Page 18 of 79

#426 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 10:37
by radostan dan
ovako i slavko štimac, ko gonzales..stoji ispred ogledala i ponavlaj - svakoga dana, u svakom pogledu.

#427 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 10:37
by MuaDib
Izgleda da je i ovo tema otvorena SDA botova na zadatku. 8)

U stilu rasvjetlimo bošnjačke zablude i ponavljajmo floskule o ugroženosti Bošnjaka za vrijeme stare i socijalističke Jugoslavije.
Iako realne procjene govore da uticaj jugoslavenskog perioda na Bošnjake niti je poseban, niti je veći za druge narode.
Realno govoreći u nekim periodima je dolazilo do rigidnog odnosa vladajuće klike posebno u staroj JUgoslaviji prema Bošnjacima, kao i nekih promašaja u socijalističkom periodu. Ali na tome bazirati stav, bilo bi isto kao npr. uticaj Otomanske imperije, tumačiti na osnovu perioda Osman paše Latasa ili kako susjedni historičari tumače na temelju perioda intezivnijeg progona kršćana.

Ali da se vratim na temu,činjenica je da Bošnjaštvo sve do raspada Jugoslavije kroz čitav XX vijek nije zaživilo među muslimanskim masama u Bosni.To što je bilo par urednika lista Bošnjak ili disidenata ala Zulfikarpašić koji su u svojim radovima pominjali termin Bošnjaci, ništa ne znači jer par ljudi ne predstavlja narod. A to najbolje dokazuje da su muslimanski prvaci još za vrijeme Austrougraske uprave formirali muslimanske, a ne bošnjačke organizacije, i to Muslimansku narodnu organizaciju i Muslimansku naprednu stranku, od kojih je MNO osvojila sve mandate u muslimaskoj kvoti tadašnjeg Bosanskog sabora.

Iako je danas predmet osude, smatram da je formiranje Jugoslovenske muslimanske organizacije pokazalo, tadašnje razmišljanje muslimana u Bosni da je zapravo jugoslavenska ideja najbolji način da se izbjegne priklanjanje srpskom, a nešto manje i hrvatskom korpusu. Od 1918. pa do pada stare Jugoslavije JMO je 90% perioda bio član svih vladajućih koalicija tadašnje države i često je podržavao koalicije koje su promovirale integralno Jugoslavenstvo. To najbolje pokazalo i nadu Muslimana da će Jugoslavija prevazići stare animozitete. Nažalost to je pokazalo svojevrsnu zabludu, koju je srpska politika iskoristila da provuće Vidovdanski ustav kroz iglene uši. Što su tadašnji hrvatski krugovi zamjerali JMO i čak navodili kao prosrpsko držanje muslimana.

U istom periodu tadašnja žandarmerija nije nikako uspjevala smiriti tihu pobunu VMRO u Makedoniji, Albanaca na Kosovu ili rojalista u Crnoj Gori. Odnos prema Hrvatima nadalje isprovocirao je ustaški pokret, ne treba zaboraviti da je Ante Pavelić od teškog i zagrijanog Jugoslavena postao vođa ustaša. Ali JMO je i dalje sjedila u krilu Karađorđevićeve vlasti i brinula se za uske interese begovata, koji se nije brinuo ni za nacionalno pitanje, niti za muslimanske mase, nego iskuljučivo za muslimanske veleposjednike. Tek kad je Mehmed Spaho glavom platio, vidjelo se koliki je bio suštinski promašaj tog političkog projekta. Nažalost to je mnogo ostavilo traga na tadašnje muslimansko stanovništvo, koje je njemo posmatralo komadanje Bosne na banovine, koje je JMO osudila bez upute šta dalje, a KPJ osudila uz poruku da narodima Bosne i Hercegovine jedino preostaje revolucija.

Nažalost, taj između dva rata formirani mentalitet političkog podaništva, neke je političke prvake 1941. okrenuo ustašama, neke Njemačkoj, a većina je sjedila i čekala ishod rata poput Busuladžića. U tom čekanju desio se niz četničkih pokolja nad muslimanima u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini, što je odgovralo kako NDH koja je propagandom isticala kako su joj muslimani privrženi jer ih štiti i Njemačkoj koja je nudila spas u muslimanskoj SS diviziji. Tu se pokazala kompletna nekompetentnost i zaostalost u političkom razvoju muslimanskog stanovništva, koja je plaćena visokom cijenom u četničkim pokoljima, dok je inteligencija vagala ko će muslimane zaštititi poglavnik ili firer. A istina je da niti je NDH, niti je Handžar divizija pružila zaštitu, već stavljanjem pod njemačku komandu korišteni da razbiju partizane i njihove jedinice. Iako će se mnogima indoktriniranim dići kosa na glavi, činjenica ostaje da je prestalo klanje muslimana tek kad su partizani došli, što je polako ali sigurno okretalo muslimansko stanovništvo NOP-u, što je dovelo do jačanja ilegalaca u okupiranim mjestima, jačanja partizana i kosntituisanja političkih tijela poput ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Komunisti su iako se danas prigovara aboliranje četnika, ipak zaustavili krvoproliće, mnoge četnike streljali. kao i mnoge kritičare socijalističke revolucije u koju se krenulo netom nakon pobjede.

Ipak nakon pobjede, KPJ je pitanje nacinalnog imena za muslimane ostavila nedorečenim. Iako su dokumenti ZAVNOBiH-a govorili jedno u društveno-političkom smislu Bošnjaci kao narod su ostali nedovršena nacija. Proces zanemarivanja ovog pitanja ubrzao je sukob sa SSSR koji je postao prioritet broj jedan. Revolucije je donjela i agrarnu reformu čiju su cijenu platili svi veleposjednici, kojima je zemlja oduzimana i davana seljacima, što je podjedanko provedeno šitom Jugoslavije. Što odbacuje tezu o Bošnjacima kao najvećim žrtvama te reforme. Iako s današnjeg aspekta izgleda totalitarno, u zakonodavstvu Jugoslavije je bilo posebno inkriminisano protivrevolucionarno djelovanje i javni diskurs koji je u prvi plan stavljao vjersku i nacionalnu tematiku. Međutim, mora se priznati da je paranoja tadašnjeg režima bila opravdana s jedne strane stalna prijetnja s istoka i SSSR, s druge strane jaka emigracija na Zapadu. Međutim kako je pritisak padao, tako je dolazilo i do liberalizacije u nekim oblastima života. U tim okolnostima u drugoj polovini 1960-tih došlo je do tekstonskih poremećaja unutar Jugoslavije studentski nemiri, maspok, liberali u srbiji, rasprave u SKBiH o nacionanom pitanju unutar BiH. makedonska liberalna struja i slično. Ti događaji su promjenili neka Titova shvatanja i mislim da je on tada već naslutio da socijalistička revolucija prije svega nije prebrodila srpsko-hrvatske animozitete.

