Paralelna stvarnost Republike Srpske
RAFTINGOVANJE U ZDRAV MOZAK
Republika Srpska proživljava svoju paralelnu stvarnost gledajući sama sebe kao centar svijeta, sasvim nezainteresovana za ono što je spolja. U nekim zemljama nije potrebna viza za putovanje, negdje se mogu platiti sve obaveze od iznosa plate, negdje nisu čuli za kolektivne smještaje i izbjeglice ali koga to zanima? Mi ćemo na rafting, pa gdje nas voda odnesePiše: Vedran Savić
Režimski mediji u Republici Srpskoj – a to su gotovo svi - nastavljaju da kreiraju lažnu sliku o velikim uspjesima aktuelne političke garniture, proizvodeći pseudo realnost u kojoj je sve drugačije, ljepše i mnogo bolje. Pošto je valjda postalo dosadno pisati o velikim ekonomskim pobjedama, izmišljenim naravno, nova tema su sportski trijumfi, ništa manje nestvarni.
Pošto hljeba nema ili ga ima sve manje, režim u RS je odlučio da podanicima obezbjedi što više igara. Nešto slično se dešavalo i u ljetu prošle godine kada su se bokseri i kik bokseri RS borili za navodne titule svjetskih prvaka u organizaciji sasvim nepoznatih strukovnih federacija, za koje je gotovo nemoguće naći podatke. Vlast je tada upriličila koncert Svetlane Ražnatović u sklopu Noći svjetskih šampiona na stadionu FK Borac, koji je na redu za rušenje jer se ne uklapa u zamišljeni poslovni centar u mislima Milorada Dodika.
Povod za ovo je Svjetsko prvenstvo u raftingu, koje se održava u Banjaluci i Foči od 17. do 24. maja na rijekama Vrbasu i Tari - kako tvrde organizatori, najznačajniji sportski događaj u BiH nakon zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu. Slogan prvenstva je „Banjaluka – centar svijeta”. I sve je zahvatilo potpuno rafting ludilo, svi su u službi ovom takmičenju, prvenstvo je postalo centar i najvažniji događaj u RS, a Banjaluka dakako nije postala centar svijeta. Organizatori očekuju oko 600 takmičara kojima je podređen cijeli grad od preko dvjesto hiljada stanovnika. Tako će zbog takmičenja doći do potpune obustave saobraćaja na dijelu magistralnog puta Banjaluka – Jajce skoro cijelih pet dana, radno vijeme ugostiteljskih objekata produženo je za dva sata, a trgovine su počele pravi lov na takmičare i moguće turiste. Tako su devet dana prije početka takmičenja, na Dan Evrope koji u RS ima status državnog praznika, zbog navodnih turista mnoge trgovine u gradu radile cijeli dan. Što im je tolerisano zbog – pogađate - raftinga. Inače bi ovakvo ponašanje poslodavaca bilo kažnjeno jer je zabranjeno raditi na državne praznike. Mnoge od njih su objavile da su produžile radno vrijeme do 23 sata za vrijeme prvenstva, svaka trgovina očekuje da će neko od takmičara ući baš kod njih i ostaviti „brdo” para.
Ni Privredna komora RS nije sjedila skrštenih ruku, takmičare umorne od treninga i zasićene od šopinga kod trgovaca gladnih deviza čeka iznenađenje u vidu „prezentacija domaćih proizvoda za prodaju i degustaciju”. „S obzirom da se radi o najvećem i najprestižnijem takmičenju ovog tipa u svijetu, za očekivati je da će RS posjetiti veliki broj turista, što smatramo izuzetnom prilikom za promociju domaćih proizvoda”, saopštili su iz Privredne komore. Entitetska televizija RTRS koja neumorno dežura „na braniku otadžbine”, dnevno posvećuje dva sata programa prvenstvu, jedan prijepodne a jedan u večernjim satima, i u danima kada ima i kada nema takmičenja. Kada je u pitanju državotvorni rafting, RS je u dobrim i prijateljskim odnosima i sa Iranom. Kianosh Mehrabi, Iranac koji se bavi avanturistčkim turizmom, postao je gost Banjaluke. „Moja posjeta ovom takmičenju će, nadam se, rezultovati osnivanjem rafting komiteta u Iranu. Rafting inače nije još uvijek popularan sport u Iranu, ali imamo jako veliki potencijal za turistički rafting, tako da trenutno radimo na obučavanju lokalnog stanovništva, kako da iskoriste taj potencijal”, kaže Mehrabi. Planira da svoje djelatnosti proširi na Balkan, pa je došao da izvidi šta Banjaluka a i ostatak zemlje mogu ponuditi iranskim turistima. „Moj plan je da napravim turističku turu za Bosnu, tako da mislim da prve turiste Irance možete očekivati početkom septembra. Mislim da je ovo mjesto prelijepo, imate divnu prirodu, Iranci obožavaju zelenilo, tako da mislim da bi im se vaša zemlja jako svidjela. Takođe, jedan veliki plus za vaš turizam je toplina i ljubaznost ljudi”, dodaje Mehrabi.
