Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[medvjed23]

neku noć ga slušam na radiju.. kaže, svakog dana koju minutu gleda u nebo.. onda je izračuno kolko to bude gledanja u nebo mjesečno, pa godišnje.. onda je neki zaključak izveo.. premalo gledamo u nebo il tako nešto.. kul lik, poezija nepristupačna..

[Vipera berus]

Ne znam šta bih rekla...
Sviđa li mi se?
Definitivno ne!

[wewa]

GOLGOTINJA

Piše: Darko Cvijetić

Kad je snajperisti umrla mater, svi iz zgrade došli.
Ono malo staraca i mlad raspjevan pop. Svi pratili - plakao, brate, i na ono oko.
Šta će, ne možeš birati kojim ćeš okom plakati, kad već možeš kojim ćeš nišaniti.
Korpe s grožđem, koje Bruno Schultz nije stigao opisati, a svake se godine ponove, i u sivlje pepeljenoj boji.

Pazuho Pinokia isteše se od trešnjinog znoja.

Ili, anđelarnice.
Isto imaju tapete: lovci se okupljaju, dogovaraju rute, spaljuju tragove psećim praćenjem.
Bolesnoj zvonolivčevoj kćeri umorna lasta sleti na glinik, na zvonik.

Smežuraju ti jagodice na prstima,
Kao materi, kad uđe svana gdje je prostirala veš.

Počele mi pjesme odozdo zaleđivati, sjeverni zidovi riječima otežaju. S juga se vidi polegnutost, nemar u značenju, zarasline.

Kada se konačno odnesem tamo gdje se ovoliko nosim, mene neće imati šta doći, mene neće imati čega donijeti, neće me imati koliko ostaviti, kome, niti zašto.

Što se odmah ne ostavim - i tako sam golgotinja.

Glava prestane biti glava i postane lubanja.
Postane pismo, grbljana rakija i jabuke prokucane na krstove.

Dječaci još suše pletene rukavice na stubišnim radijatorima.
Sanjke kaplju.

Bljuzgav, mrkvaren Snješko, bajonetom juri sunce.

uh.
hvala za share, piu <3

[piupiu]

neku noć ga slušam na radiju.. kaže, svakog dana koju minutu gleda u nebo.. onda je izračuno kolko to bude gledanja u nebo mjesečno, pa godišnje.. onda je neki zaključak izveo.. premalo gledamo u nebo il tako nešto.. kul lik, poezija nepristupačna..

HermetiĆna, što bi rek'o Dr Arslanagić. A Darkić u zvijezde, baš k'o naš Vinćento...



Krokodajl, gledala sam! Ajooooj, predivno, gledajte, gledajte "Loving Vincent", nećete se pokajati, napravljeno s takvom ljubavlju, 115 akademskih slikara je radilo na njemu, šest godina su slikali i naslikali 65,000 ulja na platnu od kojih je napravljen film. Preporučujem gledanje na velikom platnu.

“Looking at the stars always makes me dream, as simply as I dream over the black dots representing towns and villages on a map.

Why, I ask myself, shouldn’t the shining dots of the sky be as accessible as the black dots on the map of France?

Just as we take a train to get to Tarascon or Rouen, we take death to reach a star. We cannot get to a star while we are alive any more than we can take the train when we are dead. So to me it seems possible that cholera, tuberculosis and cancer are the celestial means of locomotion. Just as steamboats, buses and railways are the terrestrial means.

To die quietly of old age would be to go there on foot.”

― Vincent van Gogh

[piupiu]

uh.
hvala za share, piu <3

Nema na čemu.

Ubitačno, šturim rečenicama.

[piupiu]

Ne znam šta bih rekla...
Sviđa li mi se?
Definitivno ne!

Koja je smijurija gledati ove dame u balskim haljinama i gospodu sa leptir mašnama kako prelaze u "'ajmo ruke goreeee!" kafanski raspašoj.

Ovo prvo pismo, muslimansko, je lijepo počelo, taman sam pripremila odbranu... da se ne možemo mi baš razbacivati kompozitorima i taj rad, kako nam i sam kompozitor sugestivno objasni u onom Senadovom intervjuu... a onda je krenula promjena ritma. Postao mi je dosadan taj njegov udrobljeni stil, op, op, umpa, umpa, jedan Rom i dvije Bugarkinje, uvijek mi je zvučao kao soundtrack za lošu humorističku seriju. A inače, poštujem čovjeka, poštujem što radi, poštujem što pronosi glas, on čovjek svira po Madison Square Gardenima ili gdje već svira, ne sviram ja.

