Banksy wrote:sinuhe wrote:
Najpametniji covjek u drzavi Ivan Lovrenovic:
Veliko je to pitanje, ali sve i da jeste najpametniji, nije najdobronamjerniji.
To je sasvim jasno nakon njegovog otvorenog zagovaranja konsocijacijskog uređenja BiH, gdje konsocijacija u osnovi ipak predstavlja teritorijalno razgraničenje.
A da li ćemo taj hrvatski entitet zvati Lovrenovićeva konsocijacija ili Čovićev treći, sasvim je nebitno.
Zato i ne čudi što ga toliko svrbi bosanstvo (Hrvata) Dubravka Lovrenovića.
Raspravljati o nečijoj pameti, je van svake pameti.
Ali ono što Dubravko Lovrenović zbori plod je ni više ni manje njegovog objektivnog prepoznavanja postdaytonske bh stvarnosti. Htjeli mi to priznati ili ne, u BiH nivo tronacionalne disperzije nije ništa manji nego 1992. godine, samo je pacifiziran stranom silom. A to nije dobro, to samo produbljuje podjele i stvara predpostavke za disoluciju zemlje.
Bosna i Hercegovina nije spašena u Daytonu i za Bosnu i Hercegovinu se treba i dalje boriti, a ne očekivati da će ekonomski, populacijski ili politički slom nekog od entiteta ili naroda donjeti promjene. Jer su to promjenjljive činjenice u okviru društvenog razvoja. Za razliku od nacionalnih detreminanti, koje neminovno daju jednoznačno obilježje prostoru u kom egzistiraju, a ne na koji polažu pravo.
Nasuprot tome postoji konsocijacija i konsocijacijska demokratija, koja ima daleko više prednosti, nego mana. A sličan model je u jednom zastrajelom konfesionalnom obliku 500 godina vladao Bosnom. U svojoj suštini konsocijacija ne predstavlja teritorijalno razgraničenje, već nastoji osigurati minimum etničke sigurnosti u skladu sa demokratskim načelima. A to je spas za BiH. Ali postoji jedna stvar, što je takva konsocijacija u koliziji sa konstitutivnošću koja egzistira u našoj političkoj praksi. Ja sada neću ulaziti u dublje analize konsocijacijske teorije, već ću navesti poimanje konsocijacije u službi stabilizacije BiH.
Popis stanovništva je ozbiljna predpostavka za pokretanje novog modela društveno-političkog uređenja Bosne i Hercegovine. On će razbiti sve populacijske mitove sadržane u agendi političkog djelovanja sva tri naroda i pokazati da je BiH podjeljeno društvo na tri dominantne etničke zajednice. Sa tim faktom svi koji misle dobro BiH trebaju hrabro krenuti u pokretanje priče o konsocijacijskoj ustavnoj reformi. Prvi korak u tom procesu jeste proglasiti proces povratka neuspjelim procesom, te insistirati da se u ustavnu materiju ugradi da je repatrijacija trajna kategorija koju država uvijek mora podržati. Zatim, isti podatak iskoristiti za zakonsku redefiniciju neforamliziranih povratničkih zajednica tipa Janja/Bjeljina, Kozarac/Prijedor, Kozluk/Zvornik, Kotorsko/Doboj, Šušnjara/Derventa, Ivanjska/Banja Luka, Tramošnica/Pelagićevo, Novo selo/Bosanski brod itd.. Znači povratničke zajednice treba ojačati kroz poseban položaj u okviru pripadajuće lokalne samouprave. Isto treba uraditi u Federaciji, gdje imamo zajednoice različitog spektra od Velike Kladuše, preko srpskih općina Bosanskog Petrovca, Drvara, Glamoča i Bosanskog Grahova, hrvatskih enklava u Srednjoj Bosni (Vareš, Žepče, Kakanj, Novi Travnik, Travnik) i bošnjačkih enklava u Hercegovini (Stolac, Čapljina, Tomislavgrad, Prozor, Livno).
Kada se to uradi, redefinirati izborni zakon, koeficijentima ravnopravnosti u političkom učešću za lokalne zajednice s povratničkim satusom, te promjenama u strukturi izbornih jedinica za područja bez tog statusa. Što znači da lokalna zajednica ili više njih daju autentične predstavnike stanovništva, u strukturi vlasti, na principu proste demokratije, tako da niko ne preglasava nikoga. Kada se to uradi ukinuti konstitutivnost kao idiotsku kategoriju iz Ustava i redefinisati Bosnu i Hercegovinu kao državu njenih građana, koji ravnopravno odlučuju o svojoj sudbini na svim nivoima vlasti. Na taj način prevazići postojeće međuetničko povjerenje i ukloniti strahove da neko za nekog odlučuje u njegovo ime. Tako će se na bezbolan način uvesti građanski model političkog organizovanja na lokalnom nivou. Sa privođenjem tog procesa kraju, u završnoj fazi konsocijacijske transformacije, treba pokrenuti pitanje regionalizacije na prirodnim, geografskim, saobraćajnim, ekonomskim i privrednim osnovama, koja će integrirati redefinisane lokalne zajednice u jednu cjelinu.