Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[Bloo]

ja želim da....

[piupiu]

Sretan 6. april!

I tebi, sine

Fala, tata Džoni!

A Džoni je fakat bio tata!

[Bloo]

...
uzavrele tvornice
dva put se ne šalju
tenkovi na radnike
tenkovi na nas

[piupiu]

Bez tvoje ljubavi
ja
sunca nemam,
a ne znam gde si, ne znam s kim si.

https://www.youtube.com/watch?v=Kz_ONdsO1LQ

[Bloo]

Aaaaaaaaaa
Mekani zvekan

[Connaisseur Karlin]

Sretan Dan Sarajeva Sarajevu Sarjalijama Bosancinamihercegovcima

narode, volim stare sgrade izgleda zanimljivo

[John Cleese]

http://www.youtube.com/watch?v=sO8catNWYyk

[Vipera berus]

mali intermeco

[Bloo]

@Vipera
još mi samo pusti Posljednji jednorog pa da počnem plakati

[Vipera berus]

@Vipera
još mi samo pusti Posljednji jednorog pa da počnem plakati

Ne mogu. Počet ću i ja plakati

[Vipera berus]

[medvjed23]

nekad u dvadesetim ga prenijelo

[arzuhal]

Najbolje ga išlo s 15...

[Connaisseur Karlin]

http://oi65.klix.com/30xhs2f.jpg

http://theculturalcritic.com/picassos-c ... his-style/

[wewa]

moram podijeliti, ne toliko zbog teksta - a na mjestu je, koliko zbog pjesme

Nejra Latić Hulusić: Svakog iz Sirije gosta u BiH tri dana dosta
Kada pričamo o sebi kao narodu, neću nas razvrstavati, u gram smo ista bagra po ovom ključu, volimo pričati mitove o našoj gostoljubivosti, domaćinluku i toploti ljudskih srca u Bosni i Hercegovini.

Piše: Nejra Latić Hulusić

Kažem mitove, jer mitovi su bajke u koje i odrasli vjeruju. Sa koljena na koljeno pričamo bajke djeci o toploti našeg podneblja i preskačemo dio u kojem se svako pedeset godina pokoljemo do predzadnjeg.

Ne podnosimo hladni Zapad, koji nema dušu, nema srce i rodbinu obilazi samo za praznike. Jer oni tamo na Zapadu su hladni kao led, a što se ide sjevernije sve su ledeniji. Nema kod njih meze i sofre kao kod nas kad se dođe. Ukratko, nigdje nema gostoljubivijih naroda nego kod nas, a kod nas se ne zna više koji od tri naroda zapravo su prije sišla sa nebesa da obraduju civilizaciju svojim običajima koje su ponijeli odozgo.

Nema na svijetu toplijih kuća, svaki nam je ćošak kuće zauzet trosjedom na razvlačenje da gosti imaju gdje noćiti. Kod Švaba to nema, kod njih niko i ne noći. Oni po hotelima spavaju kad dođu na svadbu iz drugog grada. Svako sigurno zna po jedan ili dva mita o najtoplijoj zemlji na planeti u kojoj se turisti osjećaju kao kod kuće. E, to je već tačno.

Ali, nije ovo priča o gostoljubivosti i toleranciji nego snishodljivosti iz dva razloga. Prvi razlog su euri, a drugi je osjećaj manje vrijednosti.

Tako će većina naših ugostitelja radi eura te izvrnuti sa stolice u restoranu da dočeka stranca, koji će, za razliku od nas domaćih prejedača, popiti vodu, pojesti pomfrit, usmrditi toalet i nastaviti svojim putem nakon što sačeka kusur od pola marke. Ugostiteljima praštam jer oni su po definiciji ljudi koji ugošćavaju i pretvaraju se da im je stalo što si došao za novac. To je prosto taj posao.

