starmo wrote:Tisuću razloga za mržnju
Piše: Emir Imamović Pirke
Sarajevo se sa svojom okolinom, sa ostatkom države kojoj je glavni grad, ili apsolutno ne razumije ili ne podnosi, i pri tome ne pokazuje niti malo želje za razumijevanjem druge, odnosno drugih strana. Za prosječnog stanovnika prijestolnice Zapadna je Hercegovina zemlja ustaša u civilu, Istočna je, pak, istureno odjeljenje Ravne Gore.
Administratori, web masteri, kako li se već u svijetu interneta zovu oni što bi u novinama uređivali rubriku reagiranja, onemogućili su posjetiteljima najčitanijeg bosanskohercegovačkog portala sarajevo-x.com, komentiranje tekstova vezanih za navijački sukob u Širokom Brijegu prošle nedjelje i ubojstvo Vedrana Puljića (24).
Netipičan potez za medij u mreži koja je, pored svega dobroga, donijela i neograničeni prostor mržnji, a glupost učinila dostupnijom i javnijom - dugoročno naravno nema nikakvih posljedica, jer to što se o nečemu ne govori ili ne piše, ne znači kako to nešto, u ovom slučaju raskošna, možda afektna, ali ipak mržnja, i ne postoji. Kratkoročno, barem je promil neograničenog web prostora oslobođen virtualnog puštanja krvi.
Na istom tom portalu, međutim, nekoliko dana nakon smrti Vedrana Puljića, bijega osumnjičenog ubojice Olivera Knezovića, navijačke blokade glavne sarajevske prometnice i uzvratnih protesta u Širokom Brijegu, oglasio se netko tko se predstavlja kao Bevzil, rođeni Čitlučanin, dakle Hercegovac, na studiju u Mostaru i otvorio raspravu na više nego zanimljivu temu: »Kako Sarajlije doživljavaju Zapadnu Hercegovinu?« Na kraju pismenog - a znamo kako to kod internetskih diskutanata nije čest slučaj - artikuliranog, argumentiranog posta, Bevzil je upitao: »Pitam vas, kad smo onda svi postali ustaše , otkud ta silna mržnja i predrasude?«
Za divno čudo, u nekih tristotinjak odgovora, mahom Sarajlija i većinom Bošnjaka, Čitlučaninu nitko, za sada, nije odgovorio uvredama, ali jest, za bosanskohercegovačku prijestolnicu tipičnim, razumijevanjem koje prati obavezno »ali«. »Sarajlije gledaju ok na Zapadnu Hercegovinu, ali ne mogu se oteti dojmu da Zapadna Hercegovina ne gleda pozitivno na multikulturno i multietničko Sarajevo. Kako im nije bilo žao naših momaka koji su sve i svašta proživjeli u blokiranom i napaćenom Sarajevu? Tebi momak svaka čast i ne boj se, Sarajlije primaju sve ljude dobre volje i srca, i mi njih prepoznamo. Pozzzzz Čitlučaninu koji studira u Mostaru!!!!«, otpisala je tako djevojka, žena, skrivena iza nicka Miss RX.
Ono što su nekada bile i što zapravo jesu i sada u takozvanom real lifeu stadionske tribine, s kojih se glasnije i emotivnije izražavaju dominantni stavovi neke zajednice - gradske, nacionalne ili etničke, a najčešće sve i jedne - to su u suvremenom, cyber svijetu, internet forumi na kojima većina sudionika artikulira dominantno mišljenje iz vlastitog okruženja. Samo što se, ponekad, govori ljepše. Nema, naime, nikakve suštinske razlike između onoga što je napisala Miss RX i onoga što su naviječi Sarajeva ili gosti u programima lokalnih televizija govorili nakon širokobriješke krvave nedjelje: »Široki Brijeg je zločinačko i ustaško leglo što je poznato iz prošlog režima i nema tu šta da se priča«; odnosno: »To nije sukob dvije navijačke skupine, to je sukob navijačke skupine i lokalnih stanovnika koji su, inače, jako netrpeljivi, gadne naravi i imaju hiljadu razloga da nas mrze«.