[Vipera berus]

Danilo Kiš

Rođen na današnji datum - 22.2.1935.

“‎Bejah zauzet čitanjem i pisanjem, kad grunu u moju sobu velik broj tih ljudi naoružanih neznanjem tupim kao batina i mržnjom oštrom poput noža. To ne bejahu moje svile od kojih im se zakrvaviše oči, no moje knjige poređane po policama; svilu smotaše pod ogrtače, a knjige pobacaše na pod i stadoše ih gaziti nogama i cepati ih na moje oči. A knjige te bejahu u kožu povezane i obeležene brojevima i bejahu napisane od učenih ljudi, i u njima bejaše, da su ih hteli čitati, hiljade razloga da me smesta ubiju i bejaše u njima, da su ih hteli čitati, leka i melema za njihovu mržnju. I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna; i rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne jedine do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom.”

(Grobnica za Borisa Davidoviča)

[piupiu]

Hvala, Vipi, kako je istinita ova zadnja rečenica.

Orhan Pamuk: 60 posto brakova u Turskoj su dogovoreni

Nobelovac Orhan Pamuk u romanu “Neka čudna stvar u meni” ide stambolskom kaldrmom slijedeći uličnog prodavača boze, ispitujući na taj način današnju Tursku

Knjigom “Neka čudna stvar u meni” Orhan Pamuk nudi značajan kontrapunkt svom veličanstvenom romanu “Muzej nevinosti”, kao i svojoj osobnoj i obiteljskoj priči “Istanbul, sjećanja na jedna grad”. Kroz povijest Mevluta, prodavača boze - otomanskog pića na bazi fermentiranog jougurta - još jedanput predstavlja kroniku razvoja života u Istanbulu kroz nekoliko decenija, ali ne više sa tačke gledišta stambolske buržoazije, nego je ovo vizura čovjeka iz naroda, koji je napustio svoje rodno selo da bi se uspeo i zakoračao ulicama metropole.

Početak je na razini feljtona: glavni lik se ne zaljubi u drugu, na mjesec dana od vlastitog vjenčanja, kao u “Muzeju nevinosti”, nego otkrije, nakon što je usred noći oteo Rayihu, kojoj je tri godine pisao vatrena pisma, da to nije ona čiji ga lik opsjeda, nego njena sestra… Kroz fresku sa mnogobrojnim dimenzijama, nobelovac iz 2006. piše o potrazi za srećom i smislu koji se podrazumijevaju u našem postojanju, moćno, inteligentno i sa emocijama koje nas ostavljaju bez riječi. Ovo je prilika za razgovor sa jednim od najvećih pisaca današnjice.

U knjizi “Neka čudna stvar u meni” vraćate se Vašoj najdražoj temi, Istanbulu. Zašto ste izabrali prodavača boze?
- Dolazim iz laičke obitelji srednje klase, sa zapadnjačkim senzibilitetom, a Mevlut je siromašan, vjernik, porijeklom iz sela u Anadoliji… Ali samo mu je pet godina manje nego meni, i obojica smo vidjeli kako isti grad evoluira sedamdesetih godina, sve do 2010, grad koji je narastao od jednog do 17 milijuna stanovnika, sa svime što podrazumijeva urbane, gospodarske, sociološke promjene.


SMATRAM DA SE UMJETNOST ROMANA TEMELJI NA SNAZI KOJU IMAJU SAMO LJUDI, DA VIDE SVIJET OČIMA DRUGIH LJUDI

Eksperimentalne pretenzije

Želio sam predstaviti kroniku života Istanbula kroz pogled čovjeka sa ulice; ispitati svijet onih koji su na gubitku, i staviti na papir Istanbul gecekondulara, uličnih prodavača i onih koji su došli iz provincije, sa sela, da učestvuju u izgradnji siromašnih četvrti. Moj cilj je bio napisati epopeju o narodnoj klasi prevazilazeći reportažu ili dokumentarni roman, da bih stigao do totalnog romana, panoramskog, kao kod Tolstoja. Knjigu sam pisao šest godina, ne samo zbog svih istraživanja koja sam poduzeo, nego sa poetičnom ambicijom.

