Citati koje bi podijelili s drugima

[potočanka]

ČVRSTA ODLUKA

Djed je prošao kroz hodnik onim svojim lelujavim korakom i ušao u kuhinju. Objesio je šešir na vješalicu, razlabavio čvor na kravati i svalio se na tvrdu sećiju.
Baka nije prekidala s kuhanjem ručka. Samo ga je pogledala ispod oka i nastavila da miješa zapršku za "ajnpren" čorbu.
Nešto je i progunđala, ali ja nisam uspio da čujem šta.
Prišao sam djedu i razvezao mu pertle na cipelama, a kada sam pošao da mu skinem cipele i da mu izmasiram tabane, on je samo bezvoljno i umorno odmahnuo rukom i rekao:
- Neće trebati danas, sine. Ni danas ni nikada više.
Baka je značajno rekla: - Hm!
Ja sam privukao štokrlu do sećije i uzeo djedovu toplu ruku, ruku koja nikad u životu nije podigla ništa teže od pera, čaše i špila karata, ali koja je, svejedno, izgledala kao ruka svakog običnog hercegovačkog težaka: kvrgava, debelih prstiju, prošarana modrim žilama...
Djed je izvukao svoje prste iz mojih šaka, pomilovao me po glavi i rekao:
- Gotovo je!
Ja sam pogledao prvo u njega i nastojao odgonetnuti šta bi to moglo biti gotovo, a kako su njegove oči bile sklopljene, okrenuo sam se i pogledom potražio odgovor kod bake.
Baka nije ništa rekla. Ponovila je ono "Hm!" od maloprije. Može biti malo značajnije.
Djed je teško disao, hvatao se za prsa i masirao se oko srca, tako da je najlonska košulja šuštala pod njegovim prstima...
- Sine, gotovo je - ponovio je moj djed. - Ja ću sada umrijeti.
Htio sam da ga nešto upitam, ali sam se predomislio, jer sam znao od ranije: kad moj djed nešto kaže - onda je to rečeno.
Uvijek sam pažljivo slušao sve što mi je djed pričao i govorio, upijao sam i pamtio svaku njegovu riječ i bespogovorno mu vjerovao.
Pričao mi je kako je sa nekim Hanibalom na slonovima prelazio Alpe, a ja sam ga slušao razgoračenih očiju i poluotvorenih usta, zamišljao svog djeda kako uspravno, kao i uvijek, sjedi na stolu, u jednoj ruci mu štap, a u drugoj "cigaršpic" sa zapaljenom "Primorkom", slonovi se kližu po snježnim padinama i uskim stazama provalija, a mom djedu se ni šešir ne pomjera s glave...
Pričao mi je kako je tako, na slonovima, došao čak do Rima, a ljudi su tad govorili: "Pero ante portas!" - što je značilo da je moj djed stigao.
Pričao mi je kako je u Prvom svjetskom ratu prelazio Karpate, po najvećem mrazu, kako su mu noge promrzle i kako ga je rum spasio od smrzavanja, kako je bio mitraljezac, a kada sam se ja interesovao da li je ikad ikoga ubio, on mi je rekao da je siguran da nije, jer je svaki metak koji je imao ispalio u nebo...
Znao mi je reći, kad bih posegnuo za njegovim zlatnim "Pelikanom", kojeg je dobio na poklon kad je išao u penziju:
- Žena i naliv-pero se ne daju ni najboljem prijatelju!
Ja sam tada priželjkivao onaj dan kada ću i ja imati naliv-pero ili ženu, i kad ću moći, kad neko dođe da mi ih uzme, svečanim glasom da ponovim djedove riječi: - Žena i naliv-pero...
Učio me je da nikada, nikada ne lažem. Naveo mi je samo dva slučaja kad se mora slagati: da nikad prostitutki ne smijem reći da je prostitutka i bolesniku koliko je bolestan.
Ja nisam znao šta znači ono prostitutka, ali sam znao šta znači biti bolestan. To je ona ljepota kad ne moraš da ideš u školu, kad ti je dopušteno da se po cijeli dan izležavaš u krevetu i okrećeš dugmad na radiju, kad ti kuhaju mlijeko sa šećerom, kad piješ slatki sirup protiv kašlja i kad svi dolaze da te vide, stavljaju ti hladne ruke na čelo i donose ti narandže i "bronhi" bombone.
Povukao sam baku za kecelju i rekao joj:
- Dedo će umrijeti - a ona se obrecnula na njega (i to mi se u tom trenutku učinilo jako ružno s njene strane):
- Ajde šuti, budalo stara, pjana. Ne plaši mi dijete.
Djed nije ništa odgovorio i ja sam bio siguran da je već počeo da umire.
Bilo mi je teško i bio sam jako tužan. Iako sam bio sasvim malen, imao sam sasvim jasnu predstavu o tome šta smrt, zapravo, znači: to je kad neko ode iz naše kuće i više se nikad ne vrati. Čak ga više nikad ne sretneš na ulici. Tako je bilo i sa mojom majkom.
Izašao sam iz kuće i sjeo na stepenice preko puta. Naišao je moj najbolji drug Mise, a ja sam mu ispričao sve kako je bilo. Mise je odmah vidio da sam ja jako tužan i nije htio više ništa da me zapitkuje.
Pozdravio se sa mnom:
- Dobro onda... Vidimo se kad ti umre djed.
Prijalo mi je to da sjedim na stepenicama, na suncu, da brojim vrapce i golubove na krovovima i banderama i u mislima ih skidam vazdušnom puškom koju će mi jednog dana, kao što je i obećao, kupiti djed, a onda sam se sjetio da od toga neće ništa biti, jer će on umrijeti, a i da nije fer s moje strane da se bavim takvim mislima, dok on unutra, na sećiji, umire...
Ušao sam unutra i sklupčao se pored djedovih nogu. Htio sam da budem pored njega u tim odsudnim časovima. Znao sam da mu ne mogu ništa pomoći, kad je on već donio tako čvrstu odluku (Kad moj djed nešto kaže - onda je to rečeno!) da umre, ali osjećao sam da mi je mjesto tu, uz njega...
Tako sam i zaspao...
Prenuo sam se iz sna i prepao sam se da je djed već umro, a da sam ja prespavao njegovu smrt, što si nikad ne bih mogao oprostiti, ali sam vidio kako mu se od hrkanja pomjera sijedi brk i to me je malo umirilo.
Bake nije bilo u kuhinji. Čuo sam je kako s nekim priča u hodniku.
Prepoznao sam glas čika Rajka, djedovog najboljeg prijatelja, i ako sam do tada imalo sumnjao (a nisam) da će mi djed umrijeti, sada sam bio više nego sto posto siguran:
- I čika Rajko je čuo da umire, pa je došao da se oprosti s njim - proletjelo mi je kroz glavu.
Čika Rajko je ušao u kuhinju, pomilovao me po glavi, a onda krepkim glasom viknuo:
- Pero, šta je majka mu stara? Mi te čekamo na partiju, a ti spavaš sve u šesnaest!
Na to je moj djed skočio, bunovno se obazreo oko sebe, počeo da zakopčava košulju i priteže kravatu.
- Prevarilo me je - rekao je, zagladio kosu češljem, vratio češalj u džep, opipao se po sakou da provjeri jesu li mu tu cigarete, dohvatio šešir i izašao s čika Rajkom na ulicu.
Ja sam već tada trebao naučiti da više nikad i nikom ne vjerujem, ako ne želim da budem tužan, ali, svejedno, ja vjerujem, vjerujem često i uvijek ležim pored nekog, sklupčan i tužan...

D.Dž.

[bizet]

zar nije moglo samo citat postati?

[de facto.]

"Postoji posebno mjesto u paklu za žene koje ne pomažu drugim ženama.“
Madeleine Albright

[Čudna sorta]

Ne diraj tuđe rane ako ih ne znaš zaliječiti...

[de facto.]

"Zaboraviti ne znači: izbrisati iz sjećanja. Zaboraviti znači: sjećati se bez bola."

[Entropio]

"Jedna od osnovnih razlika izmedju običnih ljudi i onih koji to nisu jeste i u tome što obični ljudi ne vide razliku izmedju ljudi."

Mika Antić

[Entropio]

"Svako je čudan, osim bezbojnih i bezobličnih ljudi, koji su opet čudni jer ničega svoga nemaju, to jest, njihovo je baš to što ništa posebno nije njihovo. I osim svakog od nas, naravno, jer se na sebe toliko naviknemo da izgleda čudno sve što je drukčije od našeg, pa bi se moglo reći da je čudno ono što nije...''

Мeša Selimović

[Entropio]

"Stalno sam sanjao da ću nekada odleteti u nebo, ali ne avionom... bilo je to za mene isuviše obično, isuviše nisko."

Mika Antić

[ptičica]

,,A zeljeti snagu i bezosjecajnost, znaci svetiti se sebi zbog razocarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega, sto covjek moze da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna sustina ljudskog bica koje zeli moc, jer se boji ''

Mesa Selimovic

[shmizlica]

Nemoguće je prijatno iznenaditi optimistu.

[ptičica]

"Dogodi se tako - dva se bica susretnu. Dogodi se da uloze i vrijeme i strpljenje u medjusobno pripitomljavanje. I krajickom oka izdaleka, i jasnim pogledom oci u ohi, duse se pocnu prelijevati. Poteknu i bujice rijeci, bogati, sadrzajni razgovori o bitnim, vjechnim temama. Vrijeme se, oskudno i izmrvljeno svakodnevnoscu zivotnih obaveza, znade - posveceno prijateljskom blizinom - umnozhiti poput ribica i hljebova u Hristovoj ruci. Slapovi prijateljske blizine preliju se i preko krkih posuda, u kojima nam je cuvati neprocjenjivo blago prisnosti, i na sve koji se nadju u blizini prijateljstvom blagoslovljenih bica. Rijec i govor prijateljstva rosa je sto plodi suho tlo ovozemnosti.
No, kako "sve ima svoje vrijeme...", pa ima i "vrijeme govorenja i vrijeme sutnje", tako i govor medju srodnima dosegne puninu. Kad srca pridju dovoljno blizu, otkrije se da i nije mnostvo rijeci i razgovora bilo ono shto je prijatelje zblizilo. Slap rijeci bio je samo povratak Izvoru, vracanje u shutnju, koja je zadnji izraz svake rijechi. I pravim prijateljima chesto vishe ne treba ni razgovor, ni pismo, ni blizina, ni susretanje. Duse su im nastanjene Rijecju koja govori u sutnji, Sutnjom koja nadahnjuje njihov govor, pogled, suzu, stisak ruke, treptaj duha... Godinama pokusavam govorenjem izgladiti nesporazume - medju susjedima, izmedju znanaca, u braku, s rodjenom djecom... Godinama ceznem za rijecju koja ce me do kraja izreci, koja ce me do kraja primiti u se, a ona izmice, izmice... U ponekoj se rijeci prepoznam, za ponekom mi poleti srce, poneka me zaboli do dna duse, ponekoj se citav zivot nadam... A Rijec se smijesi... bliska a neizreciva, zudjena a nedokuciva, posve nama predana a nedostupnim svjetlom sakrivena... Svaki joj se dan moze prici malo blize... Postojano... S povjerenjem... ne zaleci vrijeme... Posve blizu, vrijeme ce dorasti do vjecnosti...
Povjerenje do sigurnosti...
Ceznja do ispunjenja...
Rijec do Sutnje..."

(M. Kunic', Zapisi o Malom princu)

[TetkaSara]

''Postoji samo jedno savršeno dijete na svijetu, a svaka majka ga ima.''

Ne, nisi ti bezosećajna. Ti želiš da drugi tako misle, da te ne mogu povrediti ma što god da ti učine. Tvrdoglavi stvore, pa tako nećeš ništa postignuti. Samo će te testirati, do koje granice možeš podneti bol. A veruj, do tih granica čovek ne zeli doći. Jedino te granice ne želi preći nikada.

Ni jedno ni drugo. Ni stranci, ni prijatelji. Imali smo nešto nedefinirano, ali ipak slatko. Uživali smo u ljubavi koju smo uspješno skrivali od naših poznanika. Spojili smo nešto nespojivo, njegovu ludost i moju smirenost. Samo sa njim bila sam slobodna na sve moguće načine. Od svega voljela sam njegov osmjeh, onako tajan da ga samo ja razumijem. Taj beznačajni osmijeh uljepšao bi mi dan. I nakon toliko vremena vjerujem da nije bio lažan. On se promijenio, a onoga slatkog osmijeha nije bilo za mene, nego za sljedeću curu koja se našla u njegovom životu. Onaj čovjek ukrao mi je srce koje sam tako pažljivo čuvala i ostavio ga nakon toliko vremena.

M.R.

"Kad žena kaže "molim",ne kaže zato jer te nije čula,već ti daje priliku da ispraviš ono što si rekao."

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri šute.

Meša Selimović- Tvrđava

[Entropio]

"Večnost -- to vam je kao kad smo bili deca, pa sam među tolikim pametnim đacima koji su, veliki Bože, toliko veliko obećavali, dakle baš ja, najgori, bacio kredu kroz prozor i ekserom u tablu urezao svoje ime. Eno ga čitam. Tamo je. Sva ostala su izbrisana sunđerom."

Mika Antić

[Entropio]

1.

Ti ne znaš kako je čarobno
znati da negdje postojis
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.
Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.
A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budeš bodež
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
što jos uviek negdje postojiš.

2.

Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjećaš se… bio sam kočijaš
zaljubljen u svoju kočiju
i u svjetlost naše zvezde koja polako gasne.
Suton… iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijeće
našem nerodjenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.
Sad… nemam ništa sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvezdi sa koje sam sišao ranjiv.
Necu ti reći hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveci krivac što sam nežan i ranjiv.

3.

Te jeseni mi je ostao osmjeh,
a i njega sam ubrzo izgubio.

4.

A kada ostavim zvezde
hoću da budes kraj mene
jer mogle bi i one
začas da odu vragu.
duboko ispod vode.
mutno ogledalo.
Bar zbog najlepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
ostani
samo
jos
malo.
Jer kada odes iz rime
u noc jezivo strašnu
ja cu manirom klovna
staviti šešir od slame,
poderan kaput
i trošnu krvavu leptir mašnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.

5.

Kiša i nebo mutno do plača.
San je posljednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me
U očima pijanog svirača
jutros je previše vode
nemir,i jedna jesen daleka.
Ni slavuji ne zvižduću pesmu
koju znaju sve ptice.
Pusti.
u praskozorje izmedju smreka
naći ce uplašene zvezde
i upaljene sveće.
veče, i jedan komadic bola.
Reči će uvek reći
manje
nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola
al više nikog nema
da ih natoči.

6.

TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA
Možda zvezde večeras namerno na pčelinjak liče
dok svetlost klizi niz lice i zvezdane kapi bodu.
Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
al ne znaš kada dodju, jos manje kada odu.
VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU
Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi,a dalje, tko zna kada će smjeti.
MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VIšE SOLI OD MIRISA MORA
Ne budi me,u snovima je nedostižno malo tuge.
Smejući se mi igramo jednako komičnu rolu,
a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
možda će u drugu jesen s andjelima ići u školu.
I LADJE KAD POTONU JOS DUGO SANJAJU LUKU
Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke večno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
Jer,
Tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora,
i ladje kad potonu jos dugo sanjaju luku.

7.

Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
sem maloj krpici svetla što me pokatkad dodirne i razbudi
i da verujem i da ne verujem
i da sanjam i ne sanjam,
isto se vraćam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu beloga zlata
a život teče dalje.
Ti i ne znaš
da vec danima sanjam istog leptira,
samo svetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema ništa po čemu bi ga prepoznao
sem malog ožiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proleće,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi.
Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da šute.
Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada jos uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
sve sanjao.
A ti?
Šta ces ti?

8.

Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kišne, da l’ je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.
Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more.
Ja sam najlepshu pesmu zaključao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala šta ta jesen nosi
al nije htela da prizna i nije nas bilo više.
Ko zna… mozda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli samo jednom u životu.
A ja sam samo klaun koga su natjerali da plače
sa željom da samog sebe igra za bednu svotu.
Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kišne, da l’ je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.

9.

Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline
i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara,
u očima usnula kiša i oblak vrele tišine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.
Krvario je u vodi mesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noc se sklopila crna.
Sećam se bila si zvijezda veća od Velikih kola,
seti se bio sam svitac manji od makova zrna.
I onda sam do obale s očima što ne drže plimu,
težak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu
ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo.
Ah, da, jednom davno, skoro se ne sećam više
sa druge strane svetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klaun kroz suze sanjao ostrvo kiše
kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.
Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara
valovi što u zoru uguše sve što se olako žari.
Kad jednom kroz miris mora osjetis miris nara
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.

Miladin Berić

[hanny12]

Ako je loše voljeti kišu, tišinu, knjige, laganu muziku i šume, ako je loše biti sretan dok gledaš zvijezde i zamišljaš neke druge, nepoznate svijetove, a u njima vidiš svoju ljubav, kako te čeka, nasmijana; ako je loše biti čovjek kome su osjećanja iznad materijalnih stvari i koji čezne samo za romantikom, upaljenom svijećom i dodirom, iskrenim i toplim, onda sam najgora na svijetu.

[madFlava]

"Nastojim voljeti život više od njegova smisla."

F.M. Dostojevski

[Entropio]

"Proverite da li ste zaista dobar čovek. Pomozite onima koji vam ne mogu uzvratiti."

Dušan Radović

[Entropio]

"Ništa ne priziva prošlost kao miris koji je bio dio nje."

Vladimir Nabokov

[ptičica]

“Cijenjena prijateljice,
pitas me, gospodarice moja, da li sam u mislima, u srcu i duhom sam. Kako da ti odgovorim? Cini mi se da moja samoca nije izrazenija niti veca od samoce drugih ljudi. Svi smo mi sami. Svi smo mi zagonetka. Svi smo mi pokriveni hiljadu i jednom koprenom i kakva je razlika izmedju dva usamljenika, osim sto jedan govori o svojoj samoci, a drugi uvijek cuti?
Ne znam, gospodarice moja, da li je moja samoca, zajedno sa tugom koju nosi, ispoljavanje “ponora nekih mojih unutrasnjih stanja” ili dokaz nepostojanja licnosti u ovom bicu koje zovem “JA”. Ne, ne znam. Ali, ako je samoca adresa slabosti, zasigurno, najslabiji sam covjek." (Halil Dž.)

"… ljudi su , i ja medju njima, skloni dimu i pepelu.Vatre se boje, jer zasljepljuje vid i opece prste. Ljudi se, i ja medju njima, prihvataju istrazivanjem nabora na ljusci. Jezgro ne diraju, jer je izvan domasaja.
A jezgro se moze vidjeti tek kada se razbije ljuska. Nije lako da covjek iskida srce kako bi ljudi vidjeli sta je u njemu.To je samoca, gospodarice moja, to je tuga….” (Halil Dž.)

[PurpurHazel]

Udaj se već jednom

Udaj se već jednom!
Ne smem da pijem dok si devojka.
Šta ako se predomisliš, pa zatekneš u kafani
plaćenu utehu u mom krilu,
kako iz mog srca tugu prepevava,
a meni, pijanom, svejedno je
čije grudi, kad nisu tvoje,
gnezdo su za moje oči?

Udaj se, pa da mi bude svejedno
ko će te glumiti, ko će me veštije ljubiti,
misleći da se do srca preko kože stiže
i da sam željan baš njihovih usana.

Uzalud stiskam dugme,
dimnjačari su izumrli,
a nikom drugom više ne verujem.
Svejedno je gde ćeš otići,
duša ima jedinicu iz geografije.
Ne brini, nekako ću se snaći kao pijanac,
dok se ne izborim za status boema,
ali ne smem da pijem dok si devojka,
da neko od njegovih ne nasluti da je zbog tebe.

Promenićeš prezime, ali mene nećeš.
Ostaću onakav kakvog si me volela, dok si smela,
samo ću ličiti na pijanca,
dok se ne izborim za status boema.
Bajke prestaju biti bajke kada se ostvare.
Ti svoju moraš pokvariti, ja svoju ne dam.


g.t

[lavorpunvode]

"Tri stvari se dešavaju samo jednom. Jednom se rodiš, jednom umreš... i jednom ljubiš." Nura Bazdulj Hubijar

[Entropio]

Pokušaj svaki put
da izgovoriš po jedno: jeste.

Ko se usudi da kaže posve sigurno: nije,
taj mora biti da ima u rukavima dokaze
o nečem toliko malom da mu se ništa ne može oduzeti,
a u isti mah velikom da mu se ništa ne može dodati.

Taj mora biti da ima u rukama znanje
o nečem celom.

Mika Antić

[Entropio]

Isto delo, gledano iz raznih pobuda,
može da bude promašaj ili da bude čarolija.
Ista daljina, merena raznim potrebama,
može da bude tu negde, ili da bude čak onamo.

Ista svetlost za nekoga je melem,
za nekoga opekotina.
Ne menjaju se gibanja, vreme i bezgraničnost.
Ne menjaju se reči, nego njihovo značenje.

Mika Antić

[Entropio]

"Radost nad svim radostima, zanos nad svim zanosima, pijanstvo nad svim pijanstvima, biser nad svim biserima, blago nad svim blagom, beskrajnost nad svim beskrajnostima -- to je uvijek ljubav."

Paolo Mantegazza

[lavorpunvode]

"Ljudi izvikuju kako zele stvoriti ljepsu buducnost, ali to nije istina. Buducnost je praznina prema kojoj su svi ravnosusni, koja nikog ne zanima, dok je proslost puna zivota i njeno lice nas izaziva, ljuti, vrijedja tako da ga zelimo unistiti ili premazati bojom. Ljudi zele biti gospodari buducnosti, samo zato da mogu mijenjati proslost. Bore se za pristup u laboratorije u kojima se retusiraju fotografije i iznova pisu biografije i historije."

Milan Kundera