen. pl. biroa. Koliko sam ja višegodišnjim ispitivanjem
mogao ustanoviti, na našem terenu zaista i postoje dubletni akcenti:
sjeverni krajevi govore na pr. bife) bijea) gen. pl. bijia.) a južni (tu računam i Sarajevo
i Dubrovnik) bije) bifea) gen. pl. bijea. Od spomenutih se aurora (među koje
treba uračunati još i Boranića s njegovim plato odnosno nivo) razlikuje Belić, koji
ne bilježi duljine na drugom slogu, te ima: nivo) gen. nivoa) plato) gen. platoa i siže)
gen. sižea (Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika) Beograd 1950). Istu akcentuaciju
primjenjuje isti autor i na vlastita imena: Mara) gen. Maraa) Ruso) gen.
Rusoa. Ovaj Belićev treći tip ovakvih imenica (bez duljine na krajnjem slogu) teško
će se moći održati, barem za imenice na -a i na -o) ukoliko, dakako, ne budemo
htjeli, da za stanovito vrijeme ne dobijemo nivo) gen. niva) plato) gen. plata) odnosno
kod vlastitih imena: Mara) gen. Mare) Ruso) gen. RUsa) čemu već imamo
73
precedens u imenu Dima (Dumas) s gen. Dime (koje nam ime Belić ipak ne daje
u ovakvu obliku, iako ga u Pravopisu spominje s drugog jednog razloga).
Dvosložnih tuđica s dugosilaznim akcentom ima vrlo malo. Sa završetkom
na -o zabilježio sam samo ginko (Botanička terminologija, Beograd 1934) i kalo
(manjak na težini robe zbog sasušenja, Ben.). Pripadaju pod naš akcenatski tip
Marko i prema tome im se akcent ne mijenja. Potrebe, da se kod imenice ginko
misli na gen. pl. s umetanjem nepostojanog a, nema, pa je prema tome i ovdje akc.
ginka, kao i kod tipa tempo (nom. pl. dakako: ginki, bez sibilarizacije). Sa završetkom
na -i dolaze samo i~enice juni i .fuli, no njihova deklinacija junzja, julija
i t. d. potpuno je zastarjela, ta i nominativ je kod onih, koji ne govore lipanj i srpanj,
danas samo jun i jul.
Malo je i dvosložnih tuđica s dugim uzlaznim akcentom. Izuzmemo li spomenutu
već riječ kino i prepustimo li je srednjem rodu (premda na pr. u Osijeku
na istom plakatu čitamo Narodni kino, a ispod toga Ljetno kino), ostaju nam, koliko
vidim iz građe, samo molo (zidana obala, Ben.) i solo (u muzici). Uzmemo li dalje,
da je od molo češće mol po muškom rodu (o dijalektainim i običnijim oblicima
mul, mula i muo mula usp. ARj .), ostaje nam samo ova posljednja. Deklinacija
nj ~zina podudara se s našim tipom ćoso, gen. ćosa, kako se ta imenica sklanja po
južnim krajevima. U množini na pr. soli, gen. sola, dat. solima, akuz. sole (usp.
za nom.: Kad se pobri napojiše vina iz ARj., a za akuz. spomenuti Andreisov primjer:
Pasija za sole, zbor i orkestar). Na vokal -i svršavaju se riječi ani (ptica, Ben.)
i lori (sisavac, Ben.), s gen. anija, lorij·a, pl. aniji, l6riji, kao i druge imenice na -i.
Kod trosložnih imenica susrećemo ih najprije nekoliko s kratkosilaznim akcentom
po našem tipu nestaško. To su domino, embrio, gvanako (lama, ZT), pikolo,
tremolo, žigolo. Akcent im je bez promjene, a u množini oblik kao domini, gvanaki
(bez sibilarizacije), pikoh, tremoli, žigoli ne može nikoga· smetati. Riječ embrio,
dakako, po našim pravopisnim pravilima: gen. embrija, dat. embrzju, instr. embriom
i embrijem, pl. embriji, gen. embrija, dat. embrijima, akuz. embrij·e.