Priča o Mevlutu, u trećem licu, sastavljena je od svjedočenja u prvom licu osobe iz njegovog okruženja. Odakle Vam takva ideja?
- Knjiga ima i eksperimentalne pretenzije, znajući da “ekspe-rimentalan” za mene ne znači “težak za čitanje”. Svaki avangardni prosede mora biti logičan i prirodan. Počeo sam ovaj roman kao balzakovsko ili djelo nalik na Dickensova, pripovijedajući vrlo povjesničarski, u trećoj osobi, na distanci od tog lica. Ali nedostajalo je nešto. Da bih razradio priču o tom liku koji odlazi u Istanbul, učestvuje u izgradnji siromašnih naselja, prodaje jogurt, bozu, pilav sa piletinom, a onda radi na prikupljanju računa za struju, oslonio sam se na istraživanja i intervjue koje sam imao sa uličnim prodavačima kao i sa poslovnim ljudima iz građevinskog miljea.

Jednako kao što sve kioske u New Yorku drže Pakistanci, svi prodavači jogurta su emigrirali iz jednog istog sela iz Anadolije u Istanbul, u godinama od 1950. do 1970. Išao sam tamo, razgovarao sam sa svima, i dok sam pisao moj tolstojevski roman, osjećao sam da nedostaje nešto - vitalnost monologa koje sam zapisao. Tako sam odlučio unijeti taj govor u prvom licu Mevlutove žene, njegovih rođaka, njegovog prijatelja Ferhata…

Mevlut je nedužan, u svojim crtama, koje su opisane kao dječije, kao i u svom načinu, kojim se odnosi prema svijetu. Jeste li mislili na Voltaireovog Kandida?
- Mevlut ima filozofsku naivnost, zaista, kao kad kaže da voli komuniste, jer su se oni sažalili nad siromašnima, jednako kao što mu je neugodno što oni ne vjeruju u Allaha… vrlo tipično razmišljanje. Ali on je nalik i na Juliena Sorela. Želi uspjeti, pa iako on nije jednako inteligentan, prepreden ili manipulator kao glavni lik romana “Crveno i crno”, dovodi nas u sve katove stambolskog društva, jednako kao što Julien Sorel prolazi kroz sve slojeve francuskog društva 1830. Njegov najbolji prijatelj je Ferhat, alavija, marksista, strašno ljut na vladu. Njegovi rođaci su ultranacionalisti, proerdoganski nastrojeni, zaštitnici na stari način, a koje on mora štedjeti, jer ovisi od njih. Redovito odlazi i do jednog derviša, sufijskog mudraca, koji ga vodi a da istovremeno ne prosipa politički islam…

Žene su odlučnije i jače, u ovom romanu, nego Vaše heroine u prethodnim knjigama. Kako objašnjavate ovu evoluciju? Šezdesetpet posto Vaših čitatelja su čitateljke, jeste li to znali?
- Žene ovog romana su žene grada, moderne žene, upravo one se suočavaju sa vjerskim ugnjetavanjem, tradicijama, njihovim muževima koji im dozvoljavaju ili ne izaći iz kuće. One se suočavaju, baš tako, one reagiraju. One se neće udati za muža kojeg im je izabrao otac. 60 % brakova u Turskoj su još uvijek dogovoreni, i to smeta čak i konzervativcima.

SMATRAM DA SE UMJETNOST ROMANA TEMELJI NA SNAZI KOJU IMAJU SAMO LJUDI, DA VIDE SVIJET OČIMA DRUGIH

Roman kao muzej

Onaj koji kaže ugnjetavanje, kaže paradoksalno - romantizam: žena koja pobjegne sa nekim drugim, kojeg nije izabrala njena familija, jedna je od najpopularnijih tema turskih filmova. Ideja mi je pala na pamet za vrijeme jednog razgovora sa prodavačem jogurta, koji mi je ponosno rekao da su on i njegova žena pobjegli, htio je reći da jeste, on nema novaca, ali da ga žena voli…

