Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[John Cleese]

Satirao sam u operi Nabucco u Sarajevu Sulejmana Kupusovića, pokoj mu duši.

Johnny, ovo mi ne zvuci kako treba

[John Cleese]

Ooooo, ko doKlizao, ko doKlizao!

Ne moraš ti nama s JuTjuba, mo'š nam nešto i uživo otpjevat!

Ma nije problem
Nego... unosi se, me's'cini, politika u butigu...

[johnnykola]

Satirao sam u operi Nabucco u Sarajevu Sulejmana Kupusovića, pokoj mu duši.

Johnny, ovo mi ne zvuci kako treba

To iz moje perspektive.

[¤ jelena ¤]

Prehladijo sam se...i ulijenijo....samo gledam slike, gifove i yt klipove....

eto, zato me nema.

[Hakiz]

Kada smo kod Orhana Pamuka:

Dake, neću ulaziti u njegov sukob sa erodoanovcima zbog stavova, književnu važnost i ostalo. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost i ja tu nemam pravo ništa dodati ni oduzeti.

Ali, da malo razmislimo. U pitanju nije Nobelova nagrada za mir pa da mu se dodijeli zbog stavova o genocidu nad Jermenima/Armenima (kako ko voli). U pitanju je titula počasnog građanina grada čije ime je zabranjeno spominjati bez dozvole.

E, sad, šta je konkretno, ima li neki spisak djela, Pamuk uradio za grad zabranjenog imena šta ga kvalifikuje za tu titulu?

Meni je svejedno, sve i da nije ništa uradio, neka mu daju titulu, Pamuk će u tom slučaju doći kao ukras gradu, iskoristićemo ga kao što smo iskoristili i druge, ako ništa e da negdje neko može nekome s visine reći "Znaš li ti, bolan, ko je sve ponizno primio titulu počasnog građanina grada zabranjenog imena?". Kada nemamo svoje veličine, da se kitimo tuđim.

Ali, stvarno, šta je konkretno uradio za grad i/ili građane da dobije tu titulu? Ako neko može napisati spisak, bio bih zahvalan.

Iskreno rečeno - ne znam. Mislim da se u našem slučaju to može tretirati i kao promotivna titula, ako ti je, šta znam, Bono počasni gradjanin ili je to neki Ajnštajn, onda iz toga slijedi neka promotivna 'pridružena' vrijednost za grad. Ne znam šta je bilo objašnjenje koje je bilo dovoljno dobro za prvobitnu odluku o dodjeljivanju; ono što je interesantno je upravo to - da je komisija prvo 'dodijelila', pa onda poništila odluku da dodijeli titulu počasnog gradjanina Pamuku. Mislim da se galama digla upravo zbog toga. I sigurna sam da ćemo saznati i puno više kad svane dan.

Pretpostavljam da je neko u ambasadi Turske čuo da je odlučeno da Pamuk dobije titulu, uzao telefon u ruke i nazvao.

A mi kao ponosan narod, ljudi koji stoje iza svojih stavova i koji smo srpemni braniti ih svim sredstvima smo viknuli tome liku iz ambasade "Ko si ti da nam određuješ kome ćemo dat titulu, naš grad i odaćemo priznanje kome mi hoćemo" bijesno bacili telefon puni ponosnog gnijeva prema 500-godišnjim okupatorima, i sa likom Husein-kapetana Gradašćevića pred očima i sjećanjem na njegovo djelo u umovima i srcima uradili kako nam iz ambasade Turske naređeno.

[Connaisseur Karlin]

Prehladijo sam se...i ulijenijo....samo gledam slike, gifove i yt klipove....

eto, zato me nema.

ajme, jesi ziva ljimun , ljimun lijeci sve

[Hakiz]

Statirao sam u operi Nabucco u Sarajevu Sulejmana Kupusovića, pokoj mu duši.
Njemu u čast, a i zbog sjećanja na druženja nas statista u predstavi da najavim
kako je na HRT3 danas u 18.20 u emisiji Ovo je opera tema upravo Nabucco Verdijev.



