Nada i ništa
Pobjednika u ovoj zemlji ne može biti
Bilo da je riječ tek o političkom instinktu, ili o izgrađenom uvjerenju, tek iz Tihićevih postupaka vidi se da su rukovođeni idejom da se politikom maksimalizma i nespremnosti na kompromis u zemlji kakva je današnja Bosna i Hercegovina budućnost ne može otvoriti, nego samo čvršće zatvoriti i bespovratnije odložiti
U nedugoj višepartijskoj historiji Bosne i Hercegovine malo je koji unutarstranački događaj izazivao toliko pažnje po mogućoj proizvodnji političkih posljedica za cijelu zemlju kao nedavni kongres SDA, sa svime što se na njemu dogodilo, počevši s ponovnim izborom Sulejmana Tihića za predsjednika stranke i cjelokupnom prefiguracijom njezinoga rukovodstva. O karakteru tih posljedica mišljenja su podijeljena po cijelom spektru, od najnegativnijih do skoro euforično pozitivnih. Naročito su žestoka i dojmljiva ona prva, negativna, a ima ih nekoliko vrsta. U jednu spadaju mišljenja što dolaze iz tabora poraženih i njihovih simpatizera. Nije ih teško razumjeti: poraz Bakira Izetbegovića u natjecanju za šefa stranke koja se u tom krugu intimno percipira kao obiteljsko naslijedstvo, pri čemu je Izetbegović još bio javno podržan od reisa Cerića, morao je biti doživljen s užasom i nevjericom da je takvo što uopće moguće. Utoliko više, što se Izetbegović mlađi na kandidaturu odlučio nakon mnogih godina oklijevanja, taktiziranja hoću-neću i silnih nagađanja u sarajevskoj političkoj čaršiji o tomu koji su njegovi pravi ciljevi i ambicije u stranci: izravna pozicija i odgovornost glavnoga, ili neformalna a lagodna politička i materijalno-financijska moć i utjecaj vječnoga drugog. Iz ovoga kruga razočaranih i (privremeno?) marginaliziranih šire se skeptične procjene kako će Tihićeva pobjeda oslabiti i pocijepati stranku, a na Tihićevu adresu dolaze sve jetkiji i nesuzdržaniji izrazi neprijateljstva i potmulih "obećanja" budućega unutarstranačkog obračunavanja. Jedno od njih, nimalo bezazleno, moglo se čuti i od samoga Izetbegovića, već dan nakon kongresa.
Ne dolaze, međutim, sva negativna mišljenja o Tihićevoj pobjedi i o "renoviranoj" SDA samo iz kruga onih koji izravno podržavaju Izetbegovića. Dapače. Karakteristična je za ta mišljenja potpuna idejna heterogenost: ona se kreću od svojevrsnoga nostalgizma za "izvornom", "čistom" SDA, do optužbi s izrazito protuesdeaovskih adresa za "izdaju" bošnjačkih nacionalnih i bosanskohercegovačkih državnih interesa. Ono što ih spaja, jest povišena nacionalna (bošnjačka) emocija, katastrofizam, te žestoki rječnik, često na rubu verbalnoga pogromaštva. I inače, poseban je i vrlo intrigantan fenomen to kako Tihićeva ličnost u jednome dijelu bošnjačke, prvenstveno sarajevske javnosti predstavlja metu za ispucavanje najgrubljih animoziteta. O tome bi osim političke vjerojatno imala što reći i sociopsihološka analiza. (Sasvim digresivno: po tonu i vrsti ta žestina i uvredljivost katkad zna podsjetiti na ono što je Tihić doživljavao za vrijeme svoje političke kalvarije u funkciji poslanika u Skupštini Republike Srpske, onda kada je to bila opasna avantura i ozbiljan rizik na koji nitko od sarajevskih kadrova nije ni pomišljao.)
Doista, u pojavi političara Sulejmana Tihića ima nešto čudno. Taj čovjek po mnogim osobinama posve odudara od poželjnoga profila političara kakav se na ovim stranama reklamira: ne uklapa se u propozicije što ih je za predsjednika SDA propisao reis Cerić otvoreno navijajući za B. Izetbegovića ("mlad i lijep", s "uglednim" porodičnim backgroundom), lišen je vanjske atraktivnosti, nema populistički šarm zavođenja na javnoj sceni, nije vješt govornik ni posjednik kakvoga drugog iluzionističkog dara, nije "iz Sarajeva" (što je ovdje jedan od ozbiljnih hendikepa, iako jest iz Šamca iz kojega je bio i Alija Izetbegović, ali davno, tek rođenjem, pa se oprostilo i zaboravilo)... Sve to Tihić nadomješta upornošću, strpljivošću, neagresivnošću, mirnoćom, blagim govorom - potpuno nebalkanski i potpuno netipično za vođu jedne ovdašnje nacionalne stranke, i to ne bilo kakve nego one koja pretendira da politički i identitetno predstavlja cijeli narod, bošnjački. U javnoj su percepciji, pogotovo onoj koju modelira reis Cerić, u tom pogledu Bakir Izetbegović i Haris Silajdžić mnogo pravovjerniji i bolji Bošnjaci-muslimani, "prirodni saveznici", i mnogo ih je lakše zamisliti zajedno, bez obzira na to što pripadaju dvjema strankama, nego ijednoga od njih s Tihićem. Kad se sve to zbroji, izlazi da je Tihićeva politička i lična pozicija s unutarnjega nacionalnog i stranačkog stanovišta gotovo nemoguća, iako bi se u dosljednijoj analizi lako moglo pokazati da on baš takav kakav je zapravo baštini politiku i strategiju kasnoga Izetbegovića, onoga koji je, već na odlasku, govorio i poručivao da je "budućnost Bosne i Hercegovine u umjerenim nacionalnim strankama". To je još jedan paradoks Sulejmana Tihića: suštinski, njegova politika strpljenja i kompromisa mnogo je bliža duhu i stilu Alije Izetbegovića, od mnogih koji se ritualno zaklinju u njega.