U nastojanjima da riješi probleme Tito rješava studentske proteste obećanjem da je vrijeme da se mlade snage uključe u razvoj države. Zatim represijom suzbija MASPOK, isključuje liberale u Srbiji i Makedoniji, te prihvata argumentaciju rasprava u BiH o priznanju Muslimana kao zasebne nacionalne zajednice. Tu treba napomenuti da je Muhamed Filipović prvi poslao elaborat u SKBiH i da je u svojim raspravama potencirao takva pitanja, te bio isključen iz partije, međutim Džemal Bijedić i Hamdija Pozderac su nastavili proces, koji je rezultirao Ustavom iz 1974. godine, koji je SFRJ transformisao iz čvrste federacije u labavu federaciju/konfederaciju. Taj put ne bi bio moguć, bez nekoliko faktora koje treba da zahvalimo socijalizmu, prvo zbog povećanja standarda, odličnog sistema zdravstvene zaštite, veliko dostupnost radnih mjesta, doveli su do produženja životnog vijeka, povećanja nataliteta i iznjedrili su cijelu generaciju školovanih ljudi, modernih shvatanja i određenog stepena samosvijesti o svojoj posebnosti, što je s popisom 1971. pokazalo da Muslimani u smislu narodnosti činjenica koje se više ne može zanemarivati kako u BiH, tako i u Jugoslaviji. Naravno to se nije svidjelo srpskim nacionalističkim krugovima, koji su BiH, Crnu Goru i Makedoniju smatrali svojom zonom neprikosnovenog uticaja. A taj uticaj je sa Ustavom iz 1974 godine i formalno-pravno bio ograničen, može se reči beznačajan. To se najbolje pokazalo u snazi koju je Hamdija Pozderac pokazao kada je dao da se osude Alija i grupa oko njega, smatrajući da oni Muslimanima, ali i BiH samo mogu donjeti štetu tražeći posebne nacionalne institucije, koje su put u podjelu bh društva. Ukoliko se uzmu elaborati i referati Hamdije iz tog perioda jasno se vidi teza, da je BiH jaka onoliko koliko je veliko političko jedinstvo BH naroda i narodnosti. I da svaki poziv na posebna nacionalna prava, posebne nacionalne institucije ili teze o nacionalnoj ugroženosti vode razdoru sa nesagledivim posljedicama. Koliko je bio ispravan taj stav tadašnjih komunista, pokazala je pobjeda nacionalnih stranaka 1990 godine. Koja je upravo gradila kampanju na kontriranju pomenutoj tezi komunista, floskulom kako nema pune ravnopravnosti dok svako ne glasa za svoje. Nažalost Nijaz Duraković i ekipa okupljena oko njega nije shvatila koliko je njen ugled ranjiv u utakmici s nacionalistima. A to je najbolje pokazao izostanak podrške Raifu Dizdareviću nakon mitinga u Beogradu, ali i na XIV kongresu SKJ, kada je predložio da se Kongres odloži dok delegacije SK SLOVENIJE i SK SRBIJE ne riješe probleme u svojim relacijama. U svemu tome SDA je profitirala, dok su zemlja i narod platili visoku cijenu, koju će narednih 10 generacija morati u nekom obimu ispraštati. A Bošnjaci nek zahvale Muhamdu Filipoviću koji je sabor namjenjen interesima podjele zemlje, transformisao u emancipoaciju nacionalnog imena bosanskih muslimana, odnosno Bošnjaka.

Sve u svemu Jugoslavija je imala svoje promašaje, svoje uspjehe, negativne i pozitivne efekte. Međutim nije ni izbliza nanjela štete, kao oni koji su blateći istu latili se vlasti, pa od Bosne napravili žrtveno janje za svoje nacionalističke ekspermente, a u pozadini trgedije prije svega Bošnjaka, profitirali i postali gospodari današnje BiH.

#428 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 11:00
by kiligonzales
MuaDib wrote:Izgleda da je i ovo tema otvorena SDA botova na zadatku. 8)

U stilu rasvjetlimo bošnjačke zablude i ponavljajmo floskule o ugroženosti Bošnjaka za vrijeme stare i socijalističke Jugoslavije.
Iako realne procjene govore da uticaj jugoslavenskog perioda na Bošnjake niti je poseban, niti je veći za druge narode.
Realno govoreći u nekim periodima je dolazilo do rigidnog odnosa vladajuće klike posebno u staroj JUgoslaviji prema Bošnjacima, kao i nekih promašaja u socijalističkom periodu. Ali na tome bazirati stav, bilo bi isto kao npr. uticaj Otomanske imperije, tumačiti na osnovu perioda Osman paše Latasa ili kako susjedni historičari tumače na temelju perioda intezivnijeg progona kršćana.

Ali da se vratim na temu,činjenica je da Bošnjaštvo sve do raspada Jugoslavije kroz čitav XX vijek nije zaživilo među muslimanskim masama u Bosni.To što je bilo par urednika lista Bošnjak ili disidenata ala Zulfikarpašić koji su u svojim radovima pominjali termin Bošnjaci, ništa ne znači jer par ljudi ne predstavlja narod. A to najbolje dokazuje da su muslimanski prvaci još za vrijeme Austrougraske uprave formirali muslimanske, a ne bošnjačke organizacije, i to Muslimansku narodnu organizaciju i Muslimansku naprednu stranku, od kojih je MNO osvojila sve mandate u muslimaskoj kvoti tadašnjeg Bosanskog sabora.

Iako je danas predmet osude, smatram da je formiranje Jugoslovenske muslimanske organizacije pokazalo, tadašnje razmišljanje muslimana u Bosni da je zapravo jugoslavenska ideja najbolji način da se izbjegne priklanjanje srpskom, a nešto manje i hrvatskom korpusu. Od 1918. pa do pada stare Jugoslavije JMO je 90% perioda bio član svih vladajućih koalicija tadašnje države i često je podržavao koalicije koje su promovirale integralno Jugoslavenstvo. To najbolje pokazalo i nadu Muslimana da će Jugoslavija prevazići stare animozitete. Nažalost to je pokazalo svojevrsnu zabludu, koju je srpska politika iskoristila da provuće Vidovdanski ustav kroz iglene uši. Što su tadašnji hrvatski krugovi zamjerali JMO i čak navodili kao prosrpsko držanje muslimana.

U istom periodu tadašnja žandarmerija nije nikako uspjevala smiriti tihu pobunu VMRO u Makedoniji, Albanaca na Kosovu ili rojalista u Crnoj Gori. Odnos prema Hrvatima nadalje isprovocirao je ustaški pokret, ne treba zaboraviti da je Ante Pavelić od teškog i zagrijanog Jugoslavena postao vođa ustaša. Ali JMO je i dalje sjedila u krilu Karađorđevićeve vlasti i brinula se za uske interese begovata, koji se nije brinuo ni za nacionalno pitanje, niti za muslimanske mase, nego iskuljučivo za muslimanske veleposjednike. Tek kad je Mehmed Spaho glavom platio, vidjelo se koliki je bio suštinski promašaj tog političkog projekta. Nažalost to je mnogo ostavilo traga na tadašnje muslimansko stanovništvo, koje je njemo posmatralo komadanje Bosne na banovine, koje je JMO osudila bez upute šta dalje, a KPJ osudila uz poruku da narodima Bosne i Hercegovine jedino preostaje revolucija.

