ljubav je zayebana stvar
pogotovo ako je u pitanju duga veza..
nekada te sve nervira,nekada previse analiziras,nekada ludo volis,a nekada pozelis pobjeci od svega toga..i dok tako ides iz dana u dan,nekada sretna nekada tuzna,onda pogledas iza sebe i vidis da su godine prosle.
dodjes na neku raskrsnicu zivota brak ili raskid ,i nisi siguran kojim putem.
onda vise nisi siguran da volis...a ujutru kada ustanes .mozda ces misliti drugacije..kao neki tobogan..jebi ga to sve tako ide..malo navike,malo razumjevanja ,a ljubav ti dodje kao neko ljepilo koje sve to drzi skupa..jedan dan si sa osmjehom drugi dan sa suzama..samo izgubis ono osjetilo,koje ti razumno govori sta je noramlno za vezu? sta nije? ..nemas vise taj filing,jer si tako dugo sa nekim..tvoj sav svijet postaje on,tvoje zadnje iskustvo kojeg se sjecas je opet samo on..koja je granica i mjera koliko trebas popustati??? sedmicno,biti tuzna?? ?:)
nisam nesto posebno bila "emotivno gazena" ali jednostavno ne vjerujem u onu ljubav ,kao u bajkama,tipa.zivjeli su sretno do kraja zivota
mozda je to zbog toga sto previse na sve gledam realno,za mene nema ruzicastih oblaka ,slonova koji lete i sunca sa naocala ,kao u crtanim filmovima
