Magazin Dani, Sarajevo, posljednji broj,Vuk Bačanović:
Knock-out desničarskom revizionizmu
Ademović je sakupio kako propagandni materijal, tako i interne korespondencije četničkih oficira međusobno i sa svojim vrhovnim komandantom Dražom Mihailovićem. Kada se ovo dvoje uporedi, jasno je da je moderna predodžba generala Mihailovića u Srbiji i RS-u zapravo izgrađena na četničkoj propagandi iz Drugog svjetskog rata uz potpuno negiranje historijskih činjenica
Fadil Ademović: "Kako je moguće da su tobožnji komunistički falsifikatori mogli falsifikovati talijanske, njemačke, savezničke, NDH-ovske, pa čak i dokumente četničke provenijencije?"
Propaganda i propagandno djelovanje uvijek su među glavnim aktivnostma svake političke opcije ili pokreta. Služe, najprije, za pridobijanje ljudstva i kreiranje stvarnosti kakva pogoduje sprovođenju političkog programa. Sadržaj propagande ne mora se, međutim, uvijek poklapati sa stvarnim političkim programom nekog pokreta ili organizacije.
Dvotomno kapitalno djelo bosanskohercegovačkog znanstvenika, novinara i publiciste Fadila Ademovića, Četništvo i četnička propaganda u južnoslovenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu, govori nam o varijacijama propagande JVuO Draže Mihailovića u cilju ostvarivanja projekta velike, odnosno homogene, etnički čiste Srbije; ona propaganda, na osnovu koje su u Srbiji i Republici Srpskoj rehabilitirani Mihailović i njegov ekstremno-nacionalistički pokret.
Ademović citiranjem ogromnog broja, kako propagandnih tako internih dokumenata JVuO, dekonstruira i noviju propagandu, kojom se Draža Mihailović želi predstaviti
"prvim gerilcem Evrope", a njegov pokret antifašističkim
"pokretom otpora", koji je u svojim redovima iskreno želio imati pripadnike svih nacionalnosti i konfesija u porobljenoj Jugoslaviji.
Prvi tom nosi naziv
Sudionici velikih obmana, a drugi
Drama istorijskog zaokreta. U njima je kvislinška i zločinačka priroda četničkog pokreta sagledana sa svih aspekata i, što je posebno važno, kroz prizmu prelamanja interesa velikih savezničkih sila Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a na Bakanu.
Kako zapravo izgleda revizionistički pristup historiji Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije?
Dražina Jugoslovenska vojska u otadžbini, kao jedina legalna vojna formacija u okupiranoj zemlji, kreće u borbu protiv Nijemaca još u maju 1941., dok je partizanski ustanak tek strateški potez Moskve, kako bi se barem donekle amortizirala njemačka invazija na SSSR, započeta 22. juna 1941. Prema ovoj koncepciji, mudri Mihailović nastoji očuvati srpski etnički korpus ionako desetkovan ustaškim genocidom od uzaludnog rata protiv nadmoćnijeg Wehrmachta, dok komunisti na čelu s Titom ne žale bilo kakvu žrtvu, a naročito srpsku, kako bi stvorile sovjetsku republiku, koja bi bila satelit SSSR-a.
Ovakvo viđenje događaja koje je u savremenoj Srbiji i Republici Srpskoj već odavno postalo općeprihvaćena Mihailovićeva apologija, od njega je stvorila mistično-vizionarsku figuru s oreolom mučenika. Ademovićeve knjige, s druge strane, nisu nikakva apologija. One su na prvom mjestu zbir historijskih dokumenata, njemačke, talijanske, ustaške i četničke provenijencije.
Na jednom mjestu Ademović je sakupio kako propagandni materijal, tako i interne korespondencije četničkih oficira međusobno i sa svojim vrhovnim komandantom Dražom Mihailovićem. Kada se ovo dvoje usporedi, jasno je da je moderna predodžba generala Mihailovića u Srbiji i RS-u zapravo izgrađena na četničkoj propagandi iz Drugog svjetskog rata uz potpuno negiranje historijskih činjenica.
Zaklah joj sina Jovana… "Propaganda mora biti jednostavna i zanimljiva", bio je stav Mihailovićevih propagandista. Kao takva, ona je imala poslužiti glavnim četničkim ciljevima formuliranim u projektu Homogena Srbija, banjolučkog advokata
Stevana Moljevića i Mihailovićevog štabskog intelektualca
Dragiše Vasića. Radilo se o velikoj Jugoslaviji i u njoj etnički očišćenoj Velikoj Srbiji, koja bi obuhvatila Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju i veći dio Slavonije.
