Političko dno/Prljava kampanja u SDP-u se nastavlja: ”Strogo čuvana tajna Jasmina Imamovića!’ ‘Enver Bijedić, SDP-ovac koji je uzimao 1000 KM po kamionu švercovanog tekstila?!’
U odnosu na sve druge kandidate za lidera SDP-a, gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović ima najmanje ideološke veze sa ovom partijom, čije pozicije je osvojio preko svoga dugogodišnjeg načelnikovanja Tuzlom, piše novinska agencija Patria. Naime, kada mu se završi četvrti mandat, a počev od 2001. godine, on će na čelu Tuzle biti 16 godina, što je izvan svih standarda demokratije. Da li neko ko smatra normalnim da na čelu jednog grada bude 16 godina, uopće može razumijevati imperative promjena? Mnogi su i u Tuzli i u SDP-u željeli da se nešto u Tuzli promijeni, da dođe nego drugi, u ime SDP-a, ili neke druge stranke, ali, to je bilo neostvarivo jer je Jasmin Imamović više nego uspješno ovladao svim tokovima zadržavanja na vlasti. Baš zbog te činjenice, njegovo osvajanje liderske pozicije bi moglo SDP gurnuti u još jednu višegodišnju moru tavorenja po diktatu jednog čovjeka. Ali, vratimo se na nepoznatu i brižno sakrivanu Imamovićevu prošlost. Malo je poznato da je Jasmin Imamović „padobranac“ u SDP-u, utoliko što je u ovu partiju došao iz Reformista, odnosno UBSD koji se ujedinio sa SDP-om. Imamović je bio ratni sekretar Skupštine opštine Tuzla, i za taj period veže se nekoliko afera kojih bi se postidio svaki SDP-ovac. Kao glavni opštinski pravnik, Jasmin Imamović je kroz svoje ruke proturio ukidanje svih antifašističkih obilježja u tuzlanskim školama i ustanovama. Još 1992. ukinuti su nazivi tuzlanskih škola, koje su se dotad zvale po tuzlanskim antifašistima. Ukinut je naziv KUD-a „Mitar Trifunović Učo“, naziv bolnice „Dr. Mustafa Mujbegović, itd, itd. Jasmin Imamović je lično nadgledao skidanje Titovih slika po opštinskim ustanovama. A sve kako bi se dodvorio tada bujajućem bošnjačkom nacionalizmu i revanšizmu po Tuzli. Vrhunac ukidanja antifašizma u Tuzli bilo je ukidanje obilježavanja 2. oktobra 1943., Dana oslobođenja Tuzle, koji se nije obilježavao sve dok 1995., kada su ovaj datum reafirmirale nevladine organizacije i SUBNOR, ali ne i Opština Tuzla, koja se tek poslije pridružila. Kao glavni opštinski pravnik, Jasmin Imamović nikada nije zaštitio ustavni poredak, a u povodu pozivanja na likvidaciju lojalnih tuzlanskih Srba, koje su dolazile iz lista „Zmaj od Bosne“, glasila bošnjačkih kleronacionalista, a koje je specijalni izvjestitelj UN za ljudska prava Tadeuš Mazovjecki naveo – „kao jedini primjer kršenja ljudskih prava u ratnoj Tuzli“. Dakle, Jasmin Imamović nije iskoristio svoje pravo i obavezu da kao sekretar Opštine Tuzla zatraži reakciju javnog tužitelja, pa makar da se oglasi, u povodu ovih – veoma dokumentovanih – javnih poziva na ubijanje Srba u Tuzli. („Svaki Muisliman mora imati Srbina za koga će se zavjetovati da ga pogubi“ – pisalo je u jednom takvom tekstu.) U to vrijeme, Jasmin imamović je koketirao sa bošnjačkim nacionalistima. Sa prestankom rata, Jasmin Imamović će se preorjentirati u „antifašistu“ i „antinacionalistu“, iako u toku rata nije ni jednom rečenicom digao svoj glas protiv konkretnih slučajeva ugrožavanja antifašističkog i antinacionalističkog kredibiliteta Tuzle.. Tek na kraju rata Jasmin Imamović će postati član Bešlagićevih Reformista, tj. UBSD-a, a onda će sa ujedinjenjem ove partije sa SDP-om, postati i SDP-ovac. Na vlast će doći u februaru 2001. kada je Selim Bešlagić, dotadašnji načelnik Tuizle, otišao na funkciju guvernera Tuzlanskog kantona. Malo je poznato da je Imamović na funkciju općinskog načelnika došao pod kriminalnim okolnostima. Naime, budući načelnik Tuzle je po zakonu mogao biti biran iz zakonodavnog organa, samo sa pozicije vijećnika u Općinskom vijeću Tuzla, a Jasmin Imamović je bio općinski sekretar. OSCE je iz samo njemu znanih razloga odšutio na ovo kršenje zakona. To je omogućilo Jasminu