Takve imenice na druge završne vokale jesu: makaki (majmun, ZT), kenguru
(klokan, ZT), marabu (ptica, ZT). Akcent im je bez promjene, a deklinacija na pr.
gen. makakija, marabua, dat. makakiju, marabuu, instr. makakijem, marabuom, pl.
makakiji, marabui, gen. makakija, marabita, kako smo već vidjeli kod na pr. kivi,
kivija i emu, emua. Imenica kenguru izbjegava; međutim, tuđu deklinaciju i nastoji
da se svrsta među naše konsonantske osnove, pa je i Benešić i RK bilježi u obliku
kengur.
Kod takvih imenica ne treba zanemariti ni imenicu presbiro, koja osim dužine
u nominativu ima iste karakteristike kao i sprijeda spomenute imenice (gen.
presbiroa, instr. presbiroom). Da nema dužine, bio bi joj gen. sigurno presbira
kao na pr. domino, domina.
74
S kratkouzlaznim akcentom na prvom slogu bilježe f)ecrucl: indigo (Ben.,
RK), riziko i šimpanzo (ZT). Akcentuacija i deklinacija ovim je imenicama kao i
našoj imenici jelen (dakle gen. pl. indiga, rizika, šimpiinza), na što upućuje i oblik
indig i rizik, kako spomenuti rječnici također bilježe. Oblik šimpanzo u zapadnim
je krajevima sasvim nepoznat, jer se govori i piše čimpanza. Ovdje bi valjalo spomenuti
i imenicu kakao, koju Boranić bilježi s gen. kakaa, isto kao i makao (igra),
gen. makaa (ove riječi nemam, doduše, akcentuirane u građi, ali st~vljeni je akcent
sigurno opravdan prema tuđem maceio). Ako, međutim, ispravno shvaćam Belićevo
»Strane reči i imena ili zadržavaju potpuno svoj oblik u našem jeziku: kakao ... ,
ili prema imenicama izvesnog roda našeg jezika dobivaju svoj oblik unominativu
jd. (I p. jd.) ... « (Pravopis 1950., I I2), Belić pledira za gen. kakaoa.
Na vokal -i izlaze imenice alibi (RK), aguti (glodavac, Ben), demanti (RK),
kauri (puž, ZT), potpuri (muz., RK). Akcent im je bez promjene, a deklinacija
kao na pr. alibi, gen. alibzj'a; dat. alibiju, instr. alibijem, pl. alibiji, gen. alibija i t. d.
Kratki uzlazni akcent na drugom slogu imaju riječi kao libreto. Nema, međutim,
sumnje, da bi prema talijanskom libretto naš akcent mogao biti libreto,
ali u građi takvog akcenta nema, tu se, dakle, dogodio slučaj, da smo zadržali mjesto
straneg akcenta, a promijenili intonaciju (usp. općeniti akc. komunizam prema dubrovačkom
komt'mizam) . Tip libreto, gen. libreta možemo svrstati u naš tip (život),
života, pa mu je prema tome akc. bez promjene (vokativ ne dolazi u obzir), sve
do gen. pL, gdje prema akc. života mora stajati librita (nom. pl. dakako: libreti).
Takve su još imenice: bajaco (RK), diktando (RK), flamingo (RK), glisando, krešendo
(RK; u Be1ića je to kreščendo, protivno talijanskom izgovoru). Tu treba spomenuti
i muzičke pojmove kao adagio, arpeggio i solfeggio, koje izgovaramo adado,
arpedo, solfMo, odnosno po Deanoviću adadžo, arpedžo, solfedžo (usp. Rječnik
talijanskog i hrvatskog jezika, Zagreb 1948). Kako muzičke pojmove još nismo sve
usvojili u fonetskom pravopisu, nameće nam se pitanje, kako valja s njimi postupati.