Nažalost, taj između dva rata formirani mentalitet političkog podaništva, neke je političke prvake 1941. okrenuo ustašama, neke Njemačkoj, a većina je sjedila i čekala ishod rata poput Busuladžića. U tom čekanju desio se niz četničkih pokolja nad muslimanima u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini, što je odgovralo kako NDH koja je propagandom isticala kako su joj muslimani privrženi jer ih štiti i Njemačkoj koja je nudila spas u muslimanskoj SS diviziji. Tu se pokazala kompletna nekompetentnost i zaostalost u političkom razvoju muslimanskog stanovništva, koja je plaćena visokom cijenom u četničkim pokoljima, dok je inteligencija vagala ko će muslimane zaštititi poglavnik ili firer. A istina je da niti je NDH, niti je Handžar divizija pružila zaštitu, već stavljanjem pod njemačku komandu korišteni da razbiju partizane i njihove jedinice. Iako će se mnogima indoktriniranim dići kosa na glavi, činjenica ostaje da je prestalo klanje muslimana tek kad su partizani došli, što je polako ali sigurno okretalo muslimansko stanovništvo NOP-u, što je dovelo do jačanja ilegalaca u okupiranim mjestima, jačanja partizana i kosntituisanja političkih tijela poput ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Komunisti su iako se danas prigovara aboliranje četnika, ipak zaustavili krvoproliće, mnoge četnike streljali. kao i mnoge kritičare socijalističke revolucije u koju se krenulo netom nakon pobjede.

Ipak nakon pobjede, KPJ je pitanje nacinalnog imena za muslimane ostavila nedorečenim. Iako su dokumenti ZAVNOBiH-a govorili jedno u društveno-političkom smislu Bošnjaci kao narod su ostali nedovršena nacija. Proces zanemarivanja ovog pitanja ubrzao je sukob sa SSSR koji je postao prioritet broj jedan. Revolucije je donjela i agrarnu reformu čiju su cijenu platili svi veleposjednici, kojima je zemlja oduzimana i davana seljacima, što je podjedanko provedeno šitom Jugoslavije. Što odbacuje tezu o Bošnjacima kao najvećim žrtvama te reforme. Iako s današnjeg aspekta izgleda totalitarno, u zakonodavstvu Jugoslavije je bilo posebno inkriminisano protivrevolucionarno djelovanje i javni diskurs koji je u prvi plan stavljao vjersku i nacionalnu tematiku. Međutim, mora se priznati da je paranoja tadašnjeg režima bila opravdana s jedne strane stalna prijetnja s istoka i SSSR, s druge strane jaka emigracija na Zapadu. Međutim kako je pritisak padao, tako je dolazilo i do liberalizacije u nekim oblastima života. U tim okolnostima u drugoj polovini 1960-tih došlo je do tekstonskih poremećaja unutar Jugoslavije studentski nemiri, maspok, liberali u srbiji, rasprave u SKBiH o nacionanom pitanju unutar BiH. makedonska liberalna struja i slično. Ti događaji su promjenili neka Titova shvatanja i mislim da je on tada već naslutio da socijalistička revolucija prije svega nije prebrodila srpsko-hrvatske animozitete.

U nastojanjima da riješi probleme Tito rješava studentske proteste obećanjem da je vrijeme da se mlade snage uključe u razvoj države. Zatim represijom suzbija MASPOK, isključuje liberale u Srbiji i Makedoniji, te prihvata argumentaciju rasprava u BiH o priznanju Muslimana kao zasebne nacionalne zajednice. Tu treba napomenuti da je Muhamed Filipović prvi poslao elaborat u SKBiH i da je u svojim raspravama potencirao takva pitanja, te bio isključen iz partije, međutim Džemal Bijedić i Hamdija Pozderac su nastavili proces, koji je rezultirao Ustavom iz 1974. godine, koji je SFRJ transformisao iz čvrste federacije u labavu federaciju/konfederaciju. Taj put ne bi bio moguć, bez nekoliko faktora koje treba da zahvalimo socijalizmu, prvo zbog povećanja standarda, odličnog sistema zdravstvene zaštite, veliko dostupnost radnih mjesta, doveli su do produženja životnog vijeka, povećanja nataliteta i iznjedrili su cijelu generaciju školovanih ljudi, modernih shvatanja i određenog stepena samosvijesti o svojoj posebnosti, što je s popisom 1971. pokazalo da Muslimani u smislu narodnosti činjenica koje se više ne može zanemarivati kako u BiH, tako i u Jugoslaviji. Naravno to se nije svidjelo srpskim nacionalističkim krugovima, koji su BiH, Crnu Goru i Makedoniju smatrali svojom zonom neprikosnovenog uticaja. A taj uticaj je sa Ustavom iz 1974 godine i formalno-pravno bio ograničen, može se reči beznačajan. To se najbolje pokazalo u snazi koju je Hamdija Pozderac pokazao kada je dao da se osude Alija i grupa oko njega, smatrajući da oni Muslimanima, ali i BiH samo mogu donjeti štetu tražeći posebne nacionalne institucije, koje su put u podjelu bh društva. Ukoliko se uzmu elaborati i referati Hamdije iz tog perioda jasno se vidi teza, da je BiH jaka onoliko koliko je veliko političko jedinstvo BH naroda i narodnosti. I da svaki poziv na posebna nacionalna prava, posebne nacionalne institucije ili teze o nacionalnoj ugroženosti vode razdoru sa nesagledivim posljedicama. Koliko je bio ispravan taj stav tadašnjih komunista, pokazala je pobjeda nacionalnih stranaka 1990 godine. Koja je upravo gradila kampanju na kontriranju pomenutoj tezi komunista, floskulom kako nema pune ravnopravnosti dok svako ne glasa za svoje. Nažalost Nijaz Duraković i ekipa okupljena oko njega nije shvatila koliko je njen ugled ranjiv u utakmici s nacionalistima. A to je najbolje pokazao izostanak podrške Raifu Dizdareviću nakon mitinga u Beogradu, ali i na XIV kongresu SKJ, kada je predložio da se Kongres odloži dok delegacije SK SLOVENIJE i SK SRBIJE ne riješe probleme u svojim relacijama. U svemu tome SDA je profitirala, dok su zemlja i narod platili visoku cijenu, koju će narednih 10 generacija morati u nekom obimu ispraštati. A Bošnjaci nek zahvale Muhamdu Filipoviću koji je sabor namjenjen interesima podjele zemlje, transformisao u emancipoaciju nacionalnog imena bosanskih muslimana, odnosno Bošnjaka.

Sve u svemu Jugoslavija je imala svoje promašaje, svoje uspjehe, negativne i pozitivne efekte. Međutim nije ni izbliza nanjela štete, kao oni koji su blateći istu latili se vlasti, pa od Bosne napravili žrtveno janje za svoje nacionalističke ekspermente, a u pozadini trgedije prije svega Bošnjaka, profitirali i postali gospodari današnje BiH.
Nemoj mene gurati u SDA botove. Eto toliko od mene.

Ostatak teksta sve 5.

#429 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 11:02
by Novak20
@MuaDibe, svaka čast na analizi. :thumbup:

edit: I zaključcima. :)

#430 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 11:37
by Roccohljup
Iz svog vlastitog iskustva, meni nisu bili loši. Da ne ulazim sad u kvalitet zivota, građanske staleže i standarde, sigurnost, itd., meni koji dolazim i porodice u kojoj je religija itekako bila važna, isticana i praktikovana bez problema, nije bilo uošte loše.
Starci su išli bez problema u džamiju, imali solidne poslove i karijere, ja bez problema išao u mekteb (dok nisam kasnije postao munafik :D:D), nana 80'te na hadž išla, itd. Niti u jednom momentu se zbog toga nisam osjećao ugroženim, potlačenim niti sam ikada imao problema oko toga.

