Forum Klix.ba

Znam da je nemoguće, ali sam poželjela...

Umeš li da izgovoriš
reč ljubav ćutanjem
i svojim nesigurnim prstima
da je dotakneš
a da je ne pokvariš
ne polomiš
slučajno razbiješ
tu kristalnu kuglu
od najlepših snova ?
Da je čuvaš
kao zenicu oka
i da se u nju kuneš ?! ...

Umeš li osmehom
da dotakneš dušu
pogledom da pomaziš
voljenu osobu
onako pred jutro
budna da sanjaš
očima da ljubiš
a da ne ujedeš ?
Srce da otvoriš
i da priču nastaviš
tamo gde prestaje !?...

Umeš li da slušaš
govor čistih emocija
priču prepunu čežnje
šapat zaustavljen na usnama
i njegovu suzu
svojom rukom da obrišeš ?
nežno na grudi
iskreno da prigrliš
Da razumeš
da oprostiš
a da se ne pokaješ !? ...

Umeš li ništa da ne menjaš
i da sve tako ostane
da prihvatiš
sve mane i vrline
te posebne osobe za tebe
da strasno ljubiš
a da se ne povučeš !?
I da veruješ
u to ludo osećanje
što se ljubav zove !? ...

Umeš li ?

Ako umeš,
onda ti znaš da voliš
i nemoj dopustiti
da ikada prestaneš !
Jer voleti znači živeti,
i biti srećan sa tim,
živeti u jednoj osobi !!! ...

G. Gorki

Boja njihove odece je bledela
od crne ka beloj
to je mesto postalo svetiliste
dok su prvih godina porodice
dolazile u crnini

Kasnije je boja njihove odece osvetljavala, ozivljavala
prvi nagovestaji tople crvene i zute
kao hodocasce sa generacijama koje dolaze

Igranje u travi pred prolece sa loptama
magicno privuceni bas tim neuglednim delom ceste
posle podneva ozelenela lipa
i miris tisine, tiho, tiho

Uz ciku dece i setnju roditelja
pravi razlog postade nevazan
uspomena se pretvarala
u nesvesno privlacenje tog kraja

Ono što vidiš kad upoznaš ženu jeste kako ona izgleda, ono što te u prvi mah privuče, što ti se na prvi pogled sviđa. A njega je svakako prilično privlačila njena svjetla, plava ljepota, sjaj njene kose, kristalnoplave oči i ten kao breskva. I divna figura, naravno, te tako dugačke noge. Osjećao je jaku sekusualnu želju prema njoj. Bila mu je neizdrživo poželjna. Ali ako i ostavi njenu fizičku privlačnost po strani, bio je opčinjen njenim suzdržanim stavom, njenom stidljivošću i prefinjenošću, koja mu je govorila da je iz visoke klase. Bila je tako komplikovana, puna suprotnosti. Vatra i led.

Romeo and Juliet

Hark to this sorry  tale, in the inn called The Two Giraffes,
in fair Verona, a little way beyond the viaduct,
they met for the woeful dialogue of love, no, it was not a nightingale
that was a tram, they met for the last time, their bags
in the railway left-luggage office, each on his own,
no, not the nightingale, just a tram, between two trains
the met for the woeful dialogue of love, he
would then leave: Padua, Venice, Zagreb, Budapest,
Kiev, Sverdlovsk, and farther on, where
a different life awaits him,
she would leave too:
Ancona, Bari, Brindisi, Prt Said, where
she also had a life of sorts,
each on his own,
and thus
are never to see each other again, not even dead. In contrast to
the pictures painted by art, which are tragic and famous and, oh, so beautiful.

And he tells her (for time is short)
only the essential things: that the skin of her bosom
is like the brass of the lamp, burning hot towards morning,
about the snow that fell and covered the red slippers, and about love,
happy and serene, on the stage, in books,
and doubtless also
in human life.

And she tells him (for time is short)
of dreams, the names of colors, the life story
of her late mother, a long tale
about an airship she saw while still a child,
flying over Jihlava
or Terek
or some such place. And about love,
happy and serene, on paintings, in films,
and doubtless also
in human life.