Ali, čemu nacionalna snishodljivost prema svemu što dolazi sa strane? Lijepo je i važno ugostiti premijera neke države, ali mora li se cijeli dan obustaviti saobraćaja po većini grada? To nije gostoprimstvo niti dobro osmišjena sigurnosna strategija ako si nasumice blokirao cijeli grad. To je snishodljivost.

Naše gostoprimstvo je lažno i važi samo za direktore i geopolitički odgovarajuće strance. A, kako to znam? Evo, ovako. Neka se urednici ne naljute, ali kucala sam pola ove kolumne u autu čekajući da se odblokira cesta kojem će tek za šest sati odletjeti premijer Turske kući. Satima se vozim sa kraja na kraj grada koji je veličine predgrađa neke metropole. Stojim pola sata par metara od institucije za prihvatanje stranih migranata koja nije u stanju da zbrine par desetina Sirijaca koje je muka preko Bosne i Hercegovine navela.

Pet godina ne mogu da opstanem na društvenim mrežama od apela za izbjeglice iz Sirije. Pet godina, svaki dan po jedno lice sa profilne slike nestane, a zamjeni je sirijska zastava. Ne mogu da nađem slike mačaka, ideje za ručak, dobar status…

Svaki dan, samo gledam našu brigu i tugu za prognanima i vaše zgražavanje nad hladnim fašističkim zapadom koji se zatvara pred izbjeglicama. Spasite ovoga, pogledajte ono, vidi Europo srca kamenoga šta radiš, Statuo Slobode – stidi se…

A, onda jedan dan nama pred vrata dođe nekoliko desetina Sirijaca. Da. Desetina nam ih dođe u goste, a ne desetak hiljada kao što je došlo tom hladnom zapadu. I, kako ih primimo? Nikako.

Prvo, ne znamo mjesec dana da su došli. Za tih mjesec još uvijek njih, evo neka je stotinu, niko ne nađe za shodno da dočeka prema našim mitskim standardima merhameta i topline prema drugim ljudima. Mjesec dana, par sugrađana, koji ne legnu spavati mirno kada postave sirijsku zastavu preko profilne, pokušava da smjesti, nahrani i utopli ove unesrećene ljude što su na nas nagraisali.

Mjesec dana stoje prazne kase za pomoć izbjeglicama po kafanama. Mjesec dana naši mitski trosjedi na razvlačenje čekaju probrane goste. Slobodno iskoristite novu posteljinu što čuvate za probrane, neće premijer ni jedan noćiti u ovdje. Nismo mi toliko važni da nas se u protokol piše kao dvodnevna posjeta.

Evo, testirana su nam srca plemenita, sa neba pa u Bosnu spuštena. Što bi rekli ovi stari, aferim posro. Kad već visite na internetu, pogledajte kako je premijer hladne, da ne može biti hladnije, sjevernije i zapadnije, Kanade dočekao hiljade gostiju iz Sirije. Kazaćete da je to radi kamera, ali evo on se sjetio i za kamere da ih dočeka na aerodromu, a mi zastavice tuđih zemalja samo za premijere peremo i peglamo.

I jedni i drugi i treći ste naučili mahati zastavicama samo onima kojih se bojite i čiji biste sutra krompir okopavali bez naknade da vas porobe. Naša djeca pjevaju samo premijerima. U hladnoj Ottawi, djeca Kanađana pjevaju onima koji su u ovom trenutku najmanje dobrodošli na svijetu. Pjevaju na arapskom pjesmu dobrodošlice koju su stanovnici grada Medine pjevali hrleći u susret Poslaniku Muhamedu kada je kao izbjeglica došao iz Meke da nađe utočište.

Pogledajte, o nebeski Bosanci i Hercegovci sa sve tri strane, šta je hladni zapad i civilizacija:

[Bloo]

@wewa

Surovo, realno i to the point.

Hebo nas mitski lazni merhametluk.