Odnos Sarajeva i Širokog Brijega, doveden do krajnje netrpeljivosti jednim ubojstvom i nekolicinom ranjavanja - među kojima je i ono Širokobriježanina Željka Zadre koje se glavnom gradu BiH, prosto, doživljava manje ozbiljnim od ranjavanja Sarajlija u Hercegovini, jer je, kako to uvijek biva u situacijama apsolutne podijeljenosti svijeta na naše i njihove, svaka njihova nesreća manja od najmanje naše - specifičan je, međutim, samo po svojim manifestativnim oblicima, po skoro kolektivnoj spremnosti na glasno i javno izricanje onoga što se misli, ali se ili krije ili tiho govori. Sarajevo se, naime, sa svojom okolinom, sa ostatkom države kojoj je glavni grad, ili apsolutno ne razumije ili ne podnosi, i pri tome ne pokazuje niti malo želje za razumijevanjem druge, odnosno drugih strana. Za prosječnog stanovnika prijestolnice Zapadna je Hercegovina zemlja ustaša u civilu, Istočna je, pak, istureno odjeljenje Ravne Gore.
Navijačko psovanje Markala
No niti s onima dijelovima BiH u kojima su većina Bošnjaci, nema nekog naročitog razumijevanja, nego su tek etikete blaže. A svi pokušaji shvaćanja svjetova izvan granica Kozija Ćuprija - Ilidža, svode se na banalna kafanska propitivanja, poput onoga upućenog piscu, bivšem pripadniku Armije BiH, Krajišniku s iskustvom međubošnjačkog sukoba na zapadu Bosne, Faruku Šehiću: »Š o se, ba, ono jarane vi gore poklaste između sebe?«.
Glavni su gradovi svugdje svjetovi za sebe, samo što negdje to ne znači puno - kao u SAD-u ili Turskoj, gdje su Washington odnosno Ankara administrativni, a New York i Istanbul centri svega ostalog - negdje se, opet, prijestolnica doživljava kao Arkadija nastala na isisavanju onoga što je provincija zaradila - kao u Hrvatskoj ili bivšoj Jugoslaviji - dok je ovdje, u BiH, »kulturno i administrativno sjedište« države u stvarnosti sve više ono što je tokom opsade bilo i u stvarnosti i u pjesmi Abdulaha Sidrana: Planeta Sarajevo.
Ostatak Bosne i Hercegovine razočaravajući je za Sarajevo svaki put kada život pokaže kako ne funkcionira kao u projekciji iz glavnog grada. Nivo reakcije, pak, direktno zavisi od pojedinačnih događaja, njihovih posljedica, ali i, dobrim dijelom, nacionalnosti aktera. Kada, recimo, navijači Nogometnog kluba »Čelik« iz Zenice gostima iz Sarajeva psuju Markale i pjevaju »oj Srbine proklet bio, što Koševo nisi zapalio«, onda se to čita kao dokaz »zeničkog papanluka«, »seljačke zavisti« radničkog grada spram Čaršije bez koje u BiH ne bi bilo ničega niti važnog niti vrijednog. Kada se ista stvar događa u Banjoj Luci ili Zapadnom Mostaru, onda je to, opet, samo potvrda kako tamo žive sve sami četnici i ustaše ili, u blažoj varijanti, »netrpeljivi stanovnici gadne naravi koji imaju hiljadu razloga da nas mrze«.
Odnos prema ostatku države
Bezbroj je opravdanja sarajevocentričnosti: od razumljivih, stvarnih, ljudskih, pa povijesnih, političkih, kulturoloških... Ima tu, vjerovatno, nagomilanog manjka važnosti iz prošlosti - jer, prosto, Sarajevo je sve do 1992. bilo grad u kojem su se tek provodile odluke donošene u stvarnim, pravim glavnim gradovima država, od Otomanske i Austro-ugarske imperije, do SFR Jugoslavije. Ima, kako da nema, posljedica neljudske, užasne opsade u kojoj je jedan grad četiri godine zapravo bio sam sa sobom i vlastitim umiranjem. Ima, svakako, i krivice »druge strane«: svugdje je, osim u istočnom Mostaru, tokom rata vladalo nerazumijevanje dimenzija sarajevske apokalipse, a nisu bili rijetki niti ironijski komentari na radijske izvještaje o snajperskoj paljbi po prijestolnici ili otvorena zavist jer »Sarajlijice kukaju, a svaki dan dobija avione humanitarne pomoći«. No, ono što se može i rastumačiti i razumjeti, nije uvijek, ustvari najčešće nije nikada, ono što bi se moglo opravdati ili prihvatiti kao takvo i nepromjenjivo.
Ni u manje kompliciranim društvima od bosanskohercegovačkog nije dobro kada se putnici iz »provincije« u glavnim gradovima osjećaju kao u bogatom, uređenom inostranstvu, pa im nikako nije jasno zašto ih suputnici nisu probudili na pasoškoj i carinskoj kontroli. Dokaz tome je, recimo, dalmatinski doživljaj Zagreba, koji s vremena na vrijeme eskalira stadionskim ili uličnim nasiljem, a redovno za posljedicu ima ekonomsko i kulturno odumiranje jadranskih gradova, te odlaske na studije bez povratne karte, s kojih će se nakon četiri, pet godina diplomirani dotepenci vraćati doma ljeti, da uz gradele i vino pričaju kako tu lipotu niko ne more platit, ali će, ipak, na svaku pomisao života izvan Zagreba sumnjičavo vrtiti glavom i govoriti kako je, ipak, tamo posao, novac, škole, špica, zoološki vrt, kazališta, koncerti... »A ode, kad prođe lito, ki da sve umre«.