Evo šta je Moljević 1942. o četničkim ciljevima pisao Dragiši Vasiću:
"Što se tiče našeg unutrašnjeg razgraničenja sa Hrvatima, tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin: (a) zaposesti na karti označenu teritoriju; (b) očistiti je prije nego li se iko pribere." Evo kako on zamišlja: "Zaposedanje bi se, mislimo, moglo izvesti samo tako ako bi se u jakim odredima zaposela glavna čvorišta i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin i Šibenik, te Mostar i Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivci bi imali da budu na mestu kažnjavani, a ostalima bi valjalo otvoriti put - Hrvatima u Hrvatsku, a muslimanima u Tursku (ili Albaniju)."
Dokumentacija koju je prikupio i obradio Ademović dokazuje da je tobožnje odustajanje od ove politike krajem 1943. i početkom 1944. bilo uzrokovano isključivo jačanjem NOP-a i potpunim rasulom Ravnogorskog pokreta, kojeg nije mogao spasiti ni Svetosavski kongres u selu Ba! O tome da je svijest o unutrašnjoj slabosti, a ne napad filantropije bio razlog četničkog navodnog "zaokreta", svjedoči i pismo
Dušana Radovića, komandanta Zlatiborskog korpusa poručniku
Simi Mitroviću, komandantu četničke Leteće brigade Tara iz 1944., u kojem se, između ostalog, kaže: "Što nećemo postati belogardejci, šoferi taksija, izmećari, makroji, besprizorni i slično nije velika šteta, ali zato će nas prokleti Bog i srpski narod… Što su izvesni probisveti i moralna trulež Peko Dapčević i komp. stvorili VOJSKU u pravom smislu te reči, iako laici u poslu, naša je oficirska bruka."
"Naređeno je", nastavlja Radović pismo, "da se danonoćno izvodi obuka sa celokupnim ljudstvom u vojničkim veštinama po planu - obuka se izvodi samo u pevanju i to nakaradnih pesama kao što je ona Zaklah joj sina Jovana!" Citiranjem ovog dokumenta, Ademović je jasno ukazao zbog čega je Mihailović počeo upućivati proglase populacijama koje je do jučer namjeravao istrijebiti i "humano preseliti".
To nije bilo zbog toga jer je bio "antifašist", kakvim ga revizionisti žele prikazati, već očajnik, čija vojska nije bila ništa drugo do, pozovimo se opet na Simu Mitrovića, "rulja ili gomila čeljadi koju vodimo sa sobom planinskim bespućima".
Saradnja - nužna potreba…
A kakve su bile stvarne namjere i planovi "rulje ili gomile čeljadi"? Ademovićeva knjiga definitivno satire sve revizionističke tvrdnje u stilu
"Čiča je voleo Fehima" (Fehim Musakadić, jedan od malobrojnih muslimana u štabu Draže Mihailovića).
Još 1941. bio je jasan Mihailovićev stav, koji je unio u svoju bilježnicu, da
"svi muslimani ima da budu pokrenuti sa svojih ognjišta". U skladu s tim, Mihailović je izdavao naredbe svojim bosanskim vojvodama
Dobroslavu Jevđeviću i Jezdimiru Dangiću. Tako je
Milan Šantić, jedan od hercegovačkih četničkih vođa, krajem jula 1942. u Trebinju objavio: "Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana. U njima će živjeti samo Srbi. Čišćenje će se provesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetka i bez sažaljenja. To će biti polazna tačka našeg oslobođenja. Sve to treba da se završi brzo i u jednom revolucionarnom zamahu."
Miloš N. Jovanović, komandant Ozrenskog četničkog korpusa, 13. 2. 1943., pri prenošenju Dražine naredbe
Golubu Mitroviću, komandantu Zeničkog vojno-četničkog odreda, precizira kako će to biti izvršeno: "Seljački svijet i isto tako sitni radni svijet poštediti i od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje."
Prevođenje na pravoslavlje Jovanović planira za sve katolike, dok za muslimane dodaje: "Nijedan musliman neće među nama ostati. One koji su se ogrešili o naš narod… uništićemo bez milosti, a seljake i ostali sitni svet preselićemo u Tursku." Ademović jasno ukazuje da je ovakva praksa dovela do velikih prelazaka muslimana u NOP, što je zahtijevalo nešto drugačiju strategiju.