Taj Vaš naslov, “Neka čudna stvar u meni”, podsjeća na Wordsworthovu pjesmu…
- Kad sam bio u gimnaziji i kad sam služio vojsku, govorili su mi da sam čudan, i kad sam pročitao pjesmu “Preludij” Williama Wordswotha, sanjao sam da jednog dana napišem roman sa takvim naslovom “This Strangeness in My Mind”. Mevlut tada još nije postojao, i kad sam odlučio pisati o tom uličnom prodavcu, a priori tako različitom od mene, želio sam od njega napraviti čovjeka sa kojim bih se mogao identificirati. Ima mnogo mene u njegovim usamljenim šetnjama Istanbulom. Mevlut nije nostalgičan: to je novopridošlica, i roman govori o njegovoj želji da ide naprijed. Ali nakon četrdeset godina na ulicama Istanbula, kad vidi kuće sa dva-tri kata, dućane uništene zato da bi se drugi mogli uzdići, kad posmatra ogroman talas topografskih promjena, demografiju, povijest, i kad konstatuje da je njegov poetični grad postao čudovište od betona, osjeti muku koja je slična mom vlastitom osjećaju svega toga, mada on taj sentiment ne naziva “nostalgijom”.

Da li Vi zato vidite romane kao arhive, kao što to tvrdite u Vašem eseju “Naivni romanopisac i sentimentalni romanopisac”?
- Nisam bez razloga stvorio pravi pravcati “Muzej nevinosti” koji sadrži sve predmete koji su me inspirirali za roman koji nosi taj naziv, i čiji glavni lik sakuplja sve što se tiče njegove ljubljene - odjeću, fotografije… Ljudska bića vole sakupljati male stvari njihovih života da bi ih uspeli na pijedestal umjetnosti, književnosti i muzeja. Recimo da se u jednom od mojih romana jedan lik zaustavi na autobuskoj stanici. Ljudi će uvijek više voljeti realnu stanicu u Istanbulu, nego neku imaginarnu, jer je to njihova stanica i nalazi se u knjizi - nalazi se u muzeju. Naši životi su istkani od tako minijaturnih pojedinosti, predmeta, razgovora, mirisa, boja… Sve će nestati, ali ako neko sačuva sve te stvari stavljajući ih u neki okvir koji će obogatiti značaj, bićemo vrlo srećni. Napisati ili uspostaviti muzej spada u istu logiku.

”Politika usred sadržaja mašte, to je pucanj iz pištolja usred koncerta”, rekao je Stendhal, na kojeg se pozivate u Vašem eseju. Dijelite li njegovo mišljenje?
- Kad sam htio odustati od slikarstva i postati pisac, na početku mojih dvadesetih godina, svi moji prijatelji su bili angažirani intelektualci. Bili su hapšeni, u zatvoru, mučeni. Većina ih je zatvorena, neki su nastavili kao novinari. Nisam bio kao oni i tretirali su me kao buržuja.


ŽENE OVOG ROMANA SU ŽENE GRADA, MODERNE ŽENE, UPRAVO ONE SE SUOČAVAJU SA VJERSKIM UGNJETAVANJEM
Nastavit ću govoriti
Kad sam objavio prvi roman smatrali su me za apolitičnog. Da bi čovjek bio političan, u njihovim očima, trebalo je pisati o seljacima, revolucijama, ideologiji, političkim organizacijama. To me nije zanimalo. Ja smatram da se umjetnost romana temelji na toj snazi koju imaju samo ljudi, da vide svijet očima drugih ljudi, i da je kroz to političan. “Snijeg” je politički roman i zato je bio predmet kritike: ja nisam htio suditi niti kritikovati, nego razumjeti islamskog teroristu. Uvijek sam mislio, kad sam čitao socijalne romane o seljacima Yashara Kemala, da ću ja napisati njihovu gradsku verziju, ili modernu. Time želim reći da istražujem neistraženu dimenziju: njihove religije, njihovog odnosa prema religiji, što omogućava da se objasni zašto onda glasaju za Erdogana.

Šta mislite o situaciji u Turskoj, sada kad će po novom Ustavu predsjednik moći kontrolirati istovremeno izvršnu i sudsku vlast?
- Iako nisam više “političan” nego je Mevlut, moram priznati da je situacija užasna. Vlada je iskoristila pokušaj vojnog državnog udara u julu 2016. kao izgovor da se otarasi opozicije i liberalnih ideja; 140.000 ljudi je otpušteno, 50.000 je zatvoreno, od njih je 170 ili 180 novinara. Nema više slobode govora ni demokracije. Ne računajući na činjenicu da je Turska okrenula leđa Evropi, a ja sam uvijek mislio da njena budućnost počiva u prijateljstvu sa Evropom i u prihvatanju evropskih vrijednosti.

