jeza u ledja wrote:
Na tom linku se nijednom rijecju ne spominje demokracija. Sad ja tebi trebam stavljati linkove Wikipedije na kojima se daju definicije demokracije, od osnovne, o kojoj si ti pricao, do drugih vaznih faktora, koje je moderno liberalno drustvo ukljucilo u svoje ustave, od kojih je najvaznija zastita manjina. No osnovna definicija demokracije ne ukljucuje transparentno drustvo. Da je tako, prije svih ni Rusija ni Iran ne bi bile demokratske zemlje, a jesu, po osnovnoj definiciji. (Zapad ne naziva Rusiju diktaturom.)
Dakle, ti govoris o nekim principima prije svega zapadnog drustva koji pocivaju na demokraciji, ne o samom osnovnom principu demokracije, a to je vladavina vecine.
Na razumijem zasto se to kosi sa tim tehnikama kreiranja javnog misljenja o kojem govoris? U zapadnom svijetu, u istim tim tzv. neprincipijelnim demokracijama o kojim pricas, a pogotovo u Americi, postoji visoko razvijena svijest upravo o tome. Nadji covjeka na ulici koji ce reci da u potpunosti vjeruje onome sto vlada prica, sto Obama govori, sto razni drugi politicari tvrde. Cak sta vise, tesko ces naci americkog gradjanina koji uopste ima povjerenje u vladu u vezi bilo cega, u institucije Washingtona, itd. I ovo nema veze sa tim ko je na vlasti i kada.
Da, tacno, u trenucima nacionalnog jedinstva mnogi ce prihvatiti opste misljenje o recimo napadu na Afganistan, napadu na Japance, ili slicno. No ljudi o tome kreiraju misljenje na osnovu slobodnih medija o kojima SAMI donose zakljucke da li im vjerovati ili ne. I to na isti nacin na koji ti danas donosis zakljucke o necemu sto procitas bilo na internetu, u novinama, u knjizi, tvu, radiju. To je drustvo otvoreno i tebi i svima drugima da o njemu donose zakljucke. Ako ne vjerujes CNN, ima brate Wiki Leaks. Ako ne vjerujes FOXu, ima Alex Jones, ako ne vjerujes nauci, ima pastor u crkvi koja pali kurane, ako ne vjerujes Obami, ima Ahmedinedzad pa njega slusaj.
Nepovjerenje Amerikanaca u svoje izabrane predstavnike, u svoje institucije i u svoje medije je izgradjeno u temelje te zemlje. Mislim da debelo podcjenjujes koliki je nivo tog nepovjerenja.
Dakle, tvoje pitanje:
Zato te i pitam, buduci da sirekao dasu te tehnike manipulacije javnog mjenja putem foruma opste poznata stvar i da si sa istim odavno upoznat, na koji nacin je moguce takvu praksu pomiriti sa demokratskim principima koji cine temelj drzavnosti
zapadnih demokratija?
je ujedno u sustini apsurd. Ono je samo sebi odgovor. Ako je ta praksa OPSTE POZNATA, onda je samim time u skladu sa demokratskim principima otvorenog drustva, jer princip otvorenog drustva cini ovakvu informaciju dostupnom javnosti, koje na osnovu toga donosi odluke.
Stoga, kad pricamo o zemlji poput Rusije ili pogotovo Kine, prva i osnovna stvar koja nas sprijecava da o toj zemlji donosimo ispravan sud je nedostatak informacija iz te zemlje koje nisu proizvod zapadnih interpretacija, ili koje nisu proizvod kontrolisanih medija iz tih zemalja (djelimicno je razlog i jezik). Znaci mi smo a priori u mraku sto se tice stava o tim zemljama, sto SAMO PO SEBI cini te zemlje kandidatima za manjak povjerenja u sposobnost tih zemalja da zadovolje bilo potrebe svojih gradjana, bilo ukazivanja povjerenja drugima da im se moze vjerovati u medjunarodnim odnosima.