Time flies. The end,
as always, crowns the piece…
They touch hands and leave,
each on his own,
for their compartments, their tombs, switch off the light,
pull shut the sliding door, to slep,
to sleep, or rather: to lie watching the ceiling,
listening to the rumble of the wheels
and the beating
of he heart.
What,
oh what should one carve
in the black plank of the love pavilion?
 
Hark to this sorry tale,
such as might take place
in any other town, in any other century, and he
might then only be travelling to Strasnice and she to Motol, but even so
there are always borders we cannot cross
before in our old age we get used, like wasp to sugar,
to the bitter,
bitterness of love…



 

 

Misliš da je teško stihove pisati?
To je samo otisak duše na papiru.
Možeš ga gužvati, paliti, brisati,
al' ne možeš sprečiti strasti da naviru.

Moraš sebi krv isisati,
kožu izvrnuti, to boli, dabome.
Pa, da li je teško pesmu napisati?
Nije teško, kad imaš kome.

G. Tadić

The Cloths of Heaven

Had I the heaven's embroidered cloths,
Enwrought with golden and silver light,
The blue and the dim and the dark cloths
Of night and light and the half-light;
Iwould spread the cloths under your feet:
But I, being poor, have only my dreams;
I have spread my dreams under your feet;
Tread softly because you tread on my dreams.

W. B. Yeats

Posledice će biti katastrofalne. Cena će biti previsoka. Godine nepovratne. Već jesu. Promašaji, ako gledamo ikakav oblik isplativosti - veliki. Teret, nepodnošljiv. Ipak, ostaću to što jesam. Do kraja. Znam da to nije pametno, ali znam i to - da pametnija rešenja ne menjaju išta. Jer i da odigram uloge koje donose, da odigram sve to što se traži da bude odigrano - neću biti srećan. Uloge donose odgovor, ali uvek odgovor na njih, a neću dobiti odgovor na sebe. Karikatura nosi odgovor na karikaturu, bravura na bravuru, ali ovde je potreban odgovor u vidu osobe. Butine, ma koliko bile dobre, ma koliko ih bilo, i ma šta bilo među njima, nisu odgovor na čoveka, sem na njegovu potrebu da produži sebe kao ideju prirode. Ali se ne traži odgovor na ideju prirode, nego odgovor na sopstevenu srž. Na ostatak sopstvenog Ja u nekog drugom. Makar u ime nekakve ravnoteže - deluje kao duboko u krvotoku urezano - da bi moralo biti toga. A ravnoteže nema. To je samo glas jedinog komada čoveka u ovoj biološkoj mašineriji reproduktivne namene. No, šteta je samo do onog trenutka, za koji se nadam da je zaista, zaista negde sasvim daleko. Do trenutka kada krene da ističe rok trajanja anatomiji jednog muškarca. Nakon toga, to je tačka oslobođenja. Nemaš više šta da pružiš. To jest, imao si uvek šta da pružiš, ali te je to održavalo u igri da uopšte dobiješ priliku. Nakon toga, ostaju samo sadržaji, a kako se pokazalo tokom čovečanstva, to je bilo izuzetno retko od važnosti. Njih je bilo i do sada, a to nije menjalo ništa. Ljubav, velika i iskrena osećanja, ono što jesi kada te najviše košta da budeš što jesi, često ostaje iza fasade, iza zida, ukoliko biologija ne odobri makar nekaku privlačnost po osnovu fizionomije ili oblika poželjnog ponašanja. Ma koliko dobre bile napisane, ma šta donosile, žao mi je – ostavljam uloge drugima... Pre nego što u toj daljoj budućnosti dođe taj momenat isteka roka anatomiji, ne želim da kompromisima, obmanama sebe i drugih - dozvolim da se privede kraju ono što jesam i što neponovljivo moram biti. Gubiću, jer se uvek gubi, ali makar neću izgubiti sebe. Gubiću, ali ću biti siguran za ono što je bilo moje, da je bilo zaista moje.

Ratko Petrović  

Jednom ću ti pisati

Jednom ću ti pisati o tome kako sam mogao biti srećan.
Pokušaću da ne budem nesrećan zbog sećanja na propuštenu sreću.
To je tako, srećni životi uvek su tuđi, a nama pripadnu ovi naši,
pa se pitamo kako li je tek onima, kojima su naši životi tuđi.

