#427
Posted: 22/12/2006 12:35
by Vingo
Sad o ozbiljnom zlostavljanju i traumam djece...
Nije bas toliko smjesno
Ne tucite budite nježni
Psihologija
2000/10/veljača
Piše: mr.sc.Gordana Buljan Flander, psiholog; prof. Iva Prvčić, psiholog
Zlostavljana djeca nastoje se braniti od sjećanja kako bi uspostavila
kontrolu nad svojim emocionalnim životom. Razvijaju kontrolne
mehanizme suočavanja sa stresom poput negiranja da se zlostavljanje
uopće i događa, potiskivanja traumatskih sjećanja, ili agresije
okrenute prema sebi ili prema drugima
Djeca žele biti voljena, zaštićena u obitelji, imati roditelje koji se o njima
brinu, što je osnovna pretpostavka njihove sigurnosti i zdravog razvoja. No,
ako su u rukama roditelja koji im nanose bol, koji ih zlostavljaju, to ima
golem utjecaj na njihovu ličnost u razvoju, utječe na sve što dijete radi,
misli i kako se osjeća, utječe na cijeli njihov život.
Postoje tri glavna oblika zlostavljanja, iako je moguće da je dijete tijekom
života zlostavljano na više načina:
/1/ fizičko zlostavljanje,
/2/ seksualno zlostavljanje i
/3/ emocionalno zlostavljanje.
Fizičko zlostavljanje odnosi se na nanošenje ozljeda djetetu od strane
roditelja ili odraslih osoba, ili ukoliko znaju, na nesprječavanje istog. Ovo
uključuje udaranje, šamaranje, nanošenje opeklina, bacanje na pod ili niz
stepenice, vezanje uz radijator ili ormar, uskraćivanje hrane i/ili
izgladnjivanje, zatvaranje na tavan ili podrum, davanje otrovnih sredstava,
alkohola ili neodgovarajućih lijekova, pokušaje utapanja ili davljenja djeteta.
Emocionalno zlostavljanje odnosi se na slučajeve kada roditelji trajno
propuštaju iskazivanje ljubavi ili pažnje svojoj djeci te na situaciju kada se
djetetu prijeti, podruguje mu se ili viče na njega. Sve to dovodi do toga da
dijete gubi samopouzdanje ili samopoštovanje te postaje nervozno ili povučeno.
Seksualno zlostavljanje odnosi se na slučajeve u kojima odrasla osoba
prisiljava dijete da sudjeluje u nekoj seksualnoj aktivnosti, koristeći pri
tome dijete kako bi zadovoljila svoje vlastite seksualne želje. To može
uključivati spolni odnos, milovanje, masturbaciju, oralni ili analni odnos ili
izlaganje djece pornografskim videosnimkama, knjigama, časopisima i drugom
materijalu.
Također, dijete je zlostavljano ako je izloženo i nasilju u obitelji, bez da je
direktna žrtva tog nasilja. Ta djeca također pokazuju elemente posttraumatskog
stresnog sindroma zbog prisutnosti događaja koji je prijetnja životu nekog
člana obitelji.
Zlostavljana djeca osjećaju sram i krivnju. Te emocije oni teško podnose i
teško izražavaju. Žele zaštitu i prihvaćanje roditelja, a roditelji su oni koji
ih povrjeđuju. Iz tog razloga zlostavljana djeca izgube povjerenje u obitelj i
u sve odrasle. Naučili su da ne vjeruju nikome, a svaki potencijalni objekt
ljubavi i pažnje doživljavaju kao opasan i nepredvidiv, jer imaju iskustva koja
dovode do gubitka povjerenja. Zlostavljana djeca često imaju nametajuće slike
traumatskih doživljaja, ta im se iskustva stalno vraćaju, nastoje se braniti od
sjećanja kako bi uspostavili kontrolu nad svojim emocionalnim životom.