Imamoviću da svoju apsolutističku vladavinu Tuzlom rasprostre na narednih 16 godina. I da počisti mnoge ratne kadrove i u Općini i u SDP-u. Prvo konkretno učvršćivanje na vlasti dogodio se sa izgradnjom Panonskog jezera, 2003. godine, za koje je lažno tvrdio da je njegova ideja, a što su poslije mnogi demantovali, jer se izgradnja jezera na Pingi planirala još 1997. godine, što se vidi iz mnogih općinskih dokumenata. Poslije će se širiti i jačati Imamovićeve apsolutistička vladavina Tuzlom, dotle da Radio-Tuzla počinje program sa pjesmom koju je napisao Jasmin Imamović, ili, dotle da se na Trgu žrtava Srebrenice, pored Čaršijske džamije, nalazi ploča sa uklesanim mislima Jasmina Imamovića. Sve ovo je odstranjeno od kritičkog suda, utoliko što je Jasmin Imamović veoma uspješno poklopio sve medijske izvore odakle bi njegovu vladavinu neko mogao kritički opservirati. Čim bi se neka afera pojavila (oko vladavine književnim susretima, oko sumnjivog davanja zemljišta za Merkator, oko krivičnih prijava koje stoje u ladicama tužiteljstva, itd.), sve to bi se brzinski zataškavalo. Logično je pitanje – da li je Jasmin Imamović podesna osoba za imperativ osvježavanja jedne važne političke alternative kakva je SDP? Da li, uopće, sa ovakvim hipotekama iz prošlosti Jasmin imamović može stvoriti ambijent slobode u samom SDP-u, ali i šire. Možda može, ali bi javnosti morao objasniti svoju ratnu ulogu, koja je suprotna ideološkim temeljima partije na čije čelo hoće stati, objavila je novinska agencija Patrija. ** No links **.ba: Enver Bijedić, SDP-ovac koji je uzimao 1000 KM po kamionu švercovanog tekstila Veliki izborni poraz SDP-a BiH ponajviše se povezuje sa korupcijskim skandalima nekih od vodećih ljude ove partije. U ovome i narednim nastavcima političkog dosijea portal ** No links **.ba bavi se nekim od političara zbog koji su glasači surovo kaznili nekad najveću socijaldemokratsku partiju u BiH. Jedan od takvih je Enver Bijedić, donedavni ministar za promet i komunakcije u Vladi FBiH, a trenutno, nećete vjerovati, predsjednik KO SDP Tuzlanskog katona. Enver Bijedić uprkos silnim aferama, inkriminirajućim navodima koji prate njegov profesionalni opus i u suštini osoba čija bi neslužbena biografija, možda , više odgovarala nekome sa podužim stažom u jednom od ovdašnjih, brojnih, KP Zavoda – godinama uspijeva opstati u rukovodnim strukturama SDP. To, gledajući posljednji izborni rezultat i krah SDP-a, prevashodno nanosi štetu ionako narušenom ugledu ove multietničke partije. Teško je, listajući desetine medijskih napisa i iščitavajući brojne redke policijsko-tužiteljskih iskaza, prosječno informiranom biraču i SDP-ovom glasaču objasniti šta je to što Bijedića održava u političkom životu. Odnosno, koje su to i o kakvim se referencama radi da, nekadašnji federalni ministar prometa i komunikacija, nakon nedavno završenih unutarstranačkih izbora, postane predsjednik KO SDP TK. Nekoliko se tu stvari nameće, što, opet, zahtijeva podrobniju analizu. Recimo, teško je vjerovati da je Bijediću prilikom izbora za predsjednika kantonalnog SDP pomogla činjenica da je, doslovno, uništio JP „Direkciju za izgradnju“ – Tuzla. Na poziciji direktora, ove nekada profitabilne firme, Bijedić je proveo gotovo deceniju i iza sebe ostavio radnike bez plaća i doprinosa, a firmu bez budućnosti. Upravo su radnici Direkcije sveprisutni medju masom obezglavljenih i prevarenih koji godinama, bezuspješno, traže pravdu pred zgradom Vlade TK, suda i(li) Općine Tuzla. Nije bilo tako davno kada je Bijedićeva nasljednica na poziciji direktora Direkcije za izgradnju, tada v.d., Jasminka Šehić, upozoravala na stvoreni dug od dva miliona maraka. Tolika je dugovanja iza sebe ostavio Bijedić. I to nije sve. Dirketorica Šehić tražila je da se objasni pod kojim uslovima i kako je Enver Bijedić podigao kredit od 500.000. KM i gdje je taj novac utrošen… Sve je samo ostalo na tom vapaju. Upravo je