Avanturistu Mehrabija trebalo bi malo više uputiti u stanje u BiH, u režimskim medijima RS još uvijek su aktuelne priče o „iranskoj zavjeri” u regionu čiji cilj nestajanje RS, a glavni eksponent te politike je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Ne treba ni podsjećati na ratna dešavanja, nikako ne bi valjalo da Mehrabi iskuša na svojoj koži „ljubaznost” domicilnog stanovništa, ako neko slučajno posumnja da je i on jedan od brojnih iranskih tajnih agenata koji krstare Republikom Srpskom sa lošim namjerama.
Ceremonija otvaranja prvenstva bila je bučna i raskošna, počela je gdje drugdje nego ispred nove zgrade Vlade RS. Ekipe su prodefilovale do Trga Krajine gdje je program nastavljen. Tamo su odslušali „Himnu malih raftera”, himnu prvenstva. Nakon što je po ko zna koji put prosto „pomeo” jaku međunarodnu konkurenciju na Đurđevdanskom festivalu dječije pjesme, dvorski kompozitor režima u RS i autor nove himne, Mladen Matović, napisao je specijalno za prvenstvo „Himnu malih raftera” koju izvodi hor malih raftera. Nakon toga se učesnicima obratio ministar za porodicu, omladinu i sport RS Proko Dragosavljević, a ceremoniju je zatvorila pažljivo odabrana grupa Balkanika. Ministar je mrsio uobičajene isprazne prigodne riječi, bilo bi mnogo zanimljivije da je takmičare upoznao sa pravilima nekih sportskih disciplina nepoznatih široj javnosti, a za koje je On potvrđeni ekspert. U publikaciji Narodni višeboj, koju je finansiralo i objavilo Ministarsvo za porodicu, omladinu i sport RS, braća Dragosavljevići, autor Predrag i član Redakcijskog odbora Proko, bavili su se pitanjima sportskih igara sela. Raftere iz Japana ili Venecuele sigurno bi zanimalo šta kažu pravila discipline bacanja kamena sa ramena ako se osnovna rekvizita, dakle kamen, „oruni” (ošteti)?
Dok traju igre narodnim masama, hleb je suvišan: Ka slatkoj pobedi
PHOTO:
http://www.chessbase.com
Da spasemo Japance od mukotrpnog traganja po bibliotekama, e-Novine ekskluzivno prenose izvode iz pravila. „Baca se kamen težine šest kilograma, ili kugla. S obzirom da se kamen u toku bacanja može oruniti, pa stoga takmičenje može biti neregularno, iz tog razloga se baca kugla ili metalna kocka te težine”, navode Dragosavljevići. Interesantna su i pravila discipline trčanje preko prirodnih prepreka. „Ljudi su često u situaciji da trče uz savlađivanje raznih prepreka”, pišu Predrag i Proko Dragosavljević, a zatim navode one koje su dopuštene pravilima. „Brvno u dužini 4 m i visine 30 cm, hodajuća površina mora biti ravna, širine 15-20 cm. Preko ove prepreke takmičar prelazi i prenosi određen predmet (vreća sa kukuruzima, 20 kg muški i 10 kg žene). Startujemo iz sjedećeg položaja; leđima okrenuti smjeru trčanja sjednemo iza linije starta. Na znak sudije trčimo...”, kažu pisci i upozoravaju takmičare „da se vreća ne smije bacati, a ako se i desi da pukne, moramo imati i žita i vreće u rezervi”. Ako se već u savladavanju prepreka iz nekog razloga ne može trčati, možda se može skakati iz mjesta, samo treba znati kako. „To je uobičajen način nadmetanja u narodu, tzv. skok 'trupačke'. Takmičar stane objema nogama iza linije, koristeći zamah obje ruke, uz sunožni odraz nogama, skače naprijed”.