Ona se otprilike da sagledati iz instrukcija Dinarske četničke divizije: "Svaka preuranjena akcija protiv muslimanskog življa pojačala bi partizane. Zbog toga oni treba da sede kod svojih kuća, pa da ih na njihovim domovima uništimo." Četnički major
Z. Ostojić u tom smislu daje uputstvo komandantu Romanijskog četničkog korpusa
Miloradu Momčiloviću o tome kako vršiti propagandu prema muslimanskom stanovništvu: "Obećavajte im šta hoćete, a poslije ćemo uraditi kako treba. Glavno ih je privući i pridobiti za borbu protiv partizana, ili bar da ne priđu njima. Produžite rad, dozvoljavam sve moguće prevare, samo pametno i bez kompromitovanja."
I
Danilo Slatić, jedan od hercegovačkih četničkih vođa, piše komandantu Druge sarajevske četničke brigade. Saradnja s muslimanima opisuje se kao "nužna potreba": "Objasniti ljudima da je sada momenat da mi moramo s njima sarađivati, da bi smanjili broj naših neprijatelja. Da ih zavadimo sa Hrvatima da se oni pobiju a mi da gledamo svoja posla. Sve do datog momenta kada ćemo izvršiti svoj zadatak prema kojem u srpskim zemljama neće niko drugi živeti osim Srba." Draža je u tom smislu često znao opominjati svoje oficire: "Ovo se ne može pisati niti javno govoriti, jer bi i Turcima došlo do ušiju."
Pošast desničarskog revizionizma U prvom tomu svoje knjige Ademović upozorava na devastiranje savremene historijske nauke, odnosno desničarski revizionizam u udžbenicima historije u Srbiji. Kako je istakla Dubravka Stojanović, Draža Mihailović je u novom udžbeniku predstavljen kao poštovalac francuske kulture i pravi heroj otpora fašizmu i nacizmu u Drugom svjetskom ratu. "Celokupna istorija XX veka podvrgnuta je reviziji", ocjena je historičarke Olivere Milosavljević, koju Ademović citira: "U ovom udžbeniku nema Svetozara Markovića, ali ima Pavla Đurišića (sa slikom), nema Dimitrija Tucovića, ali ima Dragiše Vasića (sa slikom), nema Ilariona Ruvarca, ali ima više od 60 raznih generala, đenerala, pukovnika i majora."
Iako Ademovićeva studija nije izašla u Srbiji, ona će zahvaljujući svojoj, već spomenutoj metodološkoj izvrsnosti, biti trajna referenca kada je u pitanju pošast desničarskog revizionizma historije.
Četnici su fingirali napade na Nijemce
Generalni stav Draže Mihailovića o kolaboraciji provodili su njegovi komandanti. Svako na svome terenu u skladu s postojećim prilikama. Treba reći da su pojedini četnički komandanti u zapadnoj Srbiji 1941. sa svojim odredima, kao proizvod antiokupacionog raspoloženja i lokalnih inicijativa, stupili u borbu protiv okupacionih jedinica. To je ubrzo prestalo pošto je Draža oštro ukorio takve komandante. Mihailović je to ovako objasnio: "Borba protiv okupatora bila je nužno zlo kako narodne mase ne bi prešle na stranu komunista…" Zašto? Narodne mase su bile za oslobodilačku borbu koju su vodili partizani.
Da narod ne bi masovno prešao na njihovu stranu, četnici su fingirali neke napade na Nijemce. U toku rata 1943. Nijemci su preko plakata pozivali svakog ko im izruči živog ili mrtvog Tita da će dobiti 100.000 njemačkih maraka u zlatu. Što su takve plakate isticali za Mihailovića, mnogi historičari tumače težnjom okupatora da dovedu u zabludu slobodarski narod Jugoslavije.
Drugi opet to tumače činjenicom da je odbio formalno ozvaničiti kolaboraciju. Pa ipak, i nakon ofanzive Nijemaca na Ravnu Goru i Dražinog bjekstva, general je sve do 1942. bio pod zaštitom Milana Kalabića, koji je bio Nedićev saradnik.
Fadil Ademović : Dražin antifašizam je bio čista propaganda
DANI: Gospodine Ademoviću, Vi ste u svoje dvije knjige vidno uložili ogroman trud. Tu je sakupljeno obilje dokumenata koji su prezentirani tako da pružaju potpunu sliku o tome šta je zapravo bilo ravnogorstvo. Koliko Vam je vremena trebalo za ovoliki posao i s kojim ste se poteškoćama susretali?