[arzuhal]

[Connaisseur Karlin]

poem nema blage veze sa izbjeglicama, a ni sa Muhamedom, jer ni on nije bio izbjeglica

[Vipera berus]

poem nema blage veze sa izbjeglicama, a ni sa Muhamedom, jer ni on nije bio izbjeglica

Ta'la al Badru 'Alayna je najpoznatija i jedna od najizvođenijih ilahija (islamska duhovna pjesma), u svijetu. Stara je oko 1400 godina, i nepromijenjena je do danas.
Prvi put se ova ilahija spominje kao pjesma koju su pjevali ensarije stanovnici Medine u znak dobrodošlice, kada su muhadžiri i Poslanik s.a.v.s. došli u Medinu, prilikom hidžre.

[Connaisseur Karlin]

poem nema blage veze sa izbjeglicama, a ni sa Muhamedom, jer ni on nije bio izbjeglica

Ta'la al Badru 'Alayna je najpoznatija i jedna od najizvođenijih ilahija (islamska duhovna pjesma), u svijetu. Stara je oko 1400 godina, i nepromijenjena je do danas.
Prvi put se ova ilahija spominje kao pjesma koju su pjevali ensarije stanovnici Medine u znak dobrodošlice, kada su muhadžiri i Poslanik s.a.v.s. došli u Medinu, prilikom hidžre.

da, ali nema veze sa sirijskim izbjelgicama iz gore postavljenog clanka , kao sto ni sadrzaj nema veze sa izbjelgistvom, ni Muhamed nije bio izbjelgica, a nisu ni sve izbjelgice iz Sirije muslimani , gore postavljeni video je vezan za djeciji hor iz Otawe , i mulit-kulti praksu, specificnu za sreine sa visokem brojem imigranata, a Otawa ima puno ne-evropskih imigranta ( nisu svi iz Sirije, i nisu svi ni ratne izbjelgice) a koji su muslimani

[Gojeni H]

Otisao je Milos Forman, reditelj U kukavicijem gnijezdu i Amadeus. Pokoj mu dusi.

Milos Forman, Oscar-Winning Director of ‘One Flew Over the Cuckoo’s Nest,’ Dies at 86

LOS ANGELES — Milos Forman, a filmmaker who challenged Hollywood with his subversive touch, and twice directed movies that won the Oscar for best picture, died on Friday. He was 86.
...
A native of what was then Czechoslovakia, Mr. Forman came to the United States in the late 1960s as a rebellious young filmmaker whose satirical bent was little welcomed at home in the wake of the 1968 Soviet invasion.

Just a few years later, Mr. Forman’s “One Flew Over the Cuckoo’s Nest” — a tragicomic story of revolt and repression in a mental institution — won five Oscars, including those for best director and best picture.
...
“Amadeus,” a 1984 adaptation of Peter Shaffer’s stage play, presented Wolfgang Amadeus Mozart as a genius who undermined authority with his art. Again, Oscars for best director and best picture were among its many honors.

https://www.nytimes.com/2018/04/14/obit ... -dead.html

[piupiu]

Dovidjenja, Miloše. Lijepo proživljen život!
------

Damir Šagolj: Kako smo dobili Pulitzera

http://www.pulitzer.org/winners/photogr ... -reuters-0

Fotografiju Abdul Aziza, očiju prekrivenih sa dva zelena lista i zauvijek zaklopljenih, snimio sam u izbjegličkom kampu u Bangladešu više od pet godina nakon što su prve slike stradanja naroda Rohinga opržile moj aparat. U međuvremenu, ono što je tinjalo decenijama metastaziralo je u opsežnu i nemilosrdnu kampanju etničkog čišćenja usmjerenu protiv te muslimanske manjine u većinski budističkom Mijanmaru, ili Burmi kako smo tu lijepu zemlju imali običaj zvati.