Za one koji vole da kontriraju i ne poštuju pravila upozorenje – mislio je narod i na takve i ima odgovor na njih. „Skače se iz mjesta sunožnim odrazom, tako da se skok izveden suprotno ovim pravilima ne računa” – navode Predrag i Proko. Ako je prepreka još uvijek tu nakon svih naših vještina da je izbjegnemo, možemo je uvijek gađati potkovicom. „Bacač stoji iza 'biljega', obično sa ispruženom jednom nogom naprijed. U rukama drži tri konjske potkovice. Na udaljenosti od 10 metara nalazi se u zemlju uboden štap. Štap je obično okruglog oblika, prečnika oko 5 cm, a iznad zemlje je 30 cm. Štap treba da je obojen ili na drugi način upadljiv”, piše u udžbeniku, pa samo treba zamisliti omiljenu prepreku umjesto štapa. Nakon trijumfa u sportskim disciplinama, neminovno dolaze slava i popularnost. „Istaknuti bacači kamena, skakači ili trkači nisu ostali poznati i popularni samo u svojim selima, već i široj okolini”, navode Dragosavljevići koji su očigledno sami iskusili slatke momente zaslužene sportskom dominacijom. „Program narodnog višeboja”, kako tvrde Dragosavljevići, sastoji se od pet pojedinačnih disciplina - skok iz mjesta, bacanje kamena sa ramena, gađanje u metu, bacanje potkovice i trčanje preko prepreka - i jedne ekipne – nadvlačenje (potezanje) konopa. Svašta bi mogli rafteri naučiti od ovakvih sportskih radnika!
Pošto hljeba nema ili ga ima sve manje, režim u RS je odlučio da podanicima obezbjedi što više igara. Nešto slično se dešavalo i u ljetu prošle godine kada su se bokseri i kik bokseri RS borili za navodne titule svjetskih prvaka u organizaciji sasvim nepoznatih strukovnih federacija, za koje je gotovo nemoguće naći podatke. Vlast je tada upriličila koncert Svetlane Ražnatović u sklopu Noći svjetskih šampiona na stadionu FK Borac, koji je na redu za rušenje jer se ne uklapa u zamišljeni poslovni centar u mislima Milorada Dodika. Ovog ljeta Vlada RS i grad Banjaluka donirali su privatnom organizatoru dvjesto hiljada KM kao pomoć za organizaciju koncerta Lenija Kravica, trećinu potrebnih sredstava za koncert koji će se takođe održati na gradskom stadionu. Neki članovi Dodikove stranke opravdano sumnjaju u profesionalni kredibilitet Kravica jer kažu da košta manje od Cece.
Kao što su sada zaboravljena sva druga pitanja, liberalizacija viznog režima, prudski proces kojeg se više niko ne sjeća, protesti zbog posjete Džozefa Bajdena, tako su i prošlog ljeta sve nevolje prepustile prvenstvo koncertu Cece. Vladajući u RS politički mudro kupuju glasove i odmiču razmišljanja od stvarnih problema organizovanjem „narodnih veselja”, stvarajući iluziju prosperiteta i bolje budućnosti. Igrajući na jeftinu kartu masovnih zabava, koncerata estradnih umjetnika, fudbalskih utakmica, a sada i takmičenja u marginalnim sportovima kao što je rafting, vješto se stvara osjećaj snage, moći, dobrog života i neizbježna nacionalna homogenizacija. Mediji proizvode uljepšanu sliku stvarnosti, iluziju koja se za one najnaivnije ostvaruje i zauzima mjesto realnog. Trajno odmetnuti od zdravog razuma, urednici ovih medija ne razmišljaju da će takve iluzije, kao i sve druge, jednom uzeti svoje žrtve.
Republika Srpska proživljava svoju paralelnu stvarnost gledajući sama sebe kao centar svijeta, sasvim nezainteresovana za ono što je spolja. U nekim zemljama nije potrebna viza za putovanje, negdje se mogu platiti sve obaveze od iznosa plate, negdje nisu čuli za kolektivne smještaje i izbjeglice ali koga to zanima? Mi ćemo na rafting, pa gdje nas voda odnese.
pa kako onda pobjedi na izborima prije nekih 5-6 godina kad nije bilo dreke? bezveze ti je argument, to je ona stara suplja "da vi toliko ne pricate, mi ne bi ovo radili" - al je suprotna cinjenicama, srbi su za karadzica glasali kad niko ni rijec nije govorio protiv, a znamo ko je covjek bio