#431 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 11:53
by LBVIEW
Novak20 wrote:@MuaDibe, svaka čast na analizi. :thumbup:

edit: I zaključcima. :)
Ta jasno je zasto to tvom uhu godi, da se dirne u "legitimne" druga prica bi se pricala. :izet:
Btw., ovaj tekst rego k'o da je sastavljalo radna grupa kakvog opstinskog SKSOJ davne 90-e. :D

#432 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 11:58
by The 51st State
ko i svaki izolovani sistem napravio je drustvene invalide kad je tranzicija dosla, tako da smetljiste istorije i pokoji film u buducnosti, a sto se tice samih Bosnjaka manje vise im je bilo ko i svima samo sto to izgleda kao losije jer je istim i startna pozicija bila losija.

#433 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 12:08
by LBVIEW
Kad se vec prica o toj bajnoj Jugoslaviji, zasto se uporno fokusira na period 70-tih kad je kumrovacki bravar, zahvaljujuci americkim dolarima, podigao standard pa se imalo za ficeka i farmerke u Trstu? Sta je s 80-tim, i "mjerama stednje", redovima za kafu, secer, par-nepar kupovini benzina i sl? Sta cemo s SANU, Slobom, RAM-om, udarom na republicka rukovodstva , ukidanjem AP, te na poslijetku "narodnom JNA"?
Kad je bilo "stani-pani" pokazalo se cija je to drzava oduvijek bila, i kako je ta toliko pominjana ravnopravnost funkcionirala u praksi - Momir na 'aubici, a ti Mujo u najboljem slucaju s tandzarom, inace bijela traka oko ruke i pravac Omarska. :oops:

#434 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 12:24
by Chmoljo
i onda sam mu rek'o... da ti nisi isp'o iz dubajićevog kamiona... ahahah hahah hahah


:-?

#435 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 12:29
by kockakockica
MuaDib wrote:Izgleda da je i ovo tema otvorena SDA botova na zadatku. 8)

U stilu rasvjetlimo bošnjačke zablude i ponavljajmo floskule o ugroženosti Bošnjaka za vrijeme stare i socijalističke Jugoslavije.
Iako realne procjene govore da uticaj jugoslavenskog perioda na Bošnjake niti je poseban, niti je veći za druge narode.
Realno govoreći u nekim periodima je dolazilo do rigidnog odnosa vladajuće klike posebno u staroj JUgoslaviji prema Bošnjacima, kao i nekih promašaja u socijalističkom periodu. Ali na tome bazirati stav, bilo bi isto kao npr. uticaj Otomanske imperije, tumačiti na osnovu perioda Osman paše Latasa ili kako susjedni historičari tumače na temelju perioda intezivnijeg progona kršćana.

Ali da se vratim na temu,činjenica je da Bošnjaštvo sve do raspada Jugoslavije kroz čitav XX vijek nije zaživilo među muslimanskim masama u Bosni.To što je bilo par urednika lista Bošnjak ili disidenata ala Zulfikarpašić koji su u svojim radovima pominjali termin Bošnjaci, ništa ne znači jer par ljudi ne predstavlja narod. A to najbolje dokazuje da su muslimanski prvaci još za vrijeme Austrougraske uprave formirali muslimanske, a ne bošnjačke organizacije, i to Muslimansku narodnu organizaciju i Muslimansku naprednu stranku, od kojih je MNO osvojila sve mandate u muslimaskoj kvoti tadašnjeg Bosanskog sabora.

Iako je danas predmet osude, smatram da je formiranje Jugoslovenske muslimanske organizacije pokazalo, tadašnje razmišljanje muslimana u Bosni da je zapravo jugoslavenska ideja najbolji način da se izbjegne priklanjanje srpskom, a nešto manje i hrvatskom korpusu. Od 1918. pa do pada stare Jugoslavije JMO je 90% perioda bio član svih vladajućih koalicija tadašnje države i često je podržavao koalicije koje su promovirale integralno Jugoslavenstvo. To najbolje pokazalo i nadu Muslimana da će Jugoslavija prevazići stare animozitete. Nažalost to je pokazalo svojevrsnu zabludu, koju je srpska politika iskoristila da provuće Vidovdanski ustav kroz iglene uši. Što su tadašnji hrvatski krugovi zamjerali JMO i čak navodili kao prosrpsko držanje muslimana.

U istom periodu tadašnja žandarmerija nije nikako uspjevala smiriti tihu pobunu VMRO u Makedoniji, Albanaca na Kosovu ili rojalista u Crnoj Gori. Odnos prema Hrvatima nadalje isprovocirao je ustaški pokret, ne treba zaboraviti da je Ante Pavelić od teškog i zagrijanog Jugoslavena postao vođa ustaša. Ali JMO je i dalje sjedila u krilu Karađorđevićeve vlasti i brinula se za uske interese begovata, koji se nije brinuo ni za nacionalno pitanje, niti za muslimanske mase, nego iskuljučivo za muslimanske veleposjednike. Tek kad je Mehmed Spaho glavom platio, vidjelo se koliki je bio suštinski promašaj tog političkog projekta. Nažalost to je mnogo ostavilo traga na tadašnje muslimansko stanovništvo, koje je njemo posmatralo komadanje Bosne na banovine, koje je JMO osudila bez upute šta dalje, a KPJ osudila uz poruku da narodima Bosne i Hercegovine jedino preostaje revolucija.

Nažalost, taj između dva rata formirani mentalitet političkog podaništva, neke je političke prvake 1941. okrenuo ustašama, neke Njemačkoj, a većina je sjedila i čekala ishod rata poput Busuladžića. U tom čekanju desio se niz četničkih pokolja nad muslimanima u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini, što je odgovralo kako NDH koja je propagandom isticala kako su joj muslimani privrženi jer ih štiti i Njemačkoj koja je nudila spas u muslimanskoj SS diviziji. Tu se pokazala kompletna nekompetentnost i zaostalost u političkom razvoju muslimanskog stanovništva, koja je plaćena visokom cijenom u četničkim pokoljima, dok je inteligencija vagala ko će muslimane zaštititi poglavnik ili firer. A istina je da niti je NDH, niti je Handžar divizija pružila zaštitu, već stavljanjem pod njemačku komandu korišteni da razbiju partizane i njihove jedinice. Iako će se mnogima indoktriniranim dići kosa na glavi, činjenica ostaje da je prestalo klanje muslimana tek kad su partizani došli, što je polako ali sigurno okretalo muslimansko stanovništvo NOP-u, što je dovelo do jačanja ilegalaca u okupiranim mjestima, jačanja partizana i kosntituisanja političkih tijela poput ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Komunisti su iako se danas prigovara aboliranje četnika, ipak zaustavili krvoproliće, mnoge četnike streljali. kao i mnoge kritičare socijalističke revolucije u koju se krenulo netom nakon pobjede.

