Ocammog,
I ja bih ti htjela zahvaliti na onom postu u kojem govoriš o albanofobiji (
http://sh.wikipedia.org/wiki/Albanofobija) i što ukazuješ na izvjesne zablude, predrasude i pogrdne izraze, koji se nažalost i dalje mogu čuti čak i u BiH, zemlji koja zapravo u svojoj suštini i prirodi nosi najači potencijal za istinsku toleranciju, a zbog nekih ksenofobnih pojedinaca, ali i onih koji to nisu ali ko "pijan plota" koriste tuđe ksenofobizme, vrline BiH (kao što je tolerancija) često ne mogu doći do izražaja.
Ja sam Bosanka albanskog porijekla, smatram se Bosankom i ponosna sam na to, ali se pitam zbog čega
neki moji sugrađani, pa čak i prijatelji, koriste izraze" šipac" i "šiptari", iako znaju kako to pogrdno zvuči. Razumijem zašto ga koriste maloumnici koji ne znaju dalje od plemenskog način razmišljanja, nacionalizma i ksenofobije, ali mi nije jasno da u BiH još uvijek nakon svega što je BiH prošla još neko koristi takve jezičke relikte. Sve mislim da je to, kako neko ovdje reče, zapravo samo stvar navike, ostatak iz onog vremena kad su nam neki papci sapirali mozak kako "šipci" imaju repove, siluje žene i truju nealbance, pa nam je eto, "osto" taj izraz, iako znamo da je pogrdan.
Dobro se sjećam kad je prije rata čak i jedna nazovi nastavnica matematike u jednoj sarajevskoj osnovnoj školi djeci pričala jedan diskriminatorski vic u kojem se jedan "šiptar" obraća pilotu aviona riječima: "
Piljot, piljot, zaus-tavi avi-jon, moj ko-ljega hoće da ba-ljega" i grohotom se smijala tom "vicu". Dakle, nastavnica matematike, prosvjetna radnica.
Nedavno isto tako slušam jednu poznanicu koja je u društvu vjerovatno na trenatak zaboravila da sam i ja porijeklom "šiptarka" reče: "
Ma lijepo je u onom Ulcinju samo brate smeta mi što oni Šiptari govore šiptarksi jedni s drugima, a znaju naš, to je ipak Crna Gora...".
Nisam htjela kvariti ugodjaj ali sam ju ostala dužna upitati zašto joj ne smeta što npr.Turci, Španci, Talijani i drugi "stranci" kod kojih idemo na more medjusobno govore na svom maternjem jeziku. Zašto joj baš smeta kada "šiptari "medjusobno govore "šiptarski". Da li je i to preuzeta navika, relikt doba sapranog mozga, opšta neinformisanost (npr. nepoznavanje činjenice da Albanci zapravo imaju jezik koji je drugačiji od našeg, bosanskog, i da imaju pravo govoriti na svom maternjem jeziku) ili prirodni nedostatak osjećaja za toleranciju i uvažavanje nečeg što je drukčije? ...ili možda nije znala da su stanovnici Ulcinja Albanci i da Albanci ne žive samo u Albaniji, pa se začudila što jedni s drugima razgovaraju na albanskom?
A možda sam joj prije toga ipak morala objasniti jedan kulturološki element u albanskoj kulturi kojeg očigledno mnogi nisu svjesni (greškom Albanaca koji se nisu potrudili da to objasne onima koji nisu upoznati sa Albanskom kulturom).
Naime, u albanskoj je tradiciji da se Albanci jedni drugima obraćaju na albanskom jeziku, jer na taj način izražavaju poštivanje prema svom albanskom sugovorniku. To je jednostavno dio tradicije, i to govorim iz prve ruke, takoreći, jer sama potičem iz albanske kulturne baštine. To vrijedi i za mnoge druge kulture, naravno. Milion puta sam vidjela i naše ljude kako u Americi pred Amerikancima govore naš jezik (Bosanski), pa se Amerikanci nisu naljutili.