Jednom ću ti pisati o tome kako sam postao nepismen,
kako je sve stalo i nestalo, jer živim samo ono što pišem.
Sećaš li se ljubavi? Pisao sam je velikim, kitnjastim slovima,
kao da je Bogom dana, kao da si Bogom dana
da je pred spavanje i pred buđenje čitaš
nekontrolisanim treptajima zaslepljenog srca,
da se čudiš kako umem da predvidim
šta ćeš osetiti kada budeš čitala
šta sve ume na srce da mi padne
kada poželim da te ne želim takvu kakva si.

Jednom ću napisati, ali samo jednom, čitav svoj život.
Nasmejaću te i dosaditi već na prvoj strani,
al’ mamiće te slova mog neuspeha,
po isprekidanoj liniji života, preslikanoj sa mog dlana,
slična slovima, kojima sam postigao nemoguće – dodirnuo ti srce.
Čitaćeš između redova ono što nisam umeo da napišem,
ostaćeš slovoljubiva čitavog života, ali ćeš proklinjati svako slovo,
kojim sam priznao ono što niko, ni sa klinovima pod noktima, ne bi priznao.
Neka sam i ja proklet, kad nisam predviđen za nešto ozbiljnije od ljubavi.
Crko, dabogda, kad zbog druge žene mrzim ljubav!
Toliko je mrzim da bih voleo da ni tebe ne volim.
Šta sam to, zaboga, u tebi zaboravio, pa ne umem da te zaboravim?

Jednom ću ti pisati, pa ću te pitati da li si svesna
da je svaki tvoj pokret putokaz i smernica mojim potezima
i da li znaš da je sve što osećaš moja zasluga,
jer sve što osećam tebi poklanjam, meni ne treba.

Znaš li koliko si lepa? To se ne vidi u ogledalu.
To samo ja umem da vidim i zapišem,
jer želim da se čitaš onako kako te vidim.
Namerno si toliko lepa, samo da bi mi pravila zazubice i zausnice,
da mi voda na usta, a krv na srce poteče,
kada se setim da sam ljubio nepregledno prostranstvo tvoje duše,
zbijeno u nemerljivo malom prostoru između mojih usana
i kože na tvojim kapcima,
ramenima, leđima, grudima, kolenima, stopalima…
Gde to ima?
Jednom ću ti i o tome pisati. To moraš pročitati.

Nisam ja, mila moja, nevoljen, kao što osećaš.
Nisam lud da ne budem voljen samo zato što me ne voliš.
Tvoje je da postojiš, a to radiš baš onako kako želim.
Kud ću veće ljubavi od toga?

Znaš li da me strah da napišem koliko te volim?
U strahu su velike oči, skoro koliko i srce u ljubavi,
zato i ne pišem, jer se bojim da mi srce ne iskoči
ako napišem da više od bilo čega želim da te vidim,
makar mi oči iskočile, makar bila poslednje što vidim.
Daće Bog, ako nije slep, da budeš poslednje što ću videti.

G. Tadić

Falinka

Gledam te i mislim –

neće biti da su to njene oči

(ne smem da pomislim

šta bi bilo kad bi’ gled’o niže).

Mislio sam da si nakinđurena,

k’o one što moraju da se kinđure,

a nisi, taman si previše lepa za mene,

pa skraćeno kažem da si prelepa.

Čim sam te ugled’o, odma’ si mi bila

nekako najlepša na svim svetovima,

u čijem sam stvaranju učestvov’o

i nekako si mi, k’o krpelj, za srce prirasla,

al’ sam se ponad’o da imaš mrvu pameti

i da ćeš kasti: “Šta će mi ovaj, vid’ kaki je”.

Sa drugim delom mog’o bi’ se složiti,

al’ lično mislim da bi’ ti mog’o biti od koristi

po pitanju odgovora na ljubavno pitanje.

Ne bi’ da se mešam u unutrašnje stvari,

al’ malo je čudno kako si dosad mogla bez mene.

Ne bi’ ni da se falim, al’ koju god da pitaš

svaka će za mene kasti da boljeg nije imala

i da ni ti od mene boljeg nećeš naći.

Ja ti lepo kaz’o: “Izvin’te, ja Vas volem”,

a ti meni: “Morate odležati, da se na zlo ne da”.

Mustra si ti meni, kobajagi, ne mariš,

a ustvari nećeš da se vidi da mariš.

Iskren da budem, to me i brine.

