Forum Klix.ba

hot tequilla brown wrote:veceras cu slikati sa taxi legalni kako stoji pored ugostiteljskih objekata i vidjet ces da si sam slagao ovo sto si napisao ili ces naci izgovor i za to

hot tequilla brown wrote:veceras cu slikati sa taxi legalni kako stoji pored ugostiteljskih objekata i vidjet ces da si sam slagao ovo sto si napisao ili ces naci izgovor i za to

_mufljuz_ wrote:ne bih zelio da ispadne da nekog branim - ali i u jacim EU drzavama je dosta taxi-ciganluka tako da kod nas takorekuć nije ni cudo...

samir_smts wrote:znaci posto cesto putujem iduci put kad dodjem nazad u SA, sjednem u taxi, puknem neki spiku na engleskom.. na papiricu napisem naselje i adresu i kad dodjemo kazem mu da necu da mu platim zato sto nije upalio taximetar i sta mi moze ?

Chmoljo wrote:

samir_smts wrote:znaci posto cesto putujem iduci put kad dodjem nazad u SA, sjednem u taxi, puknem neki spiku na engleskom.. na papiricu napisem naselje i adresu i kad dodjemo kazem mu da necu da mu platim zato sto nije upalio taximetar i sta mi moze ?

Radio sam kao taksista prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je skroz bila u mraku, osim jednog svijetla s prozora u prizemlju. Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zasvirali samo jednom ili dvaput, pričekali minut i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su zavisili o taksijima kao njihovom jedinom prevoznom sredstvu. Ako u vazduhu ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti neko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

“Samo trenutak”, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila poslije duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao neko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer. Stan je izgledao kao da niko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U uglu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

“Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta”, rekla je.

Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Uzela me je pod ruku i hodali smo polako prema ivici trotoara. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

“Ma, nema na čemu”, rekao sam joj. “Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci.”

“Oh, Vi ste tako dobar dečko”, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: “Da li bismo se mogli provozati kroz centar grada?”

“To nije najkraći put”, brzo sam joj odgovorio.

“Nema veze”, rekla je “Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.”

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

“Nemam više nikoga od porodice”, nastavila je. “Doktori kažu da neću još dugo.”

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. “Kojim putem biste željeli ići?”, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operater liftova. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica. Ponekad bi od mene zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa. Kad se prvi zrak sunca počeo pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:

“Umorna sam. Krenimo sada.”

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva mladića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

“Koliko Vam dugujem”, upitala je, otvarajući torbicu.

“Ništa”, odgovorio sam.

“Od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je.

“Ima i drugih putnika.”

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se držala za mene.

“Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće”, rekla je. “Hvala Vam.”

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk završetka života.

U toj smjeni nisam više uzeo ni jednog putnika. Samo sam besciljno vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Šta bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog ko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Šta bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zasvirao jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenuci nas često uhvate nespremne, prekrasno zapakovani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

123456789 wrote:Za sve taksiste jako poučna priča!

Radio sam kao taksista prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je skroz bila u mraku, osim jednog svijetla s prozora u prizemlju. Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zasvirali samo jednom ili dvaput, pričekali minut i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su zavisili o taksijima kao njihovom jedinom prevoznom sredstvu. Ako u vazduhu ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti neko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

“Samo trenutak”, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila poslije duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao neko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer. Stan je izgledao kao da niko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U uglu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

“Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta”, rekla je.

Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Uzela me je pod ruku i hodali smo polako prema ivici trotoara. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

“Ma, nema na čemu”, rekao sam joj. “Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci.”

“Oh, Vi ste tako dobar dečko”, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: “Da li bismo se mogli provozati kroz centar grada?”

“To nije najkraći put”, brzo sam joj odgovorio.

“Nema veze”, rekla je “Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.”

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

“Nemam više nikoga od porodice”, nastavila je. “Doktori kažu da neću još dugo.”

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. “Kojim putem biste željeli ići?”, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operater liftova. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica. Ponekad bi od mene zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa. Kad se prvi zrak sunca počeo pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:

“Umorna sam. Krenimo sada.”

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva mladića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

“Koliko Vam dugujem”, upitala je, otvarajući torbicu.

“Ništa”, odgovorio sam.

“Od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je.

“Ima i drugih putnika.”

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se držala za mene.

“Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće”, rekla je. “Hvala Vam.”

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk završetka života.

U toj smjeni nisam više uzeo ni jednog putnika. Samo sam besciljno vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Šta bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog ko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Šta bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zasvirao jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenuci nas često uhvate nespremne, prekrasno zapakovani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

123456789 wrote:Za sve taksiste jako poučna priča!

kingofsnake wrote:

123456789 wrote:Za sve taksiste jako poučna priča!

