http://www.e-novine.com/feljton/33526-Z ... amije.html
Posljednji zajednički apel upućen je 23. decembra 92. nakon kojeg su banjalučki muftija Ibrahim ef. Halilović i katolički biskup Franjo Komarica prekinuli kontakte sa banjalučkim episkopom Jefremom. Ratna statistika nije dopuštala zablude, do tada je preko sto hiljada ljudi napustilo svoje domove u Krajini, poginuli će se godinama brojati. Zajedno sa nepoželjnima nestajalo je i sve što podsjeća na njih. U banjalučkom muftijstvu u kojem je do rata živjelo više od dvjesto hiljada Muslimana do kraja rata ostalo je tek šest posto. Na prostoru muftijstva srušeno je svih 207 džamija, 16 gradskih džamija i preko 40 harema, od dvadeset imama u gradu je ostao samo jedan. Na području banjalučke biskupije srušena je 41 katolička crkva, svega 8 hiljada katolika ostalo je na teritoriji biskupije, a prije rata samo u Banjoj Luci živjelo ih je oko 30 hiljada. Napadi na bogomolje, predstavljeni kao teroristički akti nekontrolisanih pojedinaca, bili su akcije naložene sa najvišeg političkog vrha.
U proljeće 1993. u kafani „Adria“ sjedili su članovi Glavnog odbora SDS-a Velibor Ostojić i Nikola Guzijan. Preko puta kafane nalazila se džamija Ferhad paše Sokolovića, jedna od najstarijih i najljepših džamija na Balkanu. Ostojić, žmirkajući očima i pokazujući glavom prema džamiji, upita Guzijana: “Zašto ne srušite ovu džamiju”?
Novinar Goran Trkulja, slučajno prisutan za stolom, upita Ostojića: “Zar bi srušili 500 godina staru džamiju”? Okrećući čašu u ruci, Ostojić mirno odgovori: “U Foči su letjele i starije”.
Nikola Guzijan, pjesnik i novinar, razočaran politikom svoje stranke, ubrzo napušta SDS. “Razgovor sa Ostojićem bio je samo uvertira u ono što će se desiti. Nedugo zatim, na sjednici Glavnog odbora SDS-a smo raspravljali o rušenju banjalučkih džamija. Karadžić nas je vatreno ubjeđivao u istorijsku neophodnost da se one sruše, u čemu ga je zdušno podržavao Ostojić. Odluka je uz negodovanje tadašnjeg gradonačelnika Predraga Radića ipak prošla. Od trideset devet članova Glavnog odbora odluku su potpisali skoro svi, čak i Radić, falila su samo dva potpisa”.
Prisutne nije iznenadilo što nema potpisa Nikole Guzijana, koji se na sastanku otvoreno izjasnio protiv rušenja džamija, nelagodnost je izazvalo to što je nedostajao potpis Radovana Karadžića. Kao i mnogo puta u sličnim situacijama, Karadžić je želio osigurati alibi za planirani zločin. Za rušenje bogomolja zadužen je šef regionalnog Centra bezbjednosti Stojan Župljanin, izvršioci su bili njegovi policajci koje Karadžić formalno prikriva pismom ministru policije od 12. maja 1993. u kojem zahtijeva da “Centar službi bezbjednosti Banja Luka pojačanim patrolama štiti sve vjerske objekte u gradu i okolini od učestalih terorističkih napada”.
U noći 7. maja, tačno u 03.05, iz drugog pokušaja srušena je Ferhadija. Dan ranije, u eksploziji je oštećen samo dio džamije, nakon čega je Radoslav Brđanin kritikovao građevinskog inžinjera Gačanovića zbog lošeg proračuna količine eksploziva. Definitivno rušenje Ferhadije naredne večeri pokazalo je da se drugi put na eksplozivu nije štedjelo, od siline detonacije stradala su i stakla na okolnim zgradama. Iste večeri srušena je i džamija Arnaudija.
Banjalučki muftija Ibrahim ef. Halilović, zatečen silinom eksplozije, pomislio je da je te noći završeno sa banjalučkim Bošnjacima. Nakon eksplozije pojurio je prema Ferhadiji. Srpski policajac je pokušao da ga zaustavi. “Sklanjaj mi se s puta”, odbrusio je muftija. Prisjećao se ovih događaja nekoliko godina kasnije u zgradi Muftijstva, jedinom preživjelom objektu Islamske zajednice u Banjoj Luci. “Nije im se dalo da sruše cijelu džamiju. Na kraju su ostali munara i turbeta. Kada su minirali i munaru, ona se digla i kompletna okrenula u vazduhu. Raspala se tek kada je pala na zemlju. Ujutro su doveli bagere i sve poravnali”, govorio je tiho muftija promatrajući kroz prozor ledinu na kojoj je nekada stajala Ferhadija.
malo istorijskog konteksta, nikad nije na odmet
Dakle, ajd sto su neodgovorni pojedinci u pitanju, al sto su dva puta dan za danom bili neodgovorni, e to je vec jeben par izoliranih grupa neodgovornih pojedinaca cije postojanje postavlja nove minimume vjerovatnoce pod kojim se neodgovorne grupe pojedinaca realiziraju. Docim, je te iste veceri treca grupa neodgovornih, spontano djelujucih pojedinaca potpuno slucajno, (jer bi neki dogovor implicirao minimalan nivo odgovornosti, a pojedinci su ipak bili neodgovorni) minirala Arnaudiju.