je li i dalje tvojaDion wrote:Onaj tko te ljubi sretan je
Ma danasnji dan sam je prvi put vidio. Danas, da bas danas prije mnogo godina....
Draga mOja, draga bubi, uvijek i zauvijek. Volim te
Bez provokacije.lajk wrote:Volim te jer ces ici na utakmicu protiv Maribora i vjerujes da cemo pobjediti 3:0 !
xcober wrote:@i_ja_na_forumu svaka cast
zivjeo sam sa tim osjecajem i dodjoh u situaciju da njena sreca znaci moju nesrecu, sta covjek drugo moze uradit u tim momentima nego ostavit svoje srce, pozeljet srecu okrenut se i otic...
vidjeh je poslije mjesec dana stvarno je bila sretnija, blistala je, da ne lazem bilo je pravo tesko gledat u te najljepse oci a znat da vise nisu tvoje, jos gore kad je rekla da ne me ne zeli ni kao prijatelja, pa Boze zar sam toliko zlo, ne zeli da me vidi uopste,
3 godine sam pravio svadje, sve mi je smetalo cak sam mislio i da sam dobar covjek ponekad, izgleda da sam se samo dobro lagao, da je ona istrpjela koliko je mogla...
i sad fino u miru istraznog zatvora imam lijep i organizovan zivot, otvorim oci vec sam umiven, sunjam se pored ogledala da se slucajno ne bih sreo ono oci u oci, ponekad i pojedem nesto plasticno (zar postoji jos neki ukus), druzim se sa ljudima al samo kad sam dobro skoncentrisan, prosetam prelijepim mracnim coskovima i usput Boga molim da nekog ne sretnem, ma super mi je ovako samom kazem sam sebi dok se umivam prije spavanja, bar vise nikom ne unistavam zivot i to je pobjeda...
PS izvinjavam se ako sam fulio temu, ako vas maltretiram preskocite, razumite da negdje mora izac, truba da morim ljude oko sebe, ko ce slusat tudju muku...
divna prica ..valter033 wrote:Bilo je to u prvom razredu srednje skole. Okupismo se na sastanku "ferijalaca", dogovor oko puta za Beograd. Tu sam je primjetio, nisam znao ni u koje odjeljenje ide. Onda se nekako izgubila iz vida, iako sam je trazio pogledom po odmorima, nikad je nisam vidio (kasnije mi je rekla da joj je mama rekla, kako si se prijavila u ferijalce, tako se i odjavi).
Onda je dosao drugi razred, smjerovi su se odabrali, u razredu vecinom nova raja, ulazi ONA! U tom momentu sam izgubio vezu sa stvarnoscu. Za mene nista vise nije postojalo na svijetu, osim nje! Kako sam bio "streber" sjedio sam u zadnjoj klupi, ona u prvoj, okruzena uvijek kolegicama iz razreda. Slijedecih godinu i po, uspostavili smo kontakt, carkali se, svadjali se, ali ja sam sve to pogresno tumacio, da joj nije stalo do mene. Uvijek sam bio povucen, stidljiv, nisam imao hrabrosti da joj otvoreno kazem kako se osjcam i sta osjecam prema njoj. Medjutim, na nagovor jedne zajednicke kolegice, odlucim ja otvoriti svoje srce. Imao sam idealnu priliku, kolegica iz razreda je slavila rodjendan, tu ce biti i ONA, i idealna je prilika da mozemo na miru razgovarati. Ja sam do rodjendan lebdio, na rodjendan sam dosao samo radi nje, druge nisam ni primjetio, ni dan danas ne znam ko je bio na tom rodjendanu. I taman kad sam skupio hrabrosti i u glavi sastavio govor, prilazim joj, ona ustaje i oblaci se. Ja onako s upitnikom iznad glave, "gdje ces?", ona ce nekako stidljivo "ceka me momak". Moj svojet se srusio! Totalno zamracenje, tona ima, polako se gubi, slike nikako! U neko doba me "savjetnica" tjesi.. ocaj i tama!