Razmisli, ali dobro razmisli, odakle dobijas informacije, koje medije citas, koje knjige citas, koje blogove i forume pratis, i reci sebi koliko njih dolazi iz Rusije ili Kine, a koliko iz otvorenih drustava "Zapada" (u koje bar nominalno i mi na Balkanu spadamo), pa se onda zamisli zasto je to tako.
Ne bih rekao da je pitanje apsurd prosto zbog cinjenice jer se ja ne slazem sa time da su tehnike manipulacije i oblikovanja javnog mjenja u USA stvar opste kulture i opste spoznaje.
Prije svega to bi trebalo da se podijeli na period prije interneta i na trenutno stanje (sa jos nekim pod-segmentima podijele kao sto je penetracija broadband interneta od prije par godina koja je iznjedrila gomilu filmova koje je sada moguce gledati on line ali je takodjer, kao sto si znao puno puta napomenuti, taj isti trend i devalvirao kvalitet informacija sa cim se i ja slazem).
Mislim da je broj ljudi koji su toga bili svijesni prije internet revolucije mogao da se mjeri u promilima i da je bio ogranicen na citaoce autora koji su te mehanize raskrinavali kakav je naprimjer Chomsky a kojih svakako nema puno niti su ikada bili dio mainstreama. Dakle u pre-internet periodu, broj ljudi koji su bili svijesni sprege mainstram medija i vlade je bio vrlo mali, zanemarljiv, i njihov glas je bio tih. Oni tesko da su mogli biti dovoljno veliki da bi njihove spoznaje mogli nazvati OPSTE POZNATIM spoznajama.
To se drasticno promjenilo dolaskom interneta sto je omogucilo siri pristup informacijama vecem broju ljudi i danas se slazem da postoji rastuci broj ljudi u USA (sto je pozitivno) koji su blago receno sumnjicavi prema postupcima vlade i informacijama iz mainstream medija. Ali to je danas. Sta je sa citavim 20 vijekom u kojem te informacije NISU bile OPSTE POZNATE i u kojem je prosjecan Amerikanac slijepo vjerovao TV-u i novinama? Pitanje zato ostaje logicno prosto jer se kroz medije plasirala i plasira tendenciozna prica koje AMERIKANCI NISU TREBALI BITI SVIJESNI a koja je trebala oblikovati stavove javnog mjenja u skladu sa politickim agendama i kako takva praksa moze biti u duhu demokratske kulture? Izvrstan primjer generisanja spektra dozovljenog misljenja je USA intervencija u Nikaragvi kada se u USA medijama povela diskusija oko nacina intervencije. Vojno ili sankcijama. Preko 150 pisanih medija vodi debatu. Imamo desni i radikalno desni stav. Nije moguce da nitijedan jedini medij i niti jedan jedni novinar se ne zpita zasto USA uopste da intervenise u suverenoj zemlji u kojoj je demokratskim putem na vlast dosla vlada voljom naroda? Odnosno mogce je, ali je takvo jednoumlje kroz istoriju uglavnom bila karakteristike primitvnih religioznih kultova.
Cak i danas se o broju ljudi i da li se to moze nazvati OPSTE POZNATIM moze diskutovati. 9 od 10 amerikanaca sa kojima sam ja komunicirao ne znaju da je FED privatna institucija. 7 od 10 ne zna da je jedanestog septembra pala i neka zgrada 7 u koju nije udario avion. 8 od 10 ne zna sta je to Tonkin incident a 9 od 10 da je fabrikovan i da je to sada i zvanicna istina.
USA su ponosne na svoju demokratiju i slobode ipak malo duze od ovih zadnjih 15-ak godina da bi tvoj argument stajao kako je to OPSTE POZNATA stvar te stoga i transparenta i u duhu demokratije jer ljudi ZNAJU da im se misljenje oblikuje.