Primijetila sam da neki misle da Albanci to rade kako bi nešto skrili pred onima koji ne razumiju njihov jezik, što je potpuno netačno, a također sam nedavno primijetila da postoje i oni koji nisu ni znali da Albanci imaju svoj jezik i da taj jezik nije ni sličan našem (bosanskom, ili bilo kojem drugom slavenskom jeziku).
Dakle, rješenje za one malo manje upućene je da se malo više informišu generalno i da imaju na umu da je tolerancija ne samo vrlina, nego i prijeka potreba življenja.
Srdačno
Liria
ocammog wrote:Što se mene tiče, sve da nijedna država nije priznala Kosovo, dovoljna je sva ona antialbanska diskriminacija (jedan od najagresivnijih oblika diskriminacije na Balkanu i Evropi, uz diskriminaciju Roma) kojoj su Albanci decenijama izloženi u bivšoj jugoslaviji, da se izbore da više ne budu pod nogama ekspanzionističkih i albanofobnih političara iz Srbije i njihovih na žalost mnogobrojnih sljedbenika (ali i nekih iz drugih republika bivše Jugoslavije).
Naravno, svako razumno biće, bilo ono iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Banjaluke, Pala, čiji je mozak dovoljno evoluirao da razumije pojmove ljudsko dostojanstvo, ljudska prava i diskriminacija razumije o čemu govorim.
Za one koji ne razumiju te pojmove, i konkretno, ne razumiju još uvijek da Albanaci ( kao i svaki drugi narod na planeti) imaju pravo na dostojanstvo ( i da zo to pravo ne moraju moliti druge, one "civilizovanije", nego ga imaju automatski time što su živa bića), pokušaću im objasniti to sljedećim tekstom sa wikipedije:
"
Albanofobija (ili antialbansko osećanje) predstavlja osećaj neprijateljstva ili mržnje prema Albancima ili Albaniji. Albanofobija se ispoljava u negativnim stereotipima, predrasudama i diskriminaciji prema pripadnicima albanskog naroda.
Albanofobija može poprimiti i oblik rasizma ukoliko je povezana sa verovanjem da su Albanci neka vrsta niže rase.Anti-albanska osećanja se ogledaju i u korišćenju naziva Šiptari, koji se usled negativne konotacije u srpsko-hrvatskom jeziku smatra smatra uvredljivim.
Albanofobija u Srbiji je počela da narasta početkom 20. veka i usko je povezana sa spoljno-političkim ciljem Kraljevine Srbije da izađe na Jadransko more (luka Drač) preko albanskih oblasti. U tom cilju, srpska štampa je širila stereotipe o Albancima kao o "divljacima" nesposobnim za samostalan državni život. Čak i mnogi srpski naučnici su, pre nastanka nezavisne Albanije 1912. godine, pokušavali da dokažu nesposobnost Albanaca za stvaranje sopstvene države, tvrdeći da albanska plemena nemaju potrebu za državom ni sposobnost da se konstituišu u naciju te im je stoga potrebno tutorstvo.Smatralo se da bi tek kolonizatorskim uticajima, odnosno uključenjem Albanaca i njihovih teritorija u srpsku državu, bilo omogućeno njihovo obučavanje za civilizovan život. Dimitrije Tucović u vreme Balkanskih ratova beleži da je šovinistička štampa u Srbiji „mesecima i godinama rasprostirala o arbanaskom narodu tendenciozna mišljenja“, izazivajući kod srpskog naroda „mržnju prema divljim Arnautima, prikrivajući kao guja noge divljaštva koja je srpska vojska prema njima počinila“
Nakon nemira na Kosovu 1981. godine, u Srbiji započinje organizovana propaganda o genocidu nad Srbima na Kosovu (fabrikuju se izveštaji o silovanju Srpkinja, iseljavanju Srba i sl).Srpski nacionalisti iseljavanje Srba sa Kosova prikazuju kao rezultat pritiska i uzimaju kao potvrdu da Albanci Srbima čine ogromnu nepravdu u sopstvenoj državi.Sredinom 1980ih, govor mržnje u srpski medijima se koncentriše na Albance. Uz albansko ime su od sredine 1980-ih korišćene reči “genocid”, “zulum”, “razbojništvo”, “silovanje”, čime je pominjanje Albanaca i u privatnom govoru steklo negativnu konotaciju. 1986. godine je objavljen uticajni Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, koji demonstracije Albanaca na Kosovu 1981. godine naziva „neofašističkom agresijom“ i navodi da se na Kosovu i Metohiji sprovodi „fizički, politički, pravni i kulturni genocid nad srpskim stanovništvom“. Ovaj Memorandum je ekspertska komisija Ujedinjenih nacija nekoliko godina kasnije ocenila kao „sredstvo širenja anti-albanskih osećanja“.
