Budući da ja već 2-3 godine razmišljam o istom, evo da napišem par riječi...
23 su mi godine i student sam 3. godine fakulteta. Studiram ono što volim i što sam uvijek volio i to mi, samim time, i ide. Konsultujući se sa starijim bratom (jedan od forumaša

) i indirektno učeći iz njegovih priča i njegovog shvatanja, ja sam definitivno odlučio otići. Na stranu moj patriotizam i vezanost za porodicu. Meni se perspektiva ovdje ni ne nazire. Nisam spreman ovih 5 godina studija založiti za neku mizernu platu od 800-1000 KM (svjestan da je to nekome odlična plata). Moji ciljevi su mnogo više od zaposljenja (koje je naravno pod znakom upitnika) negdje gdje ću se automatski morati uvaliti u kredit, kako bih osigurao sebi život, a ne životarenje. (pod "život" mislim na rješenje stambenog pitanja, ženidbu, djecu, auto - "normalan" život).
Što se tiče samog odlaska, bio on na slijepo ili na već "pripremljen teren":
Meni je lično svejedno, iako blagu naklonost dajem odlasku "na slijepo". Razlog tome je što smatram da bih se napatio dok bih se privikao, snašao i sl. , ali sigurno bi to ubrzalo sve. Osoba sam koja nije navikla imati nešto servirano na tanjiru, pa možda malo i zbog toga ova naklonost. Bilo koju školu da imaš završenu, svugdje ćeš se prije i bolje snaći nego ovdje. Imam prijatelje koji su konobari, kuhari, medicinski bratovi

, mašinci... Nijedan od njih se nije vratio ovamo, svi su se snašli i lijepo žive. Neki se čak uz rad doškolovavaju pa samim time i napreduju. Očit primjer tome je prijatelj koji je sa završenom Gimnazijom uspio otići u Austriju, radio i upisao fakultet. Sada je na 2. godini i planira svadbu.
Velika prednost je Putovnica i nije toliko ni bitno gdje ćeš otići, jer 100% je svugdje bolje nego ovdje, svugdje se bolje plaća i normalnije radi i živi. Naravno, svaki odlazak donosi neka odricanja. Ako već ne znaš jezik, halali godinu da ga naučiš ili ako imaš negdje rodbine, budeš im malo na grbači pola godine dok u toj zemlji ne naučiš jezik (među ljudima je puno lakše) i onda si hadžija...