Connaisseur Karlin wrote:Towelie wrote:Molitvama,oholost/arofancija se ne mogu u potpunosti eliminirati
Upraznjavala si pogresne molitve. Ili prave na pogresan nacin.

Psihologija je to davno objasnila.
Jos nisam srela osobu koja nije imala izljeve oholosti ili arognacije,cak i u najblazoj verziji.

Kao sto ti kazes da ne mogu, takodje ostaje i logicka premisa, pa makar ona bila procentualno i 1 % da mogu.Ali da ne trosimo dragocjeno vrijeme na ubjedjivanje moze ili ne moze, ili ja sam u pravu (ego), ako mi dozvolis, nesto bih rekao o psihologiji sa aspekta Islama, bolje receno, rekao bih nesto o Islamu sa aspekta psihologije, jer Islam posmatram kao tijelo, a psihologiju kao njegovu ruku ili sastavni dio.Govorimo o aroganciji, a drugi su spomenuli i Ego,a sve te pojavnosti i manifestacije mogli bi posmatrati kao bolesti Ega.Nasao sam zanimljiv dio teksta iz jedne knjige koji govori o tome, a u kontekstu modernog covjeka, danasnjice, djelimicno i sa socioloskog aspekta, a opet je sve to u korelaciji sa nazivom ove teme:
Kuran o bolestima i oboljenjima govori na nekoliko mjesta u razlicitim kontekstima.U suri Bekare nalazi se ajet koji govori o bolesti srca :
Ima ljudi koji vele:"Zbilja vjerujemo u Allaha i Onaj svijet" a ipak nisu vjernici.Oni žele obmanuti Allaha i one koji vjeruju! Ali, oni sami sebe obmanjujua to i ne osjećaju.Bolest je u njihovim srcima, a Allah bolest njihovu i povećava.
(Kur*an,2:7-10)
Abdullah Ensari tumaceci navedeni ajet bolest napose definira na razlicite nacine :
To je bolest koja nema granica ,i to je bol za koji nema lijek.To je noc koja nema svitanja.To je stanje udaljavanja od pocetka do kraja.Danas on je u unutrasnjoj agoniji, a sutra ce biti u izvanjskom ocaju.
Prvi simptom ovog oboljenja je udaljavanje od sebe, od drustva, od vlastite proslosti, od svoje tradicije, od svojih kulturoloskih korijena.Cak i sejh Ensari u svoje vrijeme-prije ravno hiljadu godina- uvidja simptome ove bolesti dodatno je pojasnjavajuci pojmovima
sumnje i
odvojenosti , stanjem od kojeg je ozbiljo obolio savremeni covjek.
Moderni covjek trazi mehlem za svoje psiholoske rane, ali i njegovo rjesenje problema postaje problem; to je vise nego ocigledna istina koja se manifestira na svim poljima i razinama savremenog drustva, od ekonomije,administracije,do psihologije.Psihoanaliza je saljivo nazvala
bolescu koja je trebala biti lijek.
Drugi simptom je posvemasnja
desakralizacija; pod ovim pojmom podrazumjeva se ne neophodno namjerna ili promisljena pojava; ona moze biti toliko ispod osnovnog praga svijesti-
podsvjesna- da osoba zbog zaprijecenosti bljestavim ili uzbudjujucim stimulansima koji povrjedjuju njegova osjetila, nema priliku izloziti se svetim stvarima.Ova i ovakva desakralizacija u konacnici vodi potpunom duhovnom osiromasenju.
Treci simptom ishodi iz prva dva i on se naziva
disperzijom u pomnogostrucenosti.Privlacne stvari kojih je cini se oduvjek bilo jako mnogo mame covjeka u razlicitim, cesto medjusobno suprotnim pravcima, a svaki pravac izaziva takvu fascinaciju da se on pocinje osjecati zatocenikom vise ili svih stvari koje vidi.On bi mozda i zelio voditi usmjeren i jednosmjeran zivot
ali ne moze prepoznati odrediste.Posljedicno javlja se kriza identiteta, koju u posljednje vrijeme pojacava tzv. globalizacija.Ljudi koji pokusavaju stici sve savremene trendove, koliko god bili bogati
izvanjski,iznutar su
prazni i
siromasni.Njihovi unutrasnji sukobi generisani procesom prilagodbe okruzenju u konacnici rezultiraju
osjecajem besmisla.Unutrasnja praznina kao posljedica bilo nostalgije za prosloscu ili pak pritiska iz okruzenja, podstice ih da se krecu u skladu sa vremenom tako da to utice na njihov sistem vjerovanja, njihovu moralnost i njihov ukupan stav o zivotu.
Oprostite ako sam bio predug.Sljedece poglavlje u knjizi nosi naziv Lijek, o tome ne bih.Neka svako trazi svoj lijek.