Film na TV-u

Jedan od meni najdražih serijala. Ovakvi uratci mogu uraditi više za privlačenje mladih kulturi nego bilo koja priča u školi.

U stvari, zbog ovakvih emisija je meni HRT, koliko god da ima mana, glavni TV kanal koji pratim.

[johnnykola]

Statirao sam u operi Nabucco u Sarajevu Sulejmana Kupusovića, pokoj mu duši.
Njemu u čast, a i zbog sjećanja na druženja nas statista u predstavi da najavim
kako je na HRT3 danas u 18.20 u emisiji Ovo je opera tema upravo Nabucco Verdijev.



Film na TV-u

Jedan od meni najdražih serijala. Ovakvi uratci mogu uraditi više za privlačenje mladih kulturi nego bilo koja priča u školi.

U stvari, zbog ovakvih emisija je meni HRT, koliko god da ima mana, glavni TV kanal koji pratim.

I Oprea Box je jela. "Za ljubitelje opere i one koji će to tek postati."

[¤ jelena ¤]

Prehladijo sam se...i ulijenijo....samo gledam slike, gifove i yt klipove....

eto, zato me nema.

ajme, jesi ziva ljimun , ljimun lijeci sve

uh...poluživa, al neću da kukam...neeeću.

[piupiu]

uh...poluživa, al neću da kukam...neeeću.

Znaš ti onu... živi, živi duh slovenski... ne dati zločestom virusu da dirati duh slovenski!

Moja je trajala skoro petnaest dana, baš zločesta gripa ove godine, drž' se.

Dobro jutro svima!

[Bloo]

Jutro piukalo

Nešto me johnnijev plakat podsjeti da nisam dugo imala svoje operske momente u tuš kabini pretpostavljam na radost komšija.

[Bloo]

Zašto mi nemamo flashmobs ?

[Vipera berus]

uh...poluživa, al neću da kukam...neeeću.

Znaš ti onu... živi, živi duh slovenski... ne dati zločestom virusu da dirati duh slovenski!

Moja je trajala skoro petnaest dana, baš zločesta gripa ove godine, drž' se.

Dobro jutro svima!

...živi, živi duh slAvenski

Dobro jutro!

Ne daj se Jelo

[piupiu]

...živi, živi duh slAvenski

Dobro jutro!

Ne daj se Jelo

Di si, Vipi, nikako da ti zahvalim na onoj informaciji o "Omer-paši Latasu", kasnim, kasnim, pa preskočim, pa opet kasnim.

Nego, dosta je bilo i latiničira i ćilirićara, da vidimo šta kažu braća Slovenci!

Hej Slovani, naša reč

slovanska živo klije

dokler naše verno srce

za naš narod bije

Živi, živi, duh slovanski,

bodi živ na veke,

grom in peklo, prazne vaše

proti nam so steke

Naj tedaj nad nami

strašna burja se le znese,

skala poka, dob se lomi,

zemlja naj se strese

Bratje, mi stojimo trdno

kakor zidi grada,

črna zemlja naj pogrezne

tega, kdor odpada!

A, stvarno, nikad ni Wikipediju ne pogledah da pročitam malo više o duhu slavjanskome... pa kaže:

Hej, Slovaci

Pjesmu je napisao slovački sveštenik, pjesnik i povjesničar Samo Tomašik dok je bio u posjetu Pragu 1834. On je bio ozlojeđen zbog toga što se njemački jezik češće čuo na ulicama Praga od češkog. Tomašik je zapisao u svoj dnevnik:

U matici Pragu, biseru zapadnoslavenskog svijeta, koji će biti izgubljen u Njemačkom moru, što čeka moja draga domovina, Slovačka, koja gleda u Prag kao duhovnog odgojitelja? Uznemiren tom mišlju, sjetio sam se stare poljske pjesme Jeszcze Polska nie zginęła, póki my żyjemy (Poljska nije nestala dogod mi živimo). Ta poznata melodija je izazvala da moje srce izbaci Hej, Slováci, ešte naša slovenská reč žije (Hej, Slovaci, naš slovački jezik još živi)... Otrčao sam u svoju sobu, zapalio svijeću i napisao tri inačice u moj dnevnik. Pjesma je završena u trenutku. (Dnevnik Sama Tomašika, nedjelja, 2. studeni 1834.)