Sto se tice toga sta citam i pratim, u pravu si, to uglavnom jesu zapadni autori, mediji i linkovi ali to nije tako jednostavno. Treba uzeti u obzir da je Engleski svijetski jezik kao i cinjenicu da se zapadnoj medijskoj masineriji tek od nedavno stvara kakva takva protiv teza u vidu tebi omrazenog RT-a ili Aldzazire (mada ce ti veliki broj Arapa reci da je Aldzazira na istom fonu sa CNN-om) koji moraju koristiti Engleski jezik da bi doprli do sireg auditorija.
U svakom slucaju, odavno sam naucio da citam i slusam kriticki bez obzira na izvor jer sam svijestan da svako gura svoju istinu bez obzira da li se radi o likovima koje simpatisem kao sto je Chavezu, Moralesu ili CNN-u ili RT-u. Kada me nesto zanima mogu da udjem prilicno duboko u temu . Npr. oko pada zgrade 7 sam izmedju ostalog iscitao 300 strana diskusije izmedju dvojice arhitekata oko tehnickih aspekta pada (jedan pro zvanicna verzija a drugi kontra) da bih zakljucio da li ima ili nema mjesta kritici zvanicne verzije (i ima i te kako).
U dijelu posta u kojem pominjes Kinu i Rusiju i nedostatak informacija, sa tim se slazem. Venecuela sa druge strane ima vecinu medija pod kontrolom opozicije i pravo je cudo i nesto sto bi trebalo istraziti kako je moguce da CHvez i dalje uziva toliku podrsku naroda kada protiv sebe ima kompletnu medijsku masineriju.
Na tu temu sa wikipedie :
After the 1998 election of Hugo Chavez, the Venezuelan press "failed miserably in their duty to provide information that their fellow citizens needed to navigate the storms of Venezuelan politics under Chavez. Instead, media owners and their editors used the news - print and broadcast - to spearhead an opposition movement against Chavez."[3] The programme of Bolivarian Missions was (until 2005) "
virtually invisible in the mainstream press".[3] Encouraged by verbal attacks by Chavez and other officials, editors "began routinely winking at copy containing unfounded speculation, rumor, and unchecked facts."[3] This contributed to a polarization such that for a time reporters were regularly attacked in the street by Chavez supporters with bottles and sticks.[3] According to a political reporter for El Nacional speaking in 2005, "the common attitude has been that we can leave aside ethics and the rules of journalism".[3] Alonso Moleiro said that "Reporters bought the argument that you have to put journalistic standards aside, that if we don't get rid of Chavez, we will have communism and Fidelismo."[3] The head of the Institute for Press and Society in Venezuela said that "here you had the convergence in the media of two things: grave journalistic errors - to the extreme of silencing information on the most important news events - and taking political positions to the extreme of advocating a nondemocratic, insurrectional path."[3] After the 2002 Venezuelan coup d'état attempt, in which the media played a significant role, there was a change in editorial policy of the major newspapers, with a wider mix of opposition, pro-Chavez and independent commentators. The generally non-partisan Últimas Noticias gained circulation at the expense of El Nacional and El Universal, which remained more associated with the opposition. Television networks also moderated their tone, with several of the opposition talk shows with the most extreme rhetoric, including talk of violence against Chavez and his followers, taken off the air.[3]
In 2009 the government reviewed the broadcast licences of hundreds of radio and television stations, and declared many to have been operating without a licence or without having paid the appropriate regulatory fees.[4] As a result over 60 radio stations were closed.[5] The government said the frequencies would be reallocated to community media,[4] and passed a law limiting ownership of radio and television licences to three per private owner. This was aimed at tackling what it called "media latifundios", with 27 families controlling a third of radio and television.[4]
In 2010 declassified US State Department documents showed over $4m of funding (in the previous 3 years) to Venezuelan journalists and private media opposed to the Bolivarian Revolution, part of a larger $40m funding for opposition groups.[6]