Od 1990-ih godina, zahvaljujući propagandi Miloševićevog režima, Albanci postaju najveći srpski „neprijatelji“. Savremeni srpski intelektualci pišu o Albancima uglavnom u okviru stereotipa o njihovoj „urođenoj“ mržnji prema Srbima, koja je proizvod njihovih dominantnih „osobina“, „primitivizma“ i „razbojništva“.
“ Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda - srpskog naroda.”
— Dobrica Ćosić o Albancima
Veliki broj štampanih i elektronskih medija u Srbiji i dalje kontinuirano širi govor mržnje prema Albancima. Prema istraživanju Stratedžik marketinga iz 2009. godine, o diskriminaciji i socijalnoj distanci u Srbiji, Albanci su „dosledno na dnu liste“ u odnosu na druge etničke grupe. Naime, tek 39% građana Srbije smatra da bi Albanci mogli sa uspehom da rade posao učitelja, 34% posao njihovog šefa, 30% posao predsednika opštine i 23% posao predsednika vlade.
Generatori mržnje prema Albancima u Srbiji su i razna ekstremistička udruženja i navijačke grupe. Ekstremna mržnja prema Albancima se javno ispoljava na skupovima pro-fašističkih organizacija, kao što je Otačastveni pokret Obraz, u vidu parola: „Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji", „Srbija Srbima, Šiptarima sekira" i tome slično. Eksplicitni govor mržnje se može čuti i na tribinama fudbalskih stadiona, gde se takođe uzvikuju parole „Ubi, zakolji, da Šiptar ne postoji“ i „Ubij Šiptara"..."
Da ne bih oduzimao previše prostora ovdje, ostatak tektsa o albanofobiji možete pročitati na:
http://sh.wikipedia.org/wiki/Albanofobija
Inače, iako znam da je Šiptar izvorno albanska riječ, kod njih se to drugačije izgovara (samoglasnik "a" je razvučen), dok na slavenskim jezicima ta riječ stvarno zvuči grubo i automatski ima neki negativan prizvuk, sve i da se uz tu riječ ne vežu nikakvi negativni stereotipi, kakvi se uglavnom vežu.
Stoga je i meni ok što oni insistiraju da ih slaveni nazivaju "Albanci" a ne "Šiptari" iako "Šiptari" izvorno nije degorativ. Na našim (slavenskim) jezicima jednostavno to zvuči grubo, na način kako to mi izgovaramo.
S druge strane, postoje ljudi iz starijih generacija koji koriste izraz" Šiptari" ali ne vjerujem da to gore iz diskriminacijeskih pobuda....jednostavno kad se izgovori na slavesnkim jezicima, ta riječ zvuči derogativno.
Korištenje riječi "Šiptar" ( osim kada ga koriste stariji i nepismeniji ljudi) je ipak jasan indikator diskrimacije prema tom narodu, jer niko nije toliko glup da ne zna da postoji izraz "Albanac".
Dalje, ja koliko znam oni imaju dva nobelovca, i pregršt eminentnih i uspješnih ljudi u svojetu za kjoe nismo znali da su "Šiptari" dok slučajno to nismo saznali iz stranih medija....
