Sarajevski taksisti- dno dna

[madesa]

odron,sljam,vucibatine nema gore sorte ljudi od taksista pogotovo SA

[samir_smts]

2006 godina ja u rubotu u hrasnom kupio neke uredjaje, masinice neam pojma sta ne sjecam se.. tesko haos... zivim gore kod pekare AS i onaj debil nece da me odvuce.. kaze preblizu mu... iskilavio se ziv.....


2009 deda mi imao mozdani i sad treba da izadje iz bolnice, a buraz mi tamo kod portira.. zna ga valjda.. dodje sarajevo taxi i mi mu kazemo sacekaj dok ga izvedemo i vidi on ide neki nepokretan covjek i on po gasu da pobjegne.. do portira.. tu mu je bilo demoliranje auta... od tada samo zuti, crveni, bilo koji i to samo ako je bas daleko.. ovo hrasno - pofalici ili skenderija i tako te blize lokacije samo pjehe

[vrbas1979]

Uvijek pametovanja oko nelegalnih taksista, a sinoć ispred Coloseuma 5 vozla Sarajevo-taxi bez TA tabla. Onda mi se nađu licemjeri poput Spancera & Co i seru ovdje.

Znam samo jedno, često koristim taxi usluge, ali duže od godinu dana nisam sjeo u Sarajevu-taxi. Niti imam namjeru.

[Zox]

Ne vidjoh broj, jbg.
U nedelju oko 12 uvece ispratio djevojku na taxi, staje sarajevo-taxi jer je ona mahnula, a ja nisam stigao reci nemoj
Elem, stariji cikica, onako nasmijan, dobro raspolozen i... MRTAV PIJAN! Bio je toliko pijan da 1. nije razumio destinaciju 2. nije uspio da opet pokrene automobil (srecom, buduci da je djevojka imala vremena da izadje).
Na kraju je otisao krivudajuci, cista je sreca da nije ni u sta udario.

[forel]

veceras cu slikati sa taxi legalni kako stoji pored ugostiteljskih objekata i vidjet ces da si sam slagao ovo sto si napisao ili ces naci izgovor i za to

Dje ces to rec nece oni oni su ti cisti ko suza

[Jon Spencer]

veceras cu slikati sa taxi legalni kako stoji pored ugostiteljskih objekata i vidjet ces da si sam slagao ovo sto si napisao ili ces naci izgovor i za to

Meščini da i ti divljaš pa ti zauzimaju mjesto?!

[_mufljuz_]

ne bih zelio da ispadne da nekog branim - ali i u jacim EU drzavama je dosta taxi-ciganluka tako da kod nas takorekuć nije ni cudo...

[anonimni clan]

ne bih zelio da ispadne da nekog branim - ali i u jacim EU drzavama je dosta taxi-ciganluka tako da kod nas takorekuć nije ni cudo...

Hahahahaha

[samir_smts]

znaci posto cesto putujem iduci put kad dodjem nazad u SA, sjednem u taxi, puknem neki spiku na engleskom.. na papiricu napisem naselje i adresu i kad dodjemo kazem mu da necu da mu platim zato sto nije upalio taximetar i sta mi moze ?

[van helsing]

znaci posto cesto putujem iduci put kad dodjem nazad u SA, sjednem u taxi, puknem neki spiku na engleskom.. na papiricu napisem naselje i adresu i kad dodjemo kazem mu da necu da mu platim zato sto nije upalio taximetar i sta mi moze ?

Probaj pa ces vidjeti sta ti moze.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Chmoljo]

[mefistofilis]

there is something sinister about your smilies

[Edin H.]

znaci posto cesto putujem iduci put kad dodjem nazad u SA, sjednem u taxi, puknem neki spiku na engleskom.. na papiricu napisem naselje i adresu i kad dodjemo kazem mu da necu da mu platim zato sto nije upalio taximetar i sta mi moze ?

Daj ba, nasi sto rade kao taksisti u Engleskoj ne znaju i nisu naucili engleski, a ti bi sa taksistima u Sarajevu da pricas na engleskom

[seoBIH]

Za sve taksiste jako poučna priča!