Mislim, da nam nema druge, nego u gen. pisati adagia, dat. addgiu, instr.
adagiom, a u množini (po talijanskom) adagi, gen. adagia (duljina je samo na a,
jer i ima službu umekšavanja i nije vokal), dat. adagima, akuz. adagie. Pisanje
adagii, adagiima, kako se može naći, mora nas zavesti na čitanje adadiji, adadijima
(adadžiji, adadžijima), a to ne bi bilo ispravno prema sing. adado, adada" adadžo,
adadža). Jednako i arpeggio i solfeggio, zadržavajući dva g, kako je i u talijanskom
(usp. kod Deanovića, o. c., pl. arpeggi, solfeggi).
Kao libreto ima u nom. sing. akcent i imenica kakadu (papiga, ZT), ali u kosim
joj padežima, kao i u svim dosad spomenutim sličnim slučajevima, oblici glase:
gen. kaka dua, dat. kakaduu, instr. kakaduom, pl. kakadui, gen. kakadua, dat. kakaduima,
akuz. kakadue. Kako sam naznačio, takav je akc. toj riječi u ZT, a tako ima
(valjda odanle) i Benešić. Ristić i Kangrga imaju naprotiv akc. kakadu, koji u svom
novom Pravopisu ima i Belić, iako je i on sudjelovao u izradi ZT i vjerojatno se
tada složio s akcentom kakadu. Odakle i zašto sada Beliću ova promjena (jer je
75
za akc. iz RK 'mogao znati 1932.), nije ml Jasno, a ako smijem i ja svoju kazati,
meni se čini, da bi tu najbolje stajao akc. kaka.du, gen. kakadua po tipu, na koji
ćemo odmah prijeći. Prije toga, međutim, moramo - jer ovamo spada - spomenuti
još muzički pojam andante, koji ćemo deklinirati: andantea, andanteu, pl.
andantei, andantea i t. d.
Trosložne imenice tipa defile, defilea odgovaraju u svemu dvosložnom tipu
bije, bijea, pa prema tome imaju gen. pl. defilea (usp. naš tip šarampov, krampova).
No kod ovoga tipa ostavljaju nas naši akcentolozi u još većoj nedoumici nego kod
tipa bije, jer nijedan ne bilježi genitiva ni od jedne takve imenice, osim Belića
(intenju, -ua), kome je to, uostalom, i jedina takva imenica u rječniku. Uzevši,
međutim, prema dvosložnim takvim imenicama, možemo i tu postaviti dubletu:
deflle, defilea, gen. pl. defilea prema defile, defilea, gen. pl. defilea. Oblik bez duljine
u nominativu sing. (intervju) moramo i ovdje odbiti kao i kod dvosložnih imenica,
naprosto zato, da ne bismo Belićevo na pr. Klemanso, -so a analogijom na tip libreto
deklinirali Klemansa. Takve su imenice ataše .(u Ben. ataše; ta imenica također
razvija -j, kao i klišej i kupej, pa se često čita i čuje ataše]), atelje, defile, dekoice,
ekspoze (razvija -j: ekspozej), foaje (u Ben. foaje), intervju, 1Iluline, negliže, portepe,
portmone, proteže, renome, rezime, rokoko (u Boranića rokokO, Pravopis 1951., str. 37.,
a u RK rokokO), se pare. Pravopisni probl m od nemalog značenja predstavlja i
ovdje, kao i kod drugih sličnih slučajeva, množina, na pr. defilei, dat. defileima,
a osobito akuzativ, gdje dobivamo ee: def tUe, pa je sva prilika, da će se u svrhu
uklanjanja hijata spomenuti proces razvijanja glasa j to snažnije razvijati, što se
češće budu takve imenice upotrebljavale. (Kako to ei i ee književnike smeta, vidio
sam na jednoj konferenciji o terminologiji za povijest umjetnosti, na kojoj su autori
tražili, da se francuska riječ atelier uzakoni u formi atelijer, gen. ateh/era, jer im je
nezgodno pisati: ateljei, ateljeima, ateljee.)