Razvijaju kontrolne mehanizme suočavanja sa stresom poput negiranja da se
zlostavljanje uopće i događa, potiskivanja traumatskih sjećanja, ili agresije
okrenute prema sebi ili prema drugima. Djeca osjećaju intenzivan strah,
bespomoćnost, a mala djeca pokazuju dizorganizirano ili agitirano ponašanje.
Ponekad dolazi do regresivnog ponašanja, npr. gubitka kontrole sfinktera,
ponovnog sisanja palca, tepanja, mucanja. Takva ponašanja mogu dovesti i do
odbacivanja ili ruganja od strane vršnjaka, što kompromitira i njihov socijalni
razvoj. Ponovno proživljavanje traume se može manifestirati i kroz repetitivnu
igru. Ta igra može uključivati i vršnjake te povrjeđivanje ili sebe ili njih,
što opet može dovesti do odbacivanja od strane vršnjaka ili ima posljedice na
socijalni razvoj i krug podrške djeteta.
Povećana pozornost, hipervigilnost i nedostatna koncentracija djeluju na učenje
te zlostavljana djeca često imaju loš školski uspjeh. Neka djeca ostaju u
stalnoj anksioznosti, kao da stalno očekuju opasnost. Takva hipervigilnost im
služi da zamijene prava traumatska sjećanja sa samoiniciranim fantazijama
zamišljene opasnosti. S druge strane, neka djeca stalno prepričavaju traumatske
doživljaje do detalja, što ih štiti od preplavljujućih osjećaja anksioznosti i
straha. Adolescenti, bilo da su zlostavljani ili svjedoci nasilja u obitelji,
često i sami sudjeluju u nasilničkim aktivnostima i delinkventnim ponašanjima
(upotreba droge, alkohola, oružja, vožnja brzih automobila). Javljaju se i
noćne more u kojima djeca nanovo proživljavaju elemente trume. Također, kao
posljedica traumatizacije mogu se razviti i razne psihosomatske smetnje poput
glavobolje, trbuhobolje i ataka lupanja srca.
Navedene posljedice su zajedničke za sve oblike zlostavljanja. Međutim, postoje
i vrlo specifični simptomi po kojima je moguće prepoznati neke oblike
zlostavljanja. Tako je fizičko zlostavljanje moguće prepoznati po modricama i
drugim ozljedama koje dijete ne može objasniti (opekline, prijelomi, ugrizi,
počupana kosa, posjekotine) pa često nosi odjeću neprimjerenu vremenu kako bi
prikrilo ozljede. Djeca koja su fizički zlostavljana često su agresivna prema
drugima, pa čak i sama sebi mogu nanositi ozljede. S druge strane, žrtve
fizičkog zlostavljanja mogu otići i u drugu krajnost i biti izrazito povučena.
Zlostavljane i zlostavljani supružnici koji tuku svoju djecu, odgajaju ih da
budu zlostavljači ili žrtve, baš kao što su i oni sami. Naime, na primjeru
svojih roditelja djeca uče da je način kojim se oslobađaju frustracije,
izražava neslaganje i gradi autoritet zapravo udaranje nekog manjeg i slabijeg
od njih samih. Oni uče da će, kad narastu i budu dovoljno veliki i jaki, moći
kontrolirati druge putem nasilja. Kad djeca, čija se ličnost formirala u
nasilnom okruženju, narastu i imaju vlastitu djecu vrlo im je teško osloboditi
se ponašanja kojima su bili svjedoci ili koja su iskusili. Vještina koju će
koristiti u obiteljskom životu će biti siromašna ostavština njihovih roditelja
i najvjerojatnije će nastaviti krug nasilja kroz svoju djecu.
Izloženost djece nasilju djeluje i na njihov moralni razvoj. Djeca uče da je
nasilje djelotvorno, a ukoliko se ne sankcionira, uče da je nasilje i
legitimno. Istraživanja su pokazala da je najniža frekvencija pojavljivanja
antisocijalnog ponašanja uvijek povezana s djecom koja su odgajana uz
razumijevanje i nježnost.