Pan-slavenska himna

Tomašik je uskoro izmijenio stihove da bi uključio sve Slavene i Hej, Slaveni je postala vrlo poznata pjesma koja je podržavala pan-slavenski nacionalizam i pan-slavenska osjećanja, posebno u slavenskim zemljama kojima je vladala Austrija. Ona je tiskana u brojnim magazinima i kalendarima i pjevala se na političkim skupovima, postajući nezvaničnom himnom panslavenskog pokreta.

Njena popularnost se nastavila uvećavati kada je usvojena kao zvanična himna Sokolskog društva, koji je zasnovan na panslavenskim idealima i bio je aktivan širom Austro-Ugarske. God. 1905. podizanje spomenika slovenskom pjesniku France Prešernu u Ljubljani je slavljeno od strane velike mase ljudi pjevanjem Hej, Slaveni. Tijekom Prvog svjetskog rata, pjesmu su često koristili slavenski vojnici sa suprotstavljenih strana kako bi razgovarali zajedničkim nacionalističkim osjećanjima i da izbjegnu prolivanje krvi. Mnogi slovenski i hrvatski pripadnici sokolskog pokreta koji su bili novačeni u austrougarsku vojsku su se dobrovoljno predavali srpskim i ruskim vojnicima i često su prelazili na njihovu stranu. Pjesma se s njima proširila po Balkanu i Rusiji i ostala je popularna u međuratno doba.

[piupiu]

Jutro piukalo

Nešto me johnnijev plakat podsjeti da nisam dugo imala svoje operske momente u tuš kabini pretpostavljam na radost komšija.

Dan, zeko! Da ti znaš samo kako ja ovo lijepo pjevam još od školskog hora.

[piupiu]

Zašto mi nemamo flashmobs ?

[youtube]...

Kako zašto? Pa to je ofirno, ocam'...

[piupiu]

Pretpostavljam da je neko u ambasadi Turske čuo da je odlučeno da Pamuk dobije titulu, uzao telefon u ruke i nazvao.

A mi kao ponosan narod, ljudi koji stoje iza svojih stavova i koji smo srpemni braniti ih svim sredstvima smo viknuli tome liku iz ambasade "Ko si ti da nam određuješ kome ćemo dat titulu, naš grad i odaćemo priznanje kome mi hoćemo" bijesno bacili telefon puni ponosnog gnijeva prema 500-godišnjim okupatorima, i sa likom Husein-kapetana Gradašćevića pred očima i sjećanjem na njegovo djelo u umovima i srcima uradili kako nam iz ambasade Turske naređeno.

Aha. Postali smo obični klošari, licemjerni i puni patetične šatrologije o svojoj uzvišenosti. Silom.

[piupiu]

Statirao sam u operi Nabucco u Sarajevu Sulejmana Kupusovića, pokoj mu duši.

Joooj, da te vidio Verdi!

Njemu u čast, a i zbog sjećanja na druženja nas statista u predstavi da najavim
kako je na HRT3 danas u 18.20 u emisiji Ovo je opera tema upravo Nabucco Verdijev.

Hvala! Propustila.

[piupiu]

Pita Senad Bregu o Kusturici (a više i te mahalske teme na vrh glave ), i kaže Brega njemu na to: "Ne znam, film je jedna histerična okolina." Ovaj je čovjek tako inteligentan, tako pametan, uživam slušati kad krene da vrluda... i uvijek, ali uvijek izvrluda.



I još kaže: "Ne znam da li si ikad mislio o tome kako je u našem jeziku protuprirodno reći 'volim te', ja imam osjećaj kad bih to izgovorio da bi mi plombe ispale."

[piupiu]

Derviš Sušić: Anatemisan kao neprijatelj

Malo je pisaca u dugoj i bogatoj bosanskoj historiji koji su doživjeli čudniju sudbinu od Derviša Sušića, književnika koji je nakon smrti otrpio toliko nepravde da su od laži koje su iskonstruisane oko njegovog imena konture njegovog stvarnog života postale gotovo nevidljive. I dok bi svaka druga kultura i svaki drugi jezik sa strahopoštovanjem gajio uspomenu na pisca koji je ispisao monumentalno djelo, Bosna je zemlja koja se ovog skromnog genija pisane riječi odrekla, čini se, odviše lako.