Radio sam kao taksista prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je skroz bila u mraku, osim jednog svijetla s prozora u prizemlju. Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zasvirali samo jednom ili dvaput, pričekali minut i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su zavisili o taksijima kao njihovom jedinom prevoznom sredstvu. Ako u vazduhu ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti neko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

“Samo trenutak”, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila poslije duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao neko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer. Stan je izgledao kao da niko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U uglu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

“Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta”, rekla je.

Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Uzela me je pod ruku i hodali smo polako prema ivici trotoara. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

“Ma, nema na čemu”, rekao sam joj. “Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci.”

“Oh, Vi ste tako dobar dečko”, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: “Da li bismo se mogli provozati kroz centar grada?”

“To nije najkraći put”, brzo sam joj odgovorio.

“Nema veze”, rekla je “Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.”

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

“Nemam više nikoga od porodice”, nastavila je. “Doktori kažu da neću još dugo.”

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. “Kojim putem biste željeli ići?”, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operater liftova. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica. Ponekad bi od mene zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa. Kad se prvi zrak sunca počeo pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:

“Umorna sam. Krenimo sada.”

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva mladića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

“Koliko Vam dugujem”, upitala je, otvarajući torbicu.

“Ništa”, odgovorio sam.

“Od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je.

“Ima i drugih putnika.”

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se držala za mene.

“Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće”, rekla je. “Hvala Vam.”

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk završetka života.

U toj smjeni nisam više uzeo ni jednog putnika. Samo sam besciljno vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Šta bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog ko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Šta bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zasvirao jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenuci nas često uhvate nespremne, prekrasno zapakovani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

[kingofsnake]

Za sve taksiste jako poučna priča!

Radio sam kao taksista prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je skroz bila u mraku, osim jednog svijetla s prozora u prizemlju. Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zasvirali samo jednom ili dvaput, pričekali minut i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su zavisili o taksijima kao njihovom jedinom prevoznom sredstvu. Ako u vazduhu ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti neko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

“Samo trenutak”, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila poslije duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao neko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer. Stan je izgledao kao da niko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U uglu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

“Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta”, rekla je.

Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Uzela me je pod ruku i hodali smo polako prema ivici trotoara. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

“Ma, nema na čemu”, rekao sam joj. “Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci.”

“Oh, Vi ste tako dobar dečko”, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: “Da li bismo se mogli provozati kroz centar grada?”

“To nije najkraći put”, brzo sam joj odgovorio.

“Nema veze”, rekla je “Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.”

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

“Nemam više nikoga od porodice”, nastavila je. “Doktori kažu da neću još dugo.”

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. “Kojim putem biste željeli ići?”, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operater liftova. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica. Ponekad bi od mene zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa. Kad se prvi zrak sunca počeo pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:

“Umorna sam. Krenimo sada.”

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva mladića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

“Koliko Vam dugujem”, upitala je, otvarajući torbicu.

“Ništa”, odgovorio sam.

“Od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je.

“Ima i drugih putnika.”

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se držala za mene.

“Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće”, rekla je. “Hvala Vam.”

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk završetka života.

U toj smjeni nisam više uzeo ni jednog putnika. Samo sam besciljno vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Šta bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog ko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Šta bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zasvirao jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenuci nas često uhvate nespremne, prekrasno zapakovani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Da je bio Sarajevo taxi, jebo bi joj mater bolesnu, naplatio dvostruko, naplatio torbe i ostavio je kilometar dalje od lokacije. I ne bi joj dao da fotografije unese u auto, jer stari papir se osjeti, a on jučer prao auto.

[RahatHurmašica]

Za sve taksiste jako poučna priča!

ovo ti je isto da čobanu pričaš o cijepanju atoma.

[mefistofilis]

Bilo bi: nema roki od te pjesme nista, ne ide ovo na havu, ha ja.
(didaskalija: orator tokom izgovaranja ove recenice ili cese jajca ili je zavukao ruku pod majicu i gladi skembu)

[šatirana_ljubičica]

Za sve taksiste jako poučna priča!

