Bakirova distopija i Peđina utopija
Dino Mustafić
“Često kažem da Bakir Izetbegović, kada je riječ o političkom talentu, djeluje kao da je svojevremeno greškom zamijenjen u porodilištu. U odnosu na svog oca, taj čovjek o politici, nažalost, veoma malo zna”, ustvrdio je u jednom od intervjua uvaženi profesor Žarko Korać referirajući se na izjavu Bakira Izetbegovića kako je Alija Izetbegović Bosnu i Hercegovinu ostavio u amanet predsjedniku Erdoganu, pa dodaje: “ne samo da je neshvatljivo, nego je i direktno guranje prsta u oko i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima u BiH”. Međutim, da ova izjava nije tek tako izletjela kao plod netalentovanog političara koji ima zavidan repertoar nepametnih iskaza, potvrdio je predsjednik SDA svojom optužbom prema predsjedniku Naše stranke Peđi Kojoviću u kojem ga imenuje kao glavnog protivnika koaliranja bh Bloka sa SDA: “I može ovdje usred Sarajeva Kojović koji je iza rata došao iz Srbije reći kako je njegova istorijska misija da odstrani SDA iz struktura vlasti”.
Ova činjenično netačna i skandalozna laž, izrazito neodgovorna i huškačka jeste populistički i blamantno hinjeni pokušaj da se preko geografske odrednice implicira etničko porijeklo predsjednika Naše stranke kao osnovni motiv protivljenja političkog saveza sa SDA. Opasan narativ koji nacionalistički pokušava da diskvalifikuje bilo kojeg nebošnjačkog oponenta vladajućoj politici SDA. Prihvatljivi su samo oni Srbi i Hrvati kojim će patriotski ferman izdati SDA poput moralne policije u “svojoj vjeri i na svojoj zemlji”. Ovaj nacionalistički “senzibilitet“ nije stran ni drugim etničkim liderima u BiH, ni po žestini, ni po okrutnosti verbalne egzekucije.
Vidljiva nervoza u SDA koja počinje prelaziti u šovinističku isključivost izazvana je sveukupnim okolnostima, međunarodnim i unutrašnjim, koji političkom životu u BiH nagovještavaju tmurne dane. Ali je zbog toga ne treba zanemariti, nitiostaviti bez reakcije, baš zato što ona ne pripada svijetu diskurzivne, racionalne i transparentne razmjene argumenata i političkih ideja, nego populističkome načinu djelovanja na javno mnijenje i kolektivne predodžbe. Deprimirajuća karakteristika takvih namjernih ekscesa jeste poprilična medijska priprema pod kontrolom SDA koja napravi javne mete za neobuzdane šovinističke eskapade, i to baš likova čiju javnu djelatnost izrazito obilježava politička lojalnost prema Bosni i solidarnost sa stradanjem Bošnjaka.
Nije ovo izolovani slučaj sa Peđom Kojovićem, postoji tu cijela grupa uglednih i važnih ljudi koji to ničim nisu zaslužili. Godinama pišem i, naravno, pisat ću i dalje o nacionalizmu u sva tri etnička miljea podjednako, jer su mi kao bosanskohercegovački – podjednako važni i „svoji“. Ali priznajem da najveći stid i sram imam kada dolazi s bošnjačke strane. Tada kukavice i poltroni pod novinarskim pseudonimima krenu u političku akciju sa samo jednim ciljem: da se ljudima koji su izabrani za napad oduzme i najmanji trag moralnosti, konzistentnosti, da se valjaju po blatu potpune ljudske i političke bezvrijednosti. Za takve ništa ne vrijede na desetine izjava Peđe Kojovića, njegove probosanske političke ideje koje zastupa, katarzične i pravične izjave o počinjenim zločinima nad bošnjačkim civilima, besprijekorna i časna biografija porodice koja je podjelilasudbinu svojih sugrađana u opsjednutom Sarajevu. Ništa ti medijski lešinari ne priznaju, jer kada mentor pokaže mig u Dnevniku javnog servisa, lov je otvoren.
Proizvodnja straha i neprijatelja koji podrivaju državu poput namjerno odabranog Kojovića zamagljuje stvari jer prikriva izopačenost države u kojoj živimo. Riječ je o ekstremno privatizovanoj etno-kartel državi, koja se bavi privatnim interesima njenih vlasnika.
A vlasnici su uspostavili Hakslijev distopijski hijerarhijski red: u prvi spadaju vrhovi partija na državnim funkcijama i njihovi finansijeri, oni zajedno vedre i oblače kadrovsku politiku u javnim preduzećima, upravama, medijima, pravosuđu, administraciji, drugi red čine prijatelji, kumovi, rođaci, i ostali stranački miljenici, poltroni onih prvih koji za svoju servilnost budu nagrađeni po upravnim i nadzornim odborima; treći red čine poslanici na svim nivoima vlasti i nepregledna njihova armija podanika po upravnim odborima, bolnicama, sportskim klubovima, kulturnim ustanovama. Četvrti red čine oni koji preživljavaju od svog rada, potcjenjeni i poniženi, uplašeni za egzistenciju koji samo sanjaju kako da ispale svoju djecu iz ovakve BiH. U takvoj višestranačkoj diktaturi etničke demokratije koja je po svemu gora od one jednopartijske i ideološke koja je imala neku kompetenciju i kompeticiju, dok u ovoj nacionalne gazde mogu da rade šta hoće, izgubljena je svaka nada o građanskoj i evropskoj BiH.
