Forum Klix.ba

John Cleese wrote:

piupiu wrote:Sretan 6. april!

I tebi, sine

John Cleese wrote:

piupiu wrote: Bez tvoje ljubavi
ja
sunca nemam,
a ne znam gde si, ne znam s kim si.

https://www.youtube.com/watch?v=Kz_ONdsO1LQ

piupiu wrote:
http://www.youtube.com/watch?v=sO8catNWYyk

Bloo wrote:@Vipera
još mi samo pusti Posljednji jednorog pa da počnem plakati

Vipera berus wrote:http://oi65.klix.com/30xhs2f.jpg

wewa wrote:

arzuhal wrote:

Connaisseur Karlin wrote:

arzuhal wrote:

poem nema blage veze sa izbjeglicama, a ni sa Muhamedom, jer ni on nije bio izbjeglica

Vipera berus wrote:

Connaisseur Karlin wrote:

arzuhal wrote:

poem nema blage veze sa izbjeglicama, a ni sa Muhamedom, jer ni on nije bio izbjeglica

Ta'la al Badru 'Alayna je najpoznatija i jedna od najizvođenijih ilahija (islamska duhovna pjesma), u svijetu. Stara je oko 1400 godina, i nepromijenjena je do danas.
Prvi put se ova ilahija spominje kao pjesma koju su pjevali ensarije stanovnici Medine u znak dobrodošlice, kada su muhadžiri i Poslanik s.a.v.s. došli u Medinu, prilikom hidžre.

Milos Forman, Oscar-Winning Director of ‘One Flew Over the Cuckoo’s Nest,’ Dies at 86

LOS ANGELES — Milos Forman, a filmmaker who challenged Hollywood with his subversive touch, and twice directed movies that won the Oscar for best picture, died on Friday. He was 86.
...
A native of what was then Czechoslovakia, Mr. Forman came to the United States in the late 1960s as a rebellious young filmmaker whose satirical bent was little welcomed at home in the wake of the 1968 Soviet invasion.

Just a few years later, Mr. Forman’s “One Flew Over the Cuckoo’s Nest” — a tragicomic story of revolt and repression in a mental institution — won five Oscars, including those for best director and best picture.
...
“Amadeus,” a 1984 adaptation of Peter Shaffer’s stage play, presented Wolfgang Amadeus Mozart as a genius who undermined authority with his art. Again, Oscars for best director and best picture were among its many honors.

https://www.nytimes.com/2018/04/14/obit ... -dead.html

Damir Šagolj: Kako smo dobili Pulitzera

http://www.pulitzer.org/winners/photogr ... -reuters-0

Fotografiju Abdul Aziza, očiju prekrivenih sa dva zelena lista i zauvijek zaklopljenih, snimio sam u izbjegličkom kampu u Bangladešu više od pet godina nakon što su prve slike stradanja naroda Rohinga opržile moj aparat. U međuvremenu, ono što je tinjalo decenijama metastaziralo je u opsežnu i nemilosrdnu kampanju etničkog čišćenja usmjerenu protiv te muslimanske manjine u većinski budističkom Mijanmaru, ili Burmi kako smo tu lijepu zemlju imali običaj zvati.

Kada bih pokušao opisati neopisive razmjere i dubinu mraka koji se, uz čini mi se skoro prećutnu saglasnost šire društvene zajednice i svakog od nas ponaosob, nadvio nad nesretnim Rohingama možda bi primjereno bilo reći - sudbina kao Bosanaca onomad i Palestinaca oduvijek, samo sto puta gora i tristo puta brutalnija.

Nesretni i nevoljeni, izmučeni i napaćeni, nepriznati i ničiji, Rohinge se decenijama, pameću i kostima razvučenim po grobnicama sa obje strane granice i razuma, povlače po stranicama novina i televizijskim minutama rezervisanim za vijesti iz područja o kojima ništa ne znamo, niti nas to baš previše interesuje.

Tek će se u drugoj polovini 2017., kada intenzitet zvjerstava i broj ljudi nad kojima su oni počinjeni postane toliki da ni dunjaluk prezasićen prizorima masovnih užasa to više nije mogao ignorisati, tek onda se počinjemo masovno pitati kaže li se Rohinja ili Rohinža, ko su i šta su, i kako to da gospođa sa cvijetom u kosi i Nobelovom nagradom za mir sa druge strane priče ne ustaje u njihovu zaštitu.

Strašne slike i priče o nesretnoj sudbini Rohinga konačno su se našle na naslovnim stranicama i počele prijetiti našim, u duboke rovove indolencije, ukopanim savjestima a uobičajene horde novinara i humanitarnih radnika krenule šiljiti svoje fotoaparate, pakovati šatore i kretati u pravcu iz kojeg svi ostali bježe.