Radio sam kao taksista prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je skroz bila u mraku, osim jednog svijetla s prozora u prizemlju. Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zasvirali samo jednom ili dvaput, pričekali minut i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su zavisili o taksijima kao njihovom jedinom prevoznom sredstvu. Ako u vazduhu ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti neko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

“Samo trenutak”, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila poslije duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao neko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer. Stan je izgledao kao da niko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U uglu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

“Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta”, rekla je.

Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Uzela me je pod ruku i hodali smo polako prema ivici trotoara. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

“Ma, nema na čemu”, rekao sam joj. “Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci.”

“Oh, Vi ste tako dobar dečko”, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: “Da li bismo se mogli provozati kroz centar grada?”

“To nije najkraći put”, brzo sam joj odgovorio.

“Nema veze”, rekla je “Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.”

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

“Nemam više nikoga od porodice”, nastavila je. “Doktori kažu da neću još dugo.”

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. “Kojim putem biste željeli ići?”, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operater liftova. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica. Ponekad bi od mene zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa. Kad se prvi zrak sunca počeo pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:

“Umorna sam. Krenimo sada.”

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva mladića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

“Koliko Vam dugujem”, upitala je, otvarajući torbicu.

“Ništa”, odgovorio sam.

“Od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je.

“Ima i drugih putnika.”

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se držala za mene.

“Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće”, rekla je. “Hvala Vam.”

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk završetka života.

U toj smjeni nisam više uzeo ni jednog putnika. Samo sam besciljno vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Šta bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog ko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Šta bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zasvirao jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenuci nas često uhvate nespremne, prekrasno zapakovani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Da je bio Sarajevo taxi, jebo bi joj mater bolesnu, naplatio dvostruko, naplatio torbe i ostavio je kilometar dalje od lokacije. I ne bi joj dao da fotografije unese u auto, jer stari papir se osjeti, a on jučer prao auto.

Jako lijepa priča, daj Bože da je istinita.

[daxon]

Za sve taksiste jako poučna priča!

Sjajno, Kent Nerburn.
Ne samo za taksiste već za sve ljude.

[Bodkin]

Za sve taksiste jako poučna priča!

Radio sam kao taksista prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je skroz bila u mraku, osim jednog svijetla s prozora u prizemlju. Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zasvirali samo jednom ili dvaput, pričekali minut i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su zavisili o taksijima kao njihovom jedinom prevoznom sredstvu. Ako u vazduhu ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti neko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

“Samo trenutak”, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila poslije duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao neko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer. Stan je izgledao kao da niko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U uglu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

“Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta”, rekla je.

Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Uzela me je pod ruku i hodali smo polako prema ivici trotoara. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

“Ma, nema na čemu”, rekao sam joj. “Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci.”

“Oh, Vi ste tako dobar dečko”, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: “Da li bismo se mogli provozati kroz centar grada?”

“To nije najkraći put”, brzo sam joj odgovorio.

“Nema veze”, rekla je “Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.”

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

“Nemam više nikoga od porodice”, nastavila je. “Doktori kažu da neću još dugo.”

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. “Kojim putem biste željeli ići?”, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operater liftova. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica. Ponekad bi od mene zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa. Kad se prvi zrak sunca počeo pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla:

“Umorna sam. Krenimo sada.”

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala. To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva mladića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

“Koliko Vam dugujem”, upitala je, otvarajući torbicu.

“Ništa”, odgovorio sam.

“Od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je.

“Ima i drugih putnika.”

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio je. Čvrsto se držala za mene.

“Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće”, rekla je. “Hvala Vam.”

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk završetka života.

