Posebna priča je procjena Čubrilovića i njegovih „službi“ o prometu na autoputu i zaradi od njega. Prvobitno je naglašeno da će autoputem Banjaluka-Gradiška dnevno prolaziti 20.000 vozila, da bi u novembru 2011. godine, Čubrilović tu procjenu sveo na 12 hiljada vozila.
Još polovinom prošle godine trebalo je da budu izgrađene naplatne rampe i da se vožnja po cesti snova naplaćuje 2 KM po vozilu. To znači da bi se u budžet RS, za godinu dana, slilo 8.760.000 KM, kada bi tim putem prolazilo procijenjenih 12.000 vozila.
Međutim, nije se slilo ništa, jer rampe nisu izgrađene.
Uz to, potpuno je netačno da će cestom prolaziti 12.000 vozila, jer sada, kada je besplatno, jedva da prođe do tri hiljade automobila dnevno. Kada krenu sa radom naplatne rampe, ta brojka će se drastični smanjiti, jer će vozači koristiti staru cestu.
Sve ovo neće uopšte smetati Čubriloviću da i dalje tvrdi kako je autoput od vitalnog značaja, iako je to bila jedna velika praonica novca.
Milioni kroz kredit sinčiću koji izbjegava narkomaniju, pa Kusturici, pa za aerodrom u Trebinju, pa za SkySrpske, pa za autoput koji završava nasipom na Savi
i danas je manji entitet bez vlasništva nad strateškom firmom poput telekoma a sa većom zaduženošću po glavi stanovnika nego što je to slučaj u FBiH. Mislim, koliko god mi je taj lik antipatičan, Dodikova uloga u devastaciji kapaciteta manjeg entiteta za neke secesionističke manevre je od kapitalne važnosti. I ako je izbor između četiri godine vladavine SDS-a i još četiri godine Milorada Dodika, mislim da bi po Bosnu i Hercegovinu bilo korisnije ovo drugo.