Ipak nakon pobjede, KPJ je pitanje nacinalnog imena za muslimane ostavila nedorečenim. Iako su dokumenti ZAVNOBiH-a govorili jedno u društveno-političkom smislu Bošnjaci kao narod su ostali nedovršena nacija. Proces zanemarivanja ovog pitanja ubrzao je sukob sa SSSR koji je postao prioritet broj jedan. Revolucije je donjela i agrarnu reformu čiju su cijenu platili svi veleposjednici, kojima je zemlja oduzimana i davana seljacima, što je podjedanko provedeno šitom Jugoslavije. Što odbacuje tezu o Bošnjacima kao najvećim žrtvama te reforme. Iako s današnjeg aspekta izgleda totalitarno, u zakonodavstvu Jugoslavije je bilo posebno inkriminisano protivrevolucionarno djelovanje i javni diskurs koji je u prvi plan stavljao vjersku i nacionalnu tematiku. Međutim, mora se priznati da je paranoja tadašnjeg režima bila opravdana s jedne strane stalna prijetnja s istoka i SSSR, s druge strane jaka emigracija na Zapadu. Međutim kako je pritisak padao, tako je dolazilo i do liberalizacije u nekim oblastima života. U tim okolnostima u drugoj polovini 1960-tih došlo je do tekstonskih poremećaja unutar Jugoslavije studentski nemiri, maspok, liberali u srbiji, rasprave u SKBiH o nacionanom pitanju unutar BiH. makedonska liberalna struja i slično. Ti događaji su promjenili neka Titova shvatanja i mislim da je on tada već naslutio da socijalistička revolucija prije svega nije prebrodila srpsko-hrvatske animozitete.

U nastojanjima da riješi probleme Tito rješava studentske proteste obećanjem da je vrijeme da se mlade snage uključe u razvoj države. Zatim represijom suzbija MASPOK, isključuje liberale u Srbiji i Makedoniji, te prihvata argumentaciju rasprava u BiH o priznanju Muslimana kao zasebne nacionalne zajednice. Tu treba napomenuti da je Muhamed Filipović prvi poslao elaborat u SKBiH i da je u svojim raspravama potencirao takva pitanja, te bio isključen iz partije, međutim Džemal Bijedić i Hamdija Pozderac su nastavili proces, koji je rezultirao Ustavom iz 1974. godine, koji je SFRJ transformisao iz čvrste federacije u labavu federaciju/konfederaciju. Taj put ne bi bio moguć, bez nekoliko faktora koje treba da zahvalimo socijalizmu, prvo zbog povećanja standarda, odličnog sistema zdravstvene zaštite, veliko dostupnost radnih mjesta, doveli su do produženja životnog vijeka, povećanja nataliteta i iznjedrili su cijelu generaciju školovanih ljudi, modernih shvatanja i određenog stepena samosvijesti o svojoj posebnosti, što je s popisom 1971. pokazalo da Muslimani u smislu narodnosti činjenica koje se više ne može zanemarivati kako u BiH, tako i u Jugoslaviji. Naravno to se nije svidjelo srpskim nacionalističkim krugovima, koji su BiH, Crnu Goru i Makedoniju smatrali svojom zonom neprikosnovenog uticaja. A taj uticaj je sa Ustavom iz 1974 godine i formalno-pravno bio ograničen, može se reči beznačajan. To se najbolje pokazalo u snazi koju je Hamdija Pozderac pokazao kada je dao da se osude Alija i grupa oko njega, smatrajući da oni Muslimanima, ali i BiH samo mogu donjeti štetu tražeći posebne nacionalne institucije, koje su put u podjelu bh društva. Ukoliko se uzmu elaborati i referati Hamdije iz tog perioda jasno se vidi teza, da je BiH jaka onoliko koliko je veliko političko jedinstvo BH naroda i narodnosti. I da svaki poziv na posebna nacionalna prava, posebne nacionalne institucije ili teze o nacionalnoj ugroženosti vode razdoru sa nesagledivim posljedicama. Koliko je bio ispravan taj stav tadašnjih komunista, pokazala je pobjeda nacionalnih stranaka 1990 godine. Koja je upravo gradila kampanju na kontriranju pomenutoj tezi komunista, floskulom kako nema pune ravnopravnosti dok svako ne glasa za svoje. Nažalost Nijaz Duraković i ekipa okupljena oko njega nije shvatila koliko je njen ugled ranjiv u utakmici s nacionalistima. A to je najbolje pokazao izostanak podrške Raifu Dizdareviću nakon mitinga u Beogradu, ali i na XIV kongresu SKJ, kada je predložio da se Kongres odloži dok delegacije SK SLOVENIJE i SK SRBIJE ne riješe probleme u svojim relacijama. U svemu tome SDA je profitirala, dok su zemlja i narod platili visoku cijenu, koju će narednih 10 generacija morati u nekom obimu ispraštati. A Bošnjaci nek zahvale Muhamdu Filipoviću koji je sabor namjenjen interesima podjele zemlje, transformisao u emancipoaciju nacionalnog imena bosanskih muslimana, odnosno Bošnjaka.

Sve u svemu Jugoslavija je imala svoje promašaje, svoje uspjehe, negativne i pozitivne efekte. Međutim nije ni izbliza nanjela štete, kao oni koji su blateći istu latili se vlasti, pa od Bosne napravili žrtveno janje za svoje nacionalističke ekspermente, a u pozadini trgedije prije svega Bošnjaka, profitirali i postali gospodari današnje BiH.


Kakva propaganda :lol:
Brijem da imas negdje izmedju 55-60 godina, produkt ispiranja mozga UDBE, KOSovac u pokusaju? Danas komunjara, sutra mogu i ljiljani :lol:


Okreces se kako DUNE, vjerujem da jos uvijek nosis samo bijele gace sa debelom sirokom elastikom, zbog nostalgije :mrgreen:
Sve umotano u debeli celofan da kupac ne vidi sta je unutra, klasika. Cijenim.

Da ne gubim vrijeme na ostale gluposti osvrnuo bih se samo na ono podebljano. Desetine hiljada (tacan broj nikad nije jasan) cetnika je preslo u partizane. Kasnije su ti likovi uredno kao "komunisti", zatvarali, ubijali, progonili i guzili zene prije navedenim sirom Jugoslavije. Na meti su najvise bili Albanci i Bosnjaci. Jos urednije su pazili da neko ne "poraste" vise od unaprijed zadanih normi od strane cetnika, pardon, komunista :mrgreen:

Opet pardon, mogao je i porasti, mogao se zvati i Safet, ali je morao jednom sedmicno davati raport Radoji u lokalnoj stanici, normalno usput i nekoga okriviti, jer da ne zaboravimo radi se o normama :wink:
Kasnije je mogao biti i uspijesan kao Abdic, ali i to ima svoju cijenu. Za one jako mlade koji ne vole da citaju, preporucujem film otac na sluzbenom putu. Ne zbog oskara vrijedne glume Mustafe Nadarevica, vec zbog nekoliko jako zanimljivih scena 8-)

Za one koji opet vole da citaju obavezno ovo:

"Obnovljeni su četnici bili važan čimbenik u ratovima protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine 90-ih godina" (Philip J. Cohen, Drugi svjetski rat i suvremeni četnici, Ceres, Zagreb, 1997.).