Vama se prijeti i skoro ste optuženi zato što ste govorili o genocidu nad Jermenima. Ali Vi zbog toga ne ćutite…
- Nije moguće ćutati. Nastaviću govoriti ono što budem želio reći, nastavljajući živjeti u mom gradu Istanbulu; vidjećemo šta će se desiti.

TRAN HUY MIHN

(Razgovor je objavljen u magazinu Madame Figaro, 5. novembra 2017. Odabrala i sa francuskog prevela: Nada Zdravič)

https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/inte ... dogovoreni

[piupiu]

Dobar jutar!

https://www.klix.ba/magazin/film-tv/bh- ... /180224071

Radnja filma je smještena u Sarajevu pod opsadom na zimu 1994. godine...

Čestitke!

Komentar s Klixa:

Kod nas da se pornic snima im'o bi veze s ratom

[John Cleese]

Komentar s Klixa:

Kod nas da se pornic snima im'o bi veze s ratom

Pa jeste...
Kako rece onaj komentator sa izvjesnog porno sajta - nista nam nije sveto

[piupiu]

U kurac pošalji sve i svakoga

Pisao: Sergej Jesenjin

Sergej Jesenjin, kod nas poiman kao pjesnik sentimentalan i ženskast, larmoajantan i bolećiv, pjesnik dirljive ljubavne poezije na kojoj su odrasle generacije, otkriva svoje svirepo i nacereno, nimalo blagougodno lice u dvije bijesne erotsko-psovačke pjesme koje kao da on nije napisao. Taj mračni izliv gnjeva prozračnog Jesenjina bi možda mogao podjednako sablazniti ljubitelje dražesnih osjećanja, lijepe poetske duše, kao i promicatelje feminističke poezije i ostalih političkih korektnosti.

Vjetar se s juga surv'o,

I luna nije prošla –

A zašto ti kurvo

Noćas nisi došla?


Nisi došla ni noću,

Nit se javila po danu.

Misliš da ja drkat hoću?

Ne! Druge jebem i u ranu!

***

Ne tuži, druže, ne kukaj zaboga,

Drži konja za uzdu u jizdu,

U kurac pošalji sve i svakoga –

Da tebe ne bi poslali u pizdu!

*Pjesma preuzeta iz knjige Ruski bordel muza, Feral Tribune, 2000.; prevod & prepjev Milorad Stojević & Vanja Švačko

http://www.xxzmagazin.com/u-kurac-posalji-sve-i-svakoga

[piupiu]

Komentar s Klixa:

Kod nas da se pornic snima im'o bi veze s ratom

Pa jeste...
Kako rece onaj komentator sa izvjesnog porno sajta - nista nam nije sveto

[piupiu]

Kad Glass 'simfonizira' Bowieja

Philip Glass is returning to the music of David Bowie 22 years after his last composition based on the singer’s work. His 12th symphony, and third based on Bowie’s work, will have its European premiere at the Southbank Centre in May 2019.

London Contemporary Orchestra and organist James McVinnie will perform Glass’s Lodger symphony, a work the composer had discussed with Bowie before his death, but only now has been realised. Based on Bowie’s 1979 album of the same name, it completes Glass’s reimagining of Bowie’s Berlin trilogy, following 1992’s Low symphony (Glass’s Symphony No 1), and 1996’s Heroes symphony (Glass’s fourth).

https://www.theguardian.com/music/2018/ ... ank-centre

[¤ jelena ¤]

Nego, upravo stigoh s teme o kuhanju....



i samo želim obavijestiti sve ovdje prisutne da se tamo, na toj temi, dešava avangarda koju nijedan HMOKMUS-ovac što drži do sebe i svog kulturnog uzdizanja ne smije propustiti da vidi...


sta-ste-danas-vi-licno-kuhali-s-fotogra ... 15825.html

[piupiu]

Nego, upravo stigoh s teme o kuhanju....



i samo želim obavijestiti sve ovdje prisutne da se tamo, na toj temi, dešava avangarda koju nijedan HMOKMUS-ovac što drži do sebe i svog kulturnog uzdizanja ne smije propustiti da vidi...


sta-ste-danas-vi-licno-kuhali-s-fotogra ... 15825.html

RevoLJušn! Da je 19. vijek, zečica bi bila hajduk.

[¤ jelena ¤]

Nego, upravo stigoh s teme o kuhanju....



i samo želim obavijestiti sve ovdje prisutne da se tamo, na toj temi, dešava avangarda koju nijedan HMOKMUS-ovac što drži do sebe i svog kulturnog uzdizanja ne smije propustiti da vidi...


sta-ste-danas-vi-licno-kuhali-s-fotogra ... 15825.html

RevoLJušn! Da je 19. vijek, zečica bi bila hajduk.