ADEMOVIĆ: Na ove dvije knjige radio sam punih deset godina. Obilazio sam arhive u Zagrebu, Beogradu i drugim gradovima. Sve sam to uradio o sopstvenom trošku. Nikakvu pomoć nisam dobio. Valjda to dovoljno govori kako se ovo društvo odnosi prema naučno-istraživačkom radu.
DANI: Vlada Srbije je odavno donijela uredbu prema kojoj je general Mihailović rehabilitiran, te su prava partizana izjednačena s pravima četnika. Šta se hoće postići takvim revizionizmom?
ADEMOVIĆ: Ne samo u Srbiji, već i u Republici Srpskoj. Ta se situacija mora sagledati u svome kontekstu. Oni zapravo nastavljaju politiku iz Miloševićevog vremena. To je kontinuitet manifestacija koje su se tada dešavale. Naravno da je došlo do rehabilitacije Mihailovića kada je cjelokupan Miloševićev velikosrpski projekt zapravo bio realizacija Mihailovićevih ideja.
DANI: Ali politički diskurs koji se sada provlači je takav da je zapravo Mihailović ocrnjen od strane komunističkog režima. Spominju se njegove deklaracije muslimanima i slično… zapravo stvara se slika da on nije bio tako loš kao što se želi prikazati.
ADEMOVIĆ: Da. Ono što se, zapravo, želi poturiti kao istina, je da je lik Draže Mihailovića stvarala pobjednička komunistička strana, da su falsifikovali dokumente, da su time željeli prigušiti i sakriti, tobože, istinski, antifašistički lik Draže Mihailovića. Međutim, kako je moguće da su tobožnji komunistički falsifikatori mogli falsifikovati talijanske, njemačke, savezničke, NDH-ovske, pa čak i dokumente četničke provenijencije, koji nedvosmisleno ukazuju na kolaboraciju, te zločinačku prirodu Ravnogorskog pokreta? To je, naprosto, nemoguće. Sve da pobjednici i jesu falsifikovali neke četničke dokumente, kako je moguće da su falsifikovali one iz stranih arhiva?
DANI: Ipak, danas četnički pokret, bez obzira na njegovu radikalno-nacionalističku prirodu i jasne planove o istrebljenju drugih naroda, proglašavaju antifašističkim samo zbog činjenice jer je nominalno bio na strani saveznika.
ADEMOVIĆ: Da. Vidite, u Republici Srpskoj i Srbiji se pojavio veliki broj kvazinaučnih radova u kojima se nastoji poturiti teza da je Draža Mihailović želio srpski narod zaštititi od neprijateljskih represalija, te da je zbog toga odlagao sukob s neprijateljem. S druge strane, naprosto nema nijedne značajne bitke koju su četnici vodili s Nijemcima ili Talijanima. Naprosto je nema. Oni su bili instrument u rukama okupatora, kojem je zapravo odgovaralo da se ljudi ovoga podneblja međusobno kolju.
DANI: Zbog čega je potpuno pogrešna teza da Mihailović nije preduzimao akcije protiv neprijatelja zbog prevelike rizičnosti?
ADEMOVIĆ: To je naprosto smiješno. Zapravo je najviše Srba u Srbiji u Drugom svjetskm ratu stradalo upravo od četničkog terora. Oni s jedne strane, Nedić i Ljotić s druge, Pećanac s treće i svi zajedno s Nijemcima.
DANI: Četničke apologete će se često pozivati na činjenicu da je četničkim formacijama kasnije pristupio i jedan broj muslimana. O čemu se zapravo radilo?
ADEMOVIĆ: Istina je da su postojali ljudi kao Mustafa Mulalić ili Fehim Musakadić i drugi, ali oni u štabu Draže Mihailovića nisu predstavljali baš nikakav bitan faktor. Mulaliću je na četničkom kongresu u selu Ba čak bila potrebna posebna straža. Oni su jednostavno bili ignorisani i, prema nekim teorijama, čak su bili poslani u Ravnogorski štab ne bi li na neki način otupili četničku oštricu prema muslimanima.
DANI: Da li se to dogodilo, tj. da li je ikada došlo do promjene četničke politike prema muslimanima, u smislu istrebljenja?
