Nek` im je lahka zemlja bosanska.....
Sta covjek da kaze, gledas 2, 14, 15, 19 godina... djeca bolan...
#402 Re: Tuzla 25.05.1995 Masakr na Kapiji
Posted: 25/05/2018 16:17
by julisiz es grant
Ubijeni su oni jos najmanje dva puta...jednom kad se dozvolilo da njihov ubica pobjegne nekaznjen..i drugi put kad se dozvolilo da srpske lazi ostanu bez odgovora. I to ubijanje traje i trajace...jer mi sutimo.
#403 Re: Tuzla 25.05.1995 Masakr na Kapiji
Posted: 25/05/2018 19:48
by splinter
sumirprimus wrote:ČARŠIJA PAMTI!
#404 Re: Tuzla 25.05.1995 Masakr na Kapiji
Posted: 25/05/2019 10:57
by plain vanilla
#405 Re: Tuzla 25.05.1995 Masakr na Kapiji
Posted: 25/05/2019 11:18
by Chmoljo
Tuzla je imala srecu nije pretrpila toliko granatiranja, razaranja, pritiska, toliki broj poginulih.
Ali, samo ovo, ovo ubistvo mladosti, dovoljno je za tri rata. I previse.
Nadam se da su tuzlaci svjesni koliko nas i danas sve bole one slike sa tuzlanske kapije.
Moja cimerka u sa je bila tuzlanka. '75.godiste i bila je na danasnji dan '95. tamo...i izgubila je prijateljicu...sitnica, sudbina...da je otisla po nesto...sacuvalo je taj dan...
Cura uz ciju sam porodicu i prijatelje upoznala tuzlu i tuzlake...koja mi je postala dobar prijatelj u zivotu i zbog koje 25. Maj vise nije dan mladosti, nego "kapija"...znas ti za to...ali kad ti neko imenom kaze koga vise nema, a sta mu je znacio...drugacije pamtis.
Teško je na Kapiji biti na današnji dan. Teško je gledati roditelje. Zatvorim oči i u glavi mi je ona slika dan nakon pada granate, ruševine na sve strane. Ne zatvaram više oči da mi se ne javi slika iz kobne noći, jecaji, neki Stojadin što vuče ranjene na Gradinu.
Na Banji je još teže. Prolazim od mezara do mezara, gledam one sličice nasmijane djece koje predstavljaju suštu suprotnost hladnom mermeru na kojem se nalaze. Sve je teže i teže jer znam da ću na samom vrhu doći do Sandrovog mezara i znam da ću vidjeti igračke. Danas su tu bili medo i neki slon.
Danas sam bio i u novootvorenom memorijalnom muzeju. Opet poznata lica, pored njihovih slika igračke, lične karte, novčanici, medalje, članska karta karate kluba...
A još nije 20:55.
#420 Re: Tuzla 25.05.1995 Masakr na Kapiji
Posted: 25/05/2020 21:58
by Maraschino
Svake godine ista sjecanja.
Prije na dan sjedim sa drustvom ispred Kapije(imali smo slobodno). U jednom momentu cujemo jaku detonaciju granate koja je,poslije cemo to saznati pala ispred kioska kod opstine i kantona (starog). Nismo prezali jer smo navikli na gore ali cujem da ide geler (karakteristican zvuk). Dok sam osluskivao on je vec pao i doklizao nama pod noge. Smijemo se. Uzmemo onaj geler i zovemo konobaricu da platimo. Nista neuobicajeno. Vise je bilo raje koja je stojala tamo u grupi oko Cice, Redze, Jaska...koji su kao i uvijek izvodili neke karafeke.
Sutra dan palnirao sam sa zenom i djecom otici na Sjenjak na neke cevape kod Hameta. Imao je tamo neku mesnicu pa je u sklopu toga otvorio i cevabdzinicu. Pojedemo cevape i ja kazem da sada idemo U Kapiju na kafu a decki mogu sladoled pojesti. Idemo prema autu a djeca ugledala da se prodaje sladoled na Sjenjaku ispred kafica (Imbis cini mi se). Ja ih pokusavam odvratiti ali djeca k'o djeca. Traba prijeci nekih sto metara (koje mi je uzelo vrijeme) i nazad do auta. Krenem sa Brcanske ali vec kod Crvenih sedam primjetim da se nesto cudno desava. Svi nekud zure, pognuti, uplaseni...i shvatim da su divljaci ponovo poceli da granatiraju grad. Prolazim pored Limenke i u sekundi donosim odluku da ne idemo u grad nego preko Gradine kuci. Pojeli smo cevape djeca pojela sladolede a kafu cemo kuci. Izlazim iz auta a sirene prolamaju grad. Gledam prema bolnici i vidim pojacana frekvencija vozila. U tom momentu zvoni telefon i traze suprugu da se hitno javi na Gradinu da je pala granata na Kapiju i da ima mnogo mrtvih i povrijedjenih. Kazem ja ''idemo gore, ti na posao a ja da ponudim krv''. Dodjemo gore a ono ludnica. Krvavi hodnici od ulaza pa sve do hirurgije i ortopedije, krvavi carsafi na sve strane, jauci, panika. Vidim da je gore ludnica i bolje da ne smetam. Sidjem u podrum da dam krv ali tolika je guzva da da nema sansi ni za par sati doci na red. Prodje mi kroz glavu da su (mala djeca) sama kuci i ako svi ovi daju krv nema potrebe da cekam. Javim se na ortopediju i dam br. telefona ako im bas hitno bude trebala moja krvna grupa. Upalim radio...onaj trazi onoga, onaj trazi ovoga ako je ko vidio, uzas. Kako koga cujem sve mi teze.
Sutra oko podne dolazi supruga iz bolnice i prica mi koga je sve vidjela mrtvog, ranjenog, roditelje koji traze svoje, sestra(ostala bez noge)koja trazi drugu sestru a oni joj ne smiju reci da je poginula, kolegica koja pronalazi svog sina...Uzas . Kako je vrijeme prolazilo i kako su se kompletirali spiskovi meni sve teze i teze koga vise nema medju nama.
Ostalo se sve manje vise zna.
To se ne zaboravlja a neka oprasta koliko ko moze.
