Nerijetko se ovakve teme nadju kao tema za raspravu i pošto sam nekoliko puta pročešljala sve to, moj odgovor je DA i apsolutno stojim iza toga.
U braku sam već neko vrijeme i moj suprug je moj saputnik u pravom smislu te riječi, moj najbolji prijatelj i mislim da bi to u nekom idelanom svijetu tako i trebalo da bude. Sa njim djelim i dobro i zlo i uvijek sam tu za njega i biti ću, ali da ne duljim..
Imam prijatelja iz školiskih dana kojeg poznajem duplo duže nego svog supruga, s kojim se, da budem iskrena, tokom tih školskih dana i nisam puno družila, ali uvijek smo se kretali nekako u istim krugovima..i tako, godine poznanstva, kasnije neke stvari kroz koje smo zajedno prolazili, učinile su da postanemo dobri prijatelji. Sada kada vratim film, toliko toga smo prošli zajedno, djelili zajedničke trenutke, lijepe i manje lijepe i nikada se ništa nije desilo. Da mogu da garantujem i budem sigurna kakvi su osjećaji bili s druge strane, da li je on u nekom trenutku osjećao nešto 'više' ne mogu naravno..ali, zar je to pogrešno!? Osjećati nešto više prema nekome koga smatraš prijateljem i cijeniš ga kao osobu prije svega..normalno je valjda da vam se neko sviđa na drugaciji način od ostalih, zato ste odabrali baš njega da vam bude prijatelj, svejedno da li govorimo o muškarcu ili ženi. Važna je iskrenost i važno je poštivanje..ako to imate, taj neko vas nikada neće namjerno povrijediti i to je ono najbitnije. Da nemam jednog takvog pored sebe, možda bih i ja tvrdila drugacije, ali eto, imala sam valjda tu ludu sreću i jako sam zahvalna na tome. Svaki novi period mog života..fakultet, ispiti, posao, udaja, od njega uvijek podrška za koju znam da je iskrena i koja mi mnogo znači. I nema tog insana koji me može ubjediti da je to nešto pogrešno. Da ne bude zabune, moj suprug i on se isto tako druže sada i svaki put kada je u mogućnosti pridruži nam se na druženju, kahvi. A ako ne može, to meni nije nikakva preprekada se mi ne vidimo. Naravno, nisu to nikakve redovne kućne posjete koje su se ovdje prethodno spominjale. Iskrena da budem, s godinama i nemamo onoliko vremena koliko bi voljeli da provodimo sa nama dragim ljudima. Ali, da se redovno čujemo, to da! Bude perioda kada se dugo ne vidimo, ali bilo šta da mi treba, pored mojih najbližih, prvo bih se njemu obratila. Nikada me nije razočarao, mada su to teške riječi, i puno puta mi je pomogao kada je to bilo potrebno. To jesu sitnice, ali sitnice čine život.
Većina predhodnih postova se vrti oko toga 'uvijek se može pojaviti ta iskra'..da sam tako razmišljala, ostala bih siromašnija za puno lijepih stvari u životu. Kao što sve u životu nosi jednu dozu rizika, tako i to, ništa tu toliko čudno nema. Iznevjere vas ljudi koji su vam puno 'bliži' i od kojih se to ne očekuje..najbolje onda da rastjeramo sve oko sebe i ostanemo sami!? Ako ćemo svemu mahanu nalaziti, danas se iskre dešavaju i između prijateljica
I po mome skromnom mišljenju, muškarci su mi uvijek bili bolji prijatelji, iskreniji, a to je ono što je kod mene na cijeni, ali to je opet neka druga tema, koja je po meni puno složenija od ove. A kada je neko iskren prema vama, nebitno šta je i ko je s druge strane, u tom slučaju znate kako će te se postaviti i to je najbitnije.
Pri zdravoj pameti izjavljujem: Ja, žena, imam muškog prijatelja i nadam se da ću ga uvijek imati.
