Geoffrey Nice, tužilac u procesu protiv Slobodana Miloševića: BiH treba pokrenuti reviziju tužbe protiv Srbije za genocid i agresiju!
Autor Goran MRKIĆ 2011-08-01 06:07:00
Ako imaš tu mogućnost, kako ćeš objasniti generacijama koje dolaze da nisi to napravio
Bivši haški tužilac Džefri Najs (Geoffrey Nice), koji će na ovim prostorima ostati zapamćen po tome što je vodio proces protiv Slobodana Miloševića, smatra da BiH treba pokrenuti reviziju tužbe protiv Srbije za agresiju.
On kaže da je ovo naša obaveza kako nam "drugi ne bi pisali historiju".
Iskoristiti mogućnost
U ekskluzivnom intervjuu za "Dnevni avaz" Najs, koji je ovih dana boravio u Sarajevu, govori o Slobodanu Miloševiću te o Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, za koje kaže da je moguće da svoju odbranu koncipiraju tako da se počnu međusobno optuživati.
Smatrate li da bi Bosna i Hercegovina trebala u Međunarodnom sudu pravde pokrenuti reviziju tužbe protiv Srbije za genocid?
- Budući da pravni postupak u Međunarodnom sudu pravde dopušta tu mogućnost, smatram da je treba iskoristiti. Pri tome se treba voditi računa o vremenskom ograničenju koje postoji za reviziju.
Jer, ako se odluka ne donese na vrijeme, propušteno vrijeme od 2007. do isteka roka revizije neće biti lako nadoknaditi. Naglasio bih da je pokretanje revizije pitanje političke volje. Ne znam koliko političke volje postoji u ovom trenutku za to u vašoj državi, jer nisam upućen u političke tokove.
Znam, međutim, da političari općenito ne donose rado odluke kada ne postoji čvrsta garancija za uspjeh. Razlika između nas pravnika i političara je da mi nemamo izbora, nego kad god postoji i najmanja šansa za uspjeh, nama je to dovoljno da se uhvatimo posla.
Svaka šansa može dovesti do pozitivnog ishoda. Za nas pravnike nema lakog i predvidljivog slučaja, nego je na nama da iskoristimo svaku mogućnost i povećavamo vjerovatnost uspjeha. Konkretno, u ovom slučaju, kada pravna procedura dopušta reviziju ili žalbeni postupak, bilo bi krajnje neprofesionalno ne iskoristiti tu mogućnost.
Advokatu je najvažnije da se koncentrira na onaj dio slučaja gdje se vidi šansa. Tu je vidim razliku između političkog i pravnog odnosa prema reviziji.
Nedostatak političke volje često je zasnovan na načinu mišljenja političara o pravnim procesima, jer oni se ne žele upuštati ni u jedan dugotrajniji proces koji od početka ne daje garanciju uspjeha.
Kako Vi, kao pravik, gledate na to?
- Ja sam, kao pravnik, apsolutno za reviziju. Čak smatram da nema drugog izbora nego iskoristiti mogućnost revizije. Ako imaš tu pravnu mogućnost, kako ćeš kao političar ikada moći objasniti generacijama koje dolaze da nisi to napravio, a imao si politički mandat za to?
Ako se to uopće ne pokuša, garancija neuspjeha je 100 posto. Alternativni način razmišljanja koji ja zastupam jeste da u ovom ograničenom vremenu koje je još preostalo treba postići sve da budu identificirani svi važni dokazi, svjedoci i pravne teorije da bi se postigao najbolji mogući pravni rezultat.
Ako se krene dalje s revizijom, treba biti jasno da je proces iznošenja dokaza i pravnih teorija jednako važan kao i krajnji rezultat, odnosno presuda. To sigurno važi za sudske procese gdje se sudi za političko nasilje, gdje izneseni dokazi i dokumenti velikim dijelom doprinose stvaranju kolektivne memorije o ratu, utvrđivanju historijskih činjenica i interpretacija.
Ako ne iskoristite pravo revizije, onda to ne znači samo da time prihvatate prvostepenu presudu iz 2007. nego i da će drugi pisati vašu historiju.