A moze i ovo:



Krajem rata Đujića su zarobili Saveznici, no ni tada nije pristao na borbu protiv Nijemaca. Velika preobrazba četnika u partizane dogodila se 1944. Godine 1943. u užoj Srbiji je bilo oko 22.000 partizana, a godinu dana kasnije oko 204.000, ili ukupno u Srbiji 264.000. Tito im je, tražeći njihovu pomoć, nudio amnestiju 17. kolovoza 1944. Mjesec dana kasnije kralj Petar II. iz Londona poziva svoje četnike da se pridruže partizanima. Kad su pod ruskim vodstvom partizani ušli u Beograd, nastao je pravi stampedo prelaska iz četnika u partizane.


Pomoz Bog junače :thumbup:

#436 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 12:53
by Novak20
LBVIEW wrote:
Novak20 wrote:@MuaDibe, svaka čast na analizi. :thumbup:

edit: I zaključcima. :)
Ta jasno je zasto to tvom uhu godi, da se dirne u "legitimne" druga prica bi se pricala. :izet:
Btw., ovaj tekst rego k'o da je sastavljalo radna grupa kakvog opstinskog SKSOJ davne 90-e. :D
:lol: :lol: :lol:

Osmanlije su bile najbolje prema Bošnjacima. I SDA u modernoj istoriji. :D Od 1990.

#437 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 13:38
by LBVIEW
Novak20 wrote:
LBVIEW wrote:
Novak20 wrote:@MuaDibe, svaka čast na analizi. :thumbup:

edit: I zaključcima. :)
Ta jasno je zasto to tvom uhu godi, da se dirne u "legitimne" druga prica bi se pricala. :izet:
Btw., ovaj tekst rego k'o da je sastavljalo radna grupa kakvog opstinskog SKSOJ davne 90-e. :D
:lol: :lol: :lol:

Osmanlije su bile najbolje prema Bošnjacima. I SDA u modernoj istoriji. :D Od 1990.
Sta tebe libo kurko za Bosnjacima, drzi se ti uznika, nemoj propustiti misu zadusnicu za djenerala Praljka.

#438 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 13:40
by Domaci izdajnik
kockakockica wrote: Krajem rata Đujića su zarobili Saveznici, no ni tada nije pristao na borbu protiv Nijemaca. Velika preobrazba četnika u partizane dogodila se 1944. Godine 1943. u užoj Srbiji je bilo oko 22.000 partizana, a godinu dana kasnije oko 204.000, ili ukupno u Srbiji 264.000. Tito im je, tražeći njihovu pomoć, nudio amnestiju 17. kolovoza 1944. Mjesec dana kasnije kralj Petar II. iz Londona poziva svoje četnike da se pridruže partizanima. Kad su pod ruskim vodstvom partizani ušli u Beograd, nastao je pravi stampedo prelaska iz četnika u partizane.


Pomoz Bog junače
Nijedan domobran i ustaša nije '44 prešao na stranu NOP-a...kao ni Talijan poslije '43.... :-) A za taj boldovani podatak evo ti odgovor: Ustrojstvo NOVJ, opšta mobilizacija i Sremski front (velika greška sa današnjeg stava al jbg...bilo neophodno :oops: ) A drugo boldovano Tito-Šubašić ;-)
Nema na čemu :)

#439 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 13:43
by LBVIEW
Chmoljo wrote:i onda sam mu rek'o... da ti nisi isp'o iz dubajićevog kamiona... ahahah hahah hahah


:-?
Ma nije ta, nego "sta vi ocete, kultura vam okupatorska, nemate nista do sargije, dimija i saza", iz usta unuka
spomenicara i vrlog Jugoslovena. :cuga:

#440 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 13:45
by kmirsad
kockakockica wrote:
MuaDib wrote:Izgleda da je i ovo tema otvorena SDA botova na zadatku. 8)

U stilu rasvjetlimo bošnjačke zablude i ponavljajmo floskule o ugroženosti Bošnjaka za vrijeme stare i socijalističke Jugoslavije.
Iako realne procjene govore da uticaj jugoslavenskog perioda na Bošnjake niti je poseban, niti je veći za druge narode.
Realno govoreći u nekim periodima je dolazilo do rigidnog odnosa vladajuće klike posebno u staroj JUgoslaviji prema Bošnjacima, kao i nekih promašaja u socijalističkom periodu. Ali na tome bazirati stav, bilo bi isto kao npr. uticaj Otomanske imperije, tumačiti na osnovu perioda Osman paše Latasa ili kako susjedni historičari tumače na temelju perioda intezivnijeg progona kršćana.

Ali da se vratim na temu,činjenica je da Bošnjaštvo sve do raspada Jugoslavije kroz čitav XX vijek nije zaživilo među muslimanskim masama u Bosni.To što je bilo par urednika lista Bošnjak ili disidenata ala Zulfikarpašić koji su u svojim radovima pominjali termin Bošnjaci, ništa ne znači jer par ljudi ne predstavlja narod. A to najbolje dokazuje da su muslimanski prvaci još za vrijeme Austrougraske uprave formirali muslimanske, a ne bošnjačke organizacije, i to Muslimansku narodnu organizaciju i Muslimansku naprednu stranku, od kojih je MNO osvojila sve mandate u muslimaskoj kvoti tadašnjeg Bosanskog sabora.

Iako je danas predmet osude, smatram da je formiranje Jugoslovenske muslimanske organizacije pokazalo, tadašnje razmišljanje muslimana u Bosni da je zapravo jugoslavenska ideja najbolji način da se izbjegne priklanjanje srpskom, a nešto manje i hrvatskom korpusu. Od 1918. pa do pada stare Jugoslavije JMO je 90% perioda bio član svih vladajućih koalicija tadašnje države i često je podržavao koalicije koje su promovirale integralno Jugoslavenstvo. To najbolje pokazalo i nadu Muslimana da će Jugoslavija prevazići stare animozitete. Nažalost to je pokazalo svojevrsnu zabludu, koju je srpska politika iskoristila da provuće Vidovdanski ustav kroz iglene uši. Što su tadašnji hrvatski krugovi zamjerali JMO i čak navodili kao prosrpsko držanje muslimana.

U istom periodu tadašnja žandarmerija nije nikako uspjevala smiriti tihu pobunu VMRO u Makedoniji, Albanaca na Kosovu ili rojalista u Crnoj Gori. Odnos prema Hrvatima nadalje isprovocirao je ustaški pokret, ne treba zaboraviti da je Ante Pavelić od teškog i zagrijanog Jugoslavena postao vođa ustaša. Ali JMO je i dalje sjedila u krilu Karađorđevićeve vlasti i brinula se za uske interese begovata, koji se nije brinuo ni za nacionalno pitanje, niti za muslimanske mase, nego iskuljučivo za muslimanske veleposjednike. Tek kad je Mehmed Spaho glavom platio, vidjelo se koliki je bio suštinski promašaj tog političkog projekta. Nažalost to je mnogo ostavilo traga na tadašnje muslimansko stanovništvo, koje je njemo posmatralo komadanje Bosne na banovine, koje je JMO osudila bez upute šta dalje, a KPJ osudila uz poruku da narodima Bosne i Hercegovine jedino preostaje revolucija.