Follow the white rabbit


Zeko, svaka čast!

[piupiu]

John Adams, genije kojeg ne mogu dugo slušati, a vi?

John Adams, američki kompozitor klasične muzike, rodjen je 1947. godine. Spominju ga u istom dahu s Phillipom Glassom i Arvo Partom, ja bih dodala Maxa Richtera, i posebno njegov "Novembar", ovom uporedivom svetom dvojstvu.

Adamsova muzika smatra se dijelom minimalističkog pravca, čija je osnovna karakteristika beskonačno ponavljanje nekoliko tonova, u kojem je, za mene, Glass neprevazidjen. Njime sam hipnotisana, a Adamas mi ponekad skače po ganglijama, posebno kad se baci na apokaliptične i psihodelične melodije (kao u broju 3.). No...

[Vipera berus]

Krokodajl, gledala sam! Ajooooj, predivno, gledajte, gledajte "Loving Vincent", nećete se pokajati, napravljeno s takvom ljubavlju, 115 akademskih slikara je radilo na njemu, šest godina su slikali i naslikali 65,000 ulja na platnu od kojih je napravljen film. Preporučujem gledanje na velikom platnu.

“Looking at the stars always makes me dream, as simply as I dream over the black dots representing towns and villages on a map.

Why, I ask myself, shouldn’t the shining dots of the sky be as accessible as the black dots on the map of France?

Just as we take a train to get to Tarascon or Rouen, we take death to reach a star. We cannot get to a star while we are alive any more than we can take the train when we are dead. So to me it seems possible that cholera, tuberculosis and cancer are the celestial means of locomotion. Just as steamboats, buses and railways are the terrestrial means.

To die quietly of old age would be to go there on foot.”

― Vincent van Gogh

Kanarinko evo jedna interesantna pričica vezana za ovu sliku......

Većina ljudi je vidjela “Zvjezdanu noć”, poznatu sliku slavnog Vinsenta van Goga (Vincent van Gogh), i svi se slažu da u njoj zaista ima nečeg magičnog i veličanstvenog. Međutim, naučnici su sada otkrili da je to izgleda i bukvalno tačno.

Vinsent van Gog je “Zvjezdanu noć” naslikao tokom boravka u duševnoj bolnici u Sen Remiju u Francuskoj, nakon što je u jednom od svojim psihotičnih napada odsjekao sebi uvo. Slika je datirana na jun 1889. godine, mjesec dana nakon Van Gogovog dolaska u kliniku i 13 mjeseci prije njegovog samoubistva.

“Moja me kukavna bolest tjera da radim s nijemim bijesom, veoma polako, ali bez prekida od jutra do mraka… Vjerujem da će mi to pomoći da ozdravim”, napisao je tih dana Van Gog svom bratu Teu (Theo van Gogh).

Danas znamo da je slavni umjetnik patio od jednog oblika epilepsije, stanja koje prate česte halucinacije, kao i anksioznosti i naleta velike energije ili pak depresije. Njegova bolest, smatraju istoričari, vjerovatno je prouzrokovala način na koji je Van Gog stvarao.

Naučnici su tek nedavno otkrili još nešto na slici “Zvjezdana noć”. Nakon što su analizirali teleskopske slike na kojima se vidi prirodno kretanje svetlosti u i oko zvijezda, primijetili su da je ono veoma slično načinu na koji se svjetlost kovitla oko nebeskih tijela na Van Gogovoj slici.

Nakon detaljne analize, otkriveno je da je umjetnik sa nevjerovatnom preciznošću na svojim slikama predstavio turbulencije, jednu od najnejasnijih i najkomplikovanijih pojava u dinamici fluida, zbog koje fizičari i astronomi i danas lupaju glavu.

Ovaj nevjerovatni fenomen primjećen je na još nekoliko Van Gogovih slika, a ono što je još intrigantnije je to što je umjetnik uspijevao da tačno predstavi turbulencije samo kada je stvarao tokom svojih psihotičkih napada.

Riječ je o sposobnosti koju normalan ljudski mozak jednostavno nema.

[piupiu]

Nekad sam davno negdje stavljala ove okupatorske psihodeliĆare, al' ne sjećam se ni gdje ni kad, pa haj' ponovo, da vidimo kako turske nane razvijaju pitu, kako psihodeliĆari sviraju saz, i tako to.