Ubrzo je stigao april '92. Zadnji dan skole, 3. april, na velikom odmoru pitam tu "savjetnicu", gdje je to "ONA", kaze mi, "ode kuci". Ja izletim iz skole ko bez duse, vidim je samo kako nestaje u daljini. Da se dreknem? Sta bi joj rekao? Vratim se nazad u razred. Ona je s roditeljima taj dan izasla iz Sa. Izgubili smo svaki kontakt. Ja sam je nastavio voljeti, iako nisam znao ni gdje je, ni da li je ziva. Sanjam je, u snovima je tako stvarna, tako opipljiva, kao da je sve java, ne puki san. U toku rata bilo je svakakvih vijesti, ali iz pouzdanih izvora sam saznao da je u Beogradu. Saljem poruke ICRC-a svake sedmice, uvijek se vrate, "Primalac nepoznat". Nekad pred kraj rata, majka jednog kolege izlazi iz Sa, ide za BG, obecala mi je da ce je licno potraziti, napisem podugacko pismo, kako nisam imao adresu, napisem samo ime i prezime. 4 mjeseca kasnije, vratilo mi se pismo, neotvoreno, "Primalac nepoznat". Poslije rata sam isao u Beograd, trazio je preko nekih kolega iz ICRC, OSCE-a... nikad je nisam nasao.
Zivot je isao dalje, brak, dijete, posao, sve do februara 2011. Na fejsu dobijem poruku "Cao ja sam tvoja skolska, sjecas li me se? Bilo bi mi drago...". ONA! Brzo napisem odgovor i iscekujem njenu poruku. Vidim da je udata, ima dijete, zivi u Beogradu... Ljubomora! Dokaz da je nikad nisam prstao voljeti! Pocesmo neki neobavezan dijalog, pita me za nekog lika (s onog rodjendana), ja joj kazem "Ne znam ko je lik, a i reci cu ti zasto, jer sam do usiju bio zaljubljen u tebe". Nasta poduza pauza. Pitam, ziva? Stize odgovor, "Da, brisala sam suze".. U slijedecim mjesecima smo razmjenjivali dogodovstine iz zivota. Dogovorimo se da se nadjemo u Sa krajem aprila. Tako je i bilo. ONA u mom stanu, prelijepa, najljepsa kao i uvijek, nasmijana, mirise, oci joj se cakle. Za mene je to bio nestvaran trenutak. Sjedili smo uz kafu, pricali o svemu, primjetio sam da nije sretna. Naprotiv, daleko od toga. Osjecala se napetost, htjeli smo nesto, ali je razum preovladao, izmedju nas su 2 porodice. Pricali smo o tome kako smo se trazili, ja nju po Beogradu, ona mene po Sarajevu. Kasnije smo se nasli sa "savjetnicom" koja se dan kasnije udavala. Okupilo se drustvo iz razreda, nas troje! Isti dan, svega par sati kasnije, krenula je nazad. Nakon 2 dana razmjenjujemo SMS poruke. Razgovor je tekao nekako nekontrolisano, dodjosmo do emocija. Odlucih da budem iskren. "Cuj moram ti nesto reci, znam da ne bi trebao, ali mislim da je red da znas. Volio sam te, volim te i voljet cu te dok sam ziv! Znas da si uvijek bila samo ti!". Opet pauza. Zvoni telefon, +381.. Zasto mi to nisi rekao prije 20 godina? Zasto mi to nisi rekao prekjucer, u nasem gradu? Zasto mi to govoris sad kad si daleko od mene? - Zato sto imamo svako svoj zivot, porodicu, prijatelje, zivimo u razlicitim drzavama.. - "Znas, jedini razlog zasto sam se udala za njega je taj sto sam na njemu prepoznala tvoj osmijeh, pa kad nemam tebe, da imam makar nesto sto me podsjeca na tebe! Nikad nikog nisam voljela osim tebe!"