Kada bih pokušao opisati neopisive razmjere i dubinu mraka koji se, uz čini mi se skoro prećutnu saglasnost šire društvene zajednice i svakog od nas ponaosob, nadvio nad nesretnim Rohingama možda bi primjereno bilo reći - sudbina kao Bosanaca onomad i Palestinaca oduvijek, samo sto puta gora i tristo puta brutalnija.

Nesretni i nevoljeni, izmučeni i napaćeni, nepriznati i ničiji, Rohinge se decenijama, pameću i kostima razvučenim po grobnicama sa obje strane granice i razuma, povlače po stranicama novina i televizijskim minutama rezervisanim za vijesti iz područja o kojima ništa ne znamo, niti nas to baš previše interesuje.

Tek će se u drugoj polovini 2017., kada intenzitet zvjerstava i broj ljudi nad kojima su oni počinjeni postane toliki da ni dunjaluk prezasićen prizorima masovnih užasa to više nije mogao ignorisati, tek onda se počinjemo masovno pitati kaže li se Rohinja ili Rohinža, ko su i šta su, i kako to da gospođa sa cvijetom u kosi i Nobelovom nagradom za mir sa druge strane priče ne ustaje u njihovu zaštitu.

Strašne slike i priče o nesretnoj sudbini Rohinga konačno su se našle na naslovnim stranicama i počele prijetiti našim, u duboke rovove indolencije, ukopanim savjestima a uobičajene horde novinara i humanitarnih radnika krenule šiljiti svoje fotoaparate, pakovati šatore i kretati u pravcu iz kojeg svi ostali bježe.

Ja sam se, priroda mi je posla takva, sa sudbinom ovih nesretnika dobro upoznao dok sam još živio na Tajlandu i izvještavao iz jugoistočne Azije. U možda i najstrašnijem prizoru moje svakojakim užasima bogate karijere, u izbjegličkom kampu za Rohinge izvan grada Sitve iz kojeg su protjerani, dječak od nekih 16 godina je umirao na limenom krevetu, sa daščicom između zuba i u strašnom bunilu. Ujeo ga je bijesan pas za nogu, ništa neobično za taj dio svijeta, ali Vaduleu nije bilo spasa. Sa pogrešne strane žičane ograde iza koje su sabijeni nesretnici pogrešnog imena i vjere, doktora ni lijekova nije bilo. U nečemu što bi trebalo biti ambulanta, jedan jedini gospodin, nekadašnji zaposlenik ministarstva zdravlja bez ikakvog doktorskog znanja i iskustva, pokušavao je pomoći i onima što im pomoći nema.

Bespomoćan, osramoćen i beskrajno ljut, sve što sam mogao je slikati nadajući se da to sve ima nekog smisla. Teška scena umiranja dječaka za kojeg je spas, dok još nije bilo prekasno, bio nadohvat ruke, i ta meni skoro negledljiva fotografija otvorile su jednu od priča za koju je Reuters te godine dobio prvu u nizu velikih nagrada za izvještavanje o ovoj strašnoj priči. Više će ljudi vidjeti te slike i saznati za tu tragediju, tješim se u uobičajenom vrtlogu emocija nakon priznanja za izvještavanje o tuđoj nesreći.

Pet godina i hiljade strašnih fotografija nakog toga, u prašini novopodignutog izbjegličkog kampa pored Koks Bazara u Bangladešu, gdje su se slile stotine hiljada svježe prognanih, ponovo isti osjećaj. Majka Abdul Aziza, još jednog anđela koji ispašta naše grijehe, nije mogla suzdržati suze i bijes dok mi je pokušavala objasniti neobjašnjivo.

Dječak, čija je porodica preživjela etničko čišćenje u Mijanmaru i opasan put do bijede ali i relativne sigurnosti izbjegličkog života u Bangladešu, je do prije nekoliko sedmica bio potpuno zdrav a onda ga je počela tresti groznica. Doktori u klinici pod šatorima, odakle ga je uplakana majka nepomičnog i zamotanog u deku vratila, mu nisu mogli pomoći. Šta je tačno slomilo krhko i izmučeno tijelo, samo upala pluća ili nešto gore, više nije ni bitno. Ubila ga je strašna nepravda, nekažnjen zločin jačeg i šutnja nezainteresovanog.

