Da, ali nije katolička crkva bila ta koja je takvoj državi mogla dati bilo kakvu stabilnost. Prvo, znajući stavove crkvenih velikodostojnika spram komunizma, Srba, Židova, Jugoslavije (a Tomasevich je u svojoj knjizi naveo prijeratne stavove nadbiskupa Stepinca o svakoj od navedenih tema, i oni su prilično jasni), iluzorno je bilo očekivati da će Crkva poduzeti korake ka smirenju situacije. Ipak, nije nerazumno pretpostaviti da su i crkvene vlasti bile zatečene tako brzim neumjerenim i netaktičnim postupcima ustaša prema srpskom stanovništvu (ovo je blag izraz, kako je to izgledalo u praksi vidi se tokom cijele teme, od prvog posta pa nadalje), što se vidi iz nekoliko citiranih pisama na ovoj temi, pa i protesta samog Stepinca (ali ne JAVNIH sve do jeseni 1943, a i tada je bio izazvan ličnom tragedijom).radostan dan wrote:i ja to tako vidim...
znači, imaš jednu religiju koja kao i svaka hoće da proširi i utvrdi granice svog djelovanja, i imaš jednu državu i njenu politiku koja može vojno i politički -pogurati- takvu namjeru/strategiju te religije.
sa druge strane katolička crkva (kao monolitni i globalni svjetski činioc) može pomoći mladoj tek uspostavljenoj nestabilnoj državi ne samo legitimitet, nego u tom trenutku neophodnu stabilnost.
Da su vlasti NDH poticale prelazak na katolicizam kao glavno sredstvo eliminacije srpskog elementa, a ne na prvom mjestu fizičko istrebljivanje i preseljavanje (samo je u Srbiju deportovano ili izbjeglo oko 200 000 Srba iz NDH, što je zanimljiva tema koje se do sada nismo doticali), onda bi se možda i moglo tvrditi da će crkva prihvatanjem novih vjernika stabilizirati stanje. Ali bjesomučno ubijanje ljudi, čak i onih koji su prihvatili katolicizam, uvijek je bilo glavna značajka politike NDH prema Srbima pa, i sve da je postojala dobra volja crkve, teško da je mogla biti od pomoći.
Stav crkve prema preobraćenjima se može izvući iz upute Stepinca koju je, navodno, dao sveštenicima svoje dijeceze u jednoj zabilješci bez datuma i potpisa na komadu papira, koju mu pripisuje njegov biograf, a čak i Ivan Meštrović tvrdi da je vidio to pismo, čija je suština da nadbiskup upućuje svoje podređene da, kad im se obrati židovska ili pravoslavna osoba ("koje se nalaze u smrtnoj opasnosti") radi preobraćenja na katolicizam, prihvate to, a "kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva" oni koji su srcem prihvatili katolicizam ostaće u njemu, a ostali će se vratiti staroj vjeri.
Iako je autorstvo ove poruke sporno, činjenica je da je Stepinac u dlaku iste stavove ponovio poručniku Stanislavu Rapotecu (Slovencu, kasnijem cijenjenom slikaru u Australiji), ubačenom jugoslovensko-britanskom agentu, sa kojim je u više navrata otvoreno razgovarao u Zagrebu u proljeće 1942.
Ja njegov karton ni ne vracam u kartoteku, da se sestra ne muci i hoda dzaba. On se lijepi na mene, sve se nada da cu mu povecati terapiju... A mozda i hocu, teska je to bolest. Preteska - tako daleko od domovine, a treba nekada djeci objasniti kada pitaju: "Gdje si bio ti kad' je bilo najteze?"