Bilo da je riječ tek o političkom instinktu, ili o izgrađenom uvjerenju, tek iz Tihićevih postupaka vidi se da su rukovođeni idejom da se politikom maksimalizma i nespremnosti na kompromis u zemlji kakva je današnja Bosna i Hercegovina budućnost ne može otvoriti, nego samo čvršće zatvoriti i bespovratnije odložiti. Proglašavati to kapitulantstvom, kako se često u javnosti radi, u psihološkom smislu je očajnički a u političkom - zapravo komotan stav; iza njega je samo praznina, bez ikakve pozitivne solucije za ovu zemlju što ionako ubrzano zalazi za evropski horizont. Samo je, dakle, prividno paradoks kada se kaže da je za duh kompromisa danas u nas potrebna mnogo veća sabranost i ozbiljnija hrabrost, nego za praznu konfrontaciju i nacionalno-patriotsku egzaltaciju. Pobjednika u ovoj zemlji neće biti niti ga može biti, a pravim zaslužnikom pokazat će se onaj tko prvi smogne moralne snage i političke mudrosti da započne s promjenom političke klime - od hladne antagonističke u racionalno kooperacijsku.
Tu su, zatim, i druge crte što Tihićevu političku akciju obilježavaju kao oprečnu politikama blokade, antagonizacije i očuvanja statusa quo: nepatvoren osjećaj za pogubnost težnji k nacionalnoj dominaciji, nastojanje na omekšavanju nacionalističkoga diskursa i profiliranju stranke u stvarnu centrističku narodnjačku partiju evropskoga tipa, utvrđivanje principijelnoga i jasnog odnosa između vjere/vjerske institucije i politike, hrabra i dalekovidna, po vlastiti narod izuzetno važna zamisao o potrebi deviktimizacije, uravnoteživanje odnosa između političkoga autizma metropole (Sarajeva) i stvarnih potreba periferije (cijele Bosne i Hercegovine) u stranačkoj i općoj politici, te napokon - veliki iskorak u demokratizaciji stranačkoga života, u bosanskohercegovačkim okvirima nezapamćen.
Možda će se kroz neko vrijeme doista pokazati da je Tihićeva kongresna pobjeda Pirova, kao što su se već požurili da prognoziraju zloguki glasovi, te da će mu ona kao voda iscuriti kroz prste. Uz tako moćne protivnike iz vjersko-nacionalno-novobogataškog interesnog kruga kakvi su reis Cerić i Bakir Izetbegović, uz izrazitu idiosinkraziju sa strane Harisa Silajdžića, te također uz nesklonost ili promjenljivu sklonost jednoga dijela medija, slaba mu je pomoć patetično apostrofiranje njegova imena u nedavnom sarajevskom govoru američkoga potpredsjednika Bidena, a nepouzdani i prevrtljivi, politički isprazni Zlatko Lagumdžija, za kojega se po Sarajevu spekulira da je Tihićev politički Mefisto, ionako mu može samo odmoći. Tome valja dodati činjenicu da će mu u daljim pregovorima o konsolidaciji Bosne i Hercegovine glavni sugovornik biti Milorad Dodik, neizbježan kao smrt, i smrtno zainteresiran za propast svih tih pregovora, te da će svaki Tihićev konstruktivni korak u tim pregovorima od njegovih dušmana "s ove strane" biti jedva dočekivan da bi mu se pripisala još jedna "izdaja" - naroda i države.
Sve je to, dakle, ne samo moguće, nego čak i vjerojatno, jer je u hladnoj analizi lako doći do zaključka da su u dugoročnom smislu na bošnjačkoj i sarajevskoj političkoj sceni (a ona je, ipak, u ovoj stvari presudna) antitihićevske snage jače, i da su interesno, politički pa i običajno-mentalitetski mnogo bolje umrežene od protihićevskih, bez obzira na to koliko rezultati glasanja na kongresu SDA prividno sugerirali drukčije. Uostalom, eto na čemu će Tihić-političar prolaziti ili padati: na sposobnosti da kapitalizira i učvrsti, ili proćerda, svoju stranačku pobjedu. To je stvar njegove političke sudbine. Ali, ono što danas u Bosni i Hercegovini Tihić pokušava ponuditi kao diskurs i političku praksu od velike je važnosti za toliko potrebnu promjenu političke klime bez koje ova zemlja ne može napraviti ni koraka naprijed, te je mogućnost da sve to padne u vodu kobna u širem političkom a gotovo se može reći i historijsko-procesualnom kontekstu. To je više nego dovoljan razlog da se uvijek iznova podsjeća što bi se sve izgubilo neuspjehom te i takve politike, te kakvu vrstu odgovornosti na se preuzimaju one političke struje koje taj neuspjeh priželjkuju.