U toj smjeni nisam više uzeo ni jednog putnika. Samo sam besciljno vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Šta bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog ko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Šta bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zasvirao jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenuci nas često uhvate nespremne, prekrasno zapakovani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

ovo je inace prevevdeno sa engleskog ja koliko znam

[quarterback]

s obzirom da je snijeg a meni bajk na servisu jutros dodjoh taksijem, lijepo, cijena je malo porasla za pola godine koliko se nisam vozio, cak je i bilo prijatno, nisam naravno propustio da se izmedju redova, kao biciklista, najebem majke radi svih onih taksija koji mi ulijecu dok sam sa bajkom na cesti

[VenomousV]

Situacija od maloprije:

Inace uvijek, ali uvijek gledam da zaustavim Sarajevo taksi sa TA tablama, medjutim, veceras hladno, taksija ni na mapi pa zaustavim prvi koji je naisao. Nisam provjerila tablice.
Sve ok, dok nismo dosli relativno blizu odredistu, pogledam taksimetar kad 6,30KM a tacno znam (jer se zaista cesto vozim taksijem) da od Predsjednistva do moje kuce ne moze biti vise od 6 KM. Nije bilo guzve, lik normalno vozio, ni na jednom semaforu se nije zaustavio. I pitam ja njega, reko' Boga ti kako to da je nakucalo 6,30 kad do moje kuce ne moze sigurno biti vise od 6. On odgovara da mu se niko nije zalio bla bla, presli smo mozda 100m kad na taksimetru vec 7 KM, reko eto vidis, kakav ti je to taksimetar da za 20 sekundi nakuca 70 feninga. Opet on isto, niko mu se nije zalio, nek platim koliko mislim da treba. Reko cuj, jednom me zezn'o taksista i naplatio mi 7,50 za voznju koja je inace 5 jer nisam obracala paznju i bio je divlji, na sto on odgovara da je i on divlji.
Na kraju sam mu platila 6KM, nije se zalio (mozda jer je vidio da mi momak pri ulasku u taksi zapisuje tablice u mobitel).

Veze nemam koje je auto, registracija M85-E-917

[Jon Spencer]

Situacija od maloprije:

Inace uvijek, ali uvijek gledam da zaustavim Sarajevo taksi sa TA tablama, medjutim, veceras hladno, taksija ni na mapi pa zaustavim prvi koji je naisao. Nisam provjerila tablice.
Sve ok, dok nismo dosli relativno blizu odredistu, pogledam taksimetar kad 6,30KM a tacno znam (jer se zaista cesto vozim taksijem) da od Predsjednistva do moje kuce ne moze biti vise od 6 KM. Nije bilo guzve, lik normalno vozio, ni na jednom semaforu se nije zaustavio. I pitam ja njega, reko' Boga ti kako to da je nakucalo 6,30 kad do moje kuce ne moze sigurno biti vise od 6. On odgovara da mu se niko nije zalio bla bla, presli smo mozda 100m kad na taksimetru vec 7 KM, reko eto vidis, kakav ti je to taksimetar da za 20 sekundi nakuca 70 feninga. Opet on isto, niko mu se nije zalio, nek platim koliko mislim da treba. Reko cuj, jednom me zezn'o taksista i naplatio mi 7,50 za voznju koja je inace 5 jer nisam obracala paznju i bio je divlji, na sto on odgovara da je i on divlji.
Na kraju sam mu platila 6KM, nije se zalio (mozda jer je vidio da mi momak pri ulasku u taksi zapisuje tablice u mobitel).

Veze nemam koje je auto, registracija M85-E-917

Teget plavi pasat karavan. Nosi firmu Sarajevo taxi ali nema broja na firmi. Nisi prva koja se žalila.

[gnjev]

Tako treba Venom, najgore je prešutjeti . Samo oštro sa tim seoskim varalicama

[Droog]

Danas...
Lokacija: Ilidza, Mala Aleja.
Na poluvremenu utakmice Norwich - L'pool skoknem do granapa...i cujem ja neko se dere nesto onde na Rustempasinoj...
Iz daljine nisam skontao da li je nesto ozbiljno ili samo neko "prijateljsko" dobacivanje i sl.
Dok prilazim DP-u, vidim taxista (broj ne znam) u sivoj Daciji Logan se dere osobama koje su u autu iza.
Vokabular drama: "Kujooooo, Kuuuurrrvvoooo..." i sl.
Stao ja gledam i on udje u auto i krenu...krenu i to auto iza kad imam sta vidjeti.
Jbt ZENA SA DVOJE DJECE U SJEDALICAMA!!!
Zao mi bi sto nisam vidio scenu od pocetka...najebo bi mu se mame hladno...