Ja sve što mogu i znam je uslikati još jedno mrtvo dijete sa dva zelena lista preko zauvijek zaklopljenih očiju.

http://media.ba/bs/mediametar/damir-sag ... -pulitzera

[piupiu]

@wewa

Surovo, realno i to the point.

Hebo nas mitski lazni merhametluk.

To treba postaviti kad god Bošnjo počne o multikulturi. Tek kad proštah "poganim Zapadom" skontah koja smo mi monokultura. Idioti u crno-bijeloj tehnici.

[piupiu]

Andrić i smotra folklora

Piše: Miljenko Jergović

...Andrićeve građanske okolnosti su za njegova života bile predmet beskrajnih ogovaranja. Nakon Andrićeve smrti predmetom ogovaranja postala je i njegova književnost. Tako postoji trač o pripovijetki “Pismo iz 1920.” koji govori da je Bosna zemlja vajkadašnje mržnje. Ili kolosalni trač, koji se već pomalo ugradio u konstituciju bošnjačkoga nacionalnog identiteta, o Andriću kao “mrzitelju Bosne” i “mrzitelju muslimana”, koji u svojim romanima i pripovijetkama “dehumanizira muslimanske likove”. Četrdeset godina nakon njegove smrti Andrića se ogovara po tabloidima, u zabavnim televizijskim emisijama i na simpozijima društava pisaca. I kako to već išće ovaj naš najrašireniji usmeni žanr, trač raste od usta do usta, balon se napuhava, ali nikako da pukne. Trač o Andriću najveći je trač južnoslavenskih društava uz, možda, onaj da Tito nije bio Hrvat, nego je bio Rus, ali taj trač je sitan, gotovo i nedostojan objekta ogovaranja, i tiče se samo urođeničkog zazora pred strancima, dok je trač o Andriću, doista, kolosalan, i tiče se njegova književnog djela i životopisa, svega što je u životu bio i svega što u životu nije bio.

Trač je žanrovski vrlo stroga forma. Kao u pravom pornografskom filmu tu se mora vidjeti baš sve, pa i ono što po prirodi stvari i shodno tački očišta čovjeku mora ostati nevidljivo. Oko trača nije ljudsko oko, oko je trača svevideće. Tako je i moglo proniknuti u tajnu Andrićeve književne i kulturne pripadnosti. Naravno, tajna ne postoji, jer Andrić je, rekli smo, bio jugoslavenski pisac, srpskohrvatskog jezika, rođenjem, porijeklom i književnim interesom iz Bosne. Ali kako Jugoslavije više nema, a nema, kažu, ni jezika srpskohrvatskog, tako bi Andrić u ostavinskoj raspravi nekome trebao pripasti. Zašto bi trebao? Pa ako su mrtvi i on i Jugoslavija, zar ne bi bilo prirodno da mrtvo mrtvome i pripadne. Knjige ionako pripadaju samo kulturi onih koji knjige čitaju...

Kompletan tekst: https://www.jergovic.com/ajfelov-most/a ... -folklora/

[piupiu]

IZ UDŽBENIKA SLAVENSKE MITOLOGIJE



Kada su osvajači, jednobošci i nemaštoviti,
iscijepali i spalili Peruna
od slavenske lipe sačinjena
da dokažu kako u drvetu nema Boga,

ni slutili nisu, bezjaci, da takvo što
sebi i njima može dopustiti samo Bog,
da se jedino na vatri božanskog tijela
ugrijati i nahraniti mogu.

U svakom je drvetu grom
i u svakom gromu Perun
što vlastito tijelo spaljuje,
i u svakom Perunu, eno, Slaven
jade svoje zemaljske pod lipom izvikuje.

Ferida Duraković