Stoga je poruka svim roditeljima, koji žele da njihova djeca nikad ne vide
unutrašnjost sudnice ili zatvora, jednostavna: Budite nježni, ne tucite.
Seksualno zlostavljana djeca su sasvim bespomoćna. Ako ne smiju ili ne mogu
govoriti o zlostavljanju, zavisna su o odraslima koji bi trebali prepoznati
simptome i nešto poduzeti. Seksualno zlostavljanje najčešće ne ostavlja
vidljive tragove i ozljede kao što je slučaj kod fizičkog zlostavljanja.
Posljedice ove vrste zlostavljanja više se očituju u ponašanju. Dijete koje je
seksualno zlostavljano može imati vrlo zavodljivo ponašanje, pokazivati znanje
o seksualnim činjenicama koje je neprimjereno njegovoj dobi, često se
samozadovoljavati čak i u prisutnosti drugih osoba. Također je moguće da takvo
dijete panično izbjegava situacije ili osobe koje su vezane uz zlostavljanje
ili ga na bilo koji način podsjećaju na to.
Seksualno zlostavljanje u djetinjstvu nije problem koji će proći s odrastanjem.
Djeca i adolescenti koji su bili seksualno zlostavljani, a nisu dobili
odgovarajuću pomoć, često odrastaju u problematične odrasle osobe koje nose
teški teret niskog samopoštovanja, loše slike o sebi, srama i krivnje. Smatraju
sebe lošima, prljavima, promašenima, obilježenima. Počinju vjerovati da nisu
zaslužili bolje od onoga što im se dogodilo. Ukoliko netko za sebe vjeruje da
nije vrijedan dobrih stvari u životu, dobre stvari im se neće ni dogoditi jer
to postaje tzv. samoispunjavajuće proročanstvo.
Istraživanja pokazuju da je danas svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak
doživio neki oblik seksualnog zlostavljanja do 18. godine. Seksualno
zlostavljanje najčešće počinje u dobi od 4 do 8 godina. Zlostavljači najčešće
ne koriste silu, nego nagovaranje, prijetnje i potkupljivanje. 80% seksualnih
zlostavljača su djeci poznate osobe. Ako muškarac zlostavlja mušku djecu, ne
znači da je homoseksualac. Zlostavljači, naime, češće biraju djecu određene
dobi nego spola. Seksualno zlostavljanje ne poštuje granice. Događa se u svim
klasama, kulturama, rasama, bez obzira na primanja i obrazovni nivo.
Djeca rijetko pričaju o tome, jer su im se zlostavljači zaprijetili ili ih
uvjerili da je to njihova tajna. Ponekad djeca žele reći da su zlostavljana,
ali se boje da im se neće vjerovati i da ih se neće zaštititi. Također se boje
da će time razoriti obitelj ili biti odgovorni za kažnjavanje zlostavljača
zatvorskom kaznom. Odrasli koji su proživjeli seksualno zlostavljanje u
djetinjstvu, imaju poteškoće u prihvaćanju sebe i drugih. Posljedično, mnogi od
njih se nađu u nizu nezrelih odnosa. Nije iznenađujuće da najveći broj žrtava
ima problema na području seksualnosti. To je područje na kojem su vodili bitku
i izgubili. Problemi mogu uključivati strah od seksualnih odnosa, nametajuće
slike vezane za zlostavljanje za vrijeme seksualnih odnosa, probleme s
erekcijom, ejakulacijom i orgazmom, konfuziju seksualnih uloga, kompulzivni
seks te seksualno zlostavljanje drugih.
