Prica sama sa sobom. Klasika.kluz franjo wrote: Za "otkrivanje Vedrana" se obrati "otkrivaču Vedrana", za "asocijacije" se obrati "asocijatoru". To nisu "mi", "vi".
Ko je od gore navedenih proglasio Komšića persona non grata?
Heartbeats wrote:Preživio sam. Mogao bih se zvati bilo kako, Muhamed, Ibrahim, Isak, nije bitno, preživio sam, mnogi nisu. Preživio sam na isti način na koji su oni umrli. Između njihove smrti i mog opstanka nema nikakve razlike, jer sam ostao da živim u svijetu koji je trajno, nepovratno obilježila njihova smrt. Dolazim iz Srebrenice. Ustvari, od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usuđujem dolaziti, kao što sam se samo tamo usudio uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam. Upravo zbog toga vjerujem da je mjesto rođenja nevažno u poređenju sa mjestom smrti. Prvo o nama ne govori ništa, tek je puki geografski podatak; mjesto smrti kazuje sve o našim ubjeđenjima, vjerovanjima, izborima koji smo napravili i držali ih se do kraja, do trenutka kada nas je smrt sustigla.kmirsad wrote:Mislim da je ovaj Ibro i Baketu u opkoljenom Sarajevu donosio, konzerve, pečicu i drva...
Pedja Kojovic
Moj stari je očni ljekar, hirurg, apolitičan čovjek i rat je, logično, proveo radeći svoj posao u bolnici. U početku je, kao i prije rata, ustajao u šest sati i nakon doručka i brijanja odlazio. automobilom, ukoliko to za naš Wartburg nije neprikladna titula, na posao
Početkom aprila 1992. godine, dok smo mama, moja mala sestra i ja protestovali pred zgradom Skupštine u Sarajevu, pokušavajući da s još nekoliko hiljada ljudi na taj način spriječimo izbijanje rata, moj stari je bio u Italiji na službenom putu. Nije to bilo ništa neobično. Stari je često odlazio na međunarodne skupove očnih ljekara s kojih nam je donosio čudesne priče o velikim i dalekim gradovima, o neobičnim ljudima, o bolestima koje haraju po nama nepoznatom svijetu i, naravno, "naručene" poklone.
Vidjevši na vijestima da je rat, nakon višemjesečnog smucanja po provinciji, odlučio je krenuti u naš grad, nabrzinu je spakovao stvari, sjeo u avion i prvo odletio za Beč, a onda iz Beča za Beograd. Pošto je avionski saobraćaj između Beograda i Sarajeva već bio prekinut, stari je sljedećeg jutra sjeo na autobus i otišao u Tuzlu, a odatle malim kombijem u Doboj, gdje je uhvatio posljednji voz iz Bosanskog Novog za već opkoljeno Sarajevo. Kad je, nakon nekoliko dana putovanja, napokon došao kući i vidio da smo mama, Snježa i ja živi i zdravi, nabrzinu se istuširao, obukao čisto odijelo i otišao u bolnicu "da vidi šta mu je s pacijentima".
Moj stari je očni ljekar, hirurg, apolitičan čovjek i rat je, logično, proveo radeći svoj posao u bolnici. U početku je, kao i prije rata, ustajao u šest sati i nakon doručka i brijanja odlazio. automobilom, ukoliko to za naš Wartburg nije neprikladna titula, na posao.
Od te svoje petominutne vožnje stari je odustao tek koji mjesec kasnije, kad mu se jednog dana učinilo da je srpski snajperist, na brdu iznad Skenderije, "zaista odlučio da kokne baš njega", na raskrsnici kod Higijenskog zavoda. Sklonio je Wartburga "negdje na sigurno mjesto" i pridružio se svom kolegi, profesoru Lovrinčeviću, koji se od Ciglana do bivše Vojne bolnice prebacivao "tajnom, bezbjednom stazom", koja je vodila kroz cigansko naselje Gorica. Mama je radila u Očnoj klinici na Koševu. Kao i stari, i ona je odlazila na posao rano ujutro, dok tobdžije spavaju, i vraćala se naveče.
Kad je, nakon nekoliko mjeseci rata, svima u Sarajevu postalo očigledno da će srpska opsada potrajati duže nego što su govorili na vijestima, i da nas američka "Cesta flota", koja je u to vrijeme paradirala Jadranom, ipak neće spasiti, starci su moju malu sestru Snježanu ubacili u jedan od posljednjih izbjegličkih konvoja, koji ju je, da ironija bude potpuna, iz grada koji su napali Srbi odvezao u Beograd.
Nas troje smo ostali u ratom zamračenom gradu.
Bosna više neće biti kao prije. Navečer bismo se okupili oko kuhinjskog stola i uz rižu ili makarone, koje je mama, čini mi se, kuhala u suzama, prepričavali jedno drugom glasine koje smo čuli na ulici ili radiju i televiziji. Starog politika, kao što rekoh, nikad nije zanimala, ali je, naravno, vojnu situaciju oko Sarajeva pratio sa strašću čovjeka čiji život zavisi od toga.
On je, kao stari komunist i Jugoslaven, vrlo teško prihvatio i prebolio činjenicu da se JNA, nakon početne diskrecije, otvoreno stavila na srpsku stranu, ali je utjehu našao u novoosnovanoj "Armiji BiH, armiji svih patriotskih građana Bosne i Hercegovine".
Međutim, kad su, nakon nekoliko mjeseci, priče o odvođenju, mučenju i ubijanju Srba koji su ostali u Sarajevu, a koja su sprovodili "komandanti" koji su nosili obilježja Armije BiH, u njegovim očima potvrđene ličnim saznanjem o sudbini naše komšinice Prugovečki, stari je ostao "bez svoje strane". S obzirom da nije imao "svoju vojsku" za koju bi mogao da navija čista srca, bez stida i zatvaranja očiju, stari je odbijao da učestvuje u haustorskim geopolitičkim debatama pravdajući se frazom "za mene ni naši ni njihovi nisu naši". Neki susjedi su to što je stari govorio shvatali onako kako je i mišljeno, a drugi su, kad on nije bio tu, uz njegovo ime počeli dodavati pridjeve koji se u standardnim rječnicima mogu pronaći pod pojmom petokolonaštvo.
Stari se povukao u sebe. Prestao je da raspravlja s komšijama o situaciji i polako gubio nadu da će "Bosna ikad više biti onakva kakva je bila prije rata". Potpuno se posvetio bolnici i pacijentima.
Ibro i Caco Međutim, mama i ja smo, usprkos njegovoj šutnji, upravo zahvaljujući njemu, uvijek među prvima u zgradi saznavali šta se događalo na ratištima oko Sarajeva. Za svaki pokušaj deblokade grada znali bismo već koji sat nakon... što je propao, jer bi stari došao kući tek kasno naveče, umoran, znojav, skoro, uz sasvim malo pretjerivanje, krvavih ruku. Ili nikako, kako je mama zvala vrijeme od dva uzastopna dana njegovog izbivanja iz kuće. Deblokade su propadale, vrijeme je prolazilo.
Malu zalihu hrane smo ubrzano trošili, vode nije bilo ni u blizini našeg stana, a dolazak zime koji se, zahvaljujući odluci nekog srpskog generala, poklopio s trajnim nestankom struje u čitavom gradu je opštu situaciju činio još depresivnijom. Dani su postajali sv e kraći i kraći i u našem prizemnom stanu je već u rano popodne postajalo hladno i mračno. Srećom.
Stari je jednog dana u bolnici upoznao nekog "jako finog čovjeka Ibru", kojeg je "neki komandant Caco" tako premlatio da su Ibri po licu iskočili "i edemi i hematomi". (Edemi su, objasnio mi je, obični podlivi, a hematomi su krvni podlivi, koji, najčešće, nastaju od udaraca, ali se pojavljuju i kod nekih drugih oboljenja.)
