OLOVSKE NOVOSTI- Ratno izdanje, broj 8, strana 4
LIKOVI NEUSTRAŠIVIH: Senahid Bolić
KOMADANT LAVLJEG SRCA
Kruševo. Raštrkano planinsko selo ja južnim prilazima Olovu. U godinama prije rata poljoprivredno-stočarski kraj. Do nedavno, puno života, rumenih obraza djevojačkih, pjesama momačkih. Takvo Kruševo živi još jedino u sjećanjima!
Kada su puhnuli vjetrovi rata na tom širokom prostranstvu život je naprasno prekinut. Ljudi se popustili kose i sjekire, plodne oranice ostale su bez svojih ratara. Okupator je baš tu htio trijumfalno ući u Olovo. „Malo morgen“, zarekli su se mještani. Stali su pred zvijeri, bezmalo goloruki. Našla se tek pokoja lovačka puška, pištolj, tu i tamo ručna bomba. Stali su u odbranu. I tu ostali do dana današnjih.
Tridesetpetodogišnji komadant odbrane Kruševa Senahid Bolić, poznatiji kao Bolo, legendom je tog kraja. Neustrašiv, dobar organizator odbrane, omiljen i, nadasve jednostavan čovjek. Uz sve to, ozbiljan ratnik, poštovan komadant i nezaboravno ime na olovskom nebu slobode.
- Shvatio sam istinu da se jedino s puškom u ruci može odbraniti vjekovno ognjište, bez obzira kolika vojska atakovala na naša imanja i avlije. Valjalo je u tim teškim danima zaustaviti tu silu. Naši ljudi se nisu spremali za rat. Nisu znali šta je pam, pat, haubica, tenk, minobacač, osa, zolja, rasprskavajuća municija. Objašnjavao sam borcima, ulivao im nadu i povjerenje, pričao o ciljevima te borbe i, čini mi se, uspio na vrijeme da ubijedim moje borce da ta četnička tehnika samo jedan od četiri faktora, neophodna za uspješno vođenje i dobijanje rata, govori kratko omiljeni kruševski komadant.
Kruševo se nadaleko pročulo po herojskoj borbi svojih ratnika. Na tim prostorima vodile su se prve bitke na olovskom bojištu. Prihvatili su tu neravnopravnu borbu kruševski junaci, ne znajući ni sami kolika rijeka fašista se slivala odozgo, s nekad slavne, a sada sramne Romanije.
- Pobijedili su volja i moral mojih boraca, kazuje Bolo. Organizovali smo odbranu, zajedno sa jedinicama opštinskih štabova Sokolaca I Ilijaš. Kod mene se od prvog dana radi po onoj čuvenoj narodnoj: „Ni po babi, ni po stričevima...“ Želja mi je da što uspješnije odradimo sve postavljene zadatke i da što više ljudi izađe sa živom glavom na ramenu. Boga mi! Zato je kod mene pod „a“ poštovanje starješine i njegovih naredbi. Nema tu trke i panike. Jok. Od svih boraca tražim da misle svojom glavom. Vidiš, mi našu vojsku stvaramo i kalimo u teškim borbama, na prvoj borbenoj liniji, a borbenu obuku i vaspitanje vršimo u rovovima i tranšeima; najzad, bojevo gađanje vršimo na prvoj liniji i sa živim metama!- ističe gospodin Bolo.
Kruševo je odavno u ruševinama. Nemani su porušile sve što su vrijedni domaćini kruševski decenijama gradili. Idilična slika seoska sagorjela je u ognju mržnje i divljačkog nagona za uništavanjem. Desetine hiljada haubičkih, tenkovskih, minobacačkih i inih granata prošaralo je sokake kruševske i oranice plodne. Nisu ga zaobišli ni avioni jugo-soldateske: Čak u šest navrata pokušali su rasturiti njegovu odbranu, ali- četnici nisu prošli.
- Svaki moj borac dobro zna ciljeve naše svete borbe. Znaju da smo srcem i u mislima stalno uz nezavisnu, suverenu, cjelovitu, nedjeljivu i ravnopravnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, ponosito zbori komadant, koji je u svim dosadašnjima borbama bio sa svojim borcima u prvim borbenim redovima! Naravno, borci su zavoljeli svog komadanta i ne čude sve te pohvale koje danima slušam od njegovih junaka.