Postoji nekoliko razloga zašto žrtve seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu
postaju i sami zlostavljači. S obzirom da su roditelji prvi model za
identifikaciju svojoj djeci, ona uče da je iskorištavanje djeteta za
zadovoljenje seksualnih potreba odraslih normalno, uobičajeno ponašanje te
jednostavno ponavljaju ono što su naučili kao djeca. Neki će zlostavljati
druge, pokušavajući prevladati svoje vlastito zlostavljanje. Zlostavljanje
drugih je također način da se osjećaju moćnima i skrenu pažnju od vlastite
boli. Stoga se krug zlostavljanja prenosi na sljedeću generaciju. Prvi korak k
prekidanju obiteljskog kruga zlostavljanja je otkrivanje obiteljske tajne.
Postoji nekoliko načina na koji dijete otkrije tajnu:
- Može reći slučajno, bez namjere da kaže. Odrasli moraju biti pažljivi s
ovakvim načinom otvaranja jer dijete nije spremno o tome govoriti. Potrebno je
uvjeriti dijete da je sigurno, pokazati mu da mu vjerujemo prije nego što bude
spremno iznostiti detalje.
- Drugi tip je kad se dijete namjerno nekome povjeri. To se može dogoditi kad
dijete dobije informaciju o seksualnom zlostavljanju djece, npr. nakon što u
školi ili na televiziji čuje da se seksualno zlostavljano dijete treba
povjeriti bliskoj osobi. Ili ako gleda film na televiziji. Ili ako želi
zaštititi mlađe dijete. Ili u situaciji kad otac ne pusti adolescentnu kći u
izlazak iz osvete. Kad se dijete povjeri s namjerom, obično je tada sposobno
dati jasne informacije i nije previše zaplašeno.
- Najčešće, otkrivanje tajne započinju odrasle osobe, a ne djeca. To su
situacije u kojima odrasli prepoznaju znakove i simptome te pitaju što se
događa. U tom slučaju dijete je u sukobu između želje da kaže i da mu se
pomogne i želje da zaštiti zlostavljača.
Kad nam se dijete povjeri, važno je ne davati lažna obećanja koja ne možemo
održati. Ne možemo obećati da nikome nećemo reći, niti da zlostavljač neće u
zatvor.
U većini slučajeva djeca nam povjeravaju male probleme, no važno je pokazati
spremnost i volju da ih se sasluša. Ukoliko dijete povjeri neki puno ozbiljniji
problem, naša će reakcija uvelike odrediti koliko će nam dijete reći i kako će
se osjećati nakon toga:
- Pronađite mirno mjesto za razgovor.
- Iako je takva situacija teška za svaku osobu, važno je da ostanete mirni i
puni razumijevanja.
- Djeca su često uplašena ili zabrinuta za naše osjećaje i boje se da ih mi ili
netko drugi neće voljeti, ili biti ljuti radi toga što im se dogodilo.
Razuvjerite ih:
- Vjerujte im. Djeca vrlo rijetko lažu o zlostavljanju.
- Saslušajte ih, ali nemojte ih tjerati da Vam kažu više o tome ukoliko sama
nisu spremna. Recite im da ste tu za njih, da Vam je drago da su Vam se
povjerila i da je vrlo hrabra odluka pričati o tome.
- Djecu nikada ne treba okrivljavati za bilo koji oblik zlostavljanja ili
zanemarivanja. Jedan od načina koji im može olakšati povjeravanje je
objašnjavanje da nešto s tom osobom nije u redu.
- Ne oklijevajte potražiti stručnu pomoć.
Djeci se može pomoći da ne postanu žrtve zlostavljanja. Pokušajte dijete na
vrijeme upozoriti što mu se može dogoditi. Time ga ne plašite, već ga
pripremate za život, kao što ga učite da izbjegava druge svakodnevne opasnosti
poput onih u prometu.
- Djetetu objasnite što su intimni dijelovi tijela te da mu ih nitko ne smije
dirati, osim majke dok ga kupa ili liječnika ako su u ambulanti na pregledu ili
liječenju u bolnici.
- Djetetu objasnite da je njegovo tijelo samo njegovo te da ima neprikosnoveno
pravo odbiti svaki dodir koji mu pričinjava nelagodu.