Vi ste u aprilu 2007. godine bili prvi koji ste iznijeli u javnosti neprincipijelnu politiku Karle del Ponte (Carla del Ponte), putem koje je ova štitila dokumente po želji Beograda koji su mogli biti od važnosti za ishod tužbe BiH protiv Srbije u Međunarodnom sudu pravde. Jeste li tada mogli pretpostaviti kakav će efekt Vaše oglašavanje imati?
- Nisam. Jer o tome nisam uopće razmišljao. Meni je bilo važno da ispravim nekorektnosti koje su se direktno odnosile na integritet mog rada i koje su, nažalost, plasirane od Tužilaštva, odnosno Karle del Ponte.
Ako dobro pročitate moje otvoreno pismo, ja sam ispravio objašnjenje Karle del Ponte za razlog njenog dogovora sa Srbijom, u kojem je rekla "mi smo odlučili..." Ja sam objasnio da je ona to odlučila, a da sam se ja tome direktno njoj suprotstavio. Tako je sve počelo.
Kako se BiH treba postaviti ako se krene u reviziju tužbe?
- Ako i kada se odluči da se ide u proces revizije, onda se taj proces treba distancirati od svakog političkog utjecaja i interesa. Treba sve prepustiti pravnicima. No, kako se kroz državu ustvari zastupaju njeni građani, rad ovog pravničkog tima treba biti transparentan i služiti interesu građana. Pravni tim treba biti profesionalan i tu ne smije biti politike.
Ako se BiH odluči za reviziju, biste li bili voljni raditi na tom slučaju?
- Naravno da bih. Nema advokata kojeg ja poznajem da mu ovakav slučaj ne bi bio profesionalno interesantan i izazovan. No, ne znam koliko je ljudima koji nisu pravnici jasno da se svi ovakvi slučajevi rade timski.
Koliko god velik ili mali pravni tim bio, ne smije biti koncentriran oko jedne osobe. U našem radu nikada nema garancije uspjeha. Nekada su najteži slučajevi za koje svi kažu da su tako jasni i očigledni. Uvijek je veliki izazov kako nešto naizgled očito pokazati i dokazati pred sudom.
U slučaju revizije neopodno je raditi s lokalnim pravnicima koji su proteklih godina stekli veliko iskustvo na području međunarodnog krivičnog prava. To iskustvo u kombinaciji s njihovim poznavanjem lokalnih jezika trebalo bi maksimalno iskoristiti.
Bi li prije pokretanja revizije trebalo čekati na drugostepene presude Karadžiću, Mladiću, Perišiću, Stanišiću i Simatoviću?
- Nikako. Za to se nema vremena niti postoji dovoljno indikacija da će mnoge od tih presuda voditi direktno u Beograd, osim možda u slučaju Mladića. To će se desiti samo ako Tužilaštvo tako koncipira novu optužnicu i ako u izvođenju dovoljno pažnje posveti dokaznom materijalu i svjedocima koji će svjedočiti o statusu Mladića kao oficira Vojske Jugoslavije.
S druge strane, ne treba previše očekivati od presuda Perišiću, Stanišiću i Simatoviću, jer njima se ne sudi za genocid. Oni su optuženi za pomaganje u počinjenju zločina u Srebrenici, ali u njihovim optužnicama kvalifikacija zločina u Srebrenici nije genocid, nego zločini protiv čovječnosti, kao što je, recimo, ubistvo.
Zbog toga će se za reviziju trebati napraviti jedna sasvim nova selekcija dokaznog materijala koji će se onda na osnovu nove pravne teorije upotrijebiti za dokazivanje genocida. Presude u slučajevima Perišića, Simatovića i Stanišića bit će manje važne nego presude u kojima se sudilo i za krivični delikt genocida, poput, recimo, slučaja Miloševića, Krstića i Jelišića.
Vodili ste u Haškom tribunalu slučaj protiv jednog od najvećih diktatora u Evropi u ovom stoljeću, Slobodana Miloševića. Razmišljate li još o tom procesu?
- Da, to je bio veoma važan dio mog života. Naravno da još razmišljam o tome, a i ljudi me još često pitaju o tome, o čitavom tom slučaju. Mislim da sam iz toga veoma mnogo naučio.