BiH mora ući u NATO do 2010!!!
Edward Joseph je gostujući profesor na John Hopkins školi naprednih internacionalnih studija. Proveo je deset godina radeći na Balkanu i važi za jednog od najboljih američkih poznavalaca političkih prilika u regionu. U svome briefingu za Američki institut za mir (USIP), nezavisnu, nestranačku državnu instituciju koju je utemeljio Kongres SAD-a, Joseph predlaže sasvim novu strategiju koja bi ubrzala ustavnu reformu u BiH, a koja ne bi došla iznutra nego spolja - ubrzanim prijemom BiH u NATO. Kako smatra ovaj respektabilni analitičar, SAD bi morale imati ključnu ulogu u stabilizaciji BiH, koja neće nastupiti imenovanjem posebnog izaslanika, već lobiranjem da BiH bude primljena u NATO već na samitu Alijanse koji će biti održan u jesen 2010. Dani u ovom broju ekskluzivno objavljuju najznačajnije dijelove briefinga Edwarda P. Josepha
Izbor političke opcije u Bosni i Hercegovini vrti se samo oko jednog pitanja: koliko, zapravo, vremena ima ova država? Ako prihvatimo da je ova država dovoljno stabil na da bi naredni izbori mogli proizvesti kooperativne lidere i da je, prema tome, "evropska budućnost" Bosne osigurana, tada je strategija jasna: SAD trebaju preda ti internacionalno vođstvo u Bosni Evropskoj uniji. Prema ovoj benignoj procjeni, do datnu zadaću potrebnu za pristup EU uključivala bi najbitnija državna pitanja, kao što je moguća ustavna reforma.
Ovaj briefing, zapravo, govori da vrijeme ubrzano radi protiv Bosne. Ustvari je malo vjerovatno da će izbori promijeniti političku situaciju - sljedeće godine održat će se deseti, a za sada je na dužnost izabrano svega nekoliko umjerenijih političara. Čak ako se više nikada ne posegne za oružjem, Bosna rizikuje permanentnu stagnaciju, vrlo vjerovatan scenarij koji značajne američke investicije - kao i kontinuirane interese - u Bosni, dovodi u rizik. Riječima jednog starijeg bosanskog zvaničnika, bez hitnih reformi, Bosna je osuđena da postane "ekonomska kolonija" svojih susjeda, kao i izvor jeftine radne snage. Sve zbog svoje nedovoljno razvijene ekonomije. Umjesto neminovne članice EU, Bosna će mnogo vjerovatnije ostati nepoželjna, disfunkcionalna i podijeljena zemlja s ožalošćenom bošnjačko-muslimanskom većinom, frustriranim i sve više defanzivnim srpskim entitetom, te uznemirenom, egzistencijalno ugroženom hrvatskom populacijom.
Uobičajenim receptom postepenog napredovanja za članstvo u EU, kao melemom za bosanske bolesti, uveliko se precjenjuje model pridruživanja EU i potcjenjuje potreba, ali i teškoće analiziranja državnog Ustava. Radi se o Ustavu koji definira balans moći između srpskog entiteta i države. Radi se o neriješenom odnosu, koji je gurnuo državu u rat i koji je i dalje održava u stanju polarizacije i zajedljivosti. Samo kroz mijenjanje ključnih ustavnih postavki, dvije strane mogu postići ekvilibrijum i učiniti državu funkcionalnom. Strategija pridruživanja EU je suviše spora i nedjelotvorna alatka, kako bi se zaustavili dominantni retrogradni trendovi.
Ovaj briefing nudi jasnu alternativu: ubrzati pristupanje Bosne NATO savezu. SAD bi trebale podstaći jasnu evoluciju u politici Alijanse - odmak od trenutnog pasivnog pristupa "otvorenih vrata" ka jednom mnogo energičnijem, koji bi podrazumijevao ponudu za članstvo do sljedećeg samita krajem 2010. Međutim, ni članstvo, kao i ono što mu prethodi - Akcioni plan članstva, neće biti ponuđeni bezuslovno. Bosanci bi se morali složiti oko ustavnih reformi i usvajanja preostalih potrebnih odbrambenih reformi kako bi ušli u Alijansu. Stavljanjem članstva "na stol" - uz podršku SAD-a - NATO bi utjecao na anuliranu dinamiku koja je zakočila dobronamjerne reformske napore, koji su krucijalni za najfundamentalniji kompromis.
ČAK UKOLIKO BOSNA IZBJEGNE KONFLIKT, INTERESI SAD-a SU POD RIZIKOM
Više je nego jasno da bi politička nestabilnost u Bosni trebala animirati kreatore politike. Međutim, s obzirom na poteškoće u predviđanju mogućeg izbijanja konflikta, ova mogućnost ne bi trebala biti jedini pokretač za ozbiljnije angažiranje. Isto tako, trenutno nepostojanje konflikta nikako ne bi trebalo shvatati kao signal uspjeha.
