U slučaju da se neko i sam premišlja oko upisa za narednu godinu, napisat ću svoje iskustvo, prvo na državnom, a zatim i na privatnom fakultetu. Možda pomogne u dilemama s kojima sam se ja suočavala u zadnjih godinu dana, a nisam imala nikoga ni dovoljno upućenog ni dovoljno objektivnog da pitam za savjet.
Ja sam Pravo upisala na Univerzitetu u Sarajevu i imala sam zaista želju da baš to studiram i da se baš time bavim. Upisala sam se bez ikakvog "guranja" i "intervencija" kao redovan student i do treće godine davala sve ispite u roku. Ono što me pri tome ubilo u pojam, demotivisalo maksimalno i u više navrata dovodilo u situaciju da odem na studentsku i podignem papire i halalim sve te godine rada i truda su uslovi, ili nepostojanje uslova u kojima je studirala moja generacija studenata nazvanih "hibridni bolonjci." Mi nismo bili apsolutno ništa, nismo bili stari sistem, nismo bili bolonja, nismo imali čak dugo vremena ni validan Pravilnik na osnovu kojeg studiramo i na koji se možemo pozvati za bilo šta. Još kad su nam nabili onu skelu na ulaz stvarno se podcrtao osjećaj koliko taj fakultet ulaže i cijeni svoje studente. Čitavo to stanje je najbolje opisao trenutni profesor na Rimskom pravu (kojeg PFSA posuđuje iz Kiseljaka), rečenicom da je klupa u kojoj je on završio ista ona klupa u kojoj sada predaje. Otprilike je upravo tako. I žohari s kojima sam ja studirala, su godinama prevrnuti na leđa stajali ispod tih klupa i stolice koje su bile izvaljene nikada nisu zamjenjene. Apsolutno ništa godinama nije ni promjenjeno, ni uređeno, ni popravljeno. Ja ne znam je li to treba biti standard jednog državnog fakulteta, pogotovo onog u kojem je smješten i Rektorat, ali je žalostan taj standard. Da ne govorim o tome da svake godine generacije i generacije studenata predavanja slušaju s poda, jer Pravo nema ni poštenu učionicu, a ne amfiteatar. Stalno sam se pitala u šta odoše one silne školarine od svakako premašenog broja vanrednih i samofinansirajućih koje taj fakultet svake godine upiše ponovo.
Ali na stranu i uslovi u kojima smo studirali. Tek je u zadnjih dvije godine, radom USP-a uveden neki red u sam način studiranja. Dok bolonja ima izričita pravila o tome kako se održava rad sa studentima, kako se studenti ocjenjuju, da je potreban stalni i kontinuirani rad tokom semestra, da se uvažava i aktivnost, pa da tu aktivnost nekako treba omogućiti, što je u sali sa 200 studenata nemoguće, kod nas se imenom i prezimenom moglo nabrojati tek dvoje do troje profesora na godini, ustvari većinom profesorica, koje su poštovale ta pravila i čiji je sistem donekle ličio na neku bolonju. Godinama se USP borio s određenim profesorima, a možda se čak i dan danas bore s pojedinim da poštuju Zakon povodom kriterija ocjenjivanja i da ma koliko neki smatrali da je njihov predmet bitan za okretanje Zemlje oko Sunca i dalje ne mogu tražiti 80% za prolaz i najobičniju šesticu. Vlada to mišljenje da, eto konkretno Pravni fakultet u Sarajevu, u najvećoj mjeri napuštaju oni kojima je pretežak i kojima se ne uči ili ne mogu učiti na način na koji se to od njih traži. Ali to nije istina. Napuštali su ga mahom i ljudi s prosjekom iznad 9, jer im se nije dalo podilaziti egu neke umišljene veličine, bilo kojeg profesora koji su imali problem dati nekome na znanje desetku. I zbog stava da dobiješ šta već dobiješ i to uz komentar da si sretan jer je to jedan opasan profesor kod kojeg malo ko i šest dobije, a ne osam ili devet. Meni se desilo da sam se dvije godine mučila s jednim predmetom na trećoj godini i to predmetom o EU koji nimalo nije relevantan za ono što me sutra čeka u poslu (nadam se) jednog pravnika. Na kraju sam totalno izgubila i kontinuitet u radu i želju da nastavim studirati uopšte. Prebacila sam se na četvrtoj godini u Kiseljak. Bilo mi je smiješno, pa i danas mi je smiješno što je došlo do toga. Dođeš tako blizu kraja, a nikad ga doživjeti.
Pravni u Kiseljaku ima zaista uslove da se osjećaš kao student. Još nikada nije došlo do toga da ne mogu sjesti na stolicu, već da moram sjesti profesoru pod noge. Imaju pristojnu biblioteku i bez čekanja možeš iznijeti da čitaš i proučavaš šta god im je na raspolaganju. Imaju vrlo ljubazno osoblje na studentskoj koje će izaći u susret. Imaju pravilnike za sve. Nema nejasnoća koja su prava i koje su obaveze studenta.
Ja sam tek jedan semestar tamo i možda će neko da ismijava ili da ne shvati ozbiljno ovu izjavu, ali više sad aktivno studiram, nego što sam u Sarajevu. Jednostavno dinamika i koncept studija je takav da ne možeš ne dolaziti redovno na predavanja i vježbe, ne izlaziti na kolokvije, ne pisati seminarske i ne učiti apsolutno ništa do završnog ispita. Sve to u Sarajevu je ne samo moguće nego standardna praksa i za redovne studente i niko se ne obazire, je li dolaziš ili ne dolaziš, nikoga nije briga, samo uredno plati školarinu, a šta ćeš dalje sa studijem nije njihov problem. Ovdje itekako pitaju i zovu i insistiraju na objašnjenju ako nisi aktivan. Pa i vanredne studente, a prema redovnim imaju i daleko oštriji kriterij po tom pitanju. Za one koji se pitaju kako neko ko je na državnom zapeo, na privatnom odjednom procvjeta i završi, nije uredu postavka pitanja. Nije stvar u kako nego zašto. I nema tu generalizacije. Prvo je upitno što je neko uopšte zapeo. Neko zapne na jednom predmetu, neko zapne odmah u startu na svakom.
Ima i privatnih fakulteta gdje vjerovatno stvarno jeste moguće za godinu dana riješiti odmah dvije. Ali poenta je da se ne može generalizovati. Meni recimo daleko više odgovara ovakakv sistem rada, gdje svake sedmice moram, htjela ne htjela izvršiti svoje obaveze do predavanja/vježbi, odgovara mi što nas nikada nema više od pedesetak i što moram pred svako predavanje pročitati gradivo, jer znam da će profesor ispitati jesmo li čitali materiju i tražiti da učestvujemo u tom predavanju. Logično i da će mi samim tim puno toga ostati u glavi prije nego i počnem da učim, što je nemoguće ako recimo tokom semestra ne odem nijednom na predavanje jer dođe 200 ljudi, nemam gdje sjesti, zagušljivo je i radije ću ostati da spavam u krevetu, nego da to sve preživljavam svake sedmice. Što sam upravo i radila u Sarajevu, jer nema šanse da bi me iko ikad nazvao i pitao, a što to ne dolazim. 
Uostalom odgovara mi što imaju usmene ispite kod svakog profesora ako hoćeš da polažeš usmeno, a ne da ispisujem po 10 strana sa sve naslovima i podnaslovima u lekcijama i opet dobijem neku pišljivu sedmicu jer nisam stigla napisati ni pola od onoga što znam, zbog nemogućeg koncepta ispita. Odgovara mi što barem imam šansu da dobijem ocjenu koju zaslužujem, a ne da mi neko govori da sam sretna sa šesticom. Sve je to motivacija na kraju krajeva, da sjedneš i zagriješ stolicu i završiš u roku.A u kontekstu nekoga ko tek treba da odluči šta da upiše i gdje, ne da ne bih ulazila u diskusiju privatni ili državni Pravni fakultet, već ne bih nikome savjetovala da upisuje Pravni fakultet uopšte, nigdje i nikakav. Ono s čime se suočavaju moje kolege u potrazi za poslom, je krajnje poniženje. Apsolutno je nebitno da li diploma o završenom fakultetu pri tome dolazi s državnog ili privatnog fakulteta. Jednako smo oštećeni i jednako smo nebitni u rijeci diplomiranih pravnika koji se danas štancaju i koji završe na kraju na birou. Radije uzmite i plaćajte ako treba i po deset instruktora da vas prate kroz studij, ako već nemate potrebno znanje i podlogu, pa upišite ETF i kad god i kako god da ga završite, ako budete znali raditi, sigurne su šanse da ćete naći posao, bilo ovdje, bilo negdje vani. Ja ne znam nijednog inžinjera elektrotehnike da išta zna, a da je nezaposlen. I danas da imam šanse da se vratim i ponovo biram, nikad, nikad ne bih upisala fakultet iz oblasti društvenih nauka, a ponajmanje Pravni u Sarajevu.