ADEMOVIĆ: Ispričat ću vam ono što je meni ispričao pisac Advan Hozić. U Drugom svjetskom ratu je u blizini rječice Neretvice postojalo jedno muslimansko selo koje se nije željelo staviti ni na čiju stranu. Jednom prilikom su četnici poslali te svoje muslimanske komandante da pridobiju selo za četnike. Zapovjednik im je ostavio svoju akreditaciju i rekao da ako ih četnici budu dirali, da samo pokažu tu akreditaciju i da im se ništa neće dogoditi. Kada su partizani pronašli to selo potpuno uništeno i svi stanovnici do jednog su bili poubijani od strane četnika, jedan leš je u ruci držao onu akreditaciju. Eto kako je politika bila promijenjena. Na kraju krajeva, bilo je jasno da nakon svih propagandnih trikova, nakon rata slijedi istrebljenje.
DANI: Braneći Dražu Mihailovića, današnje apologete će reći da su i partizani također izvršili akt kolaboracije šaljući svoje predstavnike na pregovore s Nijemcima 1943.
ADEMOVIĆ: To se ne može upoređivati. Taj akt, koji se uistinu dogodio, jest bio istinski strateški potez, budući da je i vojsci i narodu koji se s njom povlačio bio prijeko potreban predah. To se ipak nikako ne može uporediti sa sudjelovanjem talijanskih, njemačkih, četničkih i ustaških jedinica. Baš kao što četnici nikada nisu stupili u otvoren sukob s okupatorom, već su djelovali protiv civila, tako se ne može naći baš nijedan slučaj oružanog sudjelovanja neprijateljskih i partizanskih jedinica. To je fakat koji se ne može osporiti.
Glavni časopisi ravngorskog pokreta
Ravnogorsko novinstvo
RAVNA GORA: Centralni organ četničke Vrhovne komande. Prvi broj se pojavio 27. januara 1943. Uređivao ga je Stefan Moljević, autor programa Homogena Srbija.
ISTOK: Glas "jugoslovenski orijentiranih muslimana". Njegov pokretač u Slobodnim jugoslovenskim planinama bio je Mustafa Mulalić, bivši doratni narodni poslanik. Na ravnogorskom kongresu u selu Ba, krajem januara 1944., pripalo mu je jedno od potpredsjedničkih mjesta. U martovskom broju 1944. Istok objavljuje Poruku đenerala Draže Mihailovića muslimanima širom Jugoslavije. U proglasu se kaže da "muslimani ravnopravnost i jednakost pred svim zakonima, slobodu građansku, slobodu vjersku, slobodu imovinsku oni mogu ostvariti samo u zajedničkoj borbi sa jugoslovenskom vojskom". Srbija, kako kaže Mihailović - ne ovisi o Bosni, ali obnova i razvoj Bosne imaju sve pretpostavke u sastavu Srbije. Tako je pisao glas jugoslovenskih muslimana Istok poslije četničkog kongresa u selu Ba. Kakvu je, međutim, sudbinu ravnogorsko rukovodstvo zaista namijenilo muslimanima u Jugoslaviji, vidljivo je, npr., iz instrukcija Dinarske četničke divizije: "Svaka preuranjena akcija protiv muslimanskog življa pojačala bi partizane. Zbog toga oni treba da sede kod svojih kuća, pa da ih na njihovim domovima uništimo."
SLOBODA ILI SMRT: List se pojavio 3. oktobra 1941. s naznakom da izlazi jednom nedjeljno u šumama i planinama. Izvještava o akcijama saveznika i njemačkim gubicima. List je donosio pregled zločina počinjenih nad Srbima, mada se četnički zločini nad muslimanskim i hrvatskim stanovništvom nigdje ne spominju.
CRNOGORSKI VIJESNIK: Izlazio je na teritoriji Crne Gore tokom 1943./'44. Imao je izraženu klerikalnu crtu. Tako u božićnoj poslanici objavljenoj u ovom listu 1. 1. 1944., tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije poručuje da "Karl Marks nije umeo da raspolaže ni s najmanjom sumom novca, a sastavio je teoriju o novcu".
OF LELE: Satirični list Posavsko-kolubarske grupe korpusa. Pisali su, pored ostalog, i o ljubavnicama oficira u štabovima četničkih jedinica.
SLOBODA I SLAVENSKO BRATSTVO: List "jugoslavenskih nacionalista hrvatskog plemena", koji su formirali Jugoslavenski revolucionarni pokret JUREPO. Rasturan je uglavnom u Hrvatskom primorju.
SLAVENSKI JUG: List četničke komande na Sušaku kod Rijeke pod vrhovništvom fašističke Italije.
UJEDINJENJE: Jugoslavenski nacionalistički monarhistički ilegalni list pokrenut u Splitu.