Kako možeš da trpiš moje stihove boje meda,

vrcane u ritmu kloparanja neregistrovanog srca?

Nisi ti baš sasvim čista, čim ti je lepo

u društvu, jedva preživelog, pesnika.

Hajde, ponovi šta sam govorio

o praporcima na mojim nezauzdanim rečima,

o ruzmarinu u naručju tvojih drugarica

i haljini od heklanih pahulja, za slučaj da bude leto

kad pristaneš da me trpiš čitavog života?

Badava ‘ladim jezik, kad ništa ne slušaš.

Samo trepćeš u ritmu sitnih slatkih laži,

koje izmislim, da ne bi shvatila da si u bajci,

pa da mi se, nedajbože, prepadneš i pobegneš,

a ja ostanem žaba do prve rode,

pa posle bude - džaba ti žaba.

Tvoje je da me nećeš, moje da te nateram da ‘oćeš,

a ne ovako, da budemo pasent, što je redak slučaj.

Jedno je pisati ljubavne pesme, a drugo živeti ih.

Nisam navik’o da me neka vole.

Kažu one meni – ti si meni to i to, al’ nije to to.

Ja ne znam šta je ljubav, al’ znam šta ljubav nije.

Dosad je uvek bilo da nije, pa me brine šta ako ovo jeste.

‘Ajde, ti si pametna, pa kaži da l’ jeste, il’ nije.

Vol’o bi’ da jeste, al’ šta ako nije?

Il’ ako jeste, pa neko, nedajbože, pod voz skoči,

il’ popije otrova, il’ ode u politiku,

pa ovaj što je ost’o normalan poludi od žalosti,

il’ dalekobilo počne pesme pisati, a ne ume?

Tačno sam znao da imaš neku falinku.

Da si bar gadna, pa da mi ne trebaš,

il’ da se opametiš, pa da ti ne trebam,

nego ovako, k’o da se volemo,

k’o da je ovo prava ljubav

i to baš sad kad sam rešio

da za mene ljubavi nema,

da mi niko ne treba,

da volem da umrem,

a ti me teraš da ne budem svoj, već tvoj.

Kako da ne budem tvoj kad nisam svoj

otkad sam video tvoje oči,

za koje još uvek sumnjam da nisu tvoje,

prelepo, glupavo moje?


Goran Tadić

Pogled

U tvojim očima kadikad
Tajanstven jedan pogled sine.
Al tek što sine već i mine.
što skriva u svom čudnom sjaju
Taj odraz bogate dubine?

Da l' bol, što neće da se smiri?
Ne znam, gonetam uzaman.
Il bljeskom tuge iz njeg viri
Nesretni, davni neki dan?

Ili je san, duboko snivan,
Nikad neostvaren al divan,
što svagda će mi ostat skrit,
A tvoga bića on je bit.

D. Cesarić

"Čujem te kako koračaš...
Daljina mi te primiče
i talog Mjeseca ostavljaš za sobom...
I krijem oči da sakrijem
da duša mi za tobom plače,
i krijem dušu da sakrijem
da oči bez tebe su nevidne,
i krijem ruke da ne vidiš
prazninu koju nosim u njima
i ćutim da u glasu mome
ne osjetiš poziv
da mi se vratiš
dok koračaš
sa Sunčevim prahom pod nogama
i odlaziš
tamo gde ja nikada neću postojati"

n.n.

Čuvaj me.
Ko će te čuvati
ako se meni nešto desi?
Zbog koga ćeš reći „nije mi ništa“,
kada te svašta snađe i sve ti se skupi,
ako ne zbog mene, da se ne sekiram?
Ako me prepustiš meni, svašta će me snaći
i čitav će se život skupiti u jednu kapljicu,
s kojom neću umeti da se nosim,
a nosiću je sa sobom i čuvati umesto tebe,
ako me ne sačuvaš od mene.
Čuvaj me.
Ko će te čuvati
ako se mom srcu ništa ne desi?

G. Tadić

Ljuštura

Ljuštura se ljulja,
Nešto iznutra ju gura,
Da baci se u vatru
I osjeti život.

Ljušturi je sigurnije
Trunuti sama
U samoći svojoj
U sljepoći svojoj.