[piupiu]

Riječ je o sposobnosti koju normalan ljudski mozak jednostavno nema.

Ludilo i genijalnost su prve komšije.

3. Vincent Van Gogh
The Dutch painter produced some of the most valuable works of art but unfortunately didn’t live to see his own success; in fact Vincent perfectly manifested the phrase “struggling artist”, spending most of his adult life as a depressed and mentally ill man. According to the Van Gogh Gallery, an addiction to absinthe and a prescribed drug Digitalis (used to ease his epilepsy) may have been one of the reasons why the color yellow is such a prominent presence in his paintings – take the paintings The Yellow House and Starry Night, for instance. Chemicals in absinthe and Digitalis can cause one to see in yellow or see yellow spots...

Sta li je u tom Digitalisu?

[wewa]

U kurac pošalji sve i svakoga

Pisao: Sergej Jesenjin

Sergej Jesenjin, kod nas poiman kao pjesnik sentimentalan i ženskast, larmoajantan i bolećiv, pjesnik dirljive ljubavne poezije na kojoj su odrasle generacije, otkriva svoje svirepo i nacereno, nimalo blagougodno lice u dvije bijesne erotsko-psovačke pjesme koje kao da on nije napisao. Taj mračni izliv gnjeva prozračnog Jesenjina bi možda mogao podjednako sablazniti ljubitelje dražesnih osjećanja, lijepe poetske duše, kao i promicatelje feminističke poezije i ostalih političkih korektnosti.

Vjetar se s juga surv'o,

I luna nije prošla –

A zašto ti kurvo

Noćas nisi došla?


Nisi došla ni noću,

Nit se javila po danu.

Misliš da ja drkat hoću?

Ne! Druge jebem i u ranu!

***

Ne tuži, druže, ne kukaj zaboga,

Drži konja za uzdu u jizdu,

U kurac pošalji sve i svakoga –

Da tebe ne bi poslali u pizdu!

*Pjesma preuzeta iz knjige Ruski bordel muza, Feral Tribune, 2000.; prevod & prepjev Milorad Stojević & Vanja Švačko

http://www.xxzmagazin.com/u-kurac-posalji-sve-i-svakoga

vidi, vidi!
ko bi rekao da je jesenjin zapravo pjesnik po mom cejfu

[wewa]

Riječ je o sposobnosti koju normalan ljudski mozak jednostavno nema.

Ludilo i genijalnost su prve komšije.

3. Vincent Van Gogh
The Dutch painter produced some of the most valuable works of art but unfortunately didn’t live to see his own success; in fact Vincent perfectly manifested the phrase “struggling artist”, spending most of his adult life as a depressed and mentally ill man. According to the Van Gogh Gallery, an addiction to absinthe and a prescribed drug Digitalis (used to ease his epilepsy) may have been one of the reasons why the color yellow is such a prominent presence in his paintings – take the paintings The Yellow House and Starry Night, for instance. Chemicals in absinthe and Digitalis can cause one to see in yellow or see yellow spots...

Sta li je u tom Digitalisu?

i dje se ima kupit?

[piupiu]

Sta li je u tom Digitalisu?

i dje se ima kupit?

[black]

http://www.mreza-mira.net/vijesti/clanc ... i-seksist/
http://diskriminacija.ba/kolumne/goran- ... materijala

[Vipera berus]

Sta li je u tom Digitalisu?

i dje se ima kupit?

Ima se nabrati na livadi



Nekada su liječnici smatrali da je digitalis laksativni i emetički lijek na temelju toga što navodno "čisti tijelo od vrha do dna". Davali su ga za razne bolesti. - epilepsija, tuberkuloza i sl.
Biljke ovog roda su otrovne, tačnije svi njezini dijelovi, ali se koristi u medicini kao lijek za srčane bolesti.
Kako je razlika između ljekovite i otrovne doze je veoma malena, ne smije koristiti u laičkom liječenju.

Digitalis (tačnije Digitalis purpurea) sadrži glikozid poznat kao digoksin, koji u blažem slučaju može izazvati mučninu, nesvjesticu, dijareju i grčeve, a u težem slučaju, ako se pojede koji njezin dio, otkazivanja krvožilnog sustava i infarkt.
Ispravnim liječenjem digoksinom postiže se povećanje snage kontrakcije srca.