Dijelite li mišljenje s onima koji tvrde da je Milošević ubijen u zatvoru? To je, naprimjer, tvrdio crnogorski predsjednik Momir Bulatović.
- Ako to Bulatović tvrdi, on je tada bio tamo, onda on valjda o tome mora znati nešto više nego ja (smijeh). Jedino što ja znam jesu podaci iz službenog izvještaja, koji je poznat i dostupan javnosti.
Šta mislite, hoće li slučajevi Radovana Karadžića i Ratka Mladić završiti kao Miloševićev proces? Je li to možda njihova namjera?
- Mogućnost uvijek postoji, svašta se može desiti. Ne mogu suditi o tome koliko zdravstveni problemi igraju ulogu kod njih. Zatvorski režim nema mehanizama kojima može nametnuti restrikcije koje pozitivno utječu na zdravlje zatvorenika. Naprimjer, Milošević je, uprkos svom zdravstvenom stanja, imao pravo da puši cigarete.
Možete li komentirati kako su Karadžić i Mladić postavli svoje odbrane?
- Ne znam ništa više od onoga što se u javnosti o tome piše. Bilo mi je interesanto čuti da je Mladić rekao na svom prvom pojavljivanju da se on ne osjeća krivim. Njemu su, čini se, svi drugi krivi osim njega samoga.
Zanimljivo je da svoje slobodne dane tokom ovog ljeta provodite u Sarajevu. Znam da ste ovih dana gledali mnogo filmova. Jeste li ovdje samo zbog Sarajevo Film Festivala (SFF) ili ima još razloga?
- Dok sam radio na Miloševićevom slučaju, pokušavao sam, kad kod bih poslom putovao u Beograd, naučiti što više o kulturi i svaki slobodan trenutak koristio sam posjećujući muzeje, pozorišta, opere i koncerte.
Smatrao sam, i smatram, da je nemoguće baviti se ovakvo ozbiljnim stvarima u historiji jednog naroda, a da se bar ne potrudim da bolje shvatim ljude i sredine.
Od gradova koji su mi postali dragi izdvojio bih Prištinu, Beograd i Zagreb, a naročito Sarajevo, koje zauzima posebno mjesto u mom srcu. Zapravo, osjećam isto što i mnogi Evropljani, a to je da, kada jednom dođeš u Sarajevo, uvijek se vraćaš.
Kontakti koje čovjek profesionalno uspostavi u ovim krajevima kasnije se pretvaraju u dugotrajna poznanstva, i svaki novi kontakt kreira nova poznanstva u ovoj sredini.
Jedan od razloga zašto preferiram provesti ljetne praznike na Sarajevskom festivalu, a ne da se pržim na plaži, jeste da na plaži isprazniš sve iz "sistema", a ovdje ti se mozak napuni sa mnogo novih ideja, i to je vrlo dragocjeno.
Slučaj "Pejović"
U sklopu SFF-a pogledali ste i film "Heroj našeg doba" Šekija Radončića, koji se bavi otkrivanjem istine u vezi s deportacijom Bošnjaka iz BiH prebjeglih u Crnu Goru 1992. godine. Kao neko ko se dugo bavio rasvjetljavanjem zločina, kako ste doživjeli ovaj film?
- Veoma mi se svidio film. On se bavi značajnom temom u postkonfliktnom društvu i pokazuje kako je teško doći do istine. Isto tako, pokazuje i tu neizbježnost da postkonfliktna društva trebaju apsorbirati činjenicu da će se samo jednom simboličnom i selektivnom broju počinilaca moći suditi za zločine, dok će mnogi drugi koji su odgovorni za zločine nastaviti slobodno živjeti.
Ovaj film ide i korak dalje pokazujući ne samo da jedan čovjek koji je odgovoran za deportacije postaje heroj u postkonfliktnom društvu i dobiva razne nagrade, jer se uspješno nametnuo kao heroj, nego otvara i jedno vrlo interesantno pitanje, a to je pitanje katarze.