U složenim državnim zajednicama, međutim, puno, jako puno toga zavisi kako od same atmosfere u glavnom gradu, tako i od njegova odnosa spram ostatka države. A Sarajevo, rekosmo, ima samo projekcije i razočarenja; projekcije drugih sazdane od, mahom, predrasuda i projekcije sebe pune uljepšavanja - te razočarenja, ali uvijek drugima. Nekada su ta razočarenja sitna, izazvana time što se više nitko, kao što je nekada, navodno, bilo u Tešnju, ne slika pored automobila iz Sarajeva kao pored spomenika - ponajmanje zato što se iz bh registarskih pločica ne može pročitati ime grada iz kojeg putnik dolazi - nekada veća, »jer nas tamo pravo mrze«, a nekada tolika da na se na kraju u njima počne perverzno uživati, jer pokažu, kako je kazao poznati sarajevski glumac nakon vijesti o skorim protestima u Širokom Brijegu, »da oni više i ne kriju ko su i šta su«.
Iluzorno je, naravno, očekivati da će Bosna i Hercegovina dan nakon što Sarajevo »shvati« svoju okolinu, svanuti kao lijepa, mirna, bogata, nepodijeljena, miroljubiva zamlja u kojoj sunce grije kao nigdje drugo. No, ovako, vlastitom samodovoljnošću - mnogo više nego kapitalom kojim odudara od ostatka siromašne države - uljuljkanošću u kult žrtve koji zahtijeva uvijek i prije svega žaljenje »naših momaka koji su sve i svašta proživjeli u blokiranom i napaćenom Sarajevu«, te aktivnim ignoriranjem svijeta oko sebe, Sarajlije postaju akteri pretvaranja nasilnog u prirodni proces dubinske podjele Bosne i Hercegovine. I ma koliko zvučalo patetično ili programski, za glavni je grad neophodno da pokuša razumjeti da li se u Zenici, Tuzli, kao i u Banjoj Luci i Trebinju, odnosno Širokom i Posušju, zaista »ne gleda pozitivno na multikulturno i multietničko Sarajevo« i zašto; te ima li u tim gradovima - po svemu osim zemljopisno udaljenijim od Sarajeva nego Zagreb i Beč, Beograd i Istambul - i razumljivih, od nacionalističkih i secesionističkih ideologija oslobođenih »hiljadu razloga« za manjak ljubavi i višak nedoživljavanja Sarajeva kao svog glavnog grada.
14.10.2009
Pincom.info/ H-Alter
Jeste da ovoliko dug tekst nije zasluzio kompletno citiranje, al' haj' nejse. Ko o cemu, Mara o suknu. Sarajevo je krivo sto je multi-kulti, a krivo je istovremeno sto nije malo vise vise multi-kulti, elem krivo je u oba slucaja. Nacionalizam i fasizam nisu uopste bosanski problemi, glavni problem danasnje BiH jeste sarajevsko nerazumjevanje svoje okoline???? Kao sto je poznato, Zap.Hercegovina i RS su skolski primjeri tolerancije, suzivota, i ljubazne koegzistencije, samo jos da i Sarajevo to shvati!?
Na stranu to sto prema recimo Parizu nema simpatija ostatak francuske, niti ruralna Amerika voli Njujork i njujorcane, niti Madrid vole u Baskiji ili Kataloniji, niti se London voli u Glazgovu, niti Rim vole na sjeveru Italije. Problem je sto oni jedne druge ne vode u logore niti razaraju artiljerujom, niti im je dozvoljeno da jedni druge upucavaju metcima u glavu. Jedno je pjevati navijati, cak i zvizdati, a drugo je velicanje fasizma i ubijanja. To sto neko vise voli Beograd ili Zagreb od svoje prijestolnice mi ne smeta, odnosno smeta mi, ali tu nista ne mogu. Ono sto se ne moze tolerisati jeste stvaranje klime straha, nasilja, i velicanja fasizma, te uobicajeno ubijanje ili premlacivanje svakog ko ti se ne svidja. Pirketa, ako se tako zove, izgleda to ne smeta bas puno, ima puno gorih stvari, recimo sarajevska satira.
