Malo mi je naslov teme niđe veze, ali dobro.. da dam skromni doprinos
.
Ne znam da li je neko spomenuo, možda i jeste.. nema više onog starog Borsalina na platou Skenderije..
gdje smo se barili uz bilijarske stolove
, slušali Dadu Topića, Haustor, Azru.. gdje su padali
prvi poljupci, gdje smo pili onaj odvratni gusti sok razgođen vodom, a na vrhu sa šlagom, koji nam je
svejedno bio sladak..
Poslije Borsalina bismo obično otišli đuture u Parkušu, neko je obavezno svirao gitaru.. neki pili, neki
duvali, al važno da je bila dobra zezancija. Sutradan bismo se okupljali kod Mine u Ćumezu.. na kafi
od po marke
, koja je iskreno se nadam konačno poskupila
. Svaka generacija ima svoja mjesta,
svoje uspomene, mjesta gdje je nešto započinjalo, a čega se uvijek rado sjetiš.
Eto, mene npr kad god odem do Skenderije i bacim pogled na Borsalino podsjeti na te dane.. na srednju
školu, na sve te ljude.. posebno kad čujem onu pjesmu " Pjevali smo stare pjesme, radili i što se ne smije.. itd itd "..
Tog Borsalina, te atmosfere, takvih ljudi, takvog druženja više nema.. ili sam ja možda odrasla, pa nisam u toku,
ali čini mi se da nema..bar među ovim mlađim.
Nema više ni skejtera, rolera ispred Sarajke.. jer nema ni Sarajke..
.. sad imamo trg, sa extra objektom..
iluminacijom.. ali mojih uspomena više nema. Sa svakom promjenom u ovom gradu, osjećaš se kao da ti neko
briše uspomene.
Nego, neko spomenu izviđački dom na Palama
.. eh ne znam jel to to, sjetih se.. s obdaništem smo bili
gore. Ko je također bio u Zelenici, nek se javi
.. da razmijenimo iskustva
.
kako davno bijaše 
A ja bila u "goranima", pošumljavanje i to. Učiteljica nas vodila baš u taj dom, sjećam se i vrućeg čaja koji su nam pravili u nekakvom kazanu, 
pogotovo na desnoj 
. Moram do Mine, ako iko zna.. zna ona