Radio sam kao taksista prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je skroz bila u mraku, osim jednog svijetla s prozora u prizemlju. Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zasvirali samo jednom ili dvaput, pričekali minut i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su zavisili o taksijima kao njihovom jedinom prevoznom sredstvu. Ako u vazduhu ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti neko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

“Samo trenutak”, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila poslije duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao neko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer. Stan je izgledao kao da niko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U uglu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

“Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta”, rekla je.

Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Uzela me je pod ruku i hodali smo polako prema ivici trotoara. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

“Ma, nema na čemu”, rekao sam joj. “Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci.”

“Oh, Vi ste tako dobar dečko”, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: “Da li bismo se mogli provozati kroz centar grada?”

“To nije najkraći put”, brzo sam joj odgovorio.

“Nema veze”, rekla je “Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.”

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

“Nemam više nikoga od porodice”, nastavila je. “Doktori kažu da neću još dugo.”

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. “Kojim putem biste željeli ići?”, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operater liftova. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica. Ponekad bi od mene zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa. Kad se prvi zrak sunca počeo pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:

“Umorna sam. Krenimo sada.”

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva mladića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

“Koliko Vam dugujem”, upitala je, otvarajući torbicu.

“Ništa”, odgovorio sam.

“Od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je.

“Ima i drugih putnika.”

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se držala za mene.

“Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće”, rekla je. “Hvala Vam.”

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk završetka života.

U toj smjeni nisam više uzeo ni jednog putnika. Samo sam besciljno vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Šta bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog ko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Šta bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zasvirao jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenuci nas često uhvate nespremne, prekrasno zapakovani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Da je bio Sarajevo taxi, jebo bi joj mater bolesnu, naplatio dvostruko, naplatio torbe i ostavio je kilometar dalje od lokacije. I ne bi joj dao da fotografije unese u auto, jer stari papir se osjeti, a on jučer prao auto.

123456789 wrote:Za sve taksiste jako poučna priča!

123456789 wrote:Za sve taksiste jako poučna priča!

Radio sam kao taksista prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je skroz bila u mraku, osim jednog svijetla s prozora u prizemlju. Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zasvirali samo jednom ili dvaput, pričekali minut i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su zavisili o taksijima kao njihovom jedinom prevoznom sredstvu. Ako u vazduhu ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti neko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

“Samo trenutak”, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila poslije duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao neko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer. Stan je izgledao kao da niko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U uglu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

“Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta”, rekla je.

Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Uzela me je pod ruku i hodali smo polako prema ivici trotoara. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

“Ma, nema na čemu”, rekao sam joj. “Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci.”

“Oh, Vi ste tako dobar dečko”, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: “Da li bismo se mogli provozati kroz centar grada?”

“To nije najkraći put”, brzo sam joj odgovorio.

“Nema veze”, rekla je “Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.”

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

“Nemam više nikoga od porodice”, nastavila je. “Doktori kažu da neću još dugo.”

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. “Kojim putem biste željeli ići?”, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operater liftova. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica. Ponekad bi od mene zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa. Kad se prvi zrak sunca počeo pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:

“Umorna sam. Krenimo sada.”

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva mladića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

“Koliko Vam dugujem”, upitala je, otvarajući torbicu.

“Ništa”, odgovorio sam.

“Od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je.

“Ima i drugih putnika.”

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se držala za mene.

“Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće”, rekla je. “Hvala Vam.”

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk završetka života.

U toj smjeni nisam više uzeo ni jednog putnika. Samo sam besciljno vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Šta bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog ko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Šta bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zasvirao jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenuci nas često uhvate nespremne, prekrasno zapakovani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

VenomousV wrote:Situacija od maloprije:

Inace uvijek, ali uvijek gledam da zaustavim Sarajevo taksi sa TA tablama, medjutim, veceras hladno, taksija ni na mapi pa zaustavim prvi koji je naisao. Nisam provjerila tablice.
Sve ok, dok nismo dosli relativno blizu odredistu, pogledam taksimetar kad 6,30KM a tacno znam (jer se zaista cesto vozim taksijem) da od Predsjednistva do moje kuce ne moze biti vise od 6 KM. Nije bilo guzve, lik normalno vozio, ni na jednom semaforu se nije zaustavio. I pitam ja njega, reko' Boga ti kako to da je nakucalo 6,30 kad do moje kuce ne moze sigurno biti vise od 6. On odgovara da mu se niko nije zalio bla bla, presli smo mozda 100m kad na taksimetru vec 7 KM, reko eto vidis, kakav ti je to taksimetar da za 20 sekundi nakuca 70 feninga. Opet on isto, niko mu se nije zalio, nek platim koliko mislim da treba. Reko cuj, jednom me zezn'o taksista i naplatio mi 7,50 za voznju koja je inace 5 jer nisam obracala paznju i bio je divlji, na sto on odgovara da je i on divlji.
Na kraju sam mu platila 6KM, nije se zalio (mozda jer je vidio da mi momak pri ulasku u taksi zapisuje tablice u mobitel).

Veze nemam koje je auto, registracija M85-E-917