asurbanipal wrote:sarajevoxxxx wrote:
- Vehabije su dale 5 milijardi dolara da panu Ihvanije u Egiptu. I to onda kada su Ihvanije nakon dvije godine rata u Siriji u kojeg se nisu mješali i zbog kojeg su ih kolumnisti saudijskig Šerkul Evsata razapinjali na stranicama tog režimskog lista jer tobože Siriji ne treba neutralan stav. I onda kada je stigla jasna i nedvosmislena osuda sirijskog režima, Saudija daje 5 milijardi da se skine Mursi i pravi potez od kojeg koristi ima samo Bešarov režim.
- Šta je opasno u ihvanskoj podršci sirijskoj revoluciji ? Pa to što Ihvanije kažu mi ne mrzimo šiite šiiti su muslimani. Nemamo ništa sa sektaštvom u Siriji i ne želimo da imamo. Ali bit ćemo uvijek uz sirijski narod i protiv režima koji ubija svoj narod.
- Najgore što se može desiti po vehabije je da sirijski rat sve manje bude borba šiita i sunita a sve više borba sirijskog naroda protiv režima. U toj situaciji poslat će Bešaru 5 milijardi dolara, ''samo da se pomogne napaćeni sirijski narod''.
- Ja se čak ne veselim ni ovom evropskom potezu stavljanja Hezbollaha na crnu listu terorističkih organizacija. Šta od toga ima sirijski narod ? Nema ništa, Hezbollah i dalje bez problema ratuje, a Evropa ga je i bez te odluke o stavljanju na crnu listu gledala sa podozrenjem, tako da u konačnici ništa suštinski se ne mijenja. Sa druge strane ''pogurala'' je urnebesnu saudijsku politiku o šiitima kao najvećoj prijetnji na Bliskom istoku jer eto i Evropa kaže da su šiiti opasni.
- Evropa neće nikad staviti na crnu listu vojsku koja avionima i tenkovima raketira civilna naselja. Na kraju i u Homs i u Kusajr su ušle regularne režimske snage i počinile pokolje, zašto su jedni stavljeni na crnu listu a drugi nisu ? Nisu jer bi Evropa time konačno osudila režim ? Ovako je samo pogurala sektaštvo u Siriji, pogurala mržnju.
Zanimljiva je ta, iako naizgled labava veza između "
Muslimanskog bratstva" u Egiptu i "
Muslimanskog bratstva" u Siriji. Obadva tabora su proizvela čitav niz radikalnih terorista i ekstremističkih grupacija, tako da smo u Egiptu npr. imali
Shukri Mustafu koji je bio izdanak MB i koji je vodio radikalnu grupu
"Al-džema'at muslimin", među egipćanima popularno nazvanu
"Tekfir ve Hidžra", a koja je učestvovala u kidnapovanju i ubistvu uglednog islamskog velikodostojnika i teoretičara, egipatskog minstra za vakuf (vjerska dobra), šejha Zehebija 1977. godine. Treba li spomenuti da je šejh Zehebi prije smaknuća bio mučen, a pripadnik grupe
"Tekfir ve Hidžra",
Mustafa Gazi mu je ispalio metak u lijevo oko, što je bio prepoznatljiv znak koji su ostavljali za sobom pripadnici ove radikalne grupacije.
Aboud Al-Zumour, oficir vojne kontraobavještajne službe i jedan od lidera grupe
"Džihad" - proistekle iz
"Tekfira" - odigrao je ključnu ulogu u atentatu na predsjednika Sadata, pored poručnika
El-Islamboulija.
Šukri Mustafa koji je za sebe tvrdio da je Mehdi (Mesija) uhapšen je 8.7.1977., osuđen je na smrtnu kaznu i pogubljen 1978. godine. Pored ove radikalne grupacije, u Egiptu je bila poznata još i
"Organizacija (partija) islamskog oslobođenja", kao i druge grupacije u Egiptu, kao i izvan Egipta poput
"Islamskog džihada",
"Allahovih vojnika", a izdanak bratstva je bio i vođa Al-Qaide,
Ayman Al-Zawahiri.
Što se tiče MB u Siriji, njihov rad je zabranjen 1964, od strane Ba'ath partije. Nakon toga je uslijedio niz štrajkova i demonstracija, posebno u Hami 1965. godine, gdje se istakao jedan od najradikalnijih vođa Muslimanskog bratstva,
šejh Marwan Hadeed. Nasilne demonstracije se ponovo događaju 1973. godine, kao odgovor na novi prijedlog ustava u kojem je stajalo da predsjednik Sirije ne mora biti musliman. Stvari su se dodatno radikalizirale od 1976., nakon što se sirijska vojska umiješala u libanonski građanski rat (1975-1990.). Započela je čitava serija atentata i napada od strane radikalnik grupacija na oficire, državne službenike, profesore, doktore. Većina žrtava su bili Alawiti.
