Pa šta ćeš sad jado moja?seventhson wrote:Ako se vratite nekoliko strana unazad na ovoj temi, nacicete jedan poduzi tekst (nadam se ne toliko dosadan koliko dug) kojeg sam napisao prije vise od tri mjeseca.
Ovo sto slijedi je „dramaticna zavrsnica“ te price:
Vec sam objasnio sta se sve desavalo u toku i nakon te veze. Prosle su tri godine, nikad se nismo vidjeli ni culi. Dvije-tri poruke godisnje i to je sve.
Nakon 8 mjeseci potpune sutnje ona mi se javlja i cestita N.god. na sto ja samo kratko odgovaram.
Dva mjeseca kasnije ja njoj saljem poruku u kojoj pisem da nakon svega mislim da nema smisla da bas nista o njoj ne znam. Pitam je kako je, je li zavrsila fakultet, kako je familija, je li se udala...
Slijedi nekoliko poruka u narednih mjesec dana i dogovor da se ode na kafu.
[i]*Vrlo važno!!!: Zbog cega to radim? Znam da ce mnogi reci da nije fer prema sadasnjoj djevojci da se dopisujem sa bivsom, a pogotovo nije ok ici na kafu. Slazem se. Ali, jednostavno sam osjecao da, nakon sto su se strasti smirile, moram vidjeti u koga sam to bio toliko zaljubljen. Cisto da ljudski popricamo o svemu, jer je nas prekid bio vise nego nerasciscen. Mislio sam da i ona sigurno ima nekoga, i da nakon tog razgovora svako nastavlja sa svojim zivotom s malo manjim osjecajem gorcine zbog svega sto je bilo.[/i]
Na kafu ne uspijevamo nikako otici (ustvari ona ne moze, iz raznoraznih razloga, obaveze, problemi...) , nakon vec petog propalog dogovora ja dizem ruke od svega i to je to.
Istovremeno, sa djevojkom pocinju ozbiljnije price o braku, nakon sagledavanja situacije skonatamo da to mora biti ovog ljeta. Ja se najavljujem u posjetu njenim roditeljima, kako bismo i sa njima o tome popricali.
Na dan kad sam trebao ici kod njenih dolazi poruka od bivse i ponovo poziv na kafu. Ja odgovaram da ima novosti, da se zenim uskoro. Ona pise „puno srece, kafa u tom slucaju nema smisla“, ja odgovaram nesto slicno i kontam to je to - prica je napokon zavrsena.
Ali sta se desava? Deset minuta prije nego sto cu uci u stan kod punca (buduceg akoBogda) - poziv!!! „Od kako sam procitala poruku ne mogu doci sebi... Sva se tresem... Ne mogu prihvatiti... itd...itd...“ Ja objasnim situaciju, kazem gdje idem, kazem da sad ne mogu razgovarati, jedva nekako uspijem prekinuti vezu pred samim vratima stana. Poprilicno potresen ulazim u stan, saberem se nekako i obavim taj razgovor koji je zapravo bio cista forma. Svi su vec sve znali...
...Vracam se kuci. U pola jedan navece opet poziv. Razgovor traje do zore. Kaze da me voli isto ko prije, da joj je zao te druge djevojke, ali da misli da se moramo pomiriti. Da se promijenila, sazrjela, tek sad shvata sta mi je radila... Ja kazem da je pomirenje nemoguce, da je to sto trazi sad nemoguce...
...Eh, ko to nije prozivio ne moze mu biti jasno kako sam se osjecao. Kad cujes glas osobe koju si nekad volio vise od svega, kako te moli da se pomirite.. Kad ni sam vise nisi siguran sta osjecas... Kad ti se vrate slike iz proslosti, i to samo one lijepe... Bio je to najtezi razgovor mog zivota, sigurno. Kad je vec svanulo nekako sam uspio razgovor privesti kraju, ni sam ne znam kako sam uspio izdrzati a da ne pristanem da se vidimo.
U ovoj situaciji kafa naravno ne dolazi u obzir. I telefonski razgovor je neizdrzivo bolan, a mogu zamisliti kako bi to tek izgledalo kad se gledamo oci u oci.
Dva dana kasnije, opet poziv iza ponoci. Opet razgovor do jutra. Ista tema, isti argumenti, ista objašnjenja. Prica neka poprilicno nevjerovatna, imala more problema, otac joj imao nekoliko po zivot opasnih operacija, morala biti stalno uz njega, i sama je bila bolesna... Jos nekakav ogroman problem o kome mi ne moze govoriti preko telefona... Sve su to objasnjenja zasto se nikad ranije nismo mogli vidjeti. Ja kazem - OK, vjerujem da je to tako, sve prihvatam... Samo ne postoji opcija u kojoj ja ostavljam djevojku s kojom imam zakazano vjencanje. Djevojku koju volim (naravno ne na isti nacin, ne istim intenzitetom kao sto je to bilo s ovom, ali svako ko je jednom ludo volio zna da se to vise ne moze ponoviti), koja mene voli i koja to nije nicim zasluzila. Ne moze se rijecima opisati koliko mi je zao sto je sve tako ispalo, sto nismo bili strpljiviji, razumniji, pametniji.. Ali ja sam otisao predaleko da bi povratak bio moguc...
...Jos nekoliko sati objasnjavanja, uvjeravanja i mislim da sam je uspio ubijediti da ona moju odluku nicim ne moze promijeniti. Zamolio sam je da me vise ne zove, jer time samo povrjedjuje i sebe i mene.
... Zavrsetak razgovora ko u indijskim filmovima (ti filmovi mi vise nece biti komicni i jadni ko prije). Ona place, ja se jedva suzdrzavam... Jedno drugom zelimo srecu uz milion teskih trenutaka sutnje i uzdisaja... Jbt, umalo nisam poludio. Kako li je bilo tek njoj? Rekla je da je najbolje da jedno drugo skroz zaboravimo, da zakopamo u sebi sve osjecaje i da se nikad vise ne cujemo, ne vidimo, ni poruku ne posaljemo. Ja sam rekao da se slazem to za javljanje, ali da niti zelim niti mislim da je zaboravim. U mom zivotu ona ce ostati jedan od najvaznijih likova i nakon svega ipak lijepa uspomena. Ne znam, vise se ne sjecam tacno sta je ko rekao, samo se sjecam da kad je razgovor napokon zavrsio, ja sam ostao jedno dva sata u istom polozaju, nisam se mogao pomaci. Od spavanja naravno nije bilo nista. Dva-tri dana ni o cemu drugom nisam mogao misliti.
Veliko olaksanje mi je bilo sto se nakon svega sa svojom djevojkom osjecam da je to prava stvar i da nema nikave sumnje u to sto trebam i moram uraditi.
Eto sad, vidjeli ste kako i naoko bezazlene porukice mogu imati ozbiljne posljedice. Moj savjet – kad se jedna ovakva veza zavrsi – nikakav kontakt, ma ni raspitivanje okd prijatelja kako je i gdje je. Pogotovo ako ste nasli nekog novog.
Stvarno zajebana situacija... 
, a sada su šanse tome ravne nuli. To nije sad pitanje sujete, inata, ljutnje, jednostavno