Film pokušava odgonetnuti proces priznanja odgovornosti počinilaca. Glavni heroj ovog filma s jedne strane priznaje da su se zločini desili, ali svoju ulogu u svemu tome je izmijenio tako da je sve predstavio u sasvim suprotnom svjetlu.
Od prvog momenta kada se Pejović pojavio u filmu, po njegovoj mimici se vidi da ne govori istinu. Vrlo je interesantno vidjeti kako mu, bez obzira na dokaze u filmu da on manipulira istinom, jedan dio ljudi nastavlja vjerovati.
Njegova uloga podijelila je crnogorsko društvo na one koji mu vjeruju i na one koji mu ne vjeruju. Mislim da sama ta činjenica vrlo dobro oslikava stvarnost i složenost postkonfliktnih društava.
Kao stručnjak, uočavate li u ovom filmu krivičnu odgovornost glavnog lika, crnogorskog policajca Slobodana Pejovića? Njega su u ovom filmu svjedoci označili kao osobu koja je učestvovala u deportaciji, a ne kao njihovog spasioca, kako se u javnosti predstavljao. Bi li, na osnovu ovog filma, bilo moguće pokrenuti postupak protiv njega?
- Vrlo je teško da se sudi takvo nešto na bazi filma, ali logično bi bilo da svi dokazi, zajedno s filmom, službeno budu predati crnogorskim organima koji su za to zaduženi. Jer, s obzirom na njegovu službenu funkciju unutar crnogorskog MUP-a, važno je objasniti komandnu odgovornost između njega i njegovih pretpostavljenih i onda odrediti njegov udio u toj odgovornosti, kao i udio njegovih pretpostavljenih.
To što je on imao pretpostavljene unutar policijske hijerarhije, odnosno što je izvršavao tuđa naređenja, njega ne amnestira od odgovornosti. Svako mora snositi svoj dio odgovornosti. Pejović je sam u nekoliko navrata spominjao političku odgovornost za naređenje da se iz Crne Gore deportuju Bošnjaci i vrlo je bila indikativna reakcija Momira Bulatovića, predsjednika Republike u tom razdoblju, koji kaže da tu ne postoji individualna krivična odgovornost, nego se tu radi o grešci države.
Poslovi u Africi
Već nekoliko godina niste angažirani u Haškom tribunalu. Čime se sada bavite?
- Trenutno radim na nekoliko slučajeva u Africi. Između ostalog, predstavljam vladu Kenije, koja pokušava vratiti procese Kenijaca koji su optuženi pred Međunarodnim krivičnim sudom u svoje nacionalne sudove.
Radim jedan interesantan slučaj u kojem zastupam grupu građana Sjevernog Sudana. To je dobrodošla promjena koja pokazuju da pravni procesi pred međunarodnim sudovima postaju dostupni grupama građana koji mogu postati dio procesa u slučaju da imaju neki konkretan zahtjev i cilj.
Moguće je da Karadžić i Mladić počnu kriviti jedan drugoga
Postoji li šansa da Mladić i Karadžić počnu kriviti jedan drugoga u svojim procesima, i to kako bi svaki od njih smanjio svoju krivicu?
Da, za to sigurno postoji vrlo realna šansa. Karadžić bi, recimo, mogao tvrditi da je on izdao naređenje za vojnu akciju koja je obuhvatala i "oslobađanje" Srebrenice i Žepe, ali da nije izdao naređenje da poslije zauzimanja budu ubijani civili i zatvorenici ili počinjen genocid.
Iako naredba nadređenoga ne oslobađa od kriminalne odgovornosti, Mladić bi mogao tvrditi da, ako su njegove snage očistile Podrinje bez znanja ili postojanja naredbe predsjednika RS, zašto ga predsjednik nije pozvao na odgovornost poslije zauzimanja Srebrenice i Žepe, odnosno zašto mu se tamo nije sudilo.
Karadžić bi isto tako mogao koristiti status Mladića kao oficira Vojske Jugoslavije. Koristeći Mladićev status oficira Vojske Jugoslavije, Karadžić može tvrditi da je za Mladićeve postupke odgovoran politički vrh Srbije i SRJ, odnosno Milošević.
