Forum Klix.ba

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačen damar. Uhvaćeni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas blaženstva bez misli... Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost.
Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.
I ima sreća. Da li je mogu zadržati?

Meša Selimović

.

Daphna wrote:Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačen damar. Uhvaćeni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas blaženstva bez misli... Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost.
Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.
I ima sreća. Da li je mogu zadržati?

Meša Selimović

Sve od navedenog pisca je tako prelijepo...

svaka cast za ovaj citat

Compos_Sui wrote:

Daphna wrote:Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačen damar. Uhvaćeni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas blaženstva bez misli... Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost.
Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.
I ima sreća. Da li je mogu zadržati?

Meša Selimović

Sve od navedenog pisca je tako prelijepo...

svaka cast za ovaj citat

Raduje me što još uvijek postoje osobe koje prepoznaju i vole dobru pisanu riječ! Hvala...

KAD BI COVJEK

Kad bi covjek mogao reci ono što voli,
kad bi covjek mogao uzdici svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti,
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi covjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajuci samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreca ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konacno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim ocima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
cije ime ne mogu cuti bez uzbudenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i nocu ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushicuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem ne znajuci te, ne bih umro, jer nisam živio.


Luis Kernuda

.

PRISUTAN KAO SVJETLOST BEZ GLASA

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.


Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

-Enes Kisevic

anais_nin wrote:KAD BI COVJEK

Kad bi covjek mogao reci ono što voli,
kad bi covjek mogao uzdici svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti,
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi covjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajuci samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreca ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konacno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim ocima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
cije ime ne mogu cuti bez uzbudenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i nocu ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushicuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem ne znajuci te, ne bih umro, jer nisam živio.


Luis Kernuda

meni lično jedna od najdražih samo bih istakla ove stihove ...

.

SVIDJAS MI SE KAD SUTIS…

Svidjas mi se kad sutis jer si kao odsutna,
i cujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Cini mi se kao da su ti letjele oci
i cini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dusom mojom
izranjas iz stvari, ispunjena dusom mojom.
Leptirice sna, dusi mojoj si slicna,
i slicna si reci melankolija.
Svidjas mi se kada sutis i kad si kao udaljena.
I kada kao da se zalis, leptiricu u gukanju.
I cujes me izdaleka, i glas moj ne dostize te:
Pusti me da sutim s mucanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim takodjer s tvojom sutnjom
jasnom kao sveca jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noc si, sutljiva, zvezdana.
Sutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.
Svidjas mi se kad sutis jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna rec tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo sto nije tacno.

Pablo Neruda

prepuštam ti se da bih sebe objasnio.
drugi put promišljam prelomljeno.
crna slova levitiraju u prostoru.
sat jede vreme. preostalo.
duž staze usahlo korenje.
razgovor o suštini. čuješ
muški jezik. potiskuje te.
on boravi pod zemljom.
sabira živu svetlost. neobične slike.
odmaraš oči u slepilu.
pokvarene oči. bleda istina.
nedorečena. voli moju blizinu.
preneću je dalje. poljupcem.
ili kao kijavicu. suzbijaće je
na svakom koraku.

- Aslan Mahmuti

.

.

Voda. Voda donosi mir. Voda bistri. Voda daje. Voda uzima. Voda dijeli tugu, voda dijeli sreću. Ploveći kao mornar, napuštajući drage luke, pogleda uprtog u svijetla koja nestaju, upoznao sam tužna i sjetna mora što čuvaju suze i pretvaraju ih u vesele osmijehe i eksplozije života, kada nakon dugog putovanja naslonjen na ogradu ugledaš prve tragove željno iščekivanog kopna.

Noćas je more daleko od mene. Samo je rijeka tu. Široka, tiha i mirna. Nosi lijeno sa sobom mirise i slike obala kraj kojih teče. Nosi sa sobom more pitanja i pogleda, traženja i nalaženja. Noćas je i rijeka tužna. Hladno je zvijezdama, suviše su same. Tužan sam i ja u luci bez luke.

Čudna je ova noć,
čudan sam sam sebi.
Treba mi nešto toplo,
tvoje ruke na meni.

Hladno je zvezdama,
suviše su same.
Moje ruke traže te,
noćima su hladne.

Siđi do reke,
večeras ja sam dole.
Siđi do reke,
lepše je sve u dvoje.

Z. Vulović

PLAVI ČUPERAK

Čuperak kose obično nose
neko na oku,
neko do nosa,
al' ima jedan čuperak plavi
zamisli gde?
U mojoj glavi.

Kako u glavi da bude kosa?

Lepo.
U glavi.

To nije moj čuperak plavi
već jedne Sanje iz šestog 'a'.

Pa šta?

Videćeš šta kad jednog dana
čuperak nečije kose tuđe
malo u tvoju glavu uđe,
pa se umudriš,
udrveniš,
pa malo - malo pa... pocrveniš,
pa grickaš nokte
i kriješ lice,
pa šalješ tajne ceduljice,
pa nešto kunjaš,
pa se mučiš,
pa učiš - a sve koješta učiš.

Izmešaš rotkve i romboide.
Izmešaš note i piramide.
Izmešaš leptire i gradove.
I sportove i ručne radove.
I tropsko bilje. I stare Grke.
I lepo ne znaš šta ćeš od muke.

Sad vidiš šta je čuperak plavi
kad ti se danima mota po glavi,
pa od dečaka - pravog junaka
napravi tunjavka i nespretnjaka.

Miroslav Antić

.

.

Sreo sam te mnogo puta - Ladislav Prežigalo

Drhtim...
Drhtim kad ugledam žar u očima tvojih
što k'o iskra sja,
što k'o oganj gori...

Drhtim kada prođeš pokraj mene i mirišeš k'o ruža
i smiješ se k'o sunce,
što nam život pruža...

Drhtim kad sretnem pogled tvoj, što nježno razdire dušu
i nikad nije moj...

Sreo sam te mnogo puta...
Znaš... i nikad ti nisam rek'o...
(mislio sam da si ljuta)
da te volim... da te grlim i ljubim...
Oh, oprosti molim.

Ljubav... tajna koju vječno krijem.
Oprosti što kažem sada kad odlazim zauvjek...
I sa tajnom mrijem...

Kad ideš - idi.
Idi... i svima kaži
da prava ljubav
ne leži u lažima...

Drhtim kad ugledam žar u očima tvojih
što k'o iskra sja,
što k'o oganj gori...

Drhtim...
Drhtim kada prođeš pokraj mene
i mirišeš k'o ruža
i smiješ se k'o sunce, što nam život pruža...

Drhtim kad sretnem pogled tvoj,
što nježno razdire dušu
i nikad nije moj...

Kad ptica prestane voljeti - Vesna Parun

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu !"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite ?"
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

.

Kroj

Ukrascu tvoju senku, obuci je na sebe i
pokazivati svima. Bices moj nacin odevanja
svega neznog i tajnog. Pa i onda, kad
dotrajes, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe
skidati. Na meni ces se raspasti.
Jer ti si jedini nacin da pokrijem golotinju
ove detinje duse. I da se vise ne stidim pred
biljem i pred pticama.

Na poderanim mestima zajedno cemo plakati.

Zasivacu te vetrom. Posle cu, znam, pobrkati
moju kozu sa tvojom. Ne znam da li me
shvatas: to nije prozimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je ciscenje nekim. Ljubav je neciji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje mastom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj nacin toplog. Obuci cu te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoce.

- Mika Antic

Možda su svetost i znanje boljitak,
ali je bez njih veći probitak.

Lao Ce

.