Ono što bi trebalo voditi razvoj naše politike nije puko zadovoljavanje izbjegavanjem konflikata, već izbjegavanje manje dramatičnog, ali veoma mogućeg scenarija: permanentne stagnacije. Sasvim je moguće da tri bosanska naroda više nikada neće posegnuti za oružjem, a da u isto vrijeme država ostane zastalno osakaćena etničkim podjelama i administrativnom disfunkcionalnošću. Kao što sam već naglasio, jedan stariji bosanski zvaničnik je upozorio na mogućnost da država postane "ekonomska kolonija" susjeda, s hronično ispodprosječnom ekonomijom koja će prisiljavati ljude da traže bolje uslove u inostranstvu. Čak ako bi Republika Srpska uspjela da izbjegne ovu sudbinu, disparitet u prihodima između entiteta mogao bi pogoršati političke nedaće.
Ukoliko se s političkim i administrativnim disfunkcionalnostima ne obračuna direktno, putem ustavnih promjena, ovaj zvaničnik vjeruje da će budućnost Bosne biti vrlo turobna.
Takav ishod ne samo da ugrožava državotvorne napore Clintonove administracije, već potcjenjuje politički razvoj Srbije, utječe na regionalnu stabilnost i komplicira odnose SAD-a s islamskim svijetom. Glavni interes - odgovornost naspram bosanskih muslimana, koja je naslijeđe rata i Dejtonskog sporazuma, naglo je porastao od 9. 11. Neuspjeh ili stagnacija u Bosni nepovoljno će utjecati na daleko teže i ozbiljnije poduhvate u Afganistanu i Iraku. Ukratko, američki interesi u Bosni će kontinuirano stagnirati, čak i ako ne bude nasilja.
Na nesreću, debata oko zatvaranja OHR-a zamračila je vidike političara s obje strane Atlantika da uoče istinske rizike u Bosni. U Evropi je težnja na fokusiranju na "promjeni parametara internacionalnog prisustva" i na zatvaranju OHR-a veoma jaka i mogla bi postati nezaustavljiva kada Stockholm preuzme predsjedavanje EU.
Čak i ako se Washington bori za nešto "grublji" EUSER/EC, uz primjenu Bonskih ovlasti, strategija vođena od strane Evropljana će vrlo teško stvoriti preduslove za kompromis, odnosno izvesti Bosnu iz sistematskog ćorsokaka. Napokon, ukoliko su Evropljani toliko neodlučni u korištenju Bonskih ovlasti i sada kada Washington još uvijek ima neku ulogu (u OHR-u i PIC-u), zar bi bilo realno očekivati da će Bruxelles postati motiviraniji ukoliko uloga Washingtona u Bosni postane posve beznačajna?
Jednom kada EU preuzme vođstvo u Bosni, SAD rizikuju ili da bespomoćno gledaju kako se Bosna koprca, ili da ponovo pokušaju pokrenuti intervenciju, zaoštravajući tako odnose sa Bruxellesom i drugim evropskim prijestolnicama.
Potreba da se stvari hitno ubrzaju jeste i činjenica da se u Bosni na jesen 2010. održavaju parlamentarni izbori. Jednom kada država uđe u predizborni period, bit će daleko teže postići kompromis i svaki racionalan dijalog.
Dakle, vrijeme ističe ukoliko SAD želi da učestvuje u oblikovanju ishoda situacije u Bosni. Jednostavno predati državu u evropske ruke nije rješenje. Time SAD gubi jedinstveni kredibilitet među bosanskim narodima, čiji su svi lideri u očekivanju da se Washington jasno izrazi (i koji, pojedinačno, postaju vrlo nervozni u očekivanju da budu direktno optuženi za opstrukcije). SAD traće ovu priliku, što duže čekaju da utvrde jasno političko stanovište. U cilju kako bi se odlučilo šta da se radi, imeprativ je razumjeti šta, zapravo, zadržava Bosnu u blatu.
UBRZANO ČLANSTVO U NATO-u JE POVOLJNA STRATEGIJA ZA BOSNU
Problem je u tome da političke partije nisu blizu čak ni tome kako prići reformi ustava. Silajdžić koji vodi Stranku za Bosnu i Hercegovinu i Zlatko Lagumdžija, lider opozicionog SDP-a, su nesalomljivi u stavu da bilo kakva diskusija o ustavnoj reformi mora biti ozbiljna - ne kozmetička ili kao neki dodatak postojećem stanju. Ustavna reforma ne može proći bez njihovih glasova. U Banjoj Luci, Dodikove kolege, uključujući opozicione lidere poput Dragana Čavića i Mladena Ivanića, vjeruju u suprotno: da su samo manje promjene Ustava moguće.
Bez drugačije spoljnopolitičke situacije, teško je da će, kada je riječ o ovom najosnovnijem pitanju, ikakav progres biti moguć, ni prije izbora, a pogotovo nakon njih.
Ulaganje više truda neće premostiti provaliju ustavnih reformi. Eventualno članstvo u EU je esencijalno za Bosnu. Ipak, perspektive države za članstvo ne izgledaju dobro, proces pridruživanja EU je isuviše udaljen i pasivan, "ustavni modeli" isuviše šaroliki, a stav Bruxellesa isuviše indiferentan kako bi na vrijeme izveo državu iz ćorskokaka.