Ja sam se, priroda mi je posla takva, sa sudbinom ovih nesretnika dobro upoznao dok sam još živio na Tajlandu i izvještavao iz jugoistočne Azije. U možda i najstrašnijem prizoru moje svakojakim užasima bogate karijere, u izbjegličkom kampu za Rohinge izvan grada Sitve iz kojeg su protjerani, dječak od nekih 16 godina je umirao na limenom krevetu, sa daščicom između zuba i u strašnom bunilu. Ujeo ga je bijesan pas za nogu, ništa neobično za taj dio svijeta, ali Vaduleu nije bilo spasa. Sa pogrešne strane žičane ograde iza koje su sabijeni nesretnici pogrešnog imena i vjere, doktora ni lijekova nije bilo. U nečemu što bi trebalo biti ambulanta, jedan jedini gospodin, nekadašnji zaposlenik ministarstva zdravlja bez ikakvog doktorskog znanja i iskustva, pokušavao je pomoći i onima što im pomoći nema.

Bespomoćan, osramoćen i beskrajno ljut, sve što sam mogao je slikati nadajući se da to sve ima nekog smisla. Teška scena umiranja dječaka za kojeg je spas, dok još nije bilo prekasno, bio nadohvat ruke, i ta meni skoro negledljiva fotografija otvorile su jednu od priča za koju je Reuters te godine dobio prvu u nizu velikih nagrada za izvještavanje o ovoj strašnoj priči. Više će ljudi vidjeti te slike i saznati za tu tragediju, tješim se u uobičajenom vrtlogu emocija nakon priznanja za izvještavanje o tuđoj nesreći.

Pet godina i hiljade strašnih fotografija nakog toga, u prašini novopodignutog izbjegličkog kampa pored Koks Bazara u Bangladešu, gdje su se slile stotine hiljada svježe prognanih, ponovo isti osjećaj. Majka Abdul Aziza, još jednog anđela koji ispašta naše grijehe, nije mogla suzdržati suze i bijes dok mi je pokušavala objasniti neobjašnjivo.

Dječak, čija je porodica preživjela etničko čišćenje u Mijanmaru i opasan put do bijede ali i relativne sigurnosti izbjegličkog života u Bangladešu, je do prije nekoliko sedmica bio potpuno zdrav a onda ga je počela tresti groznica. Doktori u klinici pod šatorima, odakle ga je uplakana majka nepomičnog i zamotanog u deku vratila, mu nisu mogli pomoći. Šta je tačno slomilo krhko i izmučeno tijelo, samo upala pluća ili nešto gore, više nije ni bitno. Ubila ga je strašna nepravda, nekažnjen zločin jačeg i šutnja nezainteresovanog.

Ja sve što mogu i znam je uslikati još jedno mrtvo dijete sa dva zelena lista preko zauvijek zaklopljenih očiju.

http://media.ba/bs/mediametar/damir-sag ... -pulitzera

Bloo wrote:@wewa

Surovo, realno i to the point.

Hebo nas mitski lazni merhametluk.

Andrić i smotra folklora

Piše: Miljenko Jergović

...Andrićeve građanske okolnosti su za njegova života bile predmet beskrajnih ogovaranja. Nakon Andrićeve smrti predmetom ogovaranja postala je i njegova književnost. Tako postoji trač o pripovijetki “Pismo iz 1920.” koji govori da je Bosna zemlja vajkadašnje mržnje. Ili kolosalni trač, koji se već pomalo ugradio u konstituciju bošnjačkoga nacionalnog identiteta, o Andriću kao “mrzitelju Bosne” i “mrzitelju muslimana”, koji u svojim romanima i pripovijetkama “dehumanizira muslimanske likove”. Četrdeset godina nakon njegove smrti Andrića se ogovara po tabloidima, u zabavnim televizijskim emisijama i na simpozijima društava pisaca. I kako to već išće ovaj naš najrašireniji usmeni žanr, trač raste od usta do usta, balon se napuhava, ali nikako da pukne. Trač o Andriću najveći je trač južnoslavenskih društava uz, možda, onaj da Tito nije bio Hrvat, nego je bio Rus, ali taj trač je sitan, gotovo i nedostojan objekta ogovaranja, i tiče se samo urođeničkog zazora pred strancima, dok je trač o Andriću, doista, kolosalan, i tiče se njegova književnog djela i životopisa, svega što je u životu bio i svega što u životu nije bio.

Trač je žanrovski vrlo stroga forma. Kao u pravom pornografskom filmu tu se mora vidjeti baš sve, pa i ono što po prirodi stvari i shodno tački očišta čovjeku mora ostati nevidljivo. Oko trača nije ljudsko oko, oko je trača svevideće. Tako je i moglo proniknuti u tajnu Andrićeve književne i kulturne pripadnosti. Naravno, tajna ne postoji, jer Andrić je, rekli smo, bio jugoslavenski pisac, srpskohrvatskog jezika, rođenjem, porijeklom i književnim interesom iz Bosne. Ali kako Jugoslavije više nema, a nema, kažu, ni jezika srpskohrvatskog, tako bi Andrić u ostavinskoj raspravi nekome trebao pripasti. Zašto bi trebao? Pa ako su mrtvi i on i Jugoslavija, zar ne bi bilo prirodno da mrtvo mrtvome i pripadne. Knjige ionako pripadaju samo kulturi onih koji knjige čitaju...

Kompletan tekst: https://www.jergovic.com/ajfelov-most/a ... -folklora/