#426 Re: Sluzili ste JNA..gdje??
Posted: 24/04/2010 00:16
.... ova je tema stvarno pravi izvor sjećanja, dobrih i manje dobrih – naravno kako je vrijeme odmicalo uglavnom su ostala samo ta dobra, .......vesele dogodovštine mladih ljudi, od kojih je većina po prvi put u životu bila tako daleko i tako dugo odvojena od doma, pravi životni ispit, čeličenje, ispitivanje vlastitih mogućnosti i sposobnosti.....quasar wrote:hah uzbune!!!
nama to postala normala... zato smo pisali inicijale na onim kaišićima na čizmama, kad se postrojimo, i ako nas naćure da negdje idemo pod uzbunom, da makar možemo naći svoje čizme...,
A 3 minuta nam je trebalo na kraju da se postrojimo, i to kad ne znamo da će biti uzbuna, ma budalaši pravi.
A ašov!!! ljudi moji šta je noseva razbijeno zbog tog ašova, pa ja ne znam jel i jedan planer, logističar, ili koji već klinac razmotrio koliko taj ašov negativno utiče na borbenu gotovost i brojno stanje u JNA. Kad se onako u frci pripojasaš i sve na tebi mlati, landara, ispada, onaj ti ašov vezan na pojas od uprtača taman tako sklizne da počne da mlati okolo....
Pa ti se mogu desiti tri stvari:
ako ga staviš na bok, kad trčiš on se lijepo među noge zabija i sapliće te...
ako te ne saplete, silom prilika i zakona fizike premjesti se naprijed i mlati te po jajima, i ne daj bože da dobiješ komandu da zalegneš, a dobičeš je 99%,
ili ga gurneš na leđa, i onda kad trčiš isto kao da te neko šiba, poslije ne možeš sjesti jer si isprebijan....
.... ali da ne palamudim puno jer ako „razvučem“ niko ionako neće htjeti ovo čitati.
Čitao sam priče ovdje napisane, upoređivao iskustva i doživljaje sa vlastitim, ali nisam jednostavno mogao da odolim nakon spominjanja ašova da ne ispišem kako smo se „mi“ riješili ovog „materijalnotehničkog sredstva“(MTS).Elem, bio sam pripadnik vojne policije u „gradu pod Marjanom“ ( zašto ne kažem da je Split u pitanju – zato što su nas koji smo vojnikovali tamo uvijek na pitanje:“A gdje si ti služio?“- na naš logični odgovor :“ U Splitu .“ – uvijek, ali baš uvijek dočekivali sa neizbježnim :“Uvalim ti .....!“ , zato je bila prihvatljivija verzija – „u gradu pod Marjanom“).
Dakle – Split , vojna policija . To je značilo žestoku, skoro pa okrutnu šestomjesečnu obuku koja je počinjala ustajanjem zorom, a završavala u večernjim satima. Između ostalih aktivnosti svakodnevna je bila i jutarnja smotra – postrojavanje pod punom opremom što podrazumijeva: puška, RAP, borbeni ranac, šljem, maska i taj famozni ašov i sve to pod konac. Problem je bio što je smotri prethodila jutarnja gimnastika koja se sastojala od dva kruga trčanja oko kasarne, nakon čega je išao splet vježbi (čini mi se 16 vježbi po 8 taktova), a odmah nakon toga trkom na smotru. Trčanje do piste, stavljanje opreme na sebe i sve to u roku od nekih minut , minut i p'o. I sve smo mi „uhavizali“, ali ašov – on je „vadio dušu“. Jer da bi se stavio ašov na sebe morao si potpuno otkopčati opasač , svuči prve dvije „gajke“ i naramenicu, „navuči“ kožni okvir od ašova na opasač, pa vratiti naramenicu i „gajke“, zategnuti opasač, ali tako da se remen od maske koja je već na tebi ne smije vidjeti ispod opasača. ..... Da, zaboravio sam – i RAP (kožna torbica sa četri okvira za automatsku pušku) je takođe morao ići na opasač, bez obzira što je imao svoj kaiš koji išao oko vrata.