Godinu dana nakon što je Bosna potpisala Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju, uviđaju se neznatni utjecaji na perspektive članstva u EU, kao i na promjenu oštrog diskursa među političarima i polariziranim društvima. U tom smislu, čak ni samo imenovanje specijalnog američkog izaslanika za Bosnu ili za Balkan neće dovesti do konsenzusa kada je riječ o ustavnoj reformi. Naimenovanje izaslanika samo je diplomatski mehanizam i ono je za američku politiku posve sekundarno. Ako se politika sastoji jednostavno u tome da se Bosna, bez proklizavanja "provede" do izbora 2010., SAD će još uvijek biti suočena s problemom - šta raditi s Bosnom jednom kada se OHR zatvori, a utjecaj SAD-a, preko izaslanika ili ne, bude minimiziran.
Umjesto toga, SAD se mora pokrenuti i "popraviti kvar" - bosanski centrifugalni ustav - prezentirajući strankama novi izazov: ubrzano članstvo u NATO-u. Washington bi trebao zainteresirati Alijansu - idealno bi bilo da se to uradi do juna - kako bi se Bosna ubrzala ka članstvu kako u Akcionom planu članstva, tako i prema punom članstvu. Bosna bi, naravno, morala da se ubrzano pozabavi svojim odbrambenim reformama i, naravno, reformom Ustava.
Za razliku od članstva u EU, pridruživanje NATO-u je moguće izvesti u skorije vrijeme. Odbrambena reforma je jedno od najznačajnijih bosanskih dostignuća. Bosna učestvuje u svim NATO programima pridruživanja izuzev u MAP-u - Akcionom planu članstva. Bosanske trupe služe u Operaciji združeni poduhvat u Afganistanu. U septembru, Bosna će biti domaćin najveće NATO vojne vježbe - Udruženi poduhvat, koji će se po prvi put održavati u zemlji koja nije članica Alijanse. Skorašnji strazburški kominike je odobrio podršku Alijanse o ulasku Bosne u MAP i eventualno članstvo. Glavne prepreke za MAP su političke - rješavanje imovinskih odnosa, i tehničke - deponiranje municije koja uzrokuje da većina bosanske armije čuva statičke lokacije. Ubrzano članstvo u Alijansi moglo bi odblokirati rješavanje ovih pitanja i kanalizirati energiju ka problemima odbrane.
Zahtjevi NATO-a za članstvo ne tiču se samo odbrane, već i funkcionalnosti države. Uistinu, upitan koji bi trebao biti prvi korak Bosne za članstvo u NATO-u, jedan NATO zvaničnik je odgovorio: "Ustavna reforma".
ŠTA ČLANSTVO U NATO-u ZNAČI ZA BOSNU?
Zbog čega je ubrzana ponuda za članstvo u NATO-u važna promjena strategije? Kako ona mijenja ustavni ćorsokak između Srba i njihovih sudržavljana? Za razliku od NATO članstva na Baltiku, članstvo balkanskih zemalja predstavlja bastion - ne protiv izvanjske agresije, već protiv unutrašnje disolucije. Ovo je istina za Bosnu, jednako kao i za Makedoniju. I istina je za Srbe, kao i za Bošnjake i Hrvate. Ulaskom Hrvatske u NATO, hrvatski interesi su se značajno uskladili s interesima Alijanse. Hrvatski političari sada snažno podržavaju ubrzani prijem Bosne u NATO. Za Bošnjake (kao i za Albance u Makedoniji i na Kosovu), značaj pridruživanja NATO-u, pod vođstvom SAD-a, ne smije biti potcijenjen. On je egzistencijalan. Baš kao što će članstvo u NATO-u značiti održavanje Republike Srpske, isto će je tako spriječiti u odvajanju od BiH.
DA LI SRBI ZAISTA ŽELE NATO?
Članstvo u NATO-u će, također, udovoljiti balansu osnovnog srpskog interesa, očuvanja integriteta Republike Srpske, s osnovnim bošnjačkim interesom - očuvanjem integriteta države i sprečavanjem secesije Republike Srpske. Ova poenta je naglašena tokom autorovog sastanka u aprilu u Banjoj Luci, sa četvoricom najozbiljnijih političara u Republici Srpskoj, uključujući Dodika. Srpski lideri su izrazili svoje vlastite razloge i artikulirali stavove zbog čega članstvo u NATO-u, zapravo, služi srpskim interesima. Srpski interes u pridruživanju NATO-u ne znači da će Srbi "prodati radnju", već, kako je naglasio bivši premijer RS-a, stavljanje NATO članstva na stol moglo bi brzo transformirati raspravu o ustavnoj reformi u RS-u. Pametne bošnjačke vođe su se složile da insistiranje na ubrzavanju članstva u NATO-u "izvodi strah iz jednadžbe". Istaknuta srpska liderka na Kosovu Rada Trajković je izrazila isto stanovište, zalažući se da Srbija razmotri svoje članstvo u NATO-u kao put zaštite i Srba i Albanaca od ekstremista na Kosovu.
Glavna prepreka prihvatanju NATO-centrične politike u Bosni je skepticizam. Mnogi promatrači jednostavno nagađaju da bosanski Srbi nemaju nikakvog interesa za pridruživanje NATO-u, budući da je Alijansa bombardirala Republiku Srpsku 1995. i Srbiju 1999., što je kulminiralo nezavisnošću Kosova prošle godine.
