Forum Klix.ba

155_mm wrote: ↑08/03/2020 19:28 inace snimak prikazuje efekat 150- godisnjeg ispiranja mozga od strane raznih "narodnih prosvetitelja".

zforumas wrote: ↑08/03/2020 19:19 Sta ce se ograditi. Ponose se ovakvim likovima. Cetnikuju gdje god stignu, evo i ovdje po forumu. Kakve OS i kakve trice, sutra da nas napadnu Pokemoni ne bi se mogli dogovoriti da li cemo se braniti ili cemo cekati da samo prodje.
Ima Slavljanin pravo, sto ne bi orgijali kad niko ni po glavi da se pocese. Sta je bilo sa onim proslim likovima sto su velicali Drazu, Slobu, Radovana i kompaniju? Smanjili im platu 5% na tri mjeseca? Je li iko zavrsio karijeru u OS? Ili su ih njihovi nadredjeni potapsali po ramenu i rekli de ne zajebavajte se tako javno...
archi cijenim tvoj doprinos ovim temama ali daj buraz da jasno kazemo kako stvari stoje. Sutra da se zapuca opet bi se dijelilo k'o '92...i ljudstvo i oprema.

archi_a wrote: ↑08/03/2020 20:55 Ćeraćemo se još!

Službeni glasnik BiH, broj 17/20
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP 2966/18, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine - Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI








Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bosna i Hercegovina - Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 022644 17 Rev od 27. marta 2018. godine, S1 3 P 022644 17 Gž 2 od 14. septembra 2017. godine i S1 3 P 022644 16 P 2 od 30. juna 2017. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


1. Bosna i Hercegovina - Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 24. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 022644 17 Rev od 27. marta 2018. godine, S1 3 P 022644 17 Gž 2 od 14. septembra 2017. godine i S1 3 P 022644 16 P 2 od 30. juna 2017. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 022644 16 P 2 od 30. juna 2017. godine tužena "Bosna i Hercegovina - Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine" (apelantica) je obavezana da A. L. i A. R. (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica i drugotužiteljica, odnosno tužiteljice) isplati na ime naknade nematerijalne štete iznose od po 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to bliže opisano u izreci presude). Osim toga, apelantica je obavezana da tužiteljicama naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su prvotužiteljica, kao vanbračna supruga, a drugotužiteljica, kao kćerka rođena u vanbračnoj zajednici prvotužiteljice i N. R. (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužiteljica), aktivno legitimirane za podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete. Iz spisa predmeta i dokaza provedenih u toku postupka Sud BiH je utvrdio da je pravni prednik tužiteljica 18. novembra 2015. godine, na osnovu odobrenja nadređenog, koristeći svoje pravo na pauzu u toku radnog vremena, otišao u kladionicu "Pet Plus" d.o.o. Sarajevo, gdje ga je ubilo civilno lice iz automatske puške. Dalje, proizlazi da je tom prilikom u istom objektu ubijen još jedan pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Oružane snage), a civilna lica koja su se nalazila u objektu nisu stradala. Sud BiH je istakao da je i trećenapadnuti vojnik ranjen u autobusu koji je saobraćao na redovnoj liniji a koji se nalazio u neposrednoj blizini navedene kladionice. Dalje, proizlazi da je nakon toga osumnjičeni napadač lociran na adresi stanovanja, gdje je i preminuo uslijed aktiviranja eksplozivne naprave, zbog čega protiv njega nije ni vođen krivični postupak. Sud BiH je istakao da, shodno odredbi člana 17. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), sam može riješiti prethodno pitanje koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos o kojem sud ili drugi nadležni organ još nije donio odluku, odnosno da je ovlašten da u postupku naknade štete sam ispita da li je šteta počinjena radnjama koje sadrže biće krivičnog djela i kojeg krivičnog djela. Pri tome Sud BiH je utvrdio da je počinilac prilikom izvršenja krivičnog djela postupio iz neprijateljskih pobuda prema državi Bosni i Hercegovini s obzirom na to da je isključivo pucao na pripadnike Oružanih snaga, odnosno da u radnjama počinioca ima elemenata krivičnog djela terorizam iz člana 201. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Sud BiH je ukazao na odredbe čl. 1, 4. tačka a) i člana 6. tačka d) Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine, te na odredbe čl. 1. i 5. st. 1. i 2. Zakona o Obavještajno - sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine, kao i na odredbe čl. 2, 3. stav 1. tačka a) i člana 22. Zakona o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (kako je to bliže navedeno na str. 7 i 8 presude). Dalje, istakao je da je na 14. sjednici Vijeća ministara Bosne i Hercegovine od 8. jula 2015. godine usvojena Strategija Bosne i Hercegovine za borbu protiv terorizma za period 2015 - 2020. godinа. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, kao i utvrđenje da su u konkretnom događaju stradali isključivo vojnici, koji svojom uniformom predstavljaju državu Bosnu i Hercegovinu i njene oružane snage, koji su zbog dužnosti koju obavljaju predstavljali izloženu metu, Sud BiH je istakao da je "tužena BiH", kao pravno lice, odgovorna za štetu, shodno odredbi člana 180. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je Sud BiH zaključio da je apelantica pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari zbog čega je neosnovan njen prigovor o nedostatku pasivne legitimacije.

4. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 022644 17 Gž 2 od 14. septembra 2017. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

5. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je prvostepeni sud odlučivao mimo granica zahtjeva koji je postavljen u postupku (tužbeni zahtjev za naknadu štete iz radnog odnosa), čime je povrijedio odredbe člana 7. stav (1) ZPP. Imajući u vidu odredbe člana 7. ZPP, Sud BiH je zaključio da u pobijanoj presudi nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje žalba paušalno upućuje, kao ni one na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pravilno primijenio materijalno pravo zbog čega su žalbeni razlozi koji upućuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani. Dalje, Sud BiH je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da je "tužena Bosna i Hercegovina", kao pravno lice, odgovorna za štetu nastalu predmetnim događajem a shodno odredbi člana 180. stav 1. ZOO. Pri tome Sud BiH je istakao da ne postoji način da se ovakve zločinačke aktivnosti onemoguće u svim slučajevima, te da se javlja potreba, koja proistječe iz načela solidarnosti, da se svim građanima koji pretrpe štete zbog takvih uzroka omogući da brzo i na lak način dobiju naknadu, posebno zbog toga što ovakve akcije, osim izuzetno, nisu uperene protiv određenih lica, već je objekt napada sama država. Sud BiH je obrazložio da je pravni prednik tužiteljica bio zaposlen kod "tužene Bosne i Hercegovine", odnosno njenog organa Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), kao pripadnik Oružanih snaga, te da je Ministarstvo u kojem je pravni prednik tužiteljica imao zasnovan radni odnos samo organ države Bosne i Hercegovine, koji je u tužbi označen uz "tuženu Bosnu i Hercegovinu" samo zbog toga da se bliže označe odnosi parničnih stranaka, odnosno iz kojeg odnosa "tužioca kao fizičkog lica" i organa države je nastao konkretan sporni odnos. Stoga, Sud BiH je istakao da je, suprotno navodima žalbe, "tužena Bosna i Hercegovina", kao pravno lice, nesumnjivo pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari kako po osnovu odgovornosti za posljedice akta nasilja i terorizma, tako i po osnovu radnog odnosa pravnog prednika tužiteljica. Dalje, istaknuto je da Ministarstvo, kao organ države kod kojeg je pravni prednik tužiteljica imao zasnovan radni odnos, ne može imati stranačku legitimaciju u parničnom postupku za naknadu štete, već da tu legitimaciju ima samo država Bosna i Hercegovina.

6. Presudom revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 022644 17 Rev od 27. marta 2018. godine apelanticina revizija je odbijena kao neosnovana.

7. U obrazloženju revizione presude Sud BiH je naveo da su neosnovani revizijski navodi da je drugostepeno vijeće odlučivalo mimo zahtjeva koji je postavljen u postupku, čime je povrijeđena imperativna odredba ZPP. Dalje, naveo je da je sud vezan načelom odlučivanja u granicama tužbenog zahtjeva, ali da je osnovno sudsko načelo da mihi facta, dabo tibi ius, te da navedeno načelo svoju potvrdu nalazi u odredbi člana 7. stav (2) ZPP. Također, Sud BiH je istakao da je navedeno načelo dodatno potvrđeno i odredbom člana 20. ZPP prema kojem pravni osnov nije obavezujući dio tužbe, a i ako je naveden u tužbi, Sud BiH nije vezan za njega. U vezi sa pitanjem pasivne legitimacije, Sud BiH se pozvao na iste odredbe na koje se pozvao prvostepeni sud (kako je to bliže navedeno na str. 4 i 5 presude), te istakao da iz navedenih odredaba proizlazi da je Bosna i Hercegovina odgovorna za nastalu štetu, jer su njeni organi bili dužni da spriječe štetu koja je nastala tužiteljicama. Dalje, istaknuto je da je pravni prednik tužiteljica predstavljao izloženu metu, jer je svojom uniformom predstavljao Bosnu i Hercegovinu. Imajući u vidu da su u terorističkom aktu stradali isključivo pripadnici Oružanih snaga, Sud BiH je istakao da je krivično djelo bilo upravljeno protiv države Bosne i Hercegovine. Budući da je država Bosna i Hercegovina osnovala nadležne organe i institucije za sprečavanje i borbu protiv terorizma, a dodatno imajući u vidu Strategiju Bosne i Hercegovine za prevenciju i borbu protiv terorizma za period 2015 - 2020. godinа, Sud BiH je ukazao na to da je ispravan zaključak da su navedene akte terora i nasilja bili dužni da spriječe organi Bosne i Hercegovine. Sud BiH je istakao da Bosna i Hercegovina jedina može da odgovara za (ne)postupanje svojih organa i institucija, odnosno da jedina ima stranačku sposobnost, za razliku od Ministarstva, te da bliži opis organa i institucije (Ministarstva) ne može biti osnova za utvrđivanje nepostojanja pasivne legitimacije. Dakle, Sud BiH je zaključio da su tužiteljice bile obavezne da primarno naznače Bosnu i Hercegovinu, kao subjekta sa stranačkom sposobnošću, a da dodatan opis konkretnog ministarstva ne može da predstavlja neotklonjivu prepreku za ustanovljavanje postojanja pasivne legitimacije, jer je Bosna i Hercegovina odgovorna za nastalu štetu. U konačnici, Sud BiH je istakao da ne postoji kontradiktornost u obrazloženju drugostepene presude, jer, i prema odgovornosti za naknadu štete iz radnog odnosa, odgovornost se nalazi samo na Bosni i Hercegovini, jer jedina ima stranačku sposobnost.

