i mene, kao glasacicu NS, zanima kako ce stranka reagovati na ovaj istup koalicionog partnera...
a indikativno je da se NiP oglasava na kraju SFF-a, tokom kojeg je sve (bilo) dopusteno i prihvatljivo
Vrijeme je festivala, dragi moji štioci, Sarajevo živi svoju hedonističku heftu, i svima je dobro, i niko se ni za šta ne brine. I trgovac i prosjak trljaju ruke, stotine i stotine nogu po kaldrmi klopara i svako nekog haira u ovim danima vidi. Jedni će prodati sve što mogu, drugi će izići da pokažu najbolje ruho i nakit što su pazarili, treći će se pak predstaviti za ženidbe i udaje, jer festival je danas što je ono teferič bio nekada. Kad se oko šatre okupi vas svijet, još poznat, sve sami selebritiji, onda sve hoće da je najbolje, da se prikaže kako dolikuje, tolike oči te gledaju, moraš se htio-ne htio ufitiljiti po posljednjoj modi od glave do pete. Sedam dana silan svijet iz noći u noć oblijeće uzduž i poprijeko Sarajeva, buka nikome ne smeta, alkoholi teku u potocima, nađe se dakako i drugojačijih opijata, gdje ima mušterija, ima i robe, policija ne zaustavlja nikoga, ne pišu se kazne za pivo na javnom mjestu, niko najednom sumnjiv ni za šta nije, sve je, eto, kao na nekakvom Mediteranu koji se usred ljeta zaboravio i prepustio životu bez bilo kakvih stega. I nije da nije milina hodati tako oslobođeno sedam festivalskih dana, sve ono što se do juče ni pomisliti smjelo nije na ulici ovih sedam dana je dopušteno. Kao da nekakvo svemirsko oko gleda na nas, pa kaže, neka malo za ovaj napaćeni narod i sirotinju, nek’ se proveseli, imaće kad iskijati, duga je godina.
Specifično je, znate, kako dok traje najveća festivalska uzbibanost u gradu niko ne kudi nebogobojažljivost s kojom se i staro i mlado pomami po ulicama. Sve tad može, biva i oni koji kroje krojeve morala, i oni što propisuju svjetonazore i uzuse dobrog ponašanja, sve to na jedno oko zažmiri jer ipak protiv festivala se ne može. Jeste to sve možda malo onkraj moralnih normi, ima mlogo golotinje, svaka ruka neki alkoholni derivat pije, ali šta su moralne norme i bogobojažljivost pravovjernih kad para vrti i gdje burgija ne može. Tako, sve se uskladi, jedni zažmire, drugi se raspomame, sve se to poslije isplati, a namoliće se, ako se uvakufi, svi će se nestašluci festivalski zaboraviti. Kad sve to vidi, čovjek pomisli, eh kakvo bi naše Sarajevo bilo da je ovako ako ne svaki dan, ali ono bar svaki vikend. Ali nije, nama je valjda dosta da se živi jedna hefta u godini. Čuo sam, pričaju ljudi, da se ustalilo da omladina diže kredite kako bi mogla neometano da se iživi u tih sedam dana. Pa mislim, svaka čast da je takvoj omladini, i treba. Sve ono što je sapinje tokom godine cijele sad, po povoljnoj kamatnoj stopi za ratu otplaćivanja duga, može odbaciti u sedmici festivalskoj.
Poslije, kad festival prođe, valja otplaćivati kredit, pa niti se ko mrda, niti ko pokazuje kakvu želju da se oslobodi sapetosti. Sve je onda preostalih 358 dana godišnjih u moralu čvrsto, niko nije disonantan, buke na ulici nema, oči revnosno prate ko radi ono što ne treba, dojavljuje se sve u centralu, bilježi se, prenosi i pamti. Nema, dakle, potrebe da se pregoni, kaže onaj koji sve vidi, dosta vam je jedna hefta godišnje, pa eto živite. I bi festival. Već u drugoj sedmici poslije festivala, kako se bude bližila prva sarajevska Povorka ponosa, ustaće i kuka i motika, ništa više neće biti relaksirano, svima će najednom sve početi smetati, radikali će oštriti zakrvavljene zazubice, ovi drugi će se iščuđavati otkud da je to tako. Borci će pjevati svoju pjesmu, udruženja za ćudoređe će pisati peticije, navijači će turpijati boksere i šmirglati bejzbol-palice. Potezaće se ono čuveno pitanje, gdje si bio ti kad je bilo najteže, te ko jeste, a ko nije dobrodošao da nas pohodi. Vratićemo se, dakako, tamo gdje smo bili. Tamo gdje uvijek iznova stižemo. Vrijeme je ovdje ciklično, mjeri se između dva festivala. Sve će teći po ustaljenoj šemi, oni nas kao napadaju, a mi se kao branimo. I vuk sit, i ovce na broju. I zvijer u šumi, i lovac na tragu. I Brega na Tabiju, i Brega s Tabije.