- Naučite dijete da se brani, viče, vrišti i bježi ako je netko nasrtljiv prema
njemu. Djeca to zarana moraju usvojiti, baš kao što znaju da ne smiju
nepažljivo prelaziti cestu ili dirati struju.
- Nikad ne tjerajte djecu da ljube rođake i znance ako ona to ne žele. Tako ih
podsvjesno navikavate na neželjene kontakte, pa to može uzrokovati pasivno
podnošenje zlostavljanja.
- Seksualni zlostavljači djeci obično kažu: "To je naša mala tajna."
No, dijete mora znati da se neke tajne moraju odati, osobito one koje su mu
neugodne ili koje bi ga mogle dovesti u opasnost.
- Podučite djecu da mogu reći "NE" dodirima koje ne vole.
#442
Posted: 22/12/2006 13:58
by mIRCerka
evo sam prebila nejac!!!
naime, u sred nase price, stize meni medo na posao...sa sve grahom narucenim... mislim da je medo unisten
:D:D:D
btw, ja sam odvratna tetka, i dalje ubjedjujem dijet da deda mraz postoji, pa idemo veceras po paketic
:D:D:D:D
a prebicemo deda mraza
#443
Posted: 22/12/2006 14:14
by tempora
Ja se potpuno slazem sa Angelom kada se radi o ulozi majcinstva. Nadasve teska i kompleksna uloga-kojoj svi olako sude. Ali takodjer se slazem sa Vingom, da je na ovoj tematici rijec o nacinu odgoja!
Ako je nauka uznapredovala i tu je da nam pomogne kako bi smo sto "efikasnije" odgajali svoju djecu, zasto je onda ne koristiti? Mislim, sta je lose u tome? Ne postoji idealna situacija, idealan odgoj, idealan roditelj, idealna porodica, niti na kraju, idealna metoda odgoja. Svaki roditelj treba prvenstveno da upozna svoje djete!
Takodjer razumijem veliki otpor roditelja, na koji cesto nailazim, kada je rijec o kursevima odgoja. Roditelji se ne rijetko osjecaju , kako Angela rece iskriminaliziranima i namecu si osjecaj krivice, jer eto, trebaju da uce kako ce odgajati djecu- kojoj oni sami misle najbolje! A rijetko shvataju, da pomoc u odgoju itekako puno moze da znaci i da pomogne.
Naravno da se recimo mirci ne moze okarakterisati kao neko ko zlostavlja djecu, jer je svoju necaku pucnula po rucici posto je ova krenula prema uticnici. Niti sam apsolutni pobornik teorija, niti stvari vidim iskljucivo.
No vi morate shvatiti, da postoji vise onih roditelja ili odgajatelja koji ne poznaju granice u tom tzv korizirajucem "pucketanju" Niti smo svi iste fizionomije, niti nam je svima granica boli ista !
Pa kroz isto, imamo vise one djece koja su na mrtvo ime premlacena, sa modricama, lomovima i sl, do one koja se ne koriziraju na taj nacin.
Uvijek cu naglasavati satistike koje govore same za sebe !
Znaci, ako ste udarili djete ( nije vise bitno da li se radi o blagom ili jakom udarcu-jer samo je djete ono koje moze odrediti intenzitet) kako bi ga korigovali, Vi ste udarili djete iz svoje prirodne reakcije recimo straha, zabrinutosti, umora, nanerviranosti jer je ono ucinilo nesto sto se ne smije. Vi ste tim udarcem htjeli dati djetetu na znanje da je ono sto cini neprihvatljivo ali ste reagovali kroz svoju emociju. U tome je sav kljuc! Postoje metode, koje roditelju itekako mogu pomoci, da shvati da ima milion i jedan nacin mimo udaraca, kako se moze objasniti ono sto se ne smije!
Koliko puta ce jedan roditelj reagovati iziritirano na djecije ponasanje ili pitanja, jer je recimo imao naporan dan, bio nanerviran na poslu, borio se sa neimastinom, placanjem racuna itd?