Razlozi zbog kojih se Sušićevo ime spominje uz mnogo ostrašćene mržnje sasvim su iracionalni, ali nedvosmisleno je očito da su njegova komunistička politička opredijeljenost i odanost vrijednostima antifašizma stvari zbog kojih se Sušićevo djelo sistemski marginalizira, a njegova ličnost dosljedno demonizira...

...Pa, iako je bio učesnik NOB-a i poslijeratni ugledni član Saveza komunista, Sušić nikad nije bio socrealistički pisac, a već u svojim prvim ozbiljnijim prozama, romanima Ja, Danilo i Danilo u stavu mirno, kritički se odnosi prema jugoslavenskom birokratizmu i iznevjeravanju ideja Revolucije. Ti romani, čitani s vremenske distance od 70 i više godina, govore o Sušiću mnogo više nego objede koje se na račun piščevog partizanskog aktivizma decenijama koriste kao anatema njegove ličnosti. I dok je u vrijeme najžešće jugoslavenske ždanovštine Sušić neprikriveno ismijavao režim prosječnih intelektualaca i njihov san o birokratskom uhljebljenju, bošnjački nacionalizam optužuje ga za promovisanje najrigidnijeg boljševizma. Ne slučajno, jer biti partizan u vremenu preporoda nacionalističkih mitova najveći je mogući grijeh, a uvjereni komunist neoprostiv životni odabir.

Čitav tekst: http://balkans.aljazeera.net/blog/dervi ... ko-odrekla

[Bloo]

Dan, zeko! Da ti znaš samo kako ja ovo lijepo pjevam još od školskog hora.

Otpjevaj mi jednom na telefon
ja mogu o sole mio

[piupiu]

Dan, zeko! Da ti znaš samo kako ja ovo lijepo pjevam još od školskog hora.

Otpjevaj mi jednom na telefon
ja mogu o sole mio

Ne mogu, boli me grlo, evo ti malo zamjenskog (r)bluza odmah i sad!

[petunija]

E nek si ovo postavila uljepšala si mi dan
Ubjedljivo najbolji crani (mislim na kompletan opus )

[piupiu]

Eeee, petunija, nekad su u crtićima likovi bili multidimenzionalni, pjeva, svira, udvara se, pada s balkona...

Matija Divković – otac bosanskohercegovačke književnosti



Franjevac fra Matija Divković (1563. – 1631.) u svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, podjarmljenu tuđinom, unosi malu enciklopediju ondanjega duhovnog štiva kršćanske Europe. On je izdanak onoga naroda i reda koji su uspijevali preživjeti i nadživjeti svoje vrijeme i sve nevolje ostajući vjerni svojoj katoličkoj vjeri i “zemljici Bosni”, svojoj Crkvi i svojemu hrvatskom narodu.

U feljtonu ćemo predstaviti život i djelo fra Matije Divkovića, koji je više od dvaju stoljeća bio marginaliziran, a kasnije i zaobilažen, prisvajan i zaboravljen. On pak svojim djelom nosi častan naslov oca bosansko-hercegovačke i hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini. Može se reći s mnogo razloga da je fra Matija Divković u Bosni i Hercegovini ono što je Marko Marulić u Hrvatskoj.

Godina 2011. jubilarna je za bosansko-hercegovačku i hrvatsku kulturu u Bosni i Hercegovini. Točno prije četiri stoljeća pojavile su se prve dvije knjige na narodnome jeziku autora koji se rodio, živio i djelovao u BiH. Bile su to dvije nabožne knjige bosanskoga franjevca fra Matije Divkovića, rodom iz Jelašaka kraj Vareša, koje su tiskane u Mlecima, u tada poznatoj tiskari Pietra Bertana. Tako je fra Matija ponio naslov oca ili rodonačelnika bosansko-hercegovačke i hrvatske književnosti u BiH. Valja napomenuti da je rođen u završnoj godini reda glasovitoga koncila Katoličke crkve održanoga u Tridentu, danas je to Trento u Italiji, od 1545. do 1563. godine, s kojim je počela snažna katolička protureformacija.