Ama, vjerujte to je muka bila totalna, a sa zadnjim zvukom trube si morao prestati sa svakom aktivnosti – nema više „dotjerivanja“ i dotezanja, što si stigao – stigao. A ako nisi „uperan“ sleduju prekoredna požarstva, redarstva, zabrana izlaska u grad .......
Predugo je ovo za uvod, ali ............ ne može drugačije , da bi makar malo mogao dočarati na šta je to ličilo.
U sklopu obuke imali smo „mali milion“ bojevih gađanja – te AP, puškomitraljez, pištolj, automatski pištolj, tromblon, dnevno gađanje, noćno gađanje ...... ma kamara.
Strelište je negdje na pola puta između Splita i Livna. Što bi mladež rekla „moćno urađeno“ i kvalitetno, smješteno u kamenjaru obavijenom makijom – što je vrlo bitno za ovu priču.
U sklopu jedinice su bili i oklopni transporteri i uvijek kada se išlo na gađanja, išli su oni i vršili gađanje iz onih teških mitraljeza.
Da probam skratiti : prilikom jednog od noćnih gađanja – posada transportera je vršila gađanje svjetlećom municijom i ta kombinacija – svjetleća municija, suha makija, rasprskavanje – dovela je do toga da je došlo do požara na ivicama strelišta. Ko je imao priliku vidjeti požar u Dalmaciji zna kako se to brzo širi ....... i tako, odmah pada naredba :“ Vojsko trči, gasi !!!!“ .............. I tako i bi, odšprintasmo do tamo i počesmo gasiti. .... Kamen, nema puta, nema aparata za gašenje, šikara gori ko luda. Gasimo čizmama i naravno ašovima lupamo. Uglavnom, ugasili smo mi to na kraju. Kolatelarna šteta je , između nagorjelih čizama i odjeće, bila i par slomljenih ašova, odnosno njihovih drvenih drški.
Sutradan na jutarnjoj smotri kapetan nas pohvaljuje i između ostalog primjećuje da par vojnika u stroju nema ašove. Objašnjavaju mu da su polomljeni u sinošnjem gašenju. On odmah zove „ćatu“ i naređuje da se iz magacina donesu rezervni ašovi. „Ćato“ nemoćno sliježe ramenima, kaže da nema "na stanju", da je tražio od nadležnih da se dopuni rezerva, ali da je negdje „zapelo“.
U nas – vojnika u stroju – uši „k'o radari“, pažljivo pratimo njihov razgovor koji se odvija pred nama i onda se „značajno zgledamo“ !!!
Nisam u svom životu vidio da je tolikom broju ljudi istovremeno, u jednom tako kratkom momentu , pala na pamet jedna te ista stvar.
O kako smo željno išekivali slijedeće noćno gađanje !!! I kako smo žarko navijali da se scenario ponovi, da se ponovo zapali. „Ekstremi“ su išli tako daleko da su davali upute posadi transportera kako će i gdje gađati, da malo „podignu nišan“ .
I nećete vjerovati – dogodilo se : prvo slijedeće noćno gađanje opet je rasprskavajuća municija zapalila šikaru. Kako smo veselo „pičili“ ka vatri, kako smo studiozno polupali drške od ašova, haos. Bili smo toliko pametni da nismo sve uništili – desetak komada smo poštedjeli.
Epilog:
Sutradan na smotri ponovo pohvale i pitanje šta je sa ašovima. Ni trunka sumnje nije pala o mogućem namjernom uništavanju, a uslijedlila je naredba da i ovi preostali poskidaju ašove – i više ih do kraja vojnog roka nismo zaduživali.
To poslijepodne je kantina imala iznenađujuče povećan promet koji se uglavnom očitov'o u enormnom povećanju „razduživanja“ pive !!
...........iskreno se nadam da će bar neko sve ovo pročitati , da se nisam džaba mučio.