Skeptici citiraju Dodikov nedavni poziv srpskim vojnicima da se povuku s NATO vježbi u Gruziji, kao dokaz da Banja Luka nema ozbiljne namjere da se pridruži Alijansi. Ustvari, nije tako. Dodikov poziv bio je pucanj u prazno - usmjeren najprije protiv autoriteta države BiH, a ne u tolikoj mjeri protiv NATO-a. Nisu samo političari iz Federacije osudili ovaj potez, ocjenjujući ga pozivom na pobunu, već ga je i opozicija u RS-u ocijenila kao sakupljanje jeftinih poena, protivnom zajedničkoj težnji ka pridruživanju NATO alijansi. Srpski član Predsjedništva Nebojša Radmanović je branio legalitet dugoročne odluke Predsjedništva da bosanske trupe trebaju učestvovati u ovoj vojnoj vježbi.
SDS (Karadžićeva stranka) i druge srpske partije mogu se protiviti članstvu u NATO-u. Njihov će populizam značiti osnovni i spasonosni test za RS: izbor da li se zaista prikloniti Zapadu, ili ne. Uistinu, ukoliko bi Dodik odbio ponudu ubrzanog pridruživanja, u što autor sumnja, to bi nam barem otkrilo kakve su prave namjere srpskog vođe.
Iskustvo Hrvatske sugerira da je svakako moguće mobilizirati podršku. Prema hrvatskom zvaničniku, koji je pomogao uspješno pridruživanje Zagreba NATO-u, ključni faktor u zadobijanju javne podrške za ulazak u Alijansu jeste blizina datuma članstva. Tek kada je hrvatska javnost shvatila da članstvo u Alijansi nije "samo neko svjetlo na kraju dugog tunela, da nije san, već realnost", javna podrška je dramatično porasla. Do tada, otvorena vrata NATO-a bila su samo neka vrsta šargarepe za one koji su "živjeli u stalnom strahu od zavjere Zapada da Hrvatsku zauvijek ostavi u mraku čekanja na novu Jugoslaviju". Informacije iznesene u beogradskoj štampi sugeriraju da RS nije daleko iza Hrvatske kada je riječ o procesu pridruživanja. Ubrzani proces pridruživanja za Bosnu doprinijet će regionalnoj stabilnosti te izgraditi preduslove za pridruženje Srbije Alijansi. Srbijanski Helsinški komitet nedavno je objavio dva izvještaja koji opisuju iznenađujuću novu debatu u Srbiji, kada je u pitanju pridruživanje NATO-u, stimuliranu pridruživanjem Hrvatske i Albanije i strahu od izolacije Srbije. Ovi izvještaji govore da je "tabu" po pitanju pridruživanja NATO-u nestao. Prozapadni predsjednik Srbije, Boris Tadić (i njegov vojni establishment, koji je privučen modernizacijom koju pridruživanje NATO-u donosi susjedima kao što je Hrvatska) mogu samo privatno izraziti svoj interes za pridruživanje Alijansi. Međutim, nekoliko beogradskih političara, među kojima je i bivši ministar vanjskih poslova Vuk Drašković, usuđuju se o tome govoriti i javno.
Ulaz Bosne u NATO - uključujući netaknutu Republiku Srpsku - bit će prekretnica za sve Srbe, dokazujući da su srpska sigurnost i članstvo u NATO-u kompatibilni.
Zauzvrat, progres prema NATO članstvu u Srbiji će nesumnjivo stimulirati progres u odnosima s Kosovom, kao ključem regionalne stabilnosti.
Ubrzanim ulaskom u NATO, Bosna će dobiti još jednu prednost. Sama američka objava politike ubrzanog ulaska, podstaći će EU da intenzivira proces pridruživanja Bosne EU (kao i ozbiljnije shvatanje OHR-a i EUSER-a).
Saveznici se, također, mogu ubijediti da podrže ubrzano MAP/NATO članstvo za Bosnu. Prvo, uprkos Dodikovom istupu u vezi vojnih vježbi u Gruziji, ne može biti govora o nekoj usporedbi sa slučajem Ukrajine i Gruzije. Rusija nema strateških interesa u Bosni. Bez njenog utjecaja ne bi trebalo biti nijednog razloga (poput rumunjskog u slučaju Ukrajine i Gruzije) za Njemačku ili bilo koju drugu zemlju da izrazi svoju zabrinutost u vezi ubrzanog bosanskog ulaska u NATO.
Prvo, dodavanje još jedne balkanske države - Bosne - na listu članova Jadranske povelje nema nikakvog utjecaja bilo na Ukrajinu, bilo na Gruziju.
Drugo, nema brige sa članom 5. NATO je već prema Dejtonskom sporazumu i rezolucijama Ujedinjenih nacija, obavezan da brani Bosnu. Zbog čega, prema tome, ne olakšati sebi trenutni teret koristeći realnu ponudu, koja bi potakla značajan kompromis?
Treće, nema mjesta strahu od "slabljenja Alijanse". Bosna može biti unikatno podijeljena zemlja kandidat, ali je istovremeno i vrlo mala, pa prema tome njen ubrzani ulazak ne bi mogao utjecati na ratnu spremnost Alijanse.