Oh Boze mili, skamenio sam se! Nekoliko dana kasnije, vratim se svojoj svakodnevnici. Posao, porodica, brak koji ne valja vec 11 godina. FB je nacin da pobjegnem u proslost, razmjenjujemo slike is skolskih dana, pricamo o dogadjajima iz skole. Jedan dan mi stize poruka. "Sta mislis da se najdemo u Sa krajem avgusta?" - Ok odgovorim. 10-ak dana kasnije, javi mi se kratko preko fb-a. "Cuj, mislim da nije dobra ideja da se vidimo u Sa. Sta ti mislis?" - "Ne zlazem se s tim, ali postujem tvoju odluku" odgovorih. Sta sam mogao drugo. Nailazi zahladjenje, bili smo na fejsu istovremeno, ponekad smo znali da ne razmjenimo ni jednu jedinu rijec. Ljeto je proslo. Nekad u oktobru, vidim stavila je nove slike, slike i Sa sa svojim drugom iz djetinstva. Pozlilo mi je! Opet ona uzasna ljubomora! Razdire me! Jede me! Jedan dan sam radio do kasno. Ni danas mi nije jasno zasto sam to uradio, ali, nazovem je. Htio sam cuti u njenom glasu na cemu smo. Ona kao da lebdi. Prica, smije se, tepa mi. "Hajde da se nadjemo u Sa pocetkom decembra? Ja cu biti jako tuzna ako se ne vidimo!" - Ok, vidimo se u Sa, odgovorih. 2 sedmice kasnije smo se nasli u nasem gradu. Kao da nam je ponovo 16. Prozivljavali smo ono sto smo trebali prozivjeti davno nekad! Rekao sam sve ono sto nisam kad sam trebao. Pruzena nam je druga sansa. Ona je u procesu razvoda.. ja sam u procesu razvoda..
ipak je svjetlost na vidikuvalter033 wrote:Bilo je to u prvom razredu srednje skole. Okupismo se na sastanku "ferijalaca", dogovor oko puta za Beograd. Tu sam je primjetio, nisam znao ni u koje odjeljenje ide. Onda se nekako izgubila iz vida, iako sam je trazio pogledom po odmorima, nikad je nisam vidio (kasnije mi je rekla da joj je mama rekla, kako si se prijavila u ferijalce, tako se i odjavi).
Onda je dosao drugi razred, smjerovi su se odabrali, u razredu vecinom nova raja, ulazi ONA! U tom momentu sam izgubio vezu sa stvarnoscu. Za mene nista vise nije postojalo na svijetu, osim nje! Kako sam bio "streber" sjedio sam u zadnjoj klupi, ona u prvoj, okruzena uvijek kolegicama iz razreda. Slijedecih godinu i po, uspostavili smo kontakt, carkali se, svadjali se, ali ja sam sve to pogresno tumacio, da joj nije stalo do mene. Uvijek sam bio povucen, stidljiv, nisam imao hrabrosti da joj otvoreno kazem kako se osjcam i sta osjecam prema njoj. Medjutim, na nagovor jedne zajednicke kolegice, odlucim ja otvoriti svoje srce. Imao sam idealnu priliku, kolegica iz razreda je slavila rodjendan, tu ce biti i ONA, i idealna je prilika da mozemo na miru razgovarati. Ja sam do rodjendan lebdio, na rodjendan sam dosao samo radi nje, druge nisam ni primjetio, ni dan danas ne znam ko je bio na tom rodjendanu. I taman kad sam skupio hrabrosti i u glavi sastavio govor, prilazim joj, ona ustaje i oblaci se. Ja onako s upitnikom iznad glave, "gdje ces?", ona ce nekako stidljivo "ceka me momak". Moj svojet se srusio! Totalno zamracenje, tona ima, polako se gubi, slike nikako! U neko doba me "savjetnica" tjesi.. ocaj i tama!
Ubrzo je stigao april '92. Zadnji dan skole, 3. april, na velikom odmoru pitam tu "savjetnicu", gdje je to "ONA", kaze mi, "ode kuci". Ja izletim iz skole ko bez duse, vidim je samo kako nestaje u daljini. Da se dreknem? Sta bi joj rekao? Vratim se nazad u razred. Ona je s roditeljima taj dan izasla iz Sa. Izgubili smo svaki kontakt. Ja sam je nastavio voljeti, iako nisam znao ni gdje je, ni da li je ziva. Sanjam je, u snovima je tako stvarna, tako opipljiva, kao da je sve java, ne puki san. U toku rata bilo je svakakvih vijesti, ali iz pouzdanih izvora sam saznao da je u Beogradu. Saljem poruke ICRC-a svake sedmice, uvijek se vrate, "Primalac nepoznat". Nekad pred kraj rata, majka jednog kolege izlazi iz Sa, ide za BG, obecala mi je da ce je licno potraziti, napisem podugacko pismo, kako nisam imao adresu, napisem samo ime i prezime. 4 mjeseca kasnije, vratilo mi se pismo, neotvoreno, "Primalac nepoznat". Poslije rata sam isao u Beograd, trazio je preko nekih kolega iz ICRC, OSCE-a... nikad je nisam nasao.