Ubijeni su:
Zapovjednik garnizona u Hami, pukovnik Ali Haydar, u oktobru 1976.,
rektor sveučilišta u Damasku, dr. Muhamed al-Fadl, u februaru 1977.,
zapovjednik raketnog korpusa, brigadni general 'Abd al Hamid Ruzzug, u junu 1977.,
doajen sirijskih stomatologa, dr. Ibrahim Na'ama, ubijen u martu 1978.,
direktor policijske uprave u Ministarstvu unutrašnjih poslova, pukovnik Ahmed Khalil, u avgustu 1978.,
državni odvjetnik Adil Mini, sudija Vrhovnog suda državne sigurnosti, poginuo u aprilu 1979. ,
osobni doktor predsjednika Hafeza El-Assada, neurolog dr. Muhammed Shahada Khalil, koji je ubijen u avgustu 1979.
Treba istaći i napad i masakr na kadete u školi za artiljeriju u Alepu, 16.6.1979. godine. Službeni izvori su navodili da je 32 mladih ljudi ubijeno, dok su neslužbeni tvrdili da su poginula 83 kadeta. Ovaj je napad bio djelo grupacije
"Tali'a muqatila" koje je bilo povezano sa Muslimanskim bratstvom Sirije.
Masakr nad kadetima je označio početak širokih razmjera urbanog ratovanja protiv Alawita, zatim kadra vladajuće Ba'ath partije, stranačkih ureda, policijskih stanica, vojnih vozila, kasarni, tvornica i bilo kojeg drugog cilja, koji su gerilci mogli napasti. U gradu Aleppu je između 1979. i 1981. od strane terorista ubijeno više od 300 ljudi, uglavnom Ba'thista i Alawita, ali i desetak islamskih sveštenika (imama), koji su osudili ova ubistva. Između njih, najistaknutiji je bio šejh Muhamed al-Shami, koji je ubijen u svojoj džamiji, Sulejmaniji, 2. februara 1980. godine.
Dana 26. juna 1980.god., predsjednik Sirije, Hafez El-Assad, jedva je izbjegao smrt kada su napadači bacili dvije granate i otvorili rafalnu paljbu.
Nakon ovoga je došlo do odmazde i hapšenja i ubijanja pripadnika Muslimanske braće i radikalnih grupacija povezanih sa njima. Smatra se da je u zatvorima ubijeno preko 1100 osoba. Pripadnost Muslimanskoj braći je postala kažnjiva smrću.
Pobuna protiv vlade je ugušena 1982. u krvavom masakru u Hami, kada je ubijeno 20.000 do 40.000 ljudi.
Predsjedni Hafez El-Assad, i novinar Robert Dreyfuss
smatrali su da je Muslimansko bratsvo bilo najveći krivac, navodeći saradnju pobunjenika sa libanonskim Falangistima i desničarskom izraelskom vladom Menachema Begina, koja je naoružavala i finansirala Muslimansko bratstvo u nastojanju da se svrgne predsjednik Assad.
Moja preporuka je knjiga od Roberta Dreyfussa, novinara koji je pisao o događajima na Bliskom istoku. Ističe se knjiga "Devil's game" (Đavolja igra) u kojoj je Dreyfuss izvršio analizu međunarodnih odnosa o tome kako se Sjedinjene Američke Države, a pogotovo Velika Britanija služe islamistima kao moćnim oružjem protiv komunista i nacionalista u arapskom i ne-arapskom muslimanskom svijetu. Knjiga opisuje korijene Muslimanskog bratstva i njegove veze s CIA-om i zapadnim obavještajnim službama. On opisuje kako je CIA-e, koristila Muslimansko bratstvo u pokušaju da obore Nasera u Egiptu, jer je nacionalizirao Suecki kanal i izbacio mnoge američke i evropske tvrtke iz Egipta. Knjiga opisuje kako su Izraelci također imali veze s Muslimanskim bratstvom i kako su se koristeći terminom "manjeg zla" i "manjeg neprijatelja" pokušali uništiti predsjednika Assada u Siriji, 1982. godine, preko MB-a i ustanka u Homsu i Hami. Knjiga pruža mnoge reference, a autor je intervjuirao mnoge svjedoke. Isto tako on opisuje kako su CIA-e i britanske obavještajne službe srušile premijera Mossadegha u Iranu jer je nacionalizirao iransku naftu.
Robert Dreyfuss - "Devil's Game" 
:
http://www.scribd.com/doc/36188813/Devi ... t-Dreyfuss
Ovim sam se samo ukratko osvrnuo na ono šta predstavlja Muslimansko bratstvo ili Ihvanije, kao organizacija, koja nam se od strane pojedinaca predstavlja u romantiziranom izdanju, a kao što vidimo, nisu baš neke cvjećke.
I onda se može slobodno podvući neka crta i napraviti paralela između ovih dešavanja u arapskom svijetu, ali i dobiti jasnija slika o ulozi Muslimanskog bratstva. Šta predstavlja saradnja između američkog CPAC i Muslimanskog bratstva ? Kakva je veza između Hume Abedin, Hillary Clinton, Johna McCaina, Davida Horowitza, Pamele Geller, Franka Gaffneya, Roberta Spencera, Suhail Khana, Grovera Norquista, Louia Gohmerta, Keith Ellisona, USAID-a i Muhameda Morsija ?
LINK