Sa smislom za urgentnost i malim povećanjem resursa, nivo modernizacije/spremnosti Bosne može se dovesti, ako ne i dospjeti na istu razinu kao što je nivo Makedonije i Albanije. U pogledu "uvoza" bosanskih političkih podjela u Alijansu, država je već pokazala sposobnost da djeluje u internacionalnim organizacijama, uprkos etničkoj polarizaciji. Uistinu, sasvim je moguće da će Bosna i Hercegovina naslijediti Hrvatsku u Vijeću sigurnosti UN-a u januaru naredne godine. Alijansa i, sasvim sigurno, njen predvodnik SAD već su svjesne tereta bosanskih političkih podijeljenosti. I, ponovo, budući da se radi o neizbježnom teretu, zbog čega ne iskoristiti privlačnost ozbiljne ponude članstva, koja bi uzrokovala fundamentalni kompromis?
Četvrto, ne postoji politička podjela po ovom pitanju. Hrvatska, Slovenija, Turska i Grčka, možda imaju međusobne nesporazume, ali bosansko ubrzano pridruživanje NATO-u neće ugroziti ni jedan od tih odnosa - naprotiv - svi (uključujući Atinu) će, po svemu sudeći, biti vrlo entuzijastični. Signali hrvatskih političara su veoma pozitivni. Bez Rusije kao problema, nema razloga da Pariz, Berlin ili London, budu protivni. S druge strane, postoji obilje razloga da budu saglasni.
Peto, nema potrebe za ogromnim resursima - bilo političkim, bilo materijalnim. Da, NATO ured u Sarajevu morat će biti ojačan sa civilnim dužnosnikom (kako je urađeno u Makedoniji). SAD i NATO će se morati pobrinuti da Glavni štab NATO-a shvati urgentnost situacije. Američka vojna pomoć Bosni morat će biti povećana, ali nijedan od ovih uslova neće uzrokovati troškove iznad razumnih limita.
Tranzicijski procesi u Bosni će se nastaviti. Međutim, glavni ključ za njihov bolji razvoj jeste NATO članstvo "na stolu" - s datumima. Ovaj dokument preporučuje politiku "ubrzanog", a ne "lakog pridruživanja". Uistinu, poenta članstva u NATO-u, datiranjem pristupanja u što skorije vrijeme, jeste da se ohrabre političke partije u vršenju odbrambenih i ustavnih reformi. Slijeđenje dosadašnje strategije "otvorenih vrata" jednostavno nije dovoljno. Tranformativna moć će se manifestirati onoga trenutka kada Washington i saveznici demonstriraju odlučnost da prime Bosnu u MAP do kraja 2009. i ponude joj članstvo u NATO-u do sljedećeg samita, krajem 2010., ukoliko Bosna ispuni sve potrebne reforme. Najbolja prilika za objavljivanje ovog stava je junski sastanak ministara. Kako bi se spriječila potencijalna uloga Rusije kao "kvaritelja", bilo bi dobro misiji OSCE-a u Bosni dodijeliti koordinirajuću ulogu u ustavnoj reformi.
Rusija nema strateških interesa u Bosni, ali ima refleksivnu averziju prema širenju NATO-a i uživa u zadržavanju svoga "mjesta za stolom". Moskva bi mogla, kroz svoj patronat nad Srbima, pokušati da odigra ulogu kvaritelja, formirajući opoziciju ulasku u NATO u RS-u i u Srbiji, kao i u slučaju srpskih ustupaka kada je riječ o ustavnoj reformi i drugim problemima. Moskva ima glas u Vijeću za implementaciju mira (PIC), ali je Rusija u njemu jedino vidljiva onda kada stvara probleme.
KOLIKO JE, ZAPRAVO, USTAVNIH REFORMI "DOVOLJNO" KAKO BI SE ZAUSTAVIO POLITIČKI RAT I BOSNA UČINILA FUNKCIONALNIJOM?
Kada je upitan o fundamentalnom izazovu o reformama koje bi bosansku državu učinile funkcionalnijom, predsjednik NS RS-a, Igor Radojičić, član Dodikove stranke, odgovorio je pitanjem: "Kolika je, zapravo, potrebna mjera ustavnih reformi kako bi se država učinila funkcionalnijom?" Ovo je fer pitanje. To je, također, podsjetnik da je na kraju ustavna reforma političko, a ne tehničko pitanje.
Slično kao s Dejtonskim sporazumom koji je okončao rat, odgovor na pitanje: "Koliko reformi je zapravo dovoljno?", leži u konsultacijama i pregovorima koji se moraju voditi među diplomatima, tehničkim ekspertima i strankama.
Čak i mnogo boljoj političkoj klimi 2005. - 2006. (prije tzv. Aprilskog paketa reformi, koje je torpedirala Silajdžićeva SBiH), strane su ostale polarizirane oko nadmetanja - zapravo kreiranja konflikta - oko vizije države: bošnjačka vizija je mnogo unitarnija građanska država s jakom centralnom vlašću, dok je srpska vizija jači federalizam (moć entiteta) s vlašću baziranom na kombiniranom principu etničkog i građanskog. (Hrvatski interesi su negdje između ove dvije opcije).