Zadrhtaću bez sumnje
ako se ikada budemo sreli
u drugome životu,
u svjetlosti udaljenog svijeta.
Zaustavljajući se,
prepoznaću tvoje oči,
tamne kao jutarnja zvijezda
i znaću da su pripadale
zaboravljenom sumraku
pređašnjeg života.
Reći ću:
Čar tvog lica nije samo u njemu,
tu se utkala žarka svjetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila.
/"Bjegunica", Rabindranat Tagore/

Verujem da snovi, nisu uvek snovi,
da ponekad znaju i java postati,
a kad u to ne bi verovali,
u šta drugo mi bi mogli verovati?

I za to daljina nekada se gubi,
ne izgleda tako kao što se čini,
zar i mesec zvezdu daleku ne ljubi,
negde iznad reke, baš po mesečini?

I ne gube nadu, skoro svake noći
raduju se jedno drugom kao deca,
i meni se čini kad zatvorim oči
igramo se i mi zvezde i meseca.
Sergej A.Jesenjin

This is how the story went
I met someone by accident
It blew me away, it blew me away

It was in the darkest of my days
When you took my sorrow and you took my pain
And buried them away, you buried them away

I wish I could lay down beside you when the day is done
And wake up to your face against the morning sun
But like everything I've ever known, you disappear one day
So I spend my whole life hiding my heart away

Drop you off at the train station
Put a kiss on top of your head
Watch you wave, I watched you wave

Then I went on home to my skyscrapers
Neon lights and waiting papers
That I call home, I call that home

I wish I could lay down beside you when the day is done
And wake up to your face against the morning sun
But like everything I've ever known, you disappear one day
So I spend my whole life hiding my heart away

Woke up feeling heavy hearted
I'm going back to where I started
The morning rain, the morning rain

And though I wish that you were here
On that same old road that brought me here
Is calling me home, it's calling me home

I wish I could lay down beside you when the day is done
And wake up to your face against the morning sun
But like everything I've ever known, you disappear one day
So I spend my whole life hiding my heart away
I can't spend my whole life hiding my heart away

Osjećati zahvalnost, a ne izraziti ju, je kao zamotati poklon, a ne pokloniti ga.
W.A.Ward

"Ljubav je žudnja djece: biti začeta da budu dio života."
Schoenberg

“Sve ono što te nervira kod drugih može te odvesti do boljeg razumijevanja samoga sebe.”
Carl Jung

Ah! what pleasant visions haunt me
As I gaze upon the sea!
All the old romantic legends,
All my dreams, come back to me.

Sails of silk and ropes of sandal,
Such as gleam in ancient lore;
And the singing of the sailors,
And the answer from the shore!

Most of all, the Spanish ballad
Haunts me oft, and tarries long,
Of the noble Count Arnaldos
And the sailor's mystic song.

Like the long waves on a sea-beach,
Where the sand as silver shines,
With a soft, monotonous cadence,
Flow its unrhymed lyric lines;--

Telling how the Count Arnaldos,
With his hawk upon his hand,
Saw a fair and stately galley,
Steering onward to the land;--

How he heard the ancient helmsman
Chant a song so wild and clear,
That the sailing sea-bird slowly
Poised upon the mast to hear,

Till his soul was full of longing,
And he cried, with impulse strong,--
'Helmsman! for the love of heaven,
Teach me, too, that wondrous song!'

'Wouldst thou,'--so the helmsman answered,
'Learn the secret of the sea?
Only those who brave its dangers
Comprehend its mystery!'

In each sail that skims the horizon,
In each landward-blowing breeze,
I behold that stately galley,
Hear those mournful melodies;

Till my soul is full of longing
For the secret of the sea,
And the heart of the great ocean
Sends a thrilling pulse through me.

Što li ste vi zvijezde stražarice moćne?

Da l' ste pusta svjetla, il' ste vječne svijeće.

Treptačice smjele u beskraje noćne.

Da l' ste mrtve duše, il' nebesko cvijeće.



Zlatne ruže neba, sjajne iskre praha,

Ljubavnice božje tajanstvenog daha,

Razigrane ribe beskonačnih mora,

Vrhovi tišine od svemirskih gora.



Uvijek strasno blješću te žarnice vaše,

Kao žudne oči nekih divnih žena.

Da l' ste stvarno čuda postojanja našeg?

Il' ste samo svjetla ljudskih uspomena.