Znaci, jos jednom, postoje "pomagala" koja ce roditelju pomoci da svoj odnos prema djetetu poboljsa i da svoje metode koje mogu biti apsolutno neispravno promjeniti!
Iz istoga proizilazi da je opcija udaranja neprihvatljiva-jer vi tucete djete iz svoje emotivne reakcije! Na kraju krajeva, zastrasivanje djece udaranjem je u samom pocetku efikasno kratkorocno rjesenje a vrlo cesto kasnije djete postaje "imuno" na istu metodu.
Poznajem more djece, koja su bila ubjedjena da ih roditelj ne voli zasto sto ih tuce! I taj razdor u kojem se djete nadje izmedju ljubavi i postupaka roditelja moze biti zaista vrlo los po razvoj djeteta!
Ja ne kriminaliziram roditelje, apsolutno ne! Ali sam apsolutni pobornik ne nasilja ( jer ipak se radi o nasilju!) jer sam ubjedjena da moze drukcije.
Svako djete ce u odredjenom trenutku zamjeriti svome roditelju na nekim stvarima i smatrati roditelja krivim zasto je nesto ovako ili onako. Postoje i roditelji koji ne vole svoju djecu. A postoje i oni kojima su djeca podsjecanje na muza kojeg mrze, na neke svoje greske ili sl-i stoga, naravno da je svaki odgoj prica za sebe.
Ali molim Vas, nemojte propagirati udarac, ma kojeg intenziteta on bio, kao nesto sto je katkada neizbjezno. To su samo izgovori i nemoc!
Ima nacina da se stvari ucine drukcijima. Ljudi smo, grijesimo. ALi kroz djecu najvise smo duzni da ucimo i da se mijenjamo!
#445
Posted: 22/12/2006 15:03
by chinese_water
Ma ljudi... jednostavno vam je ovo ko dan... treba uvesti zakon po kojem bi svaki buduci roditelj morao da polaze strucni psiho-test nakon kojeg bi se utvrdilo da li on moze da bude roditelj ili ne... pa vidite kakvih samo idiota hoda po gradu (svijetu...gdje god)... stvar odgoja? pa naravno da jeste, barem vecina. Evo malac jedan u mojoj ulici, krade, pljuje koga stigne, udara manje od sebe, a stara mu stoji na prozoru i govori "Nemoj sine" cuj nemoj sine... eto kao njega zaboli neka stvar sto si ti to rekla sa pendzera onako... stoji da djeca nisu toliko kriva koliko roditelji... a udarac... je negdje efikasan negdje ne... kako ima nas tvrdoglavih ... tako ima i djece, dakle ima djece koje mozemo samarati svaki dan ali necemo nista promjeniti, a ima i onih kad dobiju malo po guzi i primire. Zato ... na psiho test... svi ... koliko god mislili da smo dobri buduci roditelji. Ne samo radi tog djeteta...nego i zbog cjelokupne zajednice... samo naravno ... debilno maloumna demokratija takvo sto nebi dozvolila...
#446
Posted: 22/12/2006 15:10
by Reina
uglavnom se slazem sa @A pogotovo ovo sto je @cojk podvukao .... ajjj kako sam ja jednu poznavala upravo tako "strogu" mislim zena je stroga prema svima cak ni djed ni nena ne smiju povisiti glas.... morali su oni obrazlagati zasto i zbog cega zagalamili na dijete, pa su se poslije ustrucavali i nisu znali kako da se ponasaju. Kad njeno dijete udari drugo dijete onda se pravi luda a kad drugo dijete samo njeno u igri gurne to je vriska mame do plafona, niko se nije htio sa takvim djetetom igrati , a svoje je dijete pretvorila u razmazeno i bezobrazno deriste ... ne znam sta je i kako su sada...
treba imati mjere u svemu ....
Proðe me volja 
Znaci - male, male, s kojim dijete moze da se nosi.