Nažalost, taj između dva rata formirani mentalitet političkog podaništva, neke je političke prvake 1941. okrenuo ustašama, neke Njemačkoj, a većina je sjedila i čekala ishod rata poput Busuladžića. U tom čekanju desio se niz četničkih pokolja nad muslimanima u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini, što je odgovralo kako NDH koja je propagandom isticala kako su joj muslimani privrženi jer ih štiti i Njemačkoj koja je nudila spas u muslimanskoj SS diviziji. Tu se pokazala kompletna nekompetentnost i zaostalost u političkom razvoju muslimanskog stanovništva, koja je plaćena visokom cijenom u četničkim pokoljima, dok je inteligencija vagala ko će muslimane zaštititi poglavnik ili firer. A istina je da niti je NDH, niti je Handžar divizija pružila zaštitu, već stavljanjem pod njemačku komandu korišteni da razbiju partizane i njihove jedinice. Iako će se mnogima indoktriniranim dići kosa na glavi, činjenica ostaje da je prestalo klanje muslimana tek kad su partizani došli, što je polako ali sigurno okretalo muslimansko stanovništvo NOP-u, što je dovelo do jačanja ilegalaca u okupiranim mjestima, jačanja partizana i kosntituisanja političkih tijela poput ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Komunisti su iako se danas prigovara aboliranje četnika, ipak zaustavili krvoproliće, mnoge četnike streljali. kao i mnoge kritičare socijalističke revolucije u koju se krenulo netom nakon pobjede.

Ipak nakon pobjede, KPJ je pitanje nacinalnog imena za muslimane ostavila nedorečenim. Iako su dokumenti ZAVNOBiH-a govorili jedno u društveno-političkom smislu Bošnjaci kao narod su ostali nedovršena nacija. Proces zanemarivanja ovog pitanja ubrzao je sukob sa SSSR koji je postao prioritet broj jedan. Revolucije je donjela i agrarnu reformu čiju su cijenu platili svi veleposjednici, kojima je zemlja oduzimana i davana seljacima, što je podjedanko provedeno šitom Jugoslavije. Što odbacuje tezu o Bošnjacima kao najvećim žrtvama te reforme. Iako s današnjeg aspekta izgleda totalitarno, u zakonodavstvu Jugoslavije je bilo posebno inkriminisano protivrevolucionarno djelovanje i javni diskurs koji je u prvi plan stavljao vjersku i nacionalnu tematiku. Međutim, mora se priznati da je paranoja tadašnjeg režima bila opravdana s jedne strane stalna prijetnja s istoka i SSSR, s druge strane jaka emigracija na Zapadu. Međutim kako je pritisak padao, tako je dolazilo i do liberalizacije u nekim oblastima života. U tim okolnostima u drugoj polovini 1960-tih došlo je do tekstonskih poremećaja unutar Jugoslavije studentski nemiri, maspok, liberali u srbiji, rasprave u SKBiH o nacionanom pitanju unutar BiH. makedonska liberalna struja i slično. Ti događaji su promjenili neka Titova shvatanja i mislim da je on tada već naslutio da socijalistička revolucija prije svega nije prebrodila srpsko-hrvatske animozitete.

U nastojanjima da riješi probleme Tito rješava studentske proteste obećanjem da je vrijeme da se mlade snage uključe u razvoj države. Zatim represijom suzbija MASPOK, isključuje liberale u Srbiji i Makedoniji, te prihvata argumentaciju rasprava u BiH o priznanju Muslimana kao zasebne nacionalne zajednice. Tu treba napomenuti da je Muhamed Filipović prvi poslao elaborat u SKBiH i da je u svojim raspravama potencirao takva pitanja, te bio isključen iz partije, međutim Džemal Bijedić i Hamdija Pozderac su nastavili proces, koji je rezultirao Ustavom iz 1974. godine, koji je SFRJ transformisao iz čvrste federacije u labavu federaciju/konfederaciju. Taj put ne bi bio moguć, bez nekoliko faktora koje treba da zahvalimo socijalizmu, prvo zbog povećanja standarda, odličnog sistema zdravstvene zaštite, veliko dostupnost radnih mjesta, doveli su do produženja životnog vijeka, povećanja nataliteta i iznjedrili su cijelu generaciju školovanih ljudi, modernih shvatanja i određenog stepena samosvijesti o svojoj posebnosti, što je s popisom 1971. pokazalo da Muslimani u smislu narodnosti činjenica koje se više ne može zanemarivati kako u BiH, tako i u Jugoslaviji. Naravno to se nije svidjelo srpskim nacionalističkim krugovima, koji su BiH, Crnu Goru i Makedoniju smatrali svojom zonom neprikosnovenog uticaja. A taj uticaj je sa Ustavom iz 1974 godine i formalno-pravno bio ograničen, može se reči beznačajan. To se najbolje pokazalo u snazi koju je Hamdija Pozderac pokazao kada je dao da se osude Alija i grupa oko njega, smatrajući da oni Muslimanima, ali i BiH samo mogu donjeti štetu tražeći posebne nacionalne institucije, koje su put u podjelu bh društva. Ukoliko se uzmu elaborati i referati Hamdije iz tog perioda jasno se vidi teza, da je BiH jaka onoliko koliko je veliko političko jedinstvo BH naroda i narodnosti. I da svaki poziv na posebna nacionalna prava, posebne nacionalne institucije ili teze o nacionalnoj ugroženosti vode razdoru sa nesagledivim posljedicama. Koliko je bio ispravan taj stav tadašnjih komunista, pokazala je pobjeda nacionalnih stranaka 1990 godine. Koja je upravo gradila kampanju na kontriranju pomenutoj tezi komunista, floskulom kako nema pune ravnopravnosti dok svako ne glasa za svoje. Nažalost Nijaz Duraković i ekipa okupljena oko njega nije shvatila koliko je njen ugled ranjiv u utakmici s nacionalistima. A to je najbolje pokazao izostanak podrške Raifu Dizdareviću nakon mitinga u Beogradu, ali i na XIV kongresu SKJ, kada je predložio da se Kongres odloži dok delegacije SK SLOVENIJE i SK SRBIJE ne riješe probleme u svojim relacijama. U svemu tome SDA je profitirala, dok su zemlja i narod platili visoku cijenu, koju će narednih 10 generacija morati u nekom obimu ispraštati. A Bošnjaci nek zahvale Muhamdu Filipoviću koji je sabor namjenjen interesima podjele zemlje, transformisao u emancipoaciju nacionalnog imena bosanskih muslimana, odnosno Bošnjaka.

Sve u svemu Jugoslavija je imala svoje promašaje, svoje uspjehe, negativne i pozitivne efekte. Međutim nije ni izbliza nanjela štete, kao oni koji su blateći istu latili se vlasti, pa od Bosne napravili žrtveno janje za svoje nacionalističke ekspermente, a u pozadini trgedije prije svega Bošnjaka, profitirali i postali gospodari današnje BiH.


Kakva propaganda :lol:
Brijem da imas negdje izmedju 55-60 godina, produkt ispiranja mozga UDBE, KOSovac u pokusaju? Danas komunjara, sutra mogu i ljiljani :lol:


Okreces se kako DUNE, vjerujem da jos uvijek nosis samo bijele gace sa debelom sirokom elastikom, zbog nostalgije :mrgreen:
Sve umotano u debeli celofan da kupac ne vidi sta je unutra, klasika. Cijenim.