Stari je Ibru pažljivo pregledao, zašio mu rane, popričao malo s njim o životu i "nekako se odmah sprijateljio". Od tog dana, taj Ibro, koji je radio u nekom muslimanskom dobrotvornom društvu, zvao je našu kuću barem jednom sedmično s pitanjem - doktore, treba li šta? Svakih nekoliko sedmica na našim bi se vratima pojavio mladić s kutijom punom hrane i pozdravom od Ibre. Kad je zima s brda sišla u grad i uselila se u naš negrijani stan, Ibro nam je donio malu, limenu peć, koja je radila na "šta god stavite unutra", kako je rekao Ibro, aludirajući oči ma na tatine debele medicinske knjige u staklenoj vitrini. Peć je bila kockasta i na gornjoj ploči se mogla podgrijati konzerva hrane i prokuhati voda za kafu. Nekoliko dana kasnije Ibro nam je poslao nešto drva i uglja i tako je riješen problem grijanja i kuhanja.
Ali stvari su onda krenule nagore. Sticajem nesretnih okolnosti, stari je, nakon što je kao ljekarska pratnja u svom Wartburgu, ispratio konvoj teških ranjenika iz obruča, uhapšen na povratku u Sarajevo, na barikadi kod aerodroma. Odveden je u logor Kula, gdje je, nakon što je odbio ponudu da preuzme posao i kuću jednog cijenjenog očnog ljekara iz Banje Luke, čiju je sudbinu odredila njegova nacionalnost, osuđen zbog "izdaje srpskog naroda".
Amerika, Amerika Kako smo mama i ja ubrzo saznali iz poruke koju nam je poslao putem Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, dobio je 12 godina zatvora. Iskustva mog oca u tim logoraškim danima su stravična i zaslužuju puno više od onoga što im ja u ovoj priči mogu pruži ti. Srećom.
Stari se iz logora izvukao nakon četiri mjeseca, slagavši upravniku da pristaje da radi u bolnici na Palama. Upravnik ga je pustio i vratio mu sve što mu je oduzeto, osim ličnih dokumenata, koja je zadržao kao garanciju da ga stari neće prevariti i pobjeći preko granice.
Stari je iste noći sjeo u svog Wartburga i pobjegao u Crnu Goru, kod mog teče Dragana. Snježana je, u međuvremenu, odlučila da napusti Beograd. Nije više mogla da podnese da joj u školi nastavnici "kradu" slovo "j" iz imena. Prijavila se nekoj humanitarnoj organizaciji kao izbjeglica i otišla u Ameriku da na miru završi srednju školu.
Ja sam, po nalogu novinske agencije za koju sam radio, trbuhom za kruhom, prateći rat, prešao iz Sarajeva u istočni Mostar. Mama je ostala sama u stanu. Srećom, Ibro je i dalje redovno slao pakete i zvao da pita - gospođo, ima li vijesti od doktora?, treba li vam šta? Nakon nekoliko mjeseci planiranja i pet-šest hiljada njemačkih maraka mita koje sm o platili "pravim ljudima", mama je, skrivena u UNPROFOR-ovom oklopnjaku, izašla iz Sarajeva.
Kada smo se, nakon nekoliko mjeseci razdvojenosti, napokon, mama, tata i ja skupili u Splitu, odlučili smo da se i mi, kao što je to uradila Snježana, prijavimo kao izbjeglice i tražimo da i nas prime u Ameriku. Zahvaljujući činjenici da je, dok je bio u logoru, tata registrovan od strane Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, proces je išao relativno glatko i mi smo se 14. marta 1995. godine u Chicagu "spojili s našom malom Nanom", koja je sad već uveliko bila studentica. Ponovo smo jedno kratko vrijeme živjeli zajedno. Ali... ja sam ubrzo dobio posao u istoj onoj novinskoj agenciji za koju sam radio i u Sarajevu i preselio iz Chicaga u Washington.
Snježana je početkom ljeta završila studije, iznajmila stančić zajedno s momkom i počela da radi kao učiteljica klavira. Gledano sa strane, naša porodična situacija je izgledala dosta dobro, skoro idilično, ali stari je, duboko u sebi, ustvari bio jako nesretan. Nedostajala mu je njegova profesija, njegovi pacijenti, odnosno, kako on kaže, "da bude nekome od neke koristi". Srećom.
Duhovi Afrike Nakon nekoliko teških i monotonih godina u Americi, stvari su krenule nabolje. Međunarodna humanitarna organizacija Blind Mission, koja se bori protiv sljepila, ponudila je starom posao očnog hirurga u svojoj novoj bolnici. Bolnica, a samim tim i njegovo buduće radno mjesto, nalazila se u Africi, u Tanzaniji, u malom mjestu ispod Kilimandžara, koje se zove Moshi. Stari je mogućnost "da opet radi svoj posao i ima pacijente, pa makar i u Africi" zgrabio sa strahom, ali objeručke. Mama je, šta će, pristala.
I tako su njih dvoje otišli u Afriku. Starom se ubrzo vratilo i samopouzdanje i "unutrašnja mirnoća koja je neophodna za hirurški nož". Pronašao je svoju svakodnevnu rutinu i "ponovo bio onaj stari", pisala je mama. Tokom sedmice je radio u bolnici, a vikendom bi on, medicinska sestra i pilot sjeli u mali avion, dvokrilac, i letjeli do, drugim načinom nedostupnih, plemena i tu, u džungli, na licu mjesta vršili "preglede i manje medicinske intervencije".
"Napokon sam od neke koristi", pisao je stari u e-mailu. U Ameriku, u posjetu Snježani i meni, starci su dolazili nekad jednom, a nekad dva puta godišnje, putujući preko pola svijeta s koferima punim drvenih figura, izrezbarenih frulica i afričkih bubnjeva od zebrine dlake. Pričali su nam o novoj blistavoj bolnici i bijedi koja je okružuje, o mrežama protiv malarije, o čudnim bubama i zmijama zbog kojih nikad ne smiju hodati bosi, o slonu koji im je uništio baštensku garnituru, o majmunu koji mamu prati oko kuće i o tome da se iz njihovog dnevnog boravka vidi kako se boja snijega na vrhu Kilimandžara mijenja od jutarnje do popodnevne kafe.
Mama je pričala kako tatu "svi, osim plemenskih vračeva", jako vole i cijene. O tome kako su Afrikanci zapljusnuti nesrećama i bolestima kojih se zapadni svijet više i ne sjeća i kako je banana ustvari nešto što raste ispred svake kuće, nešto kao ulična svjetiljka. Nakon nekoliko sedmica starci bi odlazili nazad u Afriku, tužni i zabrinuti, sa "svježim fotografijama naše djece" u fotoalbumu. Srećom.
Nakon pet afričkih godina vratili su se u Sarajevo. Stari je, logično, direktno s aerodroma otišao "u svoju bolnicu", s nadom da će dobiti "svoj posao", ali se, tokom razgovora s direktorom bolnice, ispostavilo da im uopšte ne treba očnih ljekara.
Nakon nekoliko mjeseci, uz pomoć dobrih prijatelja, stari se, ipak, zaposlio u jednoj od sarajevskih bolnica. Kad bih ga nazvao iz Amerike da vidim kako je i šta radi, on bi mi pričao kako ga "kolege nisu baš prihvatile" i da mu, iz nekog razloga, na jutarnjoj raspodjeli rada nikad "ne zapadne dovoljno pacijenata" i da mu je zato malo dosadno na poslu.
Pričao je kako se Sarajevo promijenilo, kako se sada za Bajram pije i puca kao nekad za Novu godinu, kako se od automobila na trotoari ma više ne može ni šetati gradom i da on, sve češće, propješači čitavim gradom bez ijednog pozdrava. Razgovor se uvijek završavao njegovom konstatacijom da mu je "u Africi bilo najljepše". (U vrijeme kad su živjeli tamo, uvijek se žalio: prljavo, primitivno, itd.)
Pričao bi da često, naveče ili popodne, kad legne i zatvori oči, razmišlja "o divnom životu ispod Kilimandžara", o tome kako je jednom operisao kralja plemena Masai. O ljepoti afričkog neba u predvečerje. O čudnim afričkim bolestima. Sve što bi vidio na sarajevskim ulicama i pijacama - prljavštinu, drvene čaplje ili neko egzotično voće - stari bi automatski dovodio u vezu s Afrikom i onda pričao o njihovom životu tamo. "Ovdje ničemu ne služim", rekao bi kad bismo ga mama i ja pokušali razvedriti, "a u Africi sam..."
Acanthamoeba keratitis Jednog dana kolege na poslu su ga, na njegovo iznenađenje, zamolile da "i on pogleda jedan čudan slučaj". Pacijent je, rekle su mu kolege, iz dana u dan gubio vid. I nakon bezbroj pregleda dijagnoza je ostala nepoznata, a svi pokušaji terapije naslijepo završavali su bez vidljivih rezultata.
U oku tog pacijenta, jednog šesnaestogodišnjeg sarajevskog dječaka, stari je tokom pregleda "prepoznao nešto iz Afrike". Naime, stari je posumnjao da je uzrok bolesti "jedna minijaturna afrička životinjica, koja se zove Acanthamoeba keratitis", i koja je, za razliku od afričkog, izuzetno rijetka na evropskom kontinentu. Doduše, kako je stari objasnio kolegama, u Africi žive dvadeset dvije vrste ove amebe i uglavnom su bezopasne, ali Emir, kako se zvao oboljeli dječak, se, nekim čudom, zarazio jednom od osam vrsta koje napadaju ljudske oči i ubrzo, ukoliko se pacijentu ne dadne određeni lijek, dovodi do trajnog sljepila. Bolest je u Evropi toliko rijetka da se većina oftalmologa tokom studija i prakse nikad i ne sretne s njom, a tamo gdje neke bolesti nema, lijek je skoro nemoguće pronaći. Srećom, stari se sjećao formule po kojoj su laboranti u Moshi ju pravili taj lijek i kolege farmaceuti su ga smiješali u bolnici. Dva dana kasnije, nova terapija je zaustavila napredak sljepila, promijenila raniju prognozu i time potvrdila dijagnozu.
Nekoliko sedmica nakon toga.
Zvoni telefon. Javi se mama. (Mama mi je i ispričala ovu priču. On sam od sebe ne bi.)
- Halo, izvolite.
- Gospođo, Ibro je...
- Ibro, oh, moj bože, kakvo iznenađenje, sve ove godine... Kako ste, Ibro?
- Ja sam dobro, gospođo. Kako ste vi? Čuo sam da ste se vratili.
- Jesmo, Ibro, ali nismo se stigli javiti, znate kako je... - Znam, znam. Neka. Neka ste se vratili, nego, gospođo, kako je doktor? Je li tu?
- Nije tu, Ibro, biće kući za jedno sat, ali inače je dobro. Je li vam trebao nešto?
- Gospođo, molim Vas, zvaću ja ponovo, ali recite doktoru da mu zahvaljujem do neba, recite mu da mi je spasio unuka... eto... tako mu recite.
- Ibro, Vašeg unuka?
- Mog Emira, gospođo
Možda je sve ovo pogrešno, možda čovjek ipak ne može birati mjesto smrti, kao što ne može birati niti mjesto rođenja. Oni su, pak, umrli ondje gdje se i rodili, gdje su u godinama rata potražili i pronašli utočište, u zajedničkoj agoniji preživljavali dan za danom. Oni su Srebrenicu izabrali da bi preživjeli i to njihovu smrt čini utoliko strašnijom.
Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja.
Upoznaću u naredne tri godine, sve do pada enklave koja je formirana u ljetnim mjesecima 1992., jako mnogo ljudi. Neki od njih su zauzeli mjesta mojih rođaka ubijenih 1992., srpskih prijatelja koji su me brutalno izdali, tamo će mi se desiti neke prve stvari u životu. A ono što nam je svima bilo zajedničko, bio je osjećaj svemirske samoće, one koju može osjećati čovjek osuđen na smrt. Posmatrali smo jedni druge uvjereni kako postoji velika mogućnost se naredni dan nećemo vidjeti, poraženi osjećanjem da to ne bi promijenilo ništa.
Među stotinama, vjerovatno hiljadama ljudi koje sam upoznao bio je Šaćir Begić, starac čija me snaga duha uvijek iznova iznenađivala. Po nekom nepisanom pravilu, skoro cijeli komšiluk u kojem sam živio okupljao se na ulazu u njegovo dvorište, razgovarajući o onome što su toga dana čuli na radiju, vidjeli u gradu, saznali na frontu... U trenucima zajedničkog očajanja - kada smo svi bili uvjereni da je kraj, a takvih je prilika bilo mnogo u tri godine rata - Šaćir je dubokim, duhanom isparanim glasom uvijek zaključivao naše razgovore riječima da će "sve biti bolje nego što mislimo". Kada su u julu 1995. srpske snage konačno - zato što je to uvijek bilo samo pitanje vremena - pregazile grad, i on je ubijen.
U smrti, tačnije onom trenutku kada prestanemo postojati, nema razlike - plinska komora, masovno smaknuće ili podmukli bljesak čelične oštrice u mraku, bolni uzdah ili krkljanje i nesvodivi potez nožem. Deset hiljada ljudi, deset hiljada tabuta, deset hiljada nišana, heeej, deset hiljada! O toj smrti se zna sve ili se danas svi barem dobro pretvaramo da želimo znati sve; njihovu smrt silujemo u novinskim stupcima, nikad sebi ne postavljajući pitanja o njihovom životu. Ništa ne znamo o svim tim ljudima, ništa manje i ništa više divnim, dobrim ili lošim od bilo koga drugog. Divnih taman onoliko koliko su bili ljudi. I onoliko koliko sam ih ja znao
smajlikojiplače...Kolega,cvrčak_na_hedonizmu wrote:Prica sama sa sobom. Klasika.kluz franjo wrote: Za "otkrivanje Vedrana" se obrati "otkrivaču Vedrana", za "asocijacije" se obrati "asocijatoru". To nisu "mi", "vi".
Ko je od gore navedenih proglasio Komšića persona non grata?
Jedina je razlika da Lagumdzija postade "haman dobar", to je kuriozitet.
Ili nije
Sve je to lijepo, ako je pretpostavka da su odredjene osobe forumasi, a ne trolovi ili osobe koje koriste forum za ispoljavanje i(li) lijecenje svojih frustracija.kluz franjo wrote:Kolega,cvrčak_na_hedonizmu wrote:Prica sama sa sobom. Klasika.kluz franjo wrote: Za "otkrivanje Vedrana" se obrati "otkrivaču Vedrana", za "asocijacije" se obrati "asocijatoru". To nisu "mi", "vi".
Ko je od gore navedenih proglasio Komšića persona non grata?
Jedina je razlika da Lagumdzija postade "haman dobar", to je kuriozitet.
Ili nije
svako ima svoj neki stil komentarisanja na forumu.
Moj stil nije da se drugim forumašima obraćam sa ličnim kvalifikacijama.
Ako neko krši pravila foruma - ima moderacija.
Ako me neko samo "tuši" - ima foe.
Ja ne volim ni da me se prisvaja, a ni ubraja...
Pozdrav
Ova za previsoko mišljenje - tu ste možda u pravu. Za početak rečenice - sigurno.cvrčak_na_hedonizmu wrote:
Sve je to lijepo, ako je pretpostavka da su odredjene osobe forumasi, a ne trolovi ili osobe koje koriste forum za ispoljavanje i(li) lijecenje svojih frustracija.
Sugestija prihvacena, zahvaljujem.
Kolega, mislim da imate previsoko misljenje o sebi, jedna replika ne znaci to sto mislite i recenica se ne pocinje sa ja
Lp
http://abrasmedia.info/enver-kazaz-bh-b ... ga-zemlje/
Bh Blok - Spasonosna politička snaga zemlje
11/02/2019
Enver Kazaz
Neposredno po završetku prošlih izbora malo ko je mogao očekivati ovakav rasplet situacije u formiranju vlasti. Većina onih koji iole prate politiku mogla je lako zaključiti – nacionalisti su opet pobijedili i jahat će na vlasti. Rezultati su se tako posložili da nije moguća promjena vlasti, ne barem u onom obimu u kojem bi se moglo reći da ovdašnje troetnički podijeljeno društvo ima šansu da makar malo slobodno prodiše. Međutim, iza tog površnog prvog pogleda otkrilo se da, iako su nacionalističke ideologije SNSD-a, HDZ-a i SDA odnijele pobjedu, njen tronožac nije previše stabilan, jer mu je jedna noga, ona SDA-ova, poprilično oslabljena.
Dogodilo se ono što se moralo zbiti najmanje deceniju-dvije ranije – udruživanje opozicije protiv bahate, kriminogene, nepotističke Izetbegovićeve vlasti koja u mentalnom ropstvu i surovoj egzistencijalnoj ovisnosti drži najveći dio bošnjačke populacije, dovedene na rub siromaštva ili stjerane duboko ispod tog ruba. I dok je Dodikov i Čovićev autoritarni vlastodržački aparat uništio opoziciju na prostoru BiH sa srpskom, odnosno hrvatskom etničkom većinom, na onom sa bošnjačkom započeo je potpuno suprotan proces – udruživanje opozicije. SDA se nakon prvotnog šoka teško oporavljala, jer joj nije pošlo za rukom da starim trikovima potkupi dovoljan broj zastupnika u kantonalnim skupštinama, pa je konačno izbačena s vlasti u Sarajevskom i Unsko-sanskom kantonu, a lako se to moglo desiti i u Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom i Goraždanskom.
Onog časa kad je bila sigurna da je kupila Stranku za BiH, kojoj je, podsjećanja radi, Haris Silajdžić 2006. godine naredio da odbaci Aprilski paket ustavnih promjena i time na dugi rok zavije BiH u crno, a potom i jednog zastupnika zeničke Snage centra, te uz njega vjerovatno i dva zastupnika Nezavisnog bloka u parlamentu Federacije BiH, Izetbegovićeva stranka je krenula Dodikovim i Čovićevim stazama i pokušala uništiti opoziciju pozivajući je u neprincipijelnu, tzv. patriotsku koaliciju. Za tu prljavu rabotu našla je saveznike u samoj opoziciji, prije svega one sklone demagoškim patriotskim parolama i ličnoj koristi od bavljenja politikom.
Zaoštravajući diskurs krize do maksimuma, čak prizivajući nekakvu skoru ratnu opasnost, SDA je, uz pomoć svoje propagandne mašinerije (a u nju spada većina elektronskih medija s osloncem u Federalnoj televiziji, portala, novinskih izdanja, čak i novinara koji se izdaju za građanski orijentirane, ali ne mogu odoljeti zovu patriotizma) proizvela pravu patriotsku histeriju. U toj histeriji negdašnji hvalitelji Harisa Silajdžića odluku BH bloka da odbije Izetbegovićevu ponudu za ulazak u koaliciju sa SDA izjednačili su s odbijanjem Aprilskog paketa, tobože zabrinuti za opstanak države. Začas je svaki racionalni politički diskurs zamijenjen kvazipatriotskom histerijom i emocionalističkim reakcijama u kojima su se pojedini političari utrkivali s novinarima u potpunom sluđivanju javnosti.
No, zašto je BH blok bio izložen takvoj vrsti medijske i političke propagande, pogotovu SDP i Naša stranka u njemu? Prije odgovora na to pitanje, nužno je istaći da su se u toj propagandi udružili Komšić i Izetbegović gotovo na istim ideološkim osnovama i gotovo istim sredstvima. I dok je prvi u svojim histeričnim reakcijama lupetao o mračnim strukturama koje ne vole baklavu, pa su zato HB (što bi u Komšićevim pijačnim asocijacijama valjda trebalo značiti da su hrvatski nacionalisti i bošnjakofobi) blok u BH bloku, drugi, partijski i nacionalni vođa, izložio je Peđu Kojovića, predsjednika Naše stranke, otvorenom govoru mržnje, slagavši da je u Sarajevo došao iz Srbije.
Je li svjestan Izetbegović da je tom laži na Kojovićevom čelu ucrtao moguću metu izlišno je pitanje, jer njegov čin ulazi u povijest beščašća kao mržnja iza koje stoji najodvratniji oblik borbe za vlast.
Vratimo se BH bloku, najdragocjenijoj pojavi na političkoj sceni od rata naovamo. Najdragocjenijoj zato što, bez obzira na činjenicu da nije formalizovana nikakvim aktom, nosi u sebi obećanje paradigmatske političke promjene i definitivan, kako bi rekao Žarko Papić, početak kraja vladavine nacionalnih partija.
Paradigmatska važnost BH bloka sadržana je u dvije ravni. Prva je okupljanje onih političkih partija koje se određuju pojmom ljevica, iako je Naša stranka ideološki gledano liberalni centar, a Demokratska fronta liderokratska partija bez jasno definirane ideologije, samo deklarativno opredijeljena za socijaldemokratiju, dok se treća članica bloka, SDP, pod vođstvom Nermina Nikšića iznutra demokratizirao i načinio relativno snažan zaokret ka obnovi socijaldemokratske ideologije.
Nakon što je svojom liderokratskom vladavinom Zlatko Lagumdžija razbio SDP, ovaj blok znači i pokušaj učenja na prošlim greškama i dugoročnog utvrđivanja političke budućnosti. To okupljanje nosi i obećanje da će politički, ideološki i institucionalno jačati ideja multietničke i građanske Bosne i Hercegovine i da će tu ideju zastupati jak politički subjekt s mnogo simpatizera, pristalica i sa brojnim glasačkim tijelom.
Druga ravan odnosi se na promjenu filozofije vlasti. Ona je do sada uglavnom bila u funkciji partijskih elita, a BH blok baziran je na uvjerenju da bi konačno mogla biti u funkciji građanstva. Ta ravan donosi nadu u ozdravljenje bosanskohercegovačkog urušenog sistema institucija koje vrše vlast nad građanima, a ne u njihovo ime, nipošto ne kao njihov servis. Istodobno, to je i obećanje pravednosti u sistemu institucija, s uvjerenjem da bez vladavine zakona i obračuna s nacionalističkim kriminalom, korupcijom, nepotizmom i pljačkaškom privatizacijom BiH nema budućnosti.
Te dvije ravni ukazuju da je BH blok ostvarenje žudnje za obnovom multietničke BiH kao države ravnopravnih naroda i građana, žudnje za koju se činilo da je umrla pod poratnom, gotovo dvodecenijskom vladavinom nacionalističkih političkih partija.
Drugim riječima, nacionalističke partije SDA, HDZ, SDS i SNSD su svojom vlašću sržno podijelile bosanskohercegovačko društvo i namjesto multietničke izgradile troetničku Bosnu i Hercegovinu i u institucionalnom, i u kulturološkom, i u ideološkom smislu.
BH blok obnavlja ideju multietničke države, s jasnom ravnotežom između kolektivnih i individualnih prava. Takva promjena političke paradigme naprosto se ne smije prepustiti slučaju, a za nju je potrebno tražiti saveznike i u partijama izvan BH bloka, onako kako je to učinjeno stvaranjem koalicije u Sarajevskom kantonu koja je, barem prema prvim utiscima, oformila najbolju kantonalnu vladu od rata naovamo.
SDA i HDZ su podijelile Federaciju BiH na etničkom principu, dijeleći čak i institucije sistema prema etničkom kriteriju. Ne treba posebno isticati da su te dvije partije npr. ekonomski sistem podijelile, pa se tačno zna koje su hrvatske, a koje bošnjačke državne firme. Dalje od HT Mostara i BH Telecoma, ili Elektroprivrede HZHB i Elektroprivrede BiH ne treba ići. Onako kako je SNSD posrbio i pravoslavizirao Republiku Srpsku, SDA i HDZ su bošnjakizirale i kroatizirale kantone s etničkim većinama, a onda društvenom polju nametnule svoje klerikalističke fantazme ukinuvši granicu između religije i ideologije.
Ulazeći u takav društveni, institucionalni, politički i ideološki kontekst, BH blok može izvršiti njegov obrat samo ako ne pristane ni kakvo koketiranje s nacionalističkim ideologijama i ako logiku patriotske odgovornosti s razine ideološke parole, karakteristične npr. za Komšića, Izetbegovića ili Miru Lazovića, spusti u praktično djelovanje, u rad institucija na načelima zakonitosti. Naravno, tome treba dodati i odlučnost u rješavanju ustavne krize zemlje, koja je u ovom momentu svedena na svega dva pitanja: promjenu Izbornog zakona u Federaciji BiH i provedbu presude Sejdić-Finci.
Ako na principima multietničnosti i građanske ravnopravnosti krene u donošenje principa za rješavanje tih problema, BH blok može ispuniti svoju povijesnu misiju. Naime, nacionalizam od rata naovamo ne želi riješiti ustavnu krizu zemlje, jer na njoj bazira svoju logiku međunacionalnog sukoba u kojem se politički prostor poima kao borba za dovršavanje ratnih ciljeva u miru, a zemlja drži u stanju nezavršenog rata. To stanje nacionalističkim partijama omogućuje stalno održavanje na vlasti, a kraj ustavne krize značio bi početak obnove multietničke BiH.
Zašto je SDA s tolikom propagandnom snagom krenula u rušenje BH bloka i zašto se protiv njega digla patriotska kuka i motika, čitav medijski i politički šljam? Odgovor na to pitanje je jednostavan. BH blok je po broju osvojenih mandata u predstavničkim domovima na federalnoj i državnoj razini relativni pobjednik izbora. Bez predizborne koalicije i zajedničke kampanje, on je postao najjači politički subjekt u državi, a na razini Federacije pogotovo. Te snage i njenog djelovanja u budućnosti uplašila se SDA i pokušala napraviti stupicu u koju je uz pomoć medijskih i političkih satelita htjela uvući BH blok.
Stupica je vrlo jednostavna, a odlično ju je objasnio predsjednik SDP-a Nermin Nikšić. Naime, SDA je svojim glasovima isporučila Dodiku srpski dio Doma naroda na državnoj razini, a Čoviću hrvatski na etnitetskoj i državnoj razini. Tako te dvije partije na državnoj razini imaju 8 od ukupno 15 delegata, pa mogu na svaki način kontrolirati djelovanje državnog parlamenta.
To znači da bi, u slučaju da je ušao u vlast, svaka inicijativa BH bloka u provedbi ustavnih promjena i donošenju zakona bila veoma lako blokirana, a na taj način očuvan SDA-ov i ukupan nacionalistički koncept troetničke države i spriječena obnova multietničke. A to, nadalje, podrazumijeva da bi BH blok ušao u vlast baziranu na nacionalističkoj logici, koja uz to ima sve institucionalne mehanizme u svojim rukama. Takva vlast bi moralno, politički i ideološki degradirala BH blok na duže vrijeme i uništila njegovu budućnost. Na taj način bi lijevo orijentirana opozicija SDA-u u budućnosti bila osuđena na političku smrt.
Nož pod grlom BH bloka držale su, dakle, demagoške patriote, uz halabuku u kojoj su ulazak u vlast tretirale kao sveti patriotski zadatak, šireći takvu vrstu političke panike kao da se zemlja nalazi u ratnom stanju. Pritom su otvoreno lagale, jer se državotvorne odluke ne donose u izvršnoj vlasti, već u onoj zakonodavnoj, tj. dvodomnim parlamentima na federalnoj i državnoj razini. Tamo, dakle, gdje je SDA svojim glasovima isporučila dva doma naroda strankama koje proglašava neprijateljima države.
Takav antipatriotski patriotizam i takvu manipulaciju javnošću demaskirao je Nermin Nikšić, dokazavši na prekjučerašnjoj sjednici Glavnog odbora SDP, na kojoj je odbijena kolacija s nacionalnim strankama, da se unutarpartijskom demokratizacijom stranke može otvoriti dijalog o svakom pitanju i logikom argumenta doći do najbolje odluke. Ta količina unutarpartijske demokratije budi nadu, jer je jasno da samo u sebi demokratične partije mogu stvoriti demokratično društvo.
Lagumdžijina liderokratija je gotovo usmrtila SDP, Nikšićeva unutarpartijska demokratija pretvorila ga je u snagu sposobnu da okupi BH blok. Ako se ima u vidu da je on relativni pobjednik prošlih izbora, onda je sigurno da će u budućnosti postati daleko najjača politička snaga u Federaciji i za sve vremena u političku prošlost poslati SDA, a gotovo izvjesno, razvojem multietničkih političkih koncepcija, i HDZ, te se po tom principu širiti i na prostor Republike Srpske. Stoga je SDA uz pomoć svojih političkih poslušnika, nabrijanih na demagoški patriotizam, i krenula u borbu na život i smrt sa BH blokom.
Zato smo i svjedočili najprljavijoj mogućoj kampanji protiv SDP-a i Naše stranke. Ali, iz te kampanje obje ove partije izašle su još jače, a perspektiva BH bloka, bez obzira na Komšićeve ispade, spasonosna po BiH. Stoga je nužno da Demokratska fronta i dalje ostane u punom kapacitetu u ovom bloku i pridruži se borbi za multietničku i socijalno senzibiliziranu državu s punom zaštitom svih kolektivnih i građanskih prava
Sreca pa je Pedja bio komkretniji i korektniji u tim finesama pa sam jos simpatizer NS. 
Tako je, rekli su oni dosta toga problematičnog, uvredljivog i netačnog na početku, ali treba im dati šansu. Peđa je pokazao ozbiljnost i spremnost da prizna greške i krene naprijed. Ja to poštujem, sada samo to treba prenijeti na svoje članove stranke i sve će biti super.Porodice Foht wrote:@kmirsad, malo trebalo Kojovicu sr. da prekrizi ABiH i izjednaci je s cetnicima.
Nema vojske koja nije ukaljala ruke u historiji svijeta pa tako ni ABiH ali ne navijati nizakoga 1992 g. a lupaju ti po glavi Radovanove granate e jebiga Kojovicu sr.!
Rijeci covjeka, doktora, razocaran haosom...Respekt prema Pedjinoj porodici.kmirsad wrote:
Pedja Kojovic
Međutim, kad su, nakon nekoliko mjeseci, priče o odvođenju, mučenju i ubijanju Srba koji su ostali u Sarajevu, a koja su sprovodili "komandanti" koji su nosili obilježja Armije BiH, u njegovim očima potvrđene ličnim saznanjem o sudbini naše komšinice Prugovečki, stari je ostao "bez svoje strane". S obzirom da nije imao "svoju vojsku" za koju bi mogao da navija čista srca, bez stida i zatvaranja očiju, stari je odbijao da učestvuje u haustorskim geopolitičkim debatama pravdajući se frazom "za mene ni naši ni njihovi nisu naši". Neki susjedi su to što je stari govorio shvatali onako kako je i mišljeno, a drugi su, kad on nije bio tu, uz njegovo ime počeli dodavati pridjeve koji se u standardnim rječnicima mogu pronaći pod pojmom petokolonaštvo.
Džaba prilog kad je vec učinjeno. Što je najgore oni su uboli sa time. Hebes izvinjenje kad što cmoljo reče(na onoj drugoj o Damiru i psovanje) dodje kakav psihopata i belaj napravi. A čitajući malo one blentave stranice na FB psihopata ima mnogo. Čovjeka tačno bude stid nekako čitajući one bolesne komentare.Banksy wrote:
Ko će preuzeti odgovornost za huškačku politiku?
http://ba.n1info.com/Vijesti/a315422/Ko ... itiku.html
"Kada predsjednik jedne stranke i bivši član Predsjedništva BiH izađe u javni prostor i kaže da je neko došao iz Srbije nakon rata, imenom i prezimenom prozove Predraga Kojovića, pri tome potpuno svjestan i dokazano svjestan u ličnom razgovoru nam je rekao da zna da to nije istina, sasvim je jasno da je to vid stavljanja mete na naše čelo. Da smo četnici, obavještajci, da radimo za Dodika, utišati nas negirati nas i na kraju krajeva to je jako opasna igra. Ako se meni sutra nešto desi ili gospodinu Kojoviću ili nekome od nas, zbog naše odluke da ne idemo u koaliciju sa ove tri stranke, ko će preuzeti odgovornost za ovu huškačku politiku"
"Paradoks je u tome da SDA poziva Bh. blok da uđe u patriotsku koaliciju, istovremeno u javnom prostoru širi jezik mržnje. Pritom bukvalno crta mete na glavama nekih ljudi. Da živimo u standardiziranoj zemlji, gospodin Izetbegović bi zbog svoje laži bio natjeran da se već sutradan izvini",
Dobar prilog.
http://abrasmedia.info/enver-kazaz-bh-b ... ga-zemlje/
Bh Blok - Spasonosna politička snaga zemlje
11/02/2019
Enver Kazaz
Neposredno po završetku prošlih izbora malo ko je mogao očekivati ovakav rasplet situacije u formiranju vlasti. Većina onih koji iole prate politiku mogla je lako zaključiti – nacionalisti su opet pobijedili i jahat će na vlasti. Rezultati su se tako posložili da nije moguća promjena vlasti, ne barem u onom obimu u kojem bi se moglo reći da ovdašnje troetnički podijeljeno društvo ima šansu da makar malo slobodno prodiše. Međutim, iza tog površnog prvog pogleda otkrilo se da, iako su nacionalističke ideologije SNSD-a, HDZ-a i SDA odnijele pobjedu, njen tronožac nije previše stabilan, jer mu je jedna noga, ona SDA-ova, poprilično oslabljena.
Dogodilo se ono što se moralo zbiti najmanje deceniju-dvije ranije – udruživanje opozicije protiv bahate, kriminogene, nepotističke Izetbegovićeve vlasti koja u mentalnom ropstvu i surovoj egzistencijalnoj ovisnosti drži najveći dio bošnjačke populacije, dovedene na rub siromaštva ili stjerane duboko ispod tog ruba. I dok je Dodikov i Čovićev autoritarni vlastodržački aparat uništio opoziciju na prostoru BiH sa srpskom, odnosno hrvatskom etničkom većinom, na onom sa bošnjačkom započeo je potpuno suprotan proces – udruživanje opozicije. SDA se nakon prvotnog šoka teško oporavljala, jer joj nije pošlo za rukom da starim trikovima potkupi dovoljan broj zastupnika u kantonalnim skupštinama, pa je konačno izbačena s vlasti u Sarajevskom i Unsko-sanskom kantonu, a lako se to moglo desiti i u Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom i Goraždanskom.
Onog časa kad je bila sigurna da je kupila Stranku za BiH, kojoj je, podsjećanja radi, Haris Silajdžić 2006. godine naredio da odbaci Aprilski paket ustavnih promjena i time na dugi rok zavije BiH u crno, a potom i jednog zastupnika zeničke Snage centra, te uz njega vjerovatno i dva zastupnika Nezavisnog bloka u parlamentu Federacije BiH, Izetbegovićeva stranka je krenula Dodikovim i Čovićevim stazama i pokušala uništiti opoziciju pozivajući je u neprincipijelnu, tzv. patriotsku koaliciju. Za tu prljavu rabotu našla je saveznike u samoj opoziciji, prije svega one sklone demagoškim patriotskim parolama i ličnoj koristi od bavljenja politikom.
Zaoštravajući diskurs krize do maksimuma, čak prizivajući nekakvu skoru ratnu opasnost, SDA je, uz pomoć svoje propagandne mašinerije (a u nju spada većina elektronskih medija s osloncem u Federalnoj televiziji, portala, novinskih izdanja, čak i novinara koji se izdaju za građanski orijentirane, ali ne mogu odoljeti zovu patriotizma) proizvela pravu patriotsku histeriju. U toj histeriji negdašnji hvalitelji Harisa Silajdžića odluku BH bloka da odbije Izetbegovićevu ponudu za ulazak u koaliciju sa SDA izjednačili su s odbijanjem Aprilskog paketa, tobože zabrinuti za opstanak države. Začas je svaki racionalni politički diskurs zamijenjen kvazipatriotskom histerijom i emocionalističkim reakcijama u kojima su se pojedini političari utrkivali s novinarima u potpunom sluđivanju javnosti.
No, zašto je BH blok bio izložen takvoj vrsti medijske i političke propagande, pogotovu SDP i Naša stranka u njemu? Prije odgovora na to pitanje, nužno je istaći da su se u toj propagandi udružili Komšić i Izetbegović gotovo na istim ideološkim osnovama i gotovo istim sredstvima. I dok je prvi u svojim histeričnim reakcijama lupetao o mračnim strukturama koje ne vole baklavu, pa su zato HB (što bi u Komšićevim pijačnim asocijacijama valjda trebalo značiti da su hrvatski nacionalisti i bošnjakofobi) blok u BH bloku, drugi, partijski i nacionalni vođa, izložio je Peđu Kojovića, predsjednika Naše stranke, otvorenom govoru mržnje, slagavši da je u Sarajevo došao iz Srbije.
Je li svjestan Izetbegović da je tom laži na Kojovićevom čelu ucrtao moguću metu izlišno je pitanje, jer njegov čin ulazi u povijest beščašća kao mržnja iza koje stoji najodvratniji oblik borbe za vlast.
Vratimo se BH bloku, najdragocjenijoj pojavi na političkoj sceni od rata naovamo. Najdragocjenijoj zato što, bez obzira na činjenicu da nije formalizovana nikakvim aktom, nosi u sebi obećanje paradigmatske političke promjene i definitivan, kako bi rekao Žarko Papić, početak kraja vladavine nacionalnih partija.
Paradigmatska važnost BH bloka sadržana je u dvije ravni. Prva je okupljanje onih političkih partija koje se određuju pojmom ljevica, iako je Naša stranka ideološki gledano liberalni centar, a Demokratska fronta liderokratska partija bez jasno definirane ideologije, samo deklarativno opredijeljena za socijaldemokratiju, dok se treća članica bloka, SDP, pod vođstvom Nermina Nikšića iznutra demokratizirao i načinio relativno snažan zaokret ka obnovi socijaldemokratske ideologije.
Nakon što je svojom liderokratskom vladavinom Zlatko Lagumdžija razbio SDP, ovaj blok znači i pokušaj učenja na prošlim greškama i dugoročnog utvrđivanja političke budućnosti. To okupljanje nosi i obećanje da će politički, ideološki i institucionalno jačati ideja multietničke i građanske Bosne i Hercegovine i da će tu ideju zastupati jak politički subjekt s mnogo simpatizera, pristalica i sa brojnim glasačkim tijelom.
Druga ravan odnosi se na promjenu filozofije vlasti. Ona je do sada uglavnom bila u funkciji partijskih elita, a BH blok baziran je na uvjerenju da bi konačno mogla biti u funkciji građanstva. Ta ravan donosi nadu u ozdravljenje bosanskohercegovačkog urušenog sistema institucija koje vrše vlast nad građanima, a ne u njihovo ime, nipošto ne kao njihov servis. Istodobno, to je i obećanje pravednosti u sistemu institucija, s uvjerenjem da bez vladavine zakona i obračuna s nacionalističkim kriminalom, korupcijom, nepotizmom i pljačkaškom privatizacijom BiH nema budućnosti.
Te dvije ravni ukazuju da je BH blok ostvarenje žudnje za obnovom multietničke BiH kao države ravnopravnih naroda i građana, žudnje za koju se činilo da je umrla pod poratnom, gotovo dvodecenijskom vladavinom nacionalističkih političkih partija.
Drugim riječima, nacionalističke partije SDA, HDZ, SDS i SNSD su svojom vlašću sržno podijelile bosanskohercegovačko društvo i namjesto multietničke izgradile troetničku Bosnu i Hercegovinu i u institucionalnom, i u kulturološkom, i u ideološkom smislu.
BH blok obnavlja ideju multietničke države, s jasnom ravnotežom između kolektivnih i individualnih prava. Takva promjena političke paradigme naprosto se ne smije prepustiti slučaju, a za nju je potrebno tražiti saveznike i u partijama izvan BH bloka, onako kako je to učinjeno stvaranjem koalicije u Sarajevskom kantonu koja je, barem prema prvim utiscima, oformila najbolju kantonalnu vladu od rata naovamo.
SDA i HDZ su podijelile Federaciju BiH na etničkom principu, dijeleći čak i institucije sistema prema etničkom kriteriju. Ne treba posebno isticati da su te dvije partije npr. ekonomski sistem podijelile, pa se tačno zna koje su hrvatske, a koje bošnjačke državne firme. Dalje od HT Mostara i BH Telecoma, ili Elektroprivrede HZHB i Elektroprivrede BiH ne treba ići. Onako kako je SNSD posrbio i pravoslavizirao Republiku Srpsku, SDA i HDZ su bošnjakizirale i kroatizirale kantone s etničkim većinama, a onda društvenom polju nametnule svoje klerikalističke fantazme ukinuvši granicu između religije i ideologije.
Ulazeći u takav društveni, institucionalni, politički i ideološki kontekst, BH blok može izvršiti njegov obrat samo ako ne pristane ni kakvo koketiranje s nacionalističkim ideologijama i ako logiku patriotske odgovornosti s razine ideološke parole, karakteristične npr. za Komšića, Izetbegovića ili Miru Lazovića, spusti u praktično djelovanje, u rad institucija na načelima zakonitosti. Naravno, tome treba dodati i odlučnost u rješavanju ustavne krize zemlje, koja je u ovom momentu svedena na svega dva pitanja: promjenu Izbornog zakona u Federaciji BiH i provedbu presude Sejdić-Finci.
Ako na principima multietničnosti i građanske ravnopravnosti krene u donošenje principa za rješavanje tih problema, BH blok može ispuniti svoju povijesnu misiju. Naime, nacionalizam od rata naovamo ne želi riješiti ustavnu krizu zemlje, jer na njoj bazira svoju logiku međunacionalnog sukoba u kojem se politički prostor poima kao borba za dovršavanje ratnih ciljeva u miru, a zemlja drži u stanju nezavršenog rata. To stanje nacionalističkim partijama omogućuje stalno održavanje na vlasti, a kraj ustavne krize značio bi početak obnove multietničke BiH.
Zašto je SDA s tolikom propagandnom snagom krenula u rušenje BH bloka i zašto se protiv njega digla patriotska kuka i motika, čitav medijski i politički šljam? Odgovor na to pitanje je jednostavan. BH blok je po broju osvojenih mandata u predstavničkim domovima na federalnoj i državnoj razini relativni pobjednik izbora. Bez predizborne koalicije i zajedničke kampanje, on je postao najjači politički subjekt u državi, a na razini Federacije pogotovo. Te snage i njenog djelovanja u budućnosti uplašila se SDA i pokušala napraviti stupicu u koju je uz pomoć medijskih i političkih satelita htjela uvući BH blok.
Stupica je vrlo jednostavna, a odlično ju je objasnio predsjednik SDP-a Nermin Nikšić. Naime, SDA je svojim glasovima isporučila Dodiku srpski dio Doma naroda na državnoj razini, a Čoviću hrvatski na etnitetskoj i državnoj razini. Tako te dvije partije na državnoj razini imaju 8 od ukupno 15 delegata, pa mogu na svaki način kontrolirati djelovanje državnog parlamenta.
To znači da bi, u slučaju da je ušao u vlast, svaka inicijativa BH bloka u provedbi ustavnih promjena i donošenju zakona bila veoma lako blokirana, a na taj način očuvan SDA-ov i ukupan nacionalistički koncept troetničke države i spriječena obnova multietničke. A to, nadalje, podrazumijeva da bi BH blok ušao u vlast baziranu na nacionalističkoj logici, koja uz to ima sve institucionalne mehanizme u svojim rukama. Takva vlast bi moralno, politički i ideološki degradirala BH blok na duže vrijeme i uništila njegovu budućnost. Na taj način bi lijevo orijentirana opozicija SDA-u u budućnosti bila osuđena na političku smrt.
Nož pod grlom BH bloka držale su, dakle, demagoške patriote, uz halabuku u kojoj su ulazak u vlast tretirale kao sveti patriotski zadatak, šireći takvu vrstu političke panike kao da se zemlja nalazi u ratnom stanju. Pritom su otvoreno lagale, jer se državotvorne odluke ne donose u izvršnoj vlasti, već u onoj zakonodavnoj, tj. dvodomnim parlamentima na federalnoj i državnoj razini. Tamo, dakle, gdje je SDA svojim glasovima isporučila dva doma naroda strankama koje proglašava neprijateljima države.
Takav antipatriotski patriotizam i takvu manipulaciju javnošću demaskirao je Nermin Nikšić, dokazavši na prekjučerašnjoj sjednici Glavnog odbora SDP, na kojoj je odbijena kolacija s nacionalnim strankama, da se unutarpartijskom demokratizacijom stranke može otvoriti dijalog o svakom pitanju i logikom argumenta doći do najbolje odluke. Ta količina unutarpartijske demokratije budi nadu, jer je jasno da samo u sebi demokratične partije mogu stvoriti demokratično društvo.
Lagumdžijina liderokratija je gotovo usmrtila SDP, Nikšićeva unutarpartijska demokratija pretvorila ga je u snagu sposobnu da okupi BH blok. Ako se ima u vidu da je on relativni pobjednik prošlih izbora, onda je sigurno da će u budućnosti postati daleko najjača politička snaga u Federaciji i za sve vremena u političku prošlost poslati SDA, a gotovo izvjesno, razvojem multietničkih političkih koncepcija, i HDZ, te se po tom principu širiti i na prostor Republike Srpske. Stoga je SDA uz pomoć svojih političkih poslušnika, nabrijanih na demagoški patriotizam, i krenula u borbu na život i smrt sa BH blokom.
Zato smo i svjedočili najprljavijoj mogućoj kampanji protiv SDP-a i Naše stranke. Ali, iz te kampanje obje ove partije izašle su još jače, a perspektiva BH bloka, bez obzira na Komšićeve ispade, spasonosna po BiH. Stoga je nužno da Demokratska fronta i dalje ostane u punom kapacitetu u ovom bloku i pridruži se borbi za multietničku i socijalno senzibiliziranu državu s punom zaštitom svih kolektivnih i građanskih prava
Sumnjam da ne citas. Ja sam Vedran. Po cvrcku i kmirsi. Komsic je smece potvrdjuju (na primjer ultima) sto JESTE poskokovski diskurs i nemojte padati u nesvjest kad Komsic kaze da je Covicevski ambijent protiv "nacionalnih" stranaka. Fudo je dosao na temu i sav argument "protiv njega" bio je "Vidi mu glOve". Zena iz Bihaca je kraljica i carica, a kad su bili protesti 2014 u kojim je ucestvovala i od kad je govor bila je kao i svi protestanti po forumskim pacovima "smrad, smijeh, glupost i terorist" "treba ih autom razbiti". Sve sam ja te hvalospjeve i spominjanje majke neiatomisljenicima citala vec od istih. Ultime, mandera, cvrcka itd koji su tako ISTO velicali SDP i Lagumdziju. Sa ovakvim ponasanjem na temi jednoumlja, otkrivanja neprijatelja, vidi mu glOve, prpizvodite samo otpor prema voljenoj stranci, ambijent linca a ne diskusije i zaista bi poskok bio ponosan a Komsic u pravu. Cudi me da me kao Alisa u zemlji cuda pitas "Sto, sta", jer si na temi dovoljno i vrlo si inteligentan. Dasi je poslije psovanja majke i bana registrovao nik i juce dosao meni psovati majku. Eto.. sve konkretno nacrtala i obojilakluz franjo wrote: Za "otkrivanje Vedrana" se obrati "otkrivaču Vedrana", za "asocijacije" se obrati "asocijatoru". To nisu "mi", "vi".
Ko je od gore navedenih proglasio Komšića persona non grata?
Auuu Kato!KatarinaKosaca wrote:Sumnjam da ne citas. Ja sam Vedran. Po cvrcku i kmirsi. Komsic je smece potvrdjuju (na primjer ultima) sto JESTE poskokovski diskurs i nemojte padati u nesvjest kad Komsic kaze da je Covicevski ambijent protiv "nacionalnih" stranaka. Fudo je dosao na temu i sav argument "protiv njega" bio je "Vidi mu glOve". Zena iz Bihaca je kraljica i carica, a kad su bili protesti 2014 u kojim je ucestvovala i od kad je govor bila je kao i svi protestanti po forumskim pacovima "smrad, smijeh, glupost i terorist" "treba ih autom razbiti". Sve sam ja te hvalospjeve i spominjanje majke neiatomisljenicima citala vec od istih. Ultime, mandera, cvrcka itd koji su tako ISTO velicali SDP i Lagumdziju. Sa ovakvim ponasanjem na temi jednoumlja, otkrivanja neprijatelja, vidi mu glOve, prpizvodite samo otpor prema voljenoj stranci, ambijent linca a ne diskusije i zaista bi poskok bio ponosan a Komsic u pravu. Cudi me da me kao Alisa u zemlji cuda pitas "Sto, sta", jer si na temi dovoljno i vrlo si inteligentan. Dasi je poslije psovanja majke i bana registrovao nik i juce dosao meni psovati majku. Eto.. sve konkretno nacrtala i obojilakluz franjo wrote: Za "otkrivanje Vedrana" se obrati "otkrivaču Vedrana", za "asocijacije" se obrati "asocijatoru". To nisu "mi", "vi".
Ko je od gore navedenih proglasio Komšića persona non grata?
Ne mora nesto biti LICNO i ticati se koze da se reagira na duple arsine (Uvijek na to na forumu reagiram), licemjerje, kolektivnu hajku i argument "Vidi mu glOve". Vidis, ja nikom ne spominjem zdravlje mentalno ili fizicko, familiju, meni da. A jednako mislim na primjer da @cvrcak ili ultima imaju duboke frustracije. Kazem li to? Ne! Tu napravi razliku. Valjda je tema za raspravu. Pioniri jedino sto rade, hajku na neistomisljenikeketronsd1 wrote:Auuu Kato!KatarinaKosaca wrote:Sumnjam da ne citas. Ja sam Vedran. Po cvrcku i kmirsi. Komsic je smece potvrdjuju (na primjer ultima) sto JESTE poskokovski diskurs i nemojte padati u nesvjest kad Komsic kaze da je Covicevski ambijent protiv "nacionalnih" stranaka. Fudo je dosao na temu i sav argument "protiv njega" bio je "Vidi mu glOve". Zena iz Bihaca je kraljica i carica, a kad su bili protesti 2014 u kojim je ucestvovala i od kad je govor bila je kao i svi protestanti po forumskim pacovima "smrad, smijeh, glupost i terorist" "treba ih autom razbiti". Sve sam ja te hvalospjeve i spominjanje majke neiatomisljenicima citala vec od istih. Ultime, mandera, cvrcka itd koji su tako ISTO velicali SDP i Lagumdziju. Sa ovakvim ponasanjem na temi jednoumlja, otkrivanja neprijatelja, vidi mu glOve, prpizvodite samo otpor prema voljenoj stranci, ambijent linca a ne diskusije i zaista bi poskok bio ponosan a Komsic u pravu. Cudi me da me kao Alisa u zemlji cuda pitas "Sto, sta", jer si na temi dovoljno i vrlo si inteligentan. Dasi je poslije psovanja majke i bana registrovao nik i juce dosao meni psovati majku. Eto.. sve konkretno nacrtala i obojilakluz franjo wrote: Za "otkrivanje Vedrana" se obrati "otkrivaču Vedrana", za "asocijacije" se obrati "asocijatoru". To nisu "mi", "vi".
Ko je od gore navedenih proglasio Komšića persona non grata?
Tebe je neko baš nagazio
Protiv izmjene izbormog zakona? Sigurno da nema. Nekoliko muha jednim udarcem.statixx wrote:
Izostavio je mozda i najvazniju stvar, a to je da BH blok ima svijetlu buducnost samo u slucaju da ne prodju izmjene izbornog zakona po mjeri HDZ-a. Ako se to desi postojanje gradjanske opcije gubi svaki smisao, a vjerujem i da SDA nema nista protiv toga.?
KatarinaKosaca wrote: Sumnjam da ne citas. Ja sam Vedran. Po cvrcku i kmirsi. Komsic je smece potvrdjuju (na primjer ultima) sto JESTE poskokovski diskurs i nemojte padati u nesvjest kad Komsic kaze da je Covicevski ambijent protiv "nacionalnih" stranaka. Fudo je dosao na temu i sav argument "protiv njega" bio je "Vidi mu glOve". Zena iz Bihaca je kraljica i carica, a kad su bili protesti 2014 u kojim je ucestvovala i od kad je govor bila je kao i svi protestanti po forumskim pacovima "smrad, smijeh, glupost i terorist" "treba ih autom razbiti". Sve sam ja te hvalospjeve i spominjanje majke neiatomisljenicima citala vec od istih. Ultime, mandera, cvrcka itd koji su tako ISTO velicali SDP i Lagumdziju. Sa ovakvim ponasanjem na temi jednoumlja, otkrivanja neprijatelja, vidi mu glOve, prpizvodite samo otpor prema voljenoj stranci, ambijent linca a ne diskusije i zaista bi poskok bio ponosan a Komsic u pravu. Cudi me da me kao Alisa u zemlji cuda pitas "Sto, sta", jer si na temi dovoljno i vrlo si inteligentan. Dasi je poslije psovanja majke i bana registrovao nik i juce dosao meni psovati majku. Eto.. sve konkretno nacrtala i obojila
Pa dze ces Kazaza citirati, provjerenog antiBosnjaka, i cetnika, i ustasu, i pjanu, i plagijatora , i svasta nestaBanksy wrote:Da, velika je sramota za Sarajevo što osuda nije bila glasnija, masovnija, formalnija.
Postaviću ponovo, vrijedi.
Hu iz ju?last mohicans wrote:Vala prodisat će forum i bez ove Kate. Jest se bila bas naklatila. Ne znam otkud ženi vremena, jbt, nema na koje pdf nije zalazila, svi joj krivi, svi oponenti i crni dušamani.
KatarinaKosaca wrote:Hu iz ju?last mohicans wrote:Vala prodisat će forum i bez ove Kate. Jest se bila bas naklatila. Ne znam otkud ženi vremena, jbt, nema na koje pdf nije zalazila, svi joj krivi, svi oponenti i crni dušamani.
last mohicans wrote:Vala prodisat će forum i bez ove Kate. Jest se bila bas naklatila. Ne znam otkud ženi vremena, jbt, nema na koje pdf nije zalazila, svi joj krivi, svi oponenti i crni dušamani.
Slučajni prolaznik.KatarinaKosaca wrote:Hu iz ju?last mohicans wrote:Vala prodisat će forum i bez ove Kate. Jest se bila bas naklatila. Ne znam otkud ženi vremena, jbt, nema na koje pdf nije zalazila, svi joj krivi, svi oponenti i crni dušamani.
Sad, iskreno da te pitam. Imaš li stalni posao, muža, dečka, partnera-icu, blago me interesira. Ono što me najviše interesuje, seksaš li se? Nije da me pali tvoje pisanje na forumu, nefo me zaista interesuje. Fakat ne znam otkud crpiš toliku energiju da na sve repliciraš, dodaješ, nalaziš se prozvanom, isprovociranom itd, itd. Nije provokacija, živo me interesuje.
Tih Irfana je puna evropa i svijet,Bosnjaci treba da se povezu sa svojim ljudima vani a ne da ih ignorisu i guraju od sebe.zippoo87 wrote:
nisam ovog Irfana Mirzu gledao prije...covjece,ovo je tacno genije i jedna ljudska gromada
jos se jednom potvrdilo da su genijalci vrlo pristupacni i normalni,obicni ljudi
znaci ovaj covjek je komercijalizirao Azure cloud platformu,koja trenutno Microsoftu donosi najvise zarade u cijelom biznisu
covjek koji je u ratu licno iz Amerike donio kutiju lijekova nekome covjeku,jer su ga zamolili preko telefona i ostao u Bosni 2 godine u sred rata
nevjerovatan covjek