Plamičak nade se dogodio nakon oktobarskih izbora kada se jedan veći dio glasača odredio za lijevo-građanske partije predvođene SDP-om koji se nakon izbornog debakla iz 2014. uspio donekle rebrendirati, potom DF-a čiji je najveći politički kapital izbor Komšića u Predsjedništvo BiH, i iznenađujuće dobar rezultat Naše stranke sa visokim porastom rejtinga, čime postaje najjača građansko-liberalna partija u Sarajevu i parlamentarna na svim nivoima vlasti u BiH, de facto od strančice postaje politički faktor. Ove stranke nisu uspjele naći zajednički jezik za izborni nastup, mada su ankete i glas progresivne javnosti nepobitno pokazivali da žele koordinirani i jedinstveni predizborni građanski blok. Nije to došlo do pameti pred izbore, pa se ad hoc dogodilo nakon izbora kada su male, ali godinama nepotrebne histerične razlike koje su bile uzrokom sukoba sklonjene u drugi plan. Sigurno da bi jedinstveni predizborni nastup omogućio još bolji rezultat i pregovaračku poziciju u konstituisanju vlasti. A sada bi u Predsjedništvu BiH sjedila dva člana iz bh Bloka da je bilo mudrosti, odmjerenosti i političke taktičnosti.
Kako god, krenulo se pomalo i euforično, slavodobitnički u konstituisanje vlasti na lokalnim razinama bez SDA. Bilo bi licemjerno ne primjetiti kako se bh Blok tako samoprozvao tek nakon izbora, i to na zajedničkoj pregovaračkoj presici SDA i SDP-a, kada je improvizirajući Nikšićpokušao politički artikulisati grupaciju stranaka građanske orijentacije. Zatečenirezultatom i očekivanjem da se ukazano povjerenje opravda preuzimanjem političke odgovornosti, eksperimentalno se krenulo na sarajevskom kantonu. Na višim razinama vlasti bilo je odmah jasno da nove parlamentarne većine ne mogu biti konstituisane bez partija sa etničkim predznakom. I tada nastaje pravapolitička trakavica povuci-potegni, sa više nastavaka i kontradiktornih izjava stranačkih rukovodstava, polariziranja argumenata za ili protiv ulaska u vlast.
Jedina od samog početka jasno i bez dvojbe se postavlja Naša stranka sa izričitimstavom odbijanja koalicije sa etničkim strankama, SDP je po tom pitanju tražilaunutarstranačko jedinstvo, a DF imao i najveći interes koaliranja kako ne bi ostavili odsječenog lidera u Predsjedništvu BiH bez stvarnog političkog uticaja kroz izvršnu vlast. Kako smo mi društvo sa deficitom demokratske političke kulture nijebilo iznenađenje pratiti dramatičan vokabular sa emotivnim nabojem o “kukavicama iizdajnicima, patriotima i četnicima”, historijskim odričnim porukama i drugim bedastoćama koje samo potvrđuju kako nam kao društvu preostaje da podižemo razinu opće demokratske svijesti.
Tako je u bh Bloku za sada preovladala građanska svijest i pala je odluka o nekoaliranju sa SDA, HDZ-om i SNSD-om. To je stanje stvari dok pišem ovu kolumnu jer dileme, obrati i dramaturgija sastanaka stranačkih organa jeste dinamična poput igara na lotu, hoće li ili neće u vlast. Za sada neće, što mi se čini rezonskom odlukom, jer HDZ i SNSD čekaju “bošnjačku grupaciju” u koju strateški i trpaju stranke bh Bloka. Dodik i Čović su svoju opoziciju pojeli kroz agresivni nastup secesionističko-segregacijskog nacionalizma. U toj nakani opet im uspješno asistira SDA koja neprincipijelnim glasanjem za Dom naroda popunjava i ovjerava mandate budućih partnera HDZ-a i SNSD-a, pa je sasvim jasno kako bi ulazak u takvu konstalaciju odnosa poništio političko građanski identitet bh Bloka i trajno uništio alternativu.
Siguran sam kako utopistički zvuči izjava Peđe Kojovića da ima “jedna stvar koja ujedinjuje sve stranke Bosanskohercegovačkog bloka – vjerovanje da je moguća Bosna i Hercegovina u kojoj nije važno kako se vi zovete i kako se ja zovem već da ćemo cijeniti jedni druge prema karakteru i djelima”.
Sa ovim ljudima na vlasti takvu BiH nije moguće napraviti. Građanski Blok mora pokrenuti sve društvene aktere sa kojim može graditi društvo zasnovano na slobodi i pravdi, na miru kao trajnoj kategoriji naše kulture. Samo tako može doći do preokreta u kojoj građani prestaju biti podanici i postaju zbiljski građani koji shvataju da je vlast radi njih, a ne oni radi vlasti. Između Peđine utopije i Bakirove distopije nije samo ustavno-pravno i političko razmimoilaženje, već i civilizacijsko!
A i žena mu se morala nadrobit' svega do sada, uhvatio se igrati politike a ko će zarađivati i razvoziti djecu?