Dugi silazni akcent imaju riječi kao f61io, radio, studio i u RK nuncije, koji je
oblik danas zastario u korist oblika nuncij (u Belića nuncij, -ija = nuna/e). Kod
ovakvih je riječi akcent stalan, a deklinacija je normalna po muškom rodu: radio,
radija, dat. radt/u, instr. radiom, pl. radiji, gen. radi.ja, dat. rlidijima, akuz. radije.
~--~
Trosložnih tuđica s akc. dugouzlaznim na prvom slogu nisam našao, pa zato
prelazim na tip torpedo. Ako kažemo, da akcenatskih promjena nema i da i u množini
moraju biti muškoga roda (torpedi), rekli smo sve, što treba znati o takvim
imenicama. Nema ih mnogo: avizo, dinamo, kasino, kimono, mikado, tornado, torpedo,
turako (ptica, Ben.). Dvije od njih, i to avizo i kasino, dolaze i u ženskom rodu:
aviza, kasina, koji je očito spretniji za deklinaciju u množini (avizi, kasim' prema
avize, kasine). Ovamo ulazi i imenica finale, koja je, čini se, običnija s gen. findla,
dat. finalu, pl. finali umjesto očekivanog finalea, findleu i t. d.
Na vokal -i završava se imenica gurdmi (riba, Ben'.), očito s gen. guramija,
pl. gurdmt/i.
76
Četverosložne i višesložne tuđice podvrgavaju se sprijeda iznesenim pravilima,
pa tako na pr. aksOlotlo (gmaz, Ben.) ne mijenja akcenta, a ista riječ u ZT dolazi
II sasvim našem obliku: aksOlotao, gen. aksOlotla. Množina aksOlotli, a gen. pl. je
lako moguć i u obliku aksOlotala. S istim akcentom i inkognito (svi rječnici) i intermeco
(Književna terminologija, Beograd 1933; u RK intermeco, u Barića intermeco),
spluralom intermeci.
Riječi kao scenario, impresario oslanjaju se akcenatski na tip radio i zvuče jednako
kao ta imenica s prenesenim akcentom (na pr. pisati za radio, govoriti na
radiju). U pojedinim padežima obične pravopisne pojave (gen. scenarija, dat. scenariju,
instr. scenariom, pl. scenarzj'i i t. d.), no možda će biti bolje, da mjesto
nom. scenario uzmemo oblik scenarij (ja sam tako i učinio u Rječniku stranih
riječi), koji bi onda diktirao instr. scenarijem mjesto scenariom.
Imenice dekrešendo, diminuendo, ritardando i t. d. oslanjaju se oblikom i akcentom
na tip libreto, komunike i varzj'ete na bife odnosno defile, a ma/zagoni na dni
odnosno gurdmi.
Ovaj prikaz ne bi bio potpun, kad ne bi bili navedeni i primjeri, gdje se naši
rječničari i akcentolozi ne mogu odlučiti za novu akcentuaciju. Pored maloprije
spom:!nutog intermeco - intermeco - intermeco, navodim Benešićevo flamingo
prema spomenutom flamingo iz RK (ta razlika pogađa gen. pL, jer je prema flamingo
- flaminga, a prema flamingo - flaminga), pa fijasko (Ren., RK), esperanto
(Ben.) i sećento (Knjiž. term.). Kako se vidi, broj je vrlo malen, l vjerojatno je,
da će i ovih ovako naglašenih riječi u dobroj štokavštini ubrzo nestati, ako ne prevI ačenjem
akcenta, a ono sasvim sigurno promjenom intonacije na mjestu tudeg naglaska
(fijasko, esperanto, sećento, odnosno po Deanovićevu: . sečento).
..malo šale, nije zlonamjerno nego da se malo nasmijemo....