- Znaš, drugar, velika je to stvar kad borac vidi starješinu, s puškom u ruci, sa zoljom ili nekim drugim sredstvom za ratovanje, kako juriša. Nikad nisam mislio na sebe. Gledao sam naprijed. Ratovao, komandovao, trčao, ulijetao u prazan prostor, jednom riječju, radio sam sve što običan borac radi u trenucima borbe. Moji borci i ja držimo 30 kilometara fronta. Veliko je to prostranstvo, ali, uz moje dobre saradnike i starješine, borci su perfektno odradili sve postavljene zadatke. Pokazali smo, i ovdje na Kruševu, Bakićima, Olovskim Lukama, Jeliku, Grabovici, na svim prilazima našem gradu, da smo mi ljudi osobitnog kova, neustrašivi i snalažljivi, izdržljivi do krajnjih granica i nepokolebljivi u nastojanju da po svaku cijenu odbranimo naš grad i opštinu. Vjerovatno će Olovo ući u anale kao herojski grad, ući će, u to sam ubijeđen, u noviju be-ha historiju, gdje je i inače po svakojakim resursima, i imalo svoje mjesto. Olovski borci su stekli autoritet kroz, kao suza čistu i bespoštednu borbu, ratujući sa daleko nadmoćnijim, tehnički superiornijim neprijateljem, prica Bolo, dok se Kruševom razliježu nikad utihnule teške detonacije.
Po profesiji je profesor opštenarodne odbrane. Profesor i po, dodali bi, jer gospodin Senahid, kako ga svi oslovljavaju, svakim svojim potezom plijeni i podstiče. Stalno s borcima i među svojim ratnicma. Gospodin Bolo je vjerovatno jedini komadant u jedinicama Armije BiH koji su svakom trenutku nosi u džepu zubarska kliješta! Uz sve svakojake brige, stiže na vrijeme odazvati se pozivu svakog od boraca i rastaretiti ih „neposlušnih“ zuba!
- Vještinu vađenja zuba naučio sam od oca Taiba, koji mi je poklonio kliješta. Mušterije vele: Baš si lahke ruke! Vadim zube na svakom mjestu i u svako vrijeme. Danju, noću, pod omorikom, u rovu, ama baš gdje stignem. Posebno mi je zadovoljstvo kada dječicu rasteretim briga. U olovu nemamo ni jednog stomatologa, tako da je sav posao pao baš na mene, smješka se neustrašivi bakićki komadant.
Stasiti ljudeskara zavidne visine i širokih ramena svaki teret s uspjehom nosi na svojoj čeličnoj grbači. Ovih dana zlotvori porušiše, baš na Bajram, Bolinu kuću, dvije kuće njegove braće i obje kuće njegovih amidža! I opet, gospodin Bolo veseo, visoko podignuta čela i u svojim Bakićima. Sa petpgpdišnjom Aidom, trogodišnjim Jasminom, sa suprugom Jasminom, medicinskim radnikom, sa svojom porodicom. „Ovdje smo posijani, ostaćemo ovdje do vijeka“ pjevuši nam komadant čuvenu pjesmu što je napisa i muzički odjenu, a potom otpjeva poznati olovski muzičar, doktor Mujo Hodžić.
Ljuti se na podrumaše, spavalise, na ljude koji nikako d asavladaju svoj opasni drijemež dok ratna oluja bijesni Bosnom i Hercegovinom. Boli ga spoznaja da su u prvim borbenim redovima i u ovom ratu radnici, seljaci i, kako reče, sirotinja, pa veli: - Ako ova država treba samo njima, onda se zaista pitam šta brojni foliranti traže u njoj!
U jedinici kojom komanduje je i njegov brat. Nego šta!
- Pitam se gdje su babini sinovi, gazde koje ne znaju šta će sa parama, šefovi i šefići, naša inteligencija? Zaista, da mi nije mojih boraca, njihovih podviga, njihove prkosne i tanane pjesme, ponekad mi se učini da bih teško podnosio te nepravde oko nas. Ali, sa njima i među njima ja dišem punim plućima, ja stičem vjeru u te poštene i smione junake, i velim, idemo dalje komadante.
Četnici su razorili Olovo. Uzeli su mu srce, ali dušu nikada.
- Mi ratujemo protiv neviđene bagre sa nišićke, romanijeske i vlaseničke visoravni, protiv ljudi kojima je mržnja u dnu duše i koji su i mnogo ranije, prije ovog rata imali čudan odnos prema Olovu i biserju od sela uz rijeku Krivaju. Olovo im se, ipak, nije dalo. Još nije i neće nikada biti romanijsko niti SAOvsko, niti će ikada biti u sastavu nekakvog cirkusa koji se zove „srpska republika“. Tako su blizu Olova da ga ne mogu vidjeti! Vjerujem da ni jedan grad u Republici nije toliko porušen i uništen, ali čvrsto vjerujem da ćemo mi podići još ljepše Olovo. Poručio bih na kraju svim borcima naše Armije da istraju u ovoj velikoj bitci za slobodu, veli nam gospodin Senahid Bolić-Bolo, komadant i dika ustanička na olovskim prostorima.
(nepoznati autor)
