Evo na jednom lokalnom portalu ( da ne reklamiram) , fina neka kolumnica o našoj reprezentaciji i tome zbog čega zaslužujemo Brazil.
Onog momenta kad se, zavisno od svjetonazora, božijom ili voljom ždrijeba rodite u nečem što se zove Bosna i Hercegovina, u genom vam se ureže da poraze prihvatate kao sasvim normalan dio svakodnevnice. A dešavali su se ovoj zemlji uistinu grozni i bizarni porazi na mnogim poljima - od onih političkih do sportskih, a ovi zadnji ostavili su posebno duboke i, čini mi se, neizbrisive tragove u svijesti ovih ljudi.
Ja pamtim dva. Ironično, nijedan od ta dva "poraza" rezultatski to nije bio, ali je bolio gore od one krađe onog ruskog propaliteta Yuria Baskakova koji nas je uneredio onim crvenim kartonima u utakmici BiH - Grčka 2006., gore od onih skandinavskih rukometnih "institucija" koji su rupturu mišića smatrali faulom u napadu i od niza drugih "senzacionalnih" ispada evropskih sportskih hohštaplera koji su na nama brusili znanje.
Prvi se desio 11. 10. 2011. S priličnom sigurnošću vjerujem kako ću taj datum pamtiti do kraja života. Tada se na Stad de Franceu (ili kako su "genijalci" sa BHT-a besramno ponavljali - Stadionu Francuska) odigrala utakmica između Francuske, velike, prepotentne evropske fudbalske prostituke, i male, usplamtjele, naivne Bosne i Hercegovine. Krenulo je sjajno. Igrali smo iz udžbenika, a francuski novinari su već krenuli u fazu štampanja naslovnica sa glavušom Lorenta Blanca i natpisom "démission!" (ostavka!). Džeko je fenomenalnom fintom poslao Ramija po užinu, a loptu iza leđa Huga Lorisa. I imali smo sve što nam treba za Euro ! A onda... Lopta, gadura, plesala je po ivici našeg 16-erca. Partneri su joj bili Emir Spahić i Samir Nasri koji pada kao da ga je neko pogodio bestrzajnim topom direktno u gušteraču. I onda odnekud čuje se zvižduk, a duga ruka skandalozno iritantnog škotskom samoproklamovanog sudije Craiga Thompsona, pokazuje na penal. Gdje ?! Kako ?! Otkad je faul izvan kaznenog prostora - penal ?! Odgovara nije bilo. Umjesto njega, rutinski izveden penal, lopta u našoj mreži i baraž kao paradigma užasnih pehova bh. sporta, opet nam je doveo portugalske superstarove na megdan. Dalje je historija.
Drugi "poraz" koji je bolio, još uivjek intenzivno boli, a boljet će, vjerovatno, još dugo, dugo, nije fudbalski, već košarkaški, a desio se prije nekoliko dana. Kad pred vas stave imperativ da zvanično treću najbolju košarkašku ekipu svijeta koja u košarku ulaže više nego mi u obrazovanje, dobijete sa 10 poena razlike, i sami znate da niste mogli gore proći. Ali... Mi smo ubili Litvance ! Mirza Teletović koji je, da se dalje ne raspravljamo, vjerovatno NAJBOLJI krilni centar Evrope (zbog čega i igra u NBA-u), unakazio ih je onim trojkama sa svih mjesta u terenu (a neki kažu i izvan njega). U jednom momentu, +16, možda najprecijenjeniji igrač moderne košarke (uz Bo McCaleba, naravno), Linas Kleiza maši dva slobodna bacanja, lopta opet skakuće s ruke na ruku, i na kraju odlazi bespovratno u aut. Poslije toga, Litvanci se konsoliduju i razliku smanjuju na "pristojnih" -6. I tako smo, da stvari budu beskrajno užasne i gorke, postali jedina ekipa na kugli zemaljskoj koja se od Eurobasketa oprostila sa tri pobjede. I opet suze, "malo nam je falilo", da smo ovo, da smo ono... Atmosfera, prava bosanska.
I dese se tako neke večeri, kad se neke stvari neobjašnjivo dese, i kad nebo počne intenzivno uređivati stvari na zemlji. Onaj šut Izeta Hajrovića sa 20 i nekog metra, kroz uši slovačkog golmana, jedna je od tih stvari. I onda nam se nekako naplate svi ti užasni porazi i sve te sportske tragedije koje su mi skratile života, više od svih popijenih čaša Coca Cole i pojedene "brze hrane". I kad pobijedite, a ne igrate najbolje, kad protivnika koji je bolji i koji dominira, na njegovom terenu izbacite iz svih kombinacija, jednim momentom inspiracije, provali se taj bolni čir svih tih baraža, moralnih pobjeda i ostalih floskula kojima smo, što bi naš narod rekao, "razriđivali" gorčinu poraza.
I nestanu onda samoprozvane novinarke i dokone domaćice koje su se propinjale na zadnje noge ne bi li između igrača nanjušile zlu krv, i nestanu onda milioni selektora koji se po forumima ubijaju da dokažu kako su oni ti koji bi nešto bolje i uspješnije, i nestanu oni uhljupi koje zanima šta su Amra i Edin jutros doručkovali, i zašto toga još nema na twitteru.
"Čudni su putevi Gospodnji". I uistinu jesu. Ako preostale dvije utakmice protiv nominalno i na svaki drugi način inferiornijih reprezntacija, izabranici Safeta "kasete" Sušića odigraju onako kako su odigrali onu protiv grobara fudbala u cjelini koji krivičnoj prijavi eskiviraju sakrivajući se iza pseudonima "grčka reprezentacija", brod za Brazil bit će bogatiji za nove putnike. Putnike koji su taj put zaslužili svim svojim planetarnim katastrofama i nesrećama, putnike koji su svaki put nakon tih i takvih katastrofa, uspijevali da ustanu, i opet padnu, i putnike koji će, ako bude trebalo,opet potonuti, ali hrabro i u inat.
(AJDINOVIĆ FARUK; cazin.net, 11. SEPTEMBRA 2013.)
Boldirano u Lukovićevom stilu.
