Stephen Walt je najpoznatiji harvardski profesor međunarodnih odnosa. U zapadnim medijima je teško pronaći stavove poput ovih koje je objavio u
https://foreignpolicy.com/2024/04/15/mi ... DGygn6rt2Z
On piše da je opća podrska Irana Hamasu legitimna prema međunarodnom pravu: "Prema Ženevskim konvencijama, stanovništvo koje živi pod 'ratobornom okupacijom' ima pravo na otpor okupacijskim silama. S obzirom da je Izrael kontrolirao Zapadnu obalu i Istocni Jeruzalem od 1967. godine, kolonizirao zemlju s više od 700.000 ilegalnih doseljenika i pritom ubio hiljade Palestinaca, nema sumnje da je ovo 'ratoborna okupacija.' Činovi otpora još uvijek podliježu ratnim zakonima, a Hamas i druge palestinske skupine ih krše kada napadaju izraelske civile, ali otpor okupaciji je legitiman, a pomaganje opkoljenom stanovništvu nije nužno pogrešno, čak i ako je Iran to učinio iz vlastitih razloga, a ne iz duboke predanosti palestinskoj stvari."
Walt kvalificira iranski odgovor na bombaški napad na njegov konzulat od strane Izraela kao razuman: "Odluka Irana da uzvrati nakon što je Izrael bombardirao njegov konzulat i ubio dva iranska generala teško da je dokaz urođene agresivnosti, posebno s obzirom na to da je Teheran više puta signalizirao da nema namjeru eskalirati sukob. Doista, njegova je odmazda bila izvedena na način koji je dao značajno upozorenje Izraelu i čini se da je bila osmišljena da signalizira da Teheran ne želi dalje eskalirati, kao što američki i izraelski dužnosnici obično kažu kada koriste silu - jednostavno pokušavaju 'vratiti odvraćanje'."
Na kraju, kaže da "odgovornost [za ono što se događa] više leži u Washingtonu nego u Teheranu." Kako? Uglavnom zato što SAD "svake godine daje Izraelu milijarde dolara sofisticirane vojne opreme, uz opetovana uvjeravanja da je američka potpora bezuslovna".
Walt piše da "države s nekontroliranom moći imaju tendenciju zloupitrijebiti je, a Izrael nije izuzetak. Budući da je Izrael znatno jači od svojih palestinskih podanika—i sposobniji od Irana, što se toga tiče—može djelovati nekažnjeno protiv njih, i to obično čini. Desetljeća velikodušne i bezuvjetne potpore SAD-a omogućila su Izraelu da čini što god želi, što je pridonijelo tome da njegova politika, kao i njegovo ponašanje prema Palestincima, s vremenom postaju sve ekstremniji."
Također primjećuje da je dopušteno da se razvije situacija u kojoj samo učinkovit oružani otpor ima učinak na Izrael: "Samo u onim rijetkim prilikama kada su Palestinci bili u mogućnosti mobilizirati učinkovit otpor—kao što su učinili tijekom Prve intifade (1987.-1993.). ) — jesu li izraelski čelnici poput bivšeg premijera Yitzhaka Rabina bili prisiljeni priznati potrebu za kompromisom i pokušajem postizanja mira, jer je Izrael bio tako jak, Palestinci tako slabi, a američki posrednici tako jednostrani u korist Izraela.
Walt ukazuje i na golemu ironiju jer su "pojedinci i organizacije u Sjedinjenim Državama koji su bili najgorljiviji u zaštiti Izraela od kritike i gurali jednu za drugom administraciju da podupre Izrael, bez obzira što on činio, zapravo napravili ogromnu štetu zemlji kojoj su pokušavali pomoći."
On opisuje trenutnu situaciju u kojoj 1) "rješenje dvije države nije uspjelo", 2) Izrael se "pretvara u državu pariju", 3) "podrška među mlađim Amerikancima—uključujući mnoge Židove—opada", i 4) Iran je "blizu posjedovanja nuklearnog oružja i osujetio je napore SAD-a da ga izoliraju".
Neizbježan zaključak: "Da su Američko-izraelski odbor za javne poslove (AIPAC) i njegovi saveznici sposobni za samorefleksiju, bili bi poniženi što su pomogli Izraelu da sam sebi učini."