Ja još sabiram utiske s koncerta i fakat nemam riječi! Ljudi su prvi koji su se odlučili doći kod nas, puna Zetra, ekstra svirka... Malu zamjerku imam samo na ozvučenje, Gillan se možda trebao više čuti, ali to je možda do akustičnosti objekta.
Konkretno o sviranju, upoznat sam s ovom verzijom benda jako dobro, preslušao sam sve gotovo sve live svirke koje su izdali, neke i pogledao, tako da sam već znao da je Morse virtuoz, ali me sinoć još više oduševio. Nije da je među najboljim gitaristima, nije ni blizu Ritchija, ali Slashu, Hammetu, Fruscianteu i sličnim još stigne dijeliti lekcije. Dalje, Airey isto dobar, nije u klasi sa Lordom, ali je dobar. Najviše me iznenadio Roger Glover, u ekstra je formi, on poslije '70. nije ni dobivao nešto posebno prilike da se istakne, tako da mi je ovo poslije par svirki iz '70. (Concerto, DP in Concert) najbolji njegov nastup. A za Paice-a stvarno nemam riječi. Sa svojih 60 i kusur godina udara k'o lud i dan-danas vjerovatno najbolji bubnjar na svijetu. A uz Moona i Bohama sigurno i najbolji svih vremena. Gillana ne bih nešto posebno komentarisao, nekako se nije baš čuo, ali ostajem pri tome da od početka devedesetih nije bio u boljoj formi.
Za setlistu, ne bih da ponavljam opet zašto nisu svirali neke pjesme, sve sam napisao u prethodnom postu, sve je očekivano, samo je jedno iznenađenje, to što je Mary Long uletila umjesto Woman From Tokyo, ja sam se baš iznenadio, koliko sam upoznat ovo je prvi put da bend uopšte svira tu pjesmu na koncertu, bar ja nisam čuo dosad, a preslušao sam kamaru njihovih koncerata.
Deep Purple je uvijek bio i ostao jedan od najboljih live bendova svih vremena, a ne bih puno pogriješio kad bih rekao i najbolji live band svih vremena (čast The Who i ostalim).
I za kraj, prije nego se usudite pomislit šta je grupa mogla uraditi početkom sedamdesetih poslušajte Made In Japan.