Zivot je isao dalje, brak, dijete, posao, sve do februara 2011. Na fejsu dobijem poruku "Cao ja sam tvoja skolska, sjecas li me se? Bilo bi mi drago...". ONA! Brzo napisem odgovor i iscekujem njenu poruku. Vidim da je udata, ima dijete, zivi u Beogradu... Ljubomora! Dokaz da je nikad nisam prstao voljeti! Pocesmo neki neobavezan dijalog, pita me za nekog lika (s onog rodjendana), ja joj kazem "Ne znam ko je lik, a i reci cu ti zasto, jer sam do usiju bio zaljubljen u tebe". Nasta poduza pauza. Pitam, ziva? Stize odgovor, "Da, brisala sam suze".. U slijedecim mjesecima smo razmjenjivali dogodovstine iz zivota. Dogovorimo se da se nadjemo u Sa krajem aprila. Tako je i bilo. ONA u mom stanu, prelijepa, najljepsa kao i uvijek, nasmijana, mirise, oci joj se cakle. Za mene je to bio nestvaran trenutak. Sjedili smo uz kafu, pricali o svemu, primjetio sam da nije sretna. Naprotiv, daleko od toga. Osjecala se napetost, htjeli smo nesto, ali je razum preovladao, izmedju nas su 2 porodice. Pricali smo o tome kako smo se trazili, ja nju po Beogradu, ona mene po Sarajevu. Kasnije smo se nasli sa "savjetnicom" koja se dan kasnije udavala. Okupilo se drustvo iz razreda, nas troje! Isti dan, svega par sati kasnije, krenula je nazad. Nakon 2 dana razmjenjujemo SMS poruke. Razgovor je tekao nekako nekontrolisano, dodjosmo do emocija. Odlucih da budem iskren. "Cuj moram ti nesto reci, znam da ne bi trebao, ali mislim da je red da znas. Volio sam te, volim te i voljet cu te dok sam ziv! Znas da si uvijek bila samo ti!". Opet pauza. Zvoni telefon, +381.. Zasto mi to nisi rekao prije 20 godina? Zasto mi to nisi rekao prekjucer, u nasem gradu? Zasto mi to govoris sad kad si daleko od mene? - Zato sto imamo svako svoj zivot, porodicu, prijatelje, zivimo u razlicitim drzavama.. - "Znas, jedini razlog zasto sam se udala za njega je taj sto sam na njemu prepoznala tvoj osmijeh, pa kad nemam tebe, da imam makar nesto sto me podsjeca na tebe! Nikad nikog nisam voljela osim tebe!"
Oh Boze mili, skamenio sam se! Nekoliko dana kasnije, vratim se svojoj svakodnevnici. Posao, porodica, brak koji ne valja vec 11 godina. FB je nacin da pobjegnem u proslost, razmjenjujemo slike is skolskih dana, pricamo o dogadjajima iz skole. Jedan dan mi stize poruka. "Sta mislis da se najdemo u Sa krajem avgusta?" - Ok odgovorim. 10-ak dana kasnije, javi mi se kratko preko fb-a. "Cuj, mislim da nije dobra ideja da se vidimo u Sa. Sta ti mislis?" - "Ne zlazem se s tim, ali postujem tvoju odluku" odgovorih. Sta sam mogao drugo. Nailazi zahladjenje, bili smo na fejsu istovremeno, ponekad smo znali da ne razmjenimo ni jednu jedinu rijec. Ljeto je proslo. Nekad u oktobru, vidim stavila je nove slike, slike i Sa sa svojim drugom iz djetinstva. Pozlilo mi je! Opet ona uzasna ljubomora! Razdire me! Jede me! Jedan dan sam radio do kasno. Ni danas mi nije jasno zasto sam to uradio, ali, nazovem je. Htio sam cuti u njenom glasu na cemu smo. Ona kao da lebdi. Prica, smije se, tepa mi. "Hajde da se nadjemo u Sa pocetkom decembra? Ja cu biti jako tuzna ako se ne vidimo!" - Ok, vidimo se u Sa, odgovorih. 2 sedmice kasnije smo se nasli u nasem gradu. Kao da nam je ponovo 16. Prozivljavali smo ono sto smo trebali prozivjeti davno nekad! Rekao sam sve ono sto nisam kad sam trebao. Pruzena nam je druga sansa. Ona je u procesu razvoda.. ja sam u procesu razvoda..