Da ne gubim vrijeme na ostale gluposti osvrnuo bih se samo na ono podebljano. Desetine hiljada (tacan broj nikad nije jasan) cetnika je preslo u partizane. Kasnije su ti likovi uredno kao "komunisti", zatvarali, ubijali, progonili i guzili zene prije navedenim sirom Jugoslavije. Na meti su najvise bili Albanci i Bosnjaci. Jos urednije su pazili da neko ne "poraste" vise od unaprijed zadanih normi od strane cetnika, pardon, komunista :mrgreen:

Opet pardon, mogao je i porasti, mogao se zvati i Safet, ali je morao jednom sedmicno davati raport Radoji u lokalnoj stanici, normalno usput i nekoga okriviti, jer da ne zaboravimo radi se o normama :wink:
Kasnije je mogao biti i uspijesan kao Abdic, ali i to ima svoju cijenu. Za one jako mlade koji ne vole da citaju, preporucujem film otac na sluzbenom putu. Ne zbog oskara vrijedne glume Mustafe Nadarevica, vec zbog nekoliko jako zanimljivih scena 8-)

Za one koji opet vole da citaju obavezno ovo:

"Obnovljeni su četnici bili važan čimbenik u ratovima protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine 90-ih godina" (Philip J. Cohen, Drugi svjetski rat i suvremeni četnici, Ceres, Zagreb, 1997.).



A moze i ovo:



Krajem rata Đujića su zarobili Saveznici, no ni tada nije pristao na borbu protiv Nijemaca. Velika preobrazba četnika u partizane dogodila se 1944. Godine 1943. u užoj Srbiji je bilo oko 22.000 partizana, a godinu dana kasnije oko 204.000, ili ukupno u Srbiji 264.000. Tito im je, tražeći njihovu pomoć, nudio amnestiju 17. kolovoza 1944. Mjesec dana kasnije kralj Petar II. iz Londona poziva svoje četnike da se pridruže partizanima. Kad su pod ruskim vodstvom partizani ušli u Beograd, nastao je pravi stampedo prelaska iz četnika u partizane.


Pomoz Bog junače :thumbup:
@starisalko... šta bi na ovo odgovorio Dodik... :)

#441 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 13:48
by Chmoljo
LBVIEW wrote:
Chmoljo wrote:i onda sam mu rek'o... da ti nisi isp'o iz dubajićevog kamiona... ahahah hahah hahah


:-?
Ma nije ta, nego "sta vi ocete, kultura vam okupatorska, nemate nista do sargije, dimija i saza", iz usta unuka
spomenicara i vrlog Jugoslovena. :cuga:
taman ste obojica za gusli.

šargija ima previše žica.

#442 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 13:52
by kockakockica
Ne bih vise na ovoj temi, razletise se po kukuruzima 8)

#443 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 13:54
by Domaci izdajnik
kockakockica wrote:Ne bih vise na ovoj temi, razletise se po kukuruzima 8)
Pazite da ne upadnete u kakvu Jazovku ili sličnu rupu na križnom putu za Blajburg :evil:

#444 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 13:56
by kockakockica
Lajavikrelac wrote:
kockakockica wrote:Ne bih vise na ovoj temi, razletise se po kukuruzima 8)
Pazite da ne upadnete u kakvu Jazovku ili sličnu rupu na križnom putu za Blajburg :evil:
Blajburg? Krizni put :shock:

Iz koje si ti ludare pobjegao??

A u PM :lol:

#445 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 14:01
by kockakockica
Moram da turim ovo :sax:


Allahimanet drugovi :thumbup:

#446 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 14:17
by Bodkin
LBVIEW wrote:
Chmoljo wrote:i onda sam mu rek'o... da ti nisi isp'o iz dubajićevog kamiona... ahahah hahah hahah


:-?
Ma nije ta, nego "sta vi ocete, kultura vam okupatorska, nemate nista do sargije, dimija i saza", iz usta unuka
spomenicara i vrlog Jugoslovena. :cuga:
:lol: e ako je jedan unuk jednog jugoslovena rekao...

#447 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 14:25
by Kejn
Koliko god pokušavali da upakujete stvari njih ni pas sa maslom nebi pojeo jer činjenica ostaje da su:

1.)Bošnjaci tek 1971-72 bili priznati kao narod iz prostog razloga jer su se kroz skoro čitav period XX vijeka pokušavali nacionalizirati od strane Beograda i Zagreba po receptu kojeg su već uspješno proveli nad bosanskim pravoslavcima i katolicima u u stoljeću prije toga.

2.)Intelekutalna elita koja je pokušavali da povrati Bošnjačko ime bh. muslimanima je po defaultu mogla takve aktivnosti samo provoditi iz egzila iz razloga navedenog gore.

3.)Na drugom avnojevskom zasjedanju Bosna je trebala biti samo pokrajina ili biti pridodata Srbiji te je Grb kojeg su izradili imao samo pet buktinja iz razloga navedenog pod jedan.

#448 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 14:27
by Fudo387
Lajavikrelac wrote:
kockakockica wrote:Ne bih vise na ovoj temi, razletise se po kukuruzima 8)
Pazite da ne upadnete u kakvu Jazovku ili sličnu rupu na križnom putu za Blajburg :evil:
Je li ovo, matere ti, normalno?
Cuj mu price, pazi da ne zavrsis u kakvoj jami?

#449 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 14:30
by Kejn
ultima_palabra wrote:
Kejn wrote:Sve "Jugoslovenske" državne zajednice su bile samo privremena riješenja u svrhu particije Bosne i namirivanja apetita Zagreba i Beograda. Čim se je jednoj od tih tvorevina približavao kraj, naše komšije su u onom haosu uvijek uspjevale da se dogovore samo oko jedne stvari, a to je oko Bosne (Cvetković-Maček 1939; Tuđman-Milošević 1991). Nije tu bilo ni j od jugoslovenstva. Bošnjak koji to ne vidi je ili glup ili naivan.
Fali ti tu logike podobro... ako je drzava osnovana sa tom svrhom, zasto se cekao njen kraj da se Bosna pokusa podijeliti, zasto to nije ucinjeno odmah?
Fali logike ako spadaš u jednu od grupa Bošnjaka gore pomenutih.

#450 Re: Jesu li Jugoslavija i komunisti bili toliko loši Bošnjacima?

Posted: 11/05/2018 14:47
by ultima_palabra
Kejn wrote:
ultima_palabra wrote:
Kejn wrote:Sve "Jugoslovenske" državne zajednice su bile samo privremena riješenja u svrhu particije Bosne i namirivanja apetita Zagreba i Beograda. Čim se je jednoj od tih tvorevina približavao kraj, naše komšije su u onom haosu uvijek uspjevale da se dogovore samo oko jedne stvari, a to je oko Bosne (Cvetković-Maček 1939; Tuđman-Milošević 1991). Nije tu bilo ni j od jugoslovenstva. Bošnjak koji to ne vidi je ili glup ili naivan.
Fali ti tu logike podobro... ako je drzava osnovana sa tom svrhom, zasto se cekao njen kraj da se Bosna pokusa podijeliti, zasto to nije ucinjeno odmah?
Fali logike ako spadaš u jednu od grupa Bošnjaka gore pomenutih.
A ti si neki autoritet po pitanju grupisanja Bošnjaka?

Ništa nije čudno kad se približavaju rat i haos, da najjače grupe pokušavaju što više profitirati iz toga. I Rimsko carstvo kad se raspadalo, svako je htio sebi komad... ne govori to ništa o karakteru Rima kao države na osnutku ili vrhuncu moći.