Kako je već naglašeno, jasno je da su različite strane, a prema tome i stranke, mnogo dalje od konsenzusa nego 2006. Banja Luka pristaje samo na minimalne izmjene Ustava, što je za Sarajevo nedovoljno čak i za pregovore. Predsjednik SDP-a Lagumdžija demantira da su bilo kakvi pregovori započeti na bazi Aprilskog paketa iz 2006. i da nove pregovore treba započeti s april-plus paketom. Formiranje nove bosanskohercegovačke parlamentarne komisije za ustavne reforme odbačeno je od strane lidera stranke PDP (Republika Srpska) Ivanića, kao "manevar da se ne uradi ništa".
Uprkos ponoru između partija, konture smislenog paketa reformi su vidljive. Dogovoreni kriteriji su većinski prihvaćeni - da Aprilski paket još uvijek služi kao koristan predložak te da postoje opcije koje bi državu i entitete učinile funkcionalnijim, a balans među njima što više pravednim.
Vrhovni kriterij, saglasnost s evropskim standardima, predstavljen je do najmanjih detalja od strane Venecijanske komisije Vijeća Evrope još u martu 2005. Venecijanska komisija identificirala je četiri najvažnija ustavna pitanja koja se moraju uskladiti s evropskim standardima. Sarajevska nevladina organizacija Inicijativa za spoljnju politiku, reducirala je ove zahtjeve na dva osnovna problematična ustavna principa:
- Entitetski konstitutivno baziran kvorum i pravo glasa ("vitalni nacionalni interes" i klauzule o entitetskom glasanju) koji obezvrjeđuju funkcioniranje državnih institucija i djelovanje ekskluzivnih državnih kompetencija i
- Odsustvo adekvatnih mehanizama koji bi omogućili da se entiteti potčine zajedničkoj državnoj politici u zajedničkim državno-entitetskim kompetencijama.
Vodeći ustavni ekspert objašnjava suštinski problem na ovaj način: "Postojeća minimalistička državna struktura omogućuje previše diskriminirajućih protekcija za tri konstitutivna naroda i premalo mutnih i nejasnih prerogativa entitetima. Ovaj debalans također doprinosi disfunkcionalnosti i slabi državnu vladu." Prema mišljenju ovog eksperta, ključ ustavne reforme je ovaj dogovor: priznavanje legitimiteta RS-a u zamjenu za dovođenje u podređen položaj u odnosu na državu, bez prava na secesiju ("koja bi bila u suprotnosti s osnovnim kompromisom postignutim u Daytonu").
S obzirom na osnovni problem na državnom nivou (previše etničkih protekcija), ustavni ekspert vjeruje da bi strane trebale uvećati direktnu zastupljenost entiteta u Parlamentu, zamjenjujući tako Dom naroda jednim entitetski baziranim gornjim domom.
Ovo bi trebalo sačuvati entitetsko glasanje, ali ga, u biti, svesti na gornji dom. Ova inovacija bi mogla odstraniti potrebu za trenutnim, diskriminirajućim entitetskim glasanjem za tri člana predsjedništva. Jačanjem ovlasti Vijeća ministara i reduciranjem moći Predsjedništva, doprinijelo bi se kreiranju funkcionalnije državne vlade.
S obzirom na odnose država-entiteti, prema ovome ekspertu, stranama je nedavno predočena nova lista kompetencija, koja bitno nadograđuje one sadržane u članu 3. Dejtonskog ustava.
Raspodjela ovlasti između entiteta i države slijedila bi modele državnih i subdržavnih entiteta u državama članicama EU. Ovo bi dozvolilo kako RS-u, tako i Federaciji, da zadrže visoki stepen autonomije, dok bi istovremeno otklonilo opasnosti od secesije ili reafirmiranja apsolutnog centralizma države u određenim sferama.
U samoj Federaciji je, kako ekspert vjeruje, situacija dosta drugačija. Federacija pati od previše vlada i očaja neefikasnosti. Većina vlasti nad općinama i građanima je na kantonalnom nivou, ostavljajući Federaciji tek nekoliko ozbiljnih ovlasti. Pregovori bi, po njegovom mišljenju, trebali biti fokusirani na reformu srednjeg nivoa vlade i jačanju odgovornosti Federacije, podizanjem nekih kantonalnih ovlasti na veći nivo. Bošnjaci i Hrvati bi trebalo da rade kako bi postigli dogovor o smanjenju poreza, reduciranju broja korisnika socijalnih davanja i birokrata, te pojednostavljivanju procedure pri registriranju firmi.
Ova pitanja možda zvuče komplicirano, ali ona zadiru u srž relativne moći koja je (zajedno s oružjem neravnopravnosti) doprinijela izbijanju troipogodišnjeg rata. Rješavajući ih, uz afirmiranje ubrzanog članstva u jednoj od organizacija koje garantiraju međusobnu sigurnost, bio bi pređen dug put konačnog završavanja rata i dovođenja Bosne do stanja stabilnosti i samoodrživosti.
.pa namjera je secsija,secesija i opet secesija...nema nazad velikosrbima..jer ako BIH udje u Nato valja u slucaju secsije ratovat na dvije strane a nemaju snage ni da pobijede probosanske snage...