sretno...al_akhisari wrote:...kada bih mogao, pogledom jednim preći daljinu, sva mora i planine i do tebe doći; kada bih mogao izbrisati vrijeme, učiniti ga malim, beznačajnim; kada bih mogao kada hoću tebe da vidim, onako snenu, onako nasmijanu; kada bih mogao u očima tvojim sebe da gledam, kada hoću; kad bih mogao ja...kad bih mogao barem, da dođem ja do tvoga grada, samo da ugledam kako živiš sada...kad bih mogao ja
xcober wrote:druzim se sa ljudima al samo kad sam dobro skoncentrisan, prosetam prelijepim mracnim coskovima i usput Boga molim da nekog ne sretnem
Napišem,pa obrišem.Pff..Uživaj u svojoj sreći i od srca želim da je to nešto što će trajati do kraja života...valter033 wrote:I njen i moj brak su nesto sto je "mrtvo" manje-vise od samog pocetka, tako da nema razloga da povezujes te dvije stvari..Ma.Le.Na wrote:svaka cast svakom...ali aplaudirati propasti dva braka...dvije porodice..
hm..ne mErem ja to..
volim tu osobu, a ona bježi, izmiče na neki način ://valter033 wrote:Neki poseban razlog?Empedokles wrote:Čitam ovu tvoju priču sinoć, i opet jutros :// i samo molim boga da mi se ne desi isto.
Nije ba, pa nije valjda da je sve nazor bilo, i to što si odlučio da sa sadašnjom suprugom uđeš u brak, i to što si odlučio da s njom djecu imaš.valter033 wrote:I njen i moj brak su nesto sto je "mrtvo" manje-vise od samog pocetka, tako da nema razloga da povezujes te dvije stvari..Ma.Le.Na wrote:svaka cast svakom...ali aplaudirati propasti dva braka...dvije porodice..
hm..ne mErem ja to..
Izvini što sam grub, ali vjerovatno ona ne voli tebe, barem ne dovoljno da prestane "izmicati".Empedokles wrote:volim tu osobu, a ona bježi, izmiče na neki način ://valter033 wrote:Neki poseban razlog?Empedokles wrote:Čitam ovu tvoju priču sinoć, i opet jutros :// i samo molim boga da mi se ne desi isto.
GC, ti si meni mnogo drag, ali nemoj da lupas gluposti... hebo ljubav koja ti ne pomuti razum...to onda i nije ljubavGreat Cornholio wrote:Nije ba, pa nije valjda da je sve nazor bilo, i to što si odlučio da sa sadašnjom suprugom uđeš u brak, i to što si odlučio da s njom djecu imaš.valter033 wrote:I njen i moj brak su nesto sto je "mrtvo" manje-vise od samog pocetka, tako da nema razloga da povezujes te dvije stvari..Ma.Le.Na wrote:svaka cast svakom...ali aplaudirati propasti dva braka...dvije porodice..
hm..ne mErem ja to..
Elem, ima ona izreka " Ne dozvoli ljubavi da ti pomuti razum, ali ne dozvoli ni razumu da te ubjedi da ne vrijedi voljeti.
Razmisli ti još malo, jer često nas stvari koje nemamo privlače snažno, a kad ih dobijemo prestanu nam biti zanimljive, Ako se razvedeš , mnoge ćeš unesrećiti svojom srećom, koja je vjerovatno samo privid, jer šta zna dijete u 1. razredu srednje šta je ljubav
)