Bijedić, ispred Direkcije, potpisivao ugovore sa izvođačima koji su kasnili u realizaciji dogovorenih projekata, plaćani su penali ili su ugovori kasnije raskidani. Teško da je, kako rekosmo, ovo mogla biti preporuka Bijedićevom izboru na čelo jedne od najjačih SDP-ovih kantonalnih organizacija, piše ** No links **.ba. Gledajući stvari na ovaj način, sigurno da njegovom izboru nije pomogla ni jedna izjava od prije 11 godina data inspektorima FUP. Izvjesna Selma Gubaljević, koja će se kasnije pojaviti u svojstvu svjedoka u procesu koji se na Sudu BiH vodio protiv bh. kralja tekstila, lokalnog švercera i utajivača poreza, Sedineta Karića zvanog „Sido“ – Envera Bijedića, jedno vrijeme šefa carinarnice u Tuzli, optužila je za primanje i uzimanje mita. Prema dokumentovanoj izjavi, Gubaljević je lično nosila i predavala novac Bijediću na ruke: „Carinicima u Srebreniku, izvjesnom Mujkanu i Ismetu, plaćano je 1.500 KM po kamionu, a upravniku Carinarnice u Tuzli Enveru Bijediću 1.000 KM po kamionu. Ja sam lično donosila pare u koverti i carinicima i upravniku. Upravniku sam nekad pare donosila u hotel Bristol u Tuzli, a nekad u tuzlansko naselje Big Hilton ispred radnje ‘8. mart’. Sedinet Karić je u junu 2005. osuđen na simboličnu, uvjetnu, kaznu zatvora obzirom da se radilo o osobi koja je godinama sustavno potkradala državu otvarajući fiktivne firme, uvozeći tekstil i robu iz Turske i Madžarske na što nije plaćan porez. Pet godina kasnije, 2010., drugostepenom presudom Suda BiH, Kariću je prvobitna kazna izmijenjena i sa uvjetne preinačena na petogodišnju robiju. Međutim, samo tri godine poslije, 2013. , Karić je ponovno uhapšen zbog istog djela – privredni krimninal. I, bila je to tačka na kojoj će se putevi Karića i Envera Bijedića, uvjetno rečeno, opet ispreplesti. Navodno, barem je tako tvrdio Karić, za uslugu kojom bi pomogao imenovanje Robina Mujačića na čelo KPZ Tuzla, što je bila Karićeva “želja”, Bijedić je od ovog dokazanog kriminalca tražio 50.000. KM. Recimo, da ni ovo nije primjer koji je mogao pomoći dolasku Bijedića na čelo KO SDP-a TK. Takodjer, nije bilo tako davno – riječ je o 2014.godini – kada su iz firma “HG Trade BH” optužili Bijedića da im duguje više od 720 hiljada KM. Riječ je o firmi koja posluje u sastavu grupacije “Helios” iz Slovenije, a bavi se prodajom hemijskih proizvoda, u prvom redu boja i lakova. Prema dokumentovanoj prepisci iz drugih medija, Enver Bijedić je kao jedan od predstavnika i suvlasnika jedne druge kompanije koju vodi njegov bratić, obećavao vratiti stvoreni dug prema ovoj firmi. No, ispostavilo se kako tu riječ tek o kupovini vremena, nikako o iskrenim namjerama. Barem se takav dojam stekao nakon što su iz matične kompanije “Helios” Slovenija, u cijelom ovom slučaju, zatražili pomoć i posredovanje ambasade te zemlje u BiH, kako bi se namirio dug. Dakle, i ova mrlja nikako nije smjela biti prilog više imenovanju Bijedića na poziciju predsjednika KO SDP. U principu, da podvučemo crtu, u cijeloj priči oko Bijedića radi se o scenariju koji bi u konačnici mogao skupo koštati ne samo kantonalni SDP, već i cijelu partiju. Uloga koju sada ima u funkciji je predizbornog djelovanja i lobiranja u koristNermina Nikšića, jednog od šest kandidata za predsjednika SDP BiH. Bijedić je, a to je kroz nekoliko navedenih primjera itekako vidjljivo, osoba čiji su džepovi, narodski rečeno, puni oraha. Kao takav podložan je raznim vrstama ucjena i pritiska, što SDP-u, kao partiji koja se sprema za unutarstranački izbor svog predsjednika i pratećih tijela, bitno može odrediti karakter budućeg (ne)djelovanja. Složićemo se kako su glasači, između ostalog, kaznili i koruptivni dio SDP-ove četverogodišnje vladavine – istine radi, brojni su primjeri u kojima su mnoge stvari bile medijski linč i spinovanje – pa je tim gore što se takvim oblicima štetnog djelovanja još nije stalo u kraj unutar same partije, objavio je ** No links **.ba.