Apelacioni navodi


8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Sud BiH vodio ponovni postupak protiv Ministarstva, kao poslodavca, za naknadu štete iz radnog odnosa, i to poistovjećujući pri primjeni materijalnog prava Ministarstvo, kao poslodavca, sa "društveno-političkom zajednicom", u smislu člana 180. stav (1) ZOO, čiji je organ bio dužan da spriječi takvu štetu. Pri tome apelantica ističe da je povrijeđena odredba člana 7. stav (1) ZPP, jer je takvim postupkom Suda BiH odlučivano mimo granica zahtjeva postavljenog u postupku. Apelantica tvrdi da Sud BiH nije vodio računa o pasivnoj legitimaciji prema materijalnom propisu koji upućuje na odgovornost, a time i na nadležnost za odlučivanje. Dalje, ističe da je Sud BiH prihvatio da odlučuje o tužbi protiv Ministarstva, umjesto protiv onog nivoa vlasti čiji su organi bili dužni da spriječe teroristički napad, što predstavlja povredu odredaba čl. 3. i 4. ZPP. Osim toga, apelantica ukazuje na kontradiktornost obrazloženja odluke Suda BiH kada je zaključeno da pasivnu legitimaciju ima samo država Bosna i Hercegovina. Dalje, ako je odgovornost za štetu u slučaju terorizma na državi Bosni i Hercegovini, onda su tužiteljice kao tuženog mogle označiti samo Bosnu i Hercegovinu, a ne Ministarstvo. S tim u vezi, apelantica smatra da je tužba morala da bude odbijena zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani Ministarstva. Također, ukoliko bi bilo utvrđeno da je nematerijalna šteta prouzrokovana ubistvom pravnog prednika tužiteljica nastala uslijed terorističkog napada, odgovornost, a time i pasivna legitimacija, mogla bi biti na strani Federacije Bosne i Hercegovine u čijoj isključivoj ustavnoj nadležnosti je sprečavanje krivičnih djela terorizma. U konačnici, apelantica smatra da je Sud BiH bio dužan da se proglasi nenadležnim i da, u skladu sa članom 5. stav (1) ZPP, ustupi predmet nadležnom sudu. Apelantica je, također, ukazala na stav sudske prakse Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o odgovornosti Federacije Bosne i Hercegovine u Presudi broj Rev 280/05 od 21. marta 2006. godine, Bilten Vrhovnog suda broj 1/2006, odlomak 21.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelantica nositeljica javne vlasti. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji odnose isključivo na način na koji su primijenjeni pozitivnopravni propisi u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, оdluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku a koju je kao pravilnu prihvatilo i drugostepeno vijeće Suda BiH, kao i reviziono vijeće Suda BiH. Naime, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine, Zakona o Obavještajno - sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine, Zakona o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu i ZOO, dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da je apelantica, odnosno "tužena Bosna i Hercegovina", odgovorna za štetu nastalu predmetnim događajem, a da dodatan opis konkretnog ministarstva ne može predstavljati neotklonjivu prepreku za ustanovljavanje postojanja pasivne legitimacije. Dalje, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao dovoljno jasno obrazloženje i kada je, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, zaključio da su neosnovani žalbeni i revizioni navodi da je u predmetnom slučaju odlučivano mimo granica zahtjeva koji je postavljen u postupku. Ovo naročito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude i u reviziji izjavljenoj protiv drugostepene odluke, a koje su razmotrili drugostepeno i reviziono vijeće Suda BiH prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud u ovakvim zaključcima Suda BiH ne vidi nikakvu proizvoljnost. U vezi sa ukazivanjem na sudsku praksu (Presuda Vrhovnog suda broj Rev-280/05 od 21. marta 2006. godine), Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja navedene presude Vrhovnog suda, da je u tom predmetu nepoznato lice izvršilo napad na tužioca zbog političkih pobuda radi zadržavanja postojećeg stanja podjele grada (Mostara) a protiv društvenog poretka utvrđenog Ustavom države i Federacije, te protiv slobode kretanja građana i prava na povratak svih izbjeglih i raseljenih lica, zbog čega je zaključeno da su federalni (a ne kantonalni) organi unutrašnjih poslova bili dužni da spriječe predmetnu štetu. U konkretnom predmetu, prema obrazloženju redovnih sudova, krivično djelo je bilo usmjereno protiv države Bosne i Hercegovine, čiji su organi bili dužni da spriječe štetu koja je nastala tužiteljicama. Dakle, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.




Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.