Prve dvije knjige na narodnome jeziku

Fra Matija Divković svojim djelom unosi u bosansko-hercegovačku književnost odmah na njezinu početku kršćansku duhovnost, točnije malu pučku enciklopediju ondanjega duhovnog štiva u prozi i stihu kršćanske Europe.[1] Fra Matija Divković i plejada bosanskih i hercegovačkih pisaca franjevaca nesporna su i važna sastavnica kulture “zemljice Bosne”. Poslije osmanlijske okupacije Bosne 1463. godine nasilno je prekinuta njezina pupčana veza s kršćanskom Europom, od tada svako vezivanje i pozivanje na Zapad strogo se kažnjavalo kao izdaja. Tako su prekinute i sve kulturne i vjerske veze Bosne s kršćanskim Zapadom, osim onih koje su potajice održavali bosanski franjevci.

Povijesni, kulturni, vjerski i politički izazov je za 2011. godinu, u prigodi jubileja pojave prvih knjiga na jeziku jednoga naroda Bosne i Hercegovine, izvršiti vivisekciju bosansko-hercegovačke povijesti i hrvatskoga naroda u njoj, osobito kada je riječ o franjevcima, koji daju pečat svojoj domovini od vremena njezine samostalnosti do naših dana i čija je provincija Bosna Srebrena, Bosna Argentina nadživjela osmanlijsku okupaciju i održala se do naših dana, jača, brojnija i utjecajnija. U povijesnome smislu ona strši svojim žrtvama, mudrim ljudima, iskustvom, prinosom i značenjem, čiju je svjetiljku podnosio i njezin časni muž fra Matija Divković. Iznimno je zanimljiva i jedinstvena povijest jednoga katoličkog reda u samostalnoj Bosni, pod osmanlijskom okupacijom i islamom, danas bi se reklo državnom religijom.

Valja istaknuti da se povijest žestoko i žalosno poigrala s državom “zemljicom Bosnom”, kako ju je nazvao car Konstantin Porfirogenet, koja je očuvana tijekom teških i opasnih vremena suprot njima. Od vremena samostalnosti Bosne do danas opstoji samo jedna njezina institucija u Bosni i Hercegovini, a to je Franjevačka provincija Bosna Srebrena, koja je očuvana tijekom teških i opasnih stoljeća za nju, katoličku vjeru i vjernički hrvatski puk. Sredinom XIX. stoljeća Bosna Srebrena iznjedrila je Hercegovačku franjevačku provinciju i s njom očuvala katolički i franjevački identitet Bosne i Hercegovine do danas. Hrvatski katolički puk uvijek je uspijevao prebroditi mnogostruke kataklizme od Mehmeda II. Osvajača (El Fatih), preko Eugena Savojskoga krajem XVII. stoljeća, pravoslavnoga posezanja za njezinim vjernicima, u čemu je veliki i žilav otpor iskazao i otac bosansko-hercegovačke historiografije fra Filip Lastrić, preko komunističkoga sustava do naših dana.

Prvorazredan kulturni događaj

Četiristota obljetnica prve tiskane knjige na narodnome jeziku za Bosnu i hercegovinu od prvorazredne je kulturne i povijesne važnosti, ali prvenstveno za njezinu kulturu, pismenost, opći razvitak društva i svakako za Katoličku crkvu. Za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini to je znak vitalnosti njegova duha, stvaralaštva i u najtežim okolnostima njegova postojanja. Godina 1611. vrijeme je početka tiskane knjige bosansko-hercegovačkih pisaca na narodnome jeziku i, kako napisa Midhat Begić Divkovićeva, djela se mogu promatrati s književnoga, lingvističkoga, paleografskoga i ponajprije kulturno-povijesnoga gledišta u Bosni i Hercegovini[2], a mi bismo dodali i sa stajališta mjesta, uloge i prinosa hrvatskoga naroda i Katoličke crkve, mislimo najprije na franjevački red, cjelovitosti onoga što bismo nazvali bosansko-hercegovačkom kulturom. U zemlji u kojoj su se preplitale glagoljica i ćirilica, bosanica i latinica, arapsko i hebrejsko pismo to je samo znak općega kulturnog i civilizacijskoga okruženja u kojemu je hrvatski narod iznjedrio svoga sina da bude rodočelnikom književnosti.

Divkovićeva djela oblikovala su jezik običnoga katoličkog puka u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Slavoniji. Jezikom svojih djela Divković je bio uzorom svojim suvremenicima i kasnijim naraštajima. Rodio se u godini svršetka glasovitoga općeg koncila u Tridentu, u vrijeme snaženja Katoličke crkve u svijetu. U ovome feljtonu prikazat ćemo život i djelo fra Matije Divkovića, političke, društvene i vjerske okolnosti u kojima su djela nastala, značenje njegovih djela za pouku i odgoj vjernika, ali i za kulturu Bosne i Hercegovine i hrvatskoga naroda u njoj. Dok se o životu fra Matije Divkovića vrlo malo zna, njegov mali Nauk krstijanski s gotovo trideset izdanja bio je knjižena uspješnica i za naše pojmove. U feljtonu ćemo pisati o utjecaju na Divkovićava djela, ali i o njegovu utjecaju na opće kulturne i vjerske prilike u BiH te posebno u svojoj redovničkoj i narodnoj zajednici.

Dok svojim djelima nije ušao u književnost, o fra Matiji Divkoviću malo se znalo, a i sve što o njemu znamo sadržano je u njegovim knjigama. Divković je prvi bosansko-hercegovački pisac koji objavljuje svoja djela na jeziku svoga naroda. Prihvatio je štokavsko-ijekavski govor s područja od Olova preko Vareša do Kreševa i obogatio ga dubrovačko-dalmatinskim leksikom. Nije sačuvan dokument u kojemu bi se pročitalo gdje je i koje je godine rođen. O njegovu životu i radu postoje tek skromni podatci koje nalazimo u njegovim djelima. O tome je zapisano tek tridesetak redaka. Sve što znamo o životu toga samozatajnog sina sv. Franje Asiškoga donosi na jednome mjestu, dva stoljeća i više godina kasnije, fra Ivan Franjo Jukić u prvoj knjizi svoga Bosanskog prijatelja. [3]

https://hamdocamo.wordpress.com/2011/06 ... sti-u-bih/

[piupiu]

GOLGOTINJA

Piše: Darko Cvijetić

Kad je snajperisti umrla mater, svi iz zgrade došli.
Ono malo staraca i mlad raspjevan pop. Svi pratili - plakao, brate, i na ono oko.
Šta će, ne možeš birati kojim ćeš okom plakati, kad već možeš kojim ćeš nišaniti.
Korpe s grožđem, koje Bruno Schultz nije stigao opisati, a svake se godine ponove, i u sivlje pepeljenoj boji.

Pazuho Pinokia isteše se od trešnjinog znoja.

Ili, anđelarnice.
Isto imaju tapete: lovci se okupljaju, dogovaraju rute, spaljuju tragove psećim praćenjem.
Bolesnoj zvonolivčevoj kćeri umorna lasta sleti na glinik, na zvonik.

Smežuraju ti jagodice na prstima,
Kao materi, kad uđe svana gdje je prostirala veš.

Počele mi pjesme odozdo zaleđivati, sjeverni zidovi riječima otežaju. S juga se vidi polegnutost, nemar u značenju, zarasline.

Kada se konačno odnesem tamo gdje se ovoliko nosim, mene neće imati šta doći, mene neće imati čega donijeti, neće me imati koliko ostaviti, kome, niti zašto.

Što se odmah ne ostavim - i tako sam golgotinja.

Glava prestane biti glava i postane lubanja.
Postane pismo, grbljana rakija i jabuke prokucane na krstove.

Dječaci još suše pletene rukavice na stubišnim radijatorima.
Sanjke kaplju.

Bljuzgav, mrkvaren Snješko, bajonetom juri sunce.