PISMO HUSEIN-EFENDIJE UŽIČANINA IZ 1887. GODINE
Pismo Husein-efendije Užičanina iz Istambula upućeno hzf. Ibrahimu u Bijeljinu, 1887. godine
“Vrli moj i svake hvale vrijedni ahbabu,
Bošnjački muhadžiri poslije 1878. godine negdje u Anodoliji
Evo se u neko doba i moja duša malo smiri, te uzeh kalem, divit i hartiju da ti habere pošaljem iz ovoga novoga moga života, iz ovoga dunjaluka kojega do jučer ne mogodoh ni zamsiliti, a sad ga svojim prihvatam. Godine prođoše otkad iz našega rodnog kraja odosmo, evo sad će punijeh dvaest i pet, i skoro dvaest i tri kako Bosnu našu napustismo
, al opet, kad treba da se javim tebi ili kome drugome tamo, mene taka tuga spopane, taka slabost, ko morija kaka, ko tehre najveće, da kalem jedva u ruku prifatim. Rane mi se otvore na srcu, ko da to juče bješe, il ko da nikad bilo nije, ko da ružan san sanjam, pa jedva čekam da se probudim. Al se probuditi nikako ne umijem.
Pa mi namah na oči Užice naše iziđe, sjajno i veliko, kako je i bilo, da mu je i Stambol mogo zavidjeti. Ko god u njega dođe – jedva iz njega ode, toliko mu se teško od one ljepote rastati.
Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdel Rahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Samo Užice. Užice opjevano, Užice prelijepo.
Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost, dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše:
„Oj Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro li bijaše.“
Bošnjački muhadžiri na putu ka Turskoj
I odosmo. Oni što nas, koliko juče, braćom svojom nazivahu, ispratiše nas halakanjem i pogrdama nečuvenim. A za ciglo nekolko mjeseci dođoše do nas crni glasi. Ti isti srušiše i sravniše sve što još ostade, svaku gredu, svaki ubogi zid. Nestadoše, kao rukom džehenemskom izbrisane, i džamije, i mektebi i hamami, i hanovi, sve kuće naše zauzeše i razvališe, sva turbeta u zemlju ućeraše, sva mezarja zaoraše, ne ostade ni traga najmanjega, ni kamena na kamenu, ni glasa jednoga, ni travke što naša bijaše. Ničega, ko da ničega nikad ni bilo nije. Ubiše nas žive, i ubiše sve naše mrtve, ni trunke od našijeh stotina godina ne ostade, moj hafize. Ništa. Kao da našeg nikad ne bijaše.
Ne šćedoh tad u Aziziju što nam nuđaše, na Savi, no se tvome domu zaputih. A ti me kao pravoga dosta primi, i s tobom, u tvojoj mudrosti i poštenju, nešto utjehe nađoh, i smirenja nešto. Dvije godine ostavljao si me u tvojoj bijeloj Bijeljini, al ja svome hastaluku dohakati ne mogodoh. I još sam vidio one iste kako se i vama pod kožu uvlače, kako vas braćom svojom nazivaju, a u očima njihovijem poznadoh istu onu tminu akšamsku koja nas prekri i udavi, e, ja te tada, ustrašen pozvah da idemo skupa. Jer će taj mrak i tebe stići, kad-tad. No, ti mi nisi povjerovao, moj hafize. Ti ostade, a ja put pod noge. Ti svoj put odloži, a ja krenuh među tuđi svijet da svoj mir susretnem. Il ahiretsku kapiju da nađem.
I kako mi je, pitaš, jesam li se konačno naviko, jesam li na svoje nogom stao za sve ove godine? Kako je našemu narodu, Bošnjanima našim, u ovom vilajetu što nije naš?
Znaš kako nam je? Ko da nas je šejtan svojeručno nebrojenim sihirima posuo, ko nekim pepelom, i mi, kad iz postojbine svoje krenusmo, ko da izađosmo iz svojijeh života, iz svega što smo znali, kontali i činili, i uniđosmo u nečije tuđe živote. Pa nam u početku čudni ti tuđi životi, neudobni nekako, sve nas žulja, i lijepo i ružno, i dobro i loše, sve nam smeta, ni žal nam nije žalna, ni radost rahatna, ni berićet, i kad ga ima, za srce nam prirastao nije.
I dugo tako hodasmo uzduž i poprijeko tim tuđim životima, kao čikmom, bez izlaza, tražeći sebe u toj pregustoj tmini, al sebe ne nađosmo. No se, malo-pomalo, polagahno, kako je insanima jadnim suđeno i dosuđeno u nekom kutku beskrajne i nemjerljive Allahove brige, svikosmo nekako i na tuđu kožu, i na tuđu riječ, i na tuđe adete, na sav taj život koji do juče ni zamisliti nismo mogli, i taj nam život postajaše sve manje žuljevit i mučan, ko što nekad bijaše. I eto, guramo nekako svoju tegobu uzbrdicom od sabaha do jacije, i nije nam više tako zorli i turobno. Baca na sve milostivi Allah ljekovitu prašinu zaborava.
Samo se nekad, u po noći, bez razloga, probudimo ustrašeni. U mrak se zagledamo, pa se zapitamo: „Bože milostivi, hoćemo li se ikad vratiti u naše živote, poharane?“
I kako god na tebe i na tvoje mislim, moj hafize, sve se na jedno vrnem. Kako je rahmetli Evlija Čelebija, Allah mu dao svih sedam dženneta, kako dođe u naš bosanski vilajet, u kojem se još ni jedno nebo mirno ogledalo nije, pogodi i šta smo, i kako smo. I vako zapisa u svoj blagoslovljeni defter: „Nisu oni glupi, samo im pamet sporo dolazi.“
I pogodi, vallahi billahi! I pogodi, dragoga mi Allaha! Kako nas viđe, tako i pogodi! Svi smo taki, od prvoga do zadnjega. Al mi sebe poznavali nismo, makar smo sami sa sobom živjeli od kako je svijeta i vijeka. I vazda treba da nas planina u lice udari, pa da vidimo jasno one oko sebe. I sad se polahko, ko oni sa dna kace, ko prava hezela, ko da smo fukara u mozak il hrsuzi najobičniji, sad se, rekoh, mi proćerani, u pamet vrnusmo. I sve nam jasno postade. I bi nam lakše na srcu našemu, ko da progledasmo.
Al kasno, moj hafize. Sad nam pamet i ne treba, sad sve to slobodno moremo u jaliju baciti.
Mi znamo sad ko smo mi i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše, dok smo skupa, za jednom sofrom bili. A znate li vi, dobri moj hafize?
Jes, belćim je i to suđeno, da neko zna namah, a neko podocnije – ako doživi. Pa se nadam: možda se i dušama vašim jednom istina otvori, pa da se sami sa sobom susretnete, da sami sebi u oči pogledate, da znate ko ste i šta ste i šta vam valja činiti. A ako toga ne bude – ostaće vam samo da sami sebi katil-ferman ispišete i gajtanli smrt odaberete.
Toga se bojim: da i vas jednom isto zlo od istijeh ljudi ne pogodi a da se ne nadate, pa da se ko i mi, nakon svega probudite i osvrenete oko sebe. Al da vam bude kasno, ko nama, hafize. Pa te preklinjem: budite se dok još vremena ima, podzidajte svoje rabatne živote, uspravite se, stanite na noge, hafize, duše svoje operite, da ne morate, ko mi, glavu obarati onoga dana kad se svi budemo morali u dragoga Allaha zagledati.
A za koga će na ovome svijetu sabaha biti, a za koga neće – to mi sami određujemo, to mi sami moramo za sebe izboriti i zaslužiti, moj hafize.”
POVIJESNI KONTEKST DOGADJANJA
Iseljavanje muslimana iz Užica
Užice je u prvoj polovini 19 st., pored Beograda bila najveca varoš u Srbiji, a stanovnici su je zvali “mali Carigrad”. Varoš je dosta stradala za vrijeme prvog srpskog ustanka, kada se dosta stanovništva iselilo u Bosnu, a Užice je 1826 godine prema Joakimu Vujicu imalo 2000 muslimanskih kuca, 20 džamija i 80 srpskih domova. Takoder je i engleski putopisac Andrej Aršibald Paton 1843. boravio u Užicu, ali on za razliku od Vujica, navodi kako ga je musellim obavijestio da Užice ima 3500 muslimanskih i 600 srpskih kuca.23 Cetiri dana nakon završetka konferencije u Kanlidži, 25 avgusta izbio je veliki požar u Užicu, a njega su izazvali Srbi koji su za to optužili muslimane, a sve u namjeri da se izvrši još jaci pritisak na “Turke” da se što prije isele. Kasnije je srušena i Šehova džamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srušio ostati proklet.24Takoder je bio utvrden i detaljan pravac odlaska muslimana iz Užica u Bosnu, i to preko Krivog vira i kod Petrica, niže Bajine Bašte, a iz Zvornika su bile dovucene velike skele za prijevoz ljudi i stoke. Srpska vojska je nadgledala iseljavanje, a prema savremeniku Milanu Radovicu, bilo je angažovano sedamsto do osamsto srpskih robadžija i kiridžija iz beogradskog, valjevskog i kragujevacog okruga, koji su pomagali utovar.Evakuacija muslimanskog stanovništva iz Užica sprovedena je u tri grupe. Prva grupa imala je 400 ljudi, druga 600, a ostatak je cnio trecu grupu koju su sacinjavali uglavnom stari i iznemogli, te je ovaj posljednji transport bio 28. septembra. 1862.
Smederevski sandžak
Beogradski pašaluk je domaći kolokvijalni naziv za upravnu jedinicu Osmanskog Carstva u kojoj je izbio Prvi srpski ustanak, a čiji je javni naziv zapravo bio Smederevski sandžak. Među Turcima Osmanlijama Smederevski sandžak je također bio poznat i kao oblast Morava. Zabuna u vezi službenog naziva Smederevskog sandžaka je jedan od velikih propusta srpske historiografije, a povijesno netočan naziv Beogradski pašaluk je kasnije našao put i do stranih povjesničara.
Smederevski sandžak osnovan je neposredno nakon pada Srpske despotovine (1459. godine). Nakon osmanskog osvajanja Beograda (1521. godine) uprava Smederevskog sandžaka je premještena u Beogradsku tvrđavu. Do 1541. godine Smederevski sandžak je bio u sastavu Rumelijskog, a od tada do kraja 17. stoljeća Budimskog beglerbegluka (poznatog i kao ejalet). Krajem 18. stoljeća Smederevski sandžak se dijelio u 12 nahija, koje će ostati do izbijanja Prvog srpskog ustanka: beogradsku, smederevsku, požarevačku, ćuprijsku, jagodinsku,
kragujevačku, užičku, valjevsku, šabačku